Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5165/17 (Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Javna vlast
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Kamata
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5165/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-5165/17, rješavajući apelaciju Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 108302 16 Rev od 6. septembra 2017. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 108302 15 Pž od 25. aprila 2016. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 108302 14 Ps od 30. oktobra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Banjaluci, kojeg zastupa zakonski zastupnik, v.d. direktora Dejan Kusturić, podnio je 8. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 108302 16 Rev od 6. septembra 2017. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 108302 15 Pž od 25. aprila 2016. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 108302 14 Ps od 30. oktobra 2015. godine.
2. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 108302 14 Ps od 30. oktobra 2015. godine obavezan je apelant da „Co. Medprom“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime duga isplati određeni novčani iznos, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate, dok je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužitelj na ime ugovorne kazne isplati određeni novčani iznos, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate, sve pobliže precizirano u izreci presude.
3. Okružni privredni sud je u obrazloženju presude naveo da su tužitelj i apelant bili u poslovnom odnosu u kome su, po osnovu više zaključenih okvirnih sporazuma i ugovora (na osnovu prethodno provedenih javnih tendera, gdje je tužitelj izabran kao najpovoljniji ponuđač), ugovorili obavezu tužitelja na isporuku specifičnih lijekova, materijala za dijalizu i citostatika, te da je po izvršenoj isporuci tužitelj ispostavljao fakture koje je apelant knjižio i da nije prigovarao istinitosti (urednosti) faktura. Nadalje, istaknuto je da je tim ugovorima ugovoren rok isporuke robe, rok plaćanja i pravo apelanta da primijeni ugovorenu kaznu u visini od 0,06 % za svaki dan zakašnjenja, kao i da je apelant vršio plaćanje preuzete robe pri čemu nije navodio koje fakture svakom od izvršenih uplata plaća i da se to ne može utvrditi ni iz samih uplata, jer ne odgovaraju nijednom iznosu naznačenom na ispostavljenim računima koji su predmet tužbenog zahtjeva. Također, ukazano je da je prema nalazu vještaka ekonomske struke (u daljnjem tekstu: vještak) utvrđen ukupan dug, na ime glavnog potraživanja i na ime zakonskih zateznih kamata, po zaključenim ugovorima i sporazumima između parničnih stranaka u određenom iznosu.
4. Imajući u vidu navedeno, Okružni privredni sud je, između ostalog, istakao da predmetni materijalno pravni odnos između tužitelja i apelanta ima karakter ugovora o prodaji (član 454. Zakona o obligacionim odnosima; u daljnjem tekstu: ZOO), po osnovu kojeg apelant nije izmirivao obaveze plaćanja preuzetih specifičnih lijekova, medicinskog materijala za dijalizu i citostatika u ugovorenom roku, čime su prouzrokovani troškovi nastali povodom glavnog duga i obaveze plaćanja zakonske zatezne kamate za period docnje. Budući da apelant prilikom plaćanja nije navodio koje fakture plaća, a to se ne može utvrditi ni na osnovu uplata, čiji iznosi ne odgovaraju iznosima na ispostavljenim računima, niti se prilikom ispunjenja ugovorne obaveze izjasnio šta predmetnim uplatama plaća, Okružni privredni sud je istakao da se u smislu odredbe člana 313. ZOO dospjele obaveze apelanta prema tužitelju po navedenim osnovima namiruju onako kako su dospjele za ispunjenje. Shodno tome, Okružni privredni sud je naveo da je prihvatajući nalaz vještaka koji je apelantove uplate računao po redu uračunavanja (član 313. ZOO), usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kao u izreci presude. Osim toga, Okružni privredni sud je naveo da je predmetni protivtužbeni zahtjev odbijen jer apelant (kao povjeritelj), ne može zahtijevati ugovornu kaznu zbog zadocnjenja ako je primio ispunjenje obaveze, a nije bez odlaganja saopćio dužniku da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu, kako je to i propisano odredbom člana 273. stav 5. ZOO. Prema tome, ukazano je da iako je apelant u cilju dokazivanja svog potraživanja, izveo dokaz čitanjem protokola ulaznih faktura za 2013. i 2014. godinu iz kojeg proizilazi zakašnjenje u isporuci robe, bez dokaza o tome da je apelant postupio na način koji zahtjeva navedena zakonska odredba, nije bilo moguće udovoljiti protivtužbenom zahtjevu.
5. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 108302 15 Pž od 25. aprila 2016. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
6. Vrhovni sud je 6. septembra 2017. godine donio Presudu broj 57 0 Ps 108302 16 Rev, kojom je odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude.
7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da su pravilno nižestepeni sudovi – materijalno pravni odnos između parničnih stranaka okrakterisali kao ugovor o prodaji (član 454. ZOO), kojim se prodavac obavezuje da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo svojine, a kupac se obavezuje da prodavcu plati cijenu. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je, prema utvrđenju nižestepenih sudova, tužitelj ispunio ugovornu obavezu iz osnova okvirnih sporazuma i ugovora zaključenih sa apelantom – isporukom specijalnih lijekova, medicinskog materijala za dijalizu i citostatika i za isporučenu robu je ispostavljao fakture na koje apelant nije prigovarao, a koje su proknjižene u poslovnim knjigama parničnih stranaka. Shodno tome, ukazano je da je, prema pravilu istovremenog ispunjenja (član 122. stav 1. ZOO), i apelant bio dužan da ispuni svoju obavezu plaćanja preuzete robe u ugovorenim rokovima, koji su za svaki od (31) ugovora, navedeni u nalazu vještaka. Također, navedeno je da je u nalazu vještaka – Tabeli nazvanoj „Dužničko povjerilački odnos“, vidljivo da su za svaki od ugovora naznačeni dan nastanka dužničko povjerilačkog odnos, valuta plaćanja i dan plaćanja. Dakle, istaknuto je da iz toga slijedi da apelant nije u cjelini ispunio svoju obavezu iz osnova predmetnih okvirnih sporazuma i ugovora (što on spori) i da je sukcesivne uplate vršio s docnjom (što apelant u toku postupka, a ni u reviziji nije negirao, a zahtjev za isplatu kamata spori iz razloga što tužitelj nije izvršio obračun kamata u poslovnim knjigama), pa tužitelju za period docnje pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu na glavno potraživanje (član 277. ZOO).
8. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da se vještak izjasnio da je tužitelj prilikom uplata od strane apelanta namirivao glavni dug i da nije obračunavao zakonske zatezne kamate u spornom periodu i pripisivao glavnom dugu. Međutim, Vrhovni sud je naveo da okolnost da kamata i troškovi nastali povodom glavnog duga nisu evidentirani u poslovnim knjigama tužitelja, ne oslobađa zakonske obaveze apelanta da sporno potraživanje plati prema izričitoj odredbi člana 227. ZOO, u vezi sa čl. 312. i 313. ZOO. Naime, ukazano je da ta obaveza postoji koliko god tužitelj neevidentiranjem tih potraživanja u poslovnim knjigama kršio relevantne odredbe Zakona o računovodstvu i reviziji, koje govore o knjigovodstvenim ispravama i poslovnim knjigama, za što tužitelj može snositi eventualno neku drugu vrstu odgovornosti. Shodno tome, Vrhovni sud je naveo da su revizioni navodi u ovom pravcu (koje je apelant isticao i tokom čitavog postupka) i ukazivanje u reviziji na odluku tog suda broj 77 0 P 001816 10 Rev od 24. maja 2011. godine, bez značaja na pravilnost osporene presude.
9. Naime, Vrhovni sud je istakao da u slučaju postojanja glavnog duga i sporednih potraživanja (kamata na glavni dug i troškova nastalih povodom glavnog duga), kakav je u konkretnom predmetu slučaj, gdje se apelant prilikom plaćanja po osnovu obaveze iz predmetnih sporazuma i ugovora nije izjasnio koji račun svakom od izvršenih uplata plaća, o čemu se mora izjasniti najkasnije prilikom ispunjenja obaveze i kada ne postoji sporazum tužitelja i tuženog u pogledu plaćanja, obaveze dužnika (ovdje apelanta) se namiruju onako kako su dospjele za ispunjenje – prema pravilu o redu uračunavanja propisanom u čl. 312. i 313. ZOO. Također, navedeno je da je tačna tvrdnja revizije da su parnične stranke sačinile IOS obrazac 31. decembra 2013. godine, kojim je usaglašeno međusobno potraživanje i iskazan dug apelanta prema tužitelju u određenom novčanom iznosu. Međutim, Vrhovni sud je istakao da kako se taj dug odnosi na samo dva ugovora (predmetom kojih je isporuka medicinskog materijala za dijalizu), naznačena u navedenom obrascu i kako je vještak cjelokupno potraživanje tužitelja i sve uplate apelanta obračunavao prema pomenutom pravilu o redu uračunavanja, taj dokaz sam po sebi ne mijenja na stvari i ne doprinosi drugačijem ishodu tog spora. Shodno tome, ukazano je da se navodi revizije o pogrešnoj primjene odredaba čl. 312. i 313. ZOO, ne mogu prihvatiti osnovanim.
10. U predmetnoj apelaciji, apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da tužitelj tokom postupka nije priložio dokaze kojima bi dokazao svoje tvrdnje, nego je naprotiv, iz cjelokupnog postupka jasno da nije postupio prema relevantnim odredbama Zakona o računovodstvu i reviziji na osnovu kojih bi mogao od apelanta tražiti glavni dug prema članu 313. ZOO. U vezi s tim, apelant tvrdi da na navedeno ukazuje i stav Vrhovnog suda u presudi broj 77 0 P 001816 10 Rev od 24. maja 2011. godine. Najzad, apelant smatra da jasne i valjane razloge za usvajanje tuženog zahtjeva tužitelja nisu dali ni prvostepeni, ni drugostepeni, a ni Vrhovni sud.
Relevantni propisi
11. Zakon o obligacionim odnosima Republike Srpske („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni glasnik RS“, br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni glasnik RS“, br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04), sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi: Član 227.
(1) Ko vrši tuđi posao u namjeri da za sebe zadrži postignute koristi iako zna da je posao tuđi, dužan je na zahtjev onoga čiji je posao položiti račun kao poslovođa bez naloga i predati mu sve postignute koristi.
(2) Onaj čiji je posao može zahtijevati i vraćanje stvari u pređašnje stanje, kao i naknadu štete.
Red uračunavanja Član 312.
(1) Kad između istih lica postoji više istorodnih obaveza, pa ono što dužnik ispuni nije dovoljno da bi se mogle namiriti sve, onda se, ako o tome ne postoji sporazum povjerioca i dužnika, uračunavanje vrši onim redom koji odredi dužnik najkasnije prilikom ispunjenja.
(2) Kad nema dužnikove izjave o uračunavanju, obaveze se namiruju redom kako je koja dospjela za ispunjenje.
(3) Ako je više obaveza istovremeno dospjelo, prvo se namiruju one koje su najmanje obezbijeđene, a kad su sve podjednako obezbijeđene, prvo se namiruju one koje su dužniku na najvećem teretu.
(4) Ako su u svemu naprijed rečenom obaveze jednake, namiruju se redom kako su nastale, a ako su istovremeno nastale, ono što je dato na ime ispunjenja raspoređuje se na sve obaveze srazmjerno njihovim iznosima Uračunavanje kamata i troškova Član 313.
Ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, uračunavanje se vrši tako što se prvo otplaćuju troškovi, zatim kamate i najzad glavnica.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. S obzirom na to da je apelant nositelj javnih ovlaštenja, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su, suprotno apelantovim navodima, redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su zaključili da je apelant dužan da tužitelju isplati traženi iznos novca shodno zaključenim okvirnim sporazumima i ugovorima, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pored toga, Ustavni sud ima u vidu da apelant uglavnom ponavlja identične navode koje je ranije isticao u toku postupka po reviziji, a kojima ukazuje da kamata i troškovi nastali povodom glavnog duga nisu evidentirani u poslovnim knjigama tužitelja, kao i da se poziva na odluku tog suda broj 77 0 P 001816 10 Rev od 24. maja 2011. godine. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na obrazloženje Vrhovnog suda iz kojeg jasno proizilazi da je taj sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, pomenute apelantove navode imao u vidu i da ih je obrazložio u svojoj odluci, ističući zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju, pa proizilazi da su paušalni apelantovi navodi istaknuti u ovom pravcu. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević