Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2146/19 (S. M.)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2146/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-2146/19, rješavajući apelaciju Slobodana Mikanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Slobodan Mikanović protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 254551 18 Rsž od 25. februara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slobodan Mikanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Smiljana Moravac-Babić advokat iz Banjaluke, podnio je 17. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 254551 18 Rsž od 25. februara 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonito rješenje tuženog (JU „Službeni glasnik RS” Banjaluka) od 20. juna 2016. godine kojim je apelantu otkazan ugovor o radu, da je tuženi dužan vratiti apelanta na rad, da se obaveže tuženi da apelantu isplati određene novčane iznose na ime neisplaćenih plaća, toplog obroka i regresa sa zakonskom zateznom kamatom, te da apelantu naknadi troškove postupka. Također, obavezan je apelant da tuženom naknadi troškove postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da među strankama nije sporno da je apelant kod tuženog obavljao poslove pomoćnika direktora za pravne i opće poslove, da je tuženi 3. juna 2016. godine obavijestio apelanta o postojanju razloga za otkaz zbog težih povreda obaveza iz člana 179. stav 2. tačka b) Zakona o radu „nasilničkog ponašanja prema drugim radnicima”, te da mu je rješenjem od 20. juna 2016. godine otkazao ugovor o radu. Pri tome, Okružni sud je ukazao da je odredbama člana 180. st. 1.,2., i 3. Zakona o radu napušten sistem disciplinskog postupka, pa su neosnovani apelantovi navodi da je tuženi bio u obavezi da provede disciplinski postupak prema Pravilniku o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti tuženog od 29. novembra 2006. godine, te naglasio da nije mogao prihvatiti ovaj pravilnik kao novi dokaz, jer je apelant činjenicu postojanja ovog pravilnika prvi put iznio u žalbi, a nije dokazao da ga bez svoje kivice nije mogao predložiti do zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom (član 207. stav 1. Zakona o parničnom postupku). Osim toga, Okružni sud je naveo da apelant nije dokazao da se na tuženog odnosi odredba 270. stav 1. Zakona o radu (kojom je određeno da se produžena primjena općih akata, koji su bili na pravnoj snazi do donošenja Zakona o radu, odnosi na poslodavce koji zapošljavaju više od 15 radnika na neodređeno vrijeme). Nadalje, Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud činjenicu učinjene teže povrede radne obaveze utvrdio ocjenom iskaza oštećene I.Č. (izjavila da je apelant 27. maja 2016. godine u svojoj kancelariji povišenim tonom rekao da je nezakonito zasnovala radni odnos, te da je verbalno i fizički napao), te da je pravilno njen iskaz doveo u vezu s iskazom D.V. (izjavio da je I.Č. po izlasku iz apelantove kancelarije došla kod njega uznemirena s crvenilom na vratu, da ga je izvjestila da je apelant vikao na nju, te da je izgurao iz kancelarije hvatajući je za vrat). Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud ove iskaze doveo u vezu sa medicinskom dokumentacijom iz koje proizlazi da je I.Č. kritičnog događaja pretrpjela fizičke i duševne povrede, te da je pravilno zaključio da je tuženi dokazao opravdanost razloga za otkaz ugovora o radu apelantu zbog učinjene teže povrede radne obaveze koja mu je stavljena na teret, dok apelant nije dokazao suprotno (član 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku). Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud (suprotno apelantovim navodima) dokaze ocijenio u skladu s članom 8. Zakona o parničnom postupku, da je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te da je pravilno odbio apelantov tužbeni zahtjev.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Također, apelant navodi da prvostepeni sud nije poklonio vjeru iskazu svjedoka R.P koja je više puta tokom postupka izjavila da nije vidjela da je došlo do fizičkog kontakta apelanta i oštećene, te apelant osporava vjerodostojnost iskaza D.V. i oštećene navodeći da su oni bili zainteresovani da apelant dobije otkaz te da je njihovim iskazima prvostepeni poklonio vjeru“. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već je ih zasnovao na istim tvrdnjama.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene odluke, a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2146/19 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio