Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5458/17 (A. N., E. M., M. K., Ć. H. i L. K.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5458/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-5458/17, rješavajući apelaciju Adisa Nuspahića, Edina Muratbegovića, Milanka Kajganića, Ćazima Hasanspahića i Lejle Konjić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Adisa Nuspahića, Edina Muratbegovića, Milanka Kajganića, Ćazima Hasanspahića i Lejle Konjić podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 019544 16 Rev od 16. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Adis Nuspahić, Edin Muratbegović, Milanko Kajganić, Ćazim Hasanspahić i Lejla Konjić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 21. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 019544 16 Rev od 16. oktobra 2017. godine.
2. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 019544 15 P od 29. decembra 2015. godine utvrđeno je da je tužena Bosna i Hercegovina, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) povrijedila prava apelanata na jednako postupanje na taj način da im je uskratila isplatu plata i regresa za godišnji odmor u periodu od 1. aprila do 30. oktobra 2015. godine. Prvostepenom presudom, obavezana je tužena da apelantima na ime naknade materijalne štete (kamata) isplati iznose precizno navedene u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva apelanata koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete odbijen. Obavezana je tužena da apelantima nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu navedenom u izreci presude.
3. U obrazloženju prvostepene presude, Sud BiH je naveo da su apelanti Odlukom Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine od 6. marta 2014. godine imenovani kao tužitelji u Tužilaštvu BiH, te da im je Rješenjem Glavnog tužitelja BiH od 8. aprila 2015. godine utvrđena osnovna mjesečna plata. Takođe je naveo da nije sporno da je apelantima zadnja plata isplaćena 3. marta 2015. godine za februar mjesec. Dalje je ukazao da su apelantima u toku postupka isplaćene plate i regres (Rješenjem Suda BiH broj S1 3 P 019544 15 Mož od 20. oktobra 2015. godine određena je privremena mjera kojom je obavezana tužena da od 1. septembra 2015. godine pa do pravosnažnog okončanja postupka apelantima isplaćuje mjesečne iznose plata), pa su apelanti povukli tužbu u pogledu zahtjeva za isplatu plata i regresa i tužbeni zahtjev usmjerili samo na isplatu kamate i nematerijalne štete.
4. Sud BiH je naveo da se u konkretnom slučaju primjenjuje Zakon o zabrani diskriminacije, te je ukazao da je odredbama člana 2. ovog zakona definisana diskriminacija kao svako različito postupanje, uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, nacionalnog ili socijalnog porijekla, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili za posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrozi priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi prava i sloboda u svim oblastima javnog života. Zatim je naveo da je odredbama člana 3. istog zakona propisano da neposredna diskriminacija predstavlja svako različito postupanje, odnosno svako djelovanje ili propuštanje djelovanja kada je neko lice ili grupa lica dovedena ili je bila ili mogla biti dovedena u nepovoljniji položaj u odnosu na neko drugo lice ili grupu lica u sličnim situacijama. Takođe je ukazao da je odredbama člana 6. stav 1. tačka a) Zakona o zabrani diskriminacije predviđeno da se ovaj zakon primjenjuje na postupanje svih javnih tijela na nivou države, entiteta, kantona i Brčko distrikta BiH, općinskih institucija i tijela te pravnih lica s javnim ovlaštenjima u oblastima koji se odnose na zapošljavanje, na rad i radne uslove uključujući pristup zaposlenju, zanimanju i samozapošljavanju, kao i radne uslove, naknade, napredovanja u službi i otpuštanja s posla. S obzirom na to da su apelanti tražili naknadu nematerijalne štete, Sud BiH je naveo da se primjenjuje i Zakon o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), imajući u vidu da je odredbama člana 200. ovog zakona predviđeno da za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u njenom odsustvu. Takođe, navedenom odredbom je propisano da prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom. Sud BiH je naveo da je nesporno pravo apelanata na sudsku zaštitu radi naknade materijalne štete koja je nastala neisplaćivanjem naknada u određenom vremenskom periodu, za koju štetu je odgovorna tužena. Sud BiH je ukazao da su u konkretnom slučaju povrijeđene odredbe čl. 2. i 3. Zakona o zabrani diskriminacije i da su apelanti dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na druge zaposlenike Tužilaštva BiH, koji su redovno primali plate i druge naknade i na osnovu toga ostvarivali prava iz radno-pravnog odnosa.
5. Nadalje je naveo da je u toku postupka proveden dokaz vještačenjem po vještaku medicinske struke – neuropsihijatru, koji je u nalazu i mišljenju naveo da su tegobe koje su imali apelanti u uzročno-posljedičnoj vezi sa događajima koji su predmet spora, te da su apelanti trpili duševne bolove jakog intenziteta u periodu od 18 do 20 dana, srednjeg intenziteta 2 mjeseca i slabog intenziteta 3 mjeseca. Sud BiH je ukazao da je vještak medicinske struke – neuropsihijatar, u nalazu i mišljenju naveo da kod apelanata nisu registrovani simptomi duševne bolesti, simptomi poremećaja ličnosti ili ovisnosti, te da im opća životna sposobnost nije trajno umanjena nakon stresnog događaja, te je naveo da je kod apelanata, generalno prisutan osjećaj napetosti, straha, obespravljenosti, nemoći, neraspoloženja. Sud BiH je ukazao da nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke – neuropsihijatra, jer je sud stava da promjene ponašanja i raspoloženja kod apelanata ne predstavljaju osnov za naknadu nematerijalne štete na osnovu člana 200. ZOO i da nije došlo do povrede niti jednog prava na osnovu kojeg bi se zahtijevala naknada nematerijalne štete. Sud BiH je ukazao da iz stanja u spisu i nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke nesporno proizilazi da vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja nije imao na raspolaganju odgovarajuću medicinsku dokumentaciju na osnovu koje bi sa sigurnošću mogao da utvrdi da su apelanti trpjeli duševne bolove i u kom intenzitetu za vrijeme dok im nisu bile isplaćene predmetne naknade.
6. Sud BiH je u drugostepenom vijeću, donio Presudu broj S1 3 P 019544 16 Gž od 30. marta 2016. godine, kojom su odbijene žalbe apelanata i tužene i potvrđena prvostepena presuda.
7. U obrazloženju drugostepene presude, Sud BiH je naveo da apelanti podnesenom žalbom osnovano osporavaju zaključak prvostepenog suda koji se odnosi na nalaz i mišljenje sudskog vještaka medicinske struke kojeg prvostepeni sud nije prihvatio iz razloga što vještak nije imao na raspolaganju odgovarajuću medicinsku dokumentaciju na osnovu koje bi sa sigurnošću mogao utvrditi duševne bolove kod apelanata i intenzitet. Sud BiH je ukazao da posebna medicinska dokumentacija nije bila potrebna, jer je vještak na osnovu intervjua sa svakim od apelanata dao nalaz i mišljenje iz kojeg proizilazi da su apelanti pretrpjeli duševne bolove u rasponu od jakog do slabog intenziteta. Međutim, Sud BiH je ukazao da pravična novčana naknada za pretrpljene duševne bolove pripada samo u slučajevima iz odredaba člana 200. stav 1. ZOO ako sud nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju. Sud BiH je ukazao da navedeno znači da ugrožena lična prava, manifestovana kroz povredu psihičkog integriteta, te dostojanstva čovjeka, opravdavaju dosuđenje novčane naknade ukoliko to intenzitet i dužina trajanja duševnih bolova opravdavaju. Sud BiH je naveo da se u konkretnom slučaju radi o povredi prava iz radnog odnosa, pa s obzirom na to da je apelantima tužena isplatila predmetne naknade, satisfakcija apelantima je isplaćena šteta u vidu izgubljene zarade i dosuđene kamate, te im shodno tome ne pripada pravo na novčanu naknadu iz odredaba člana 200. stav 1. ZOO. Sud BiH je ukazao da s obzirom na to da apelanti nisu primali plaću osam mjeseci, da jačina i dužina trajanja duševnih bolova (18 do 20 dana jaki bolovi, 2 mjeseca srednji i 3 mjeseca slabi) ne opravdavaju dosuđenje ove vrste naknade.
8. Presudom revizijskog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 019544 16 Rev od 16. oktobra 2017. godine odbijena je revizija apelanata izjavljena protiv drugostepene presude.
9. U obrazloženju osporene presude, Sud BiH je naveo da nisu osnovani revizioni navodi apelanata kojima su ukazali na postojanje pravnog osnova za naknadu nematerijalne štete po osnovu odredaba člana 12. stav 1. tačka c) Zakona o zabrani diskriminacije i da je stoga trebalo udovoljiti i zahtjevu za naknadu nematerijalne štete. Sud BiH je ukazao da je ovaj spor vođen iz osnova utvrđene diskriminacije apelanata i da je navedenom odredbom Zakona o zabrani diskriminacije predviđeno da lica koja su izložena bilo kojem obliku diskriminacije, prema odredbama Zakona o zabrani diskriminacije, su ovlaštena da podnesu tužbu i da traže, između ostalog, da se nadoknadi nematerijalna šteta uzrokovana povredom prava zaštićenih ovim zakonom. Sud BiH je ukazao da iz navedene odredbe proizilazi da su apelanti ovlašteni za podnošenje takve tužbe, ali da to ne znači, kako oni pogrešno smatraju, da je dovoljno da se utvrdi da je tužena povrijedila pravo na jednako postupanje, kao što je u konkretnom slučaju i bilo, pa da samim tim imaju i pravo na naknadu nematerijalne štete uzrokovane povredom prava zaštićenih ovim zakonom. Dalje je naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda da zahtjev apelanata za naknadu nematerijalne štete nije osnovan. Zatim je ukazao da pretrpljeni duševni bolovi zbog neisplaćenih plata ne predstavljaju vid nematerijalne štete na koju bi apelanti imali pravo na način utvrđen odredbama člana 200. ZOO. Sud BiH je istakao da iz navedene odredbe jasno proizilazi da pravo na isplatu neisplaćene plate i regresa ne predstavlja pravo čija je povreda predviđena i zaštićena odredbama člana 200. ZOO, odnosno ne predstavlja vid nematerijalne štete za koji je predviđena isplata novčane naknade u smislu navedene odredbe ZOO, niti može nastati obaveza na naknadu nematerijalne štete. Sud BiH je ukazao da iz navedenih razloga nije osnovana revizija apelanata, iako je u konkretnom slučaju pravomoćno utvrđeno da je došlo do diskriminacije apelanata i prava na jednako postupanje zbog neisplaćenih plaća u određenom vremenskom periodu.
10. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su naveli da je pogrešan zaključak revizionog suda da pretrpljeni duševni bolovi zbog neisplaćenih plata ne predstavljaju vid nematerijalne štete, odnosno prava koja su zaštićena odredbama člana 200. ZOO, iako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je došlo do diskriminacije apelanata i prava na jednako postupanje. Apelanti smatraju da je pogrešno pozivanje na odredbe člana 200. ZOO koje propisuju naknadu štete zbog pretrpljenih duševnih bolova (povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti). Takođe su ukazali da Zakon o zabrani diskriminacije kao lex specialis propisuje u članu 12. stav 1. tačka c) pravo na naknadu nematerijalne štete. Dalje su ukazali da je pravilno revizijski sud utvrdio da je spor vođen iz osnova utvrđene diskriminacije, ali je zaključio da pretrpljeni duševni bolovi zbog neisplaćenih plata ne predstavljaju vid nematerijalne štete na koju bi imali pravo na način utvrđen članom 200. ZOO. Apelanti su naveli da je arbitrarnim postupanjem nižestepenih sudova nastavljena njihova dalja diskriminacija, jer nisu vodili radni spor, već spor čiji je osnov Zakon o zabrani diskriminacije, te se ne bi moglo govoriti o diskriminaciji samo u slučaju da svi ostali tužitelji u relevantnom periodu nisu primali plate iz bilo kog razloga, već o klasičnom radnom sporu i zbog toga ne bi imali pravo na naknadu nematerijalne štete.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud nalazi da apelanti povredu prava na koja su se pozvali u predmetnoj apelaciji nalaze u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra, da je reviziono vijeće Suda BiH u obrazloženju osporene presude dalo detaljne i jasne razloge za odlučenje, u čemu Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević