Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2725/19 (R. Č.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2725/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine,, u predmetu broj AP-2725/19, rješavajući apelaciju Rasima Čauševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Rasim Čaušević protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 K 109052 19 Kž od 10. maja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rasim Čaušević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, kojeg zastupa Mevludin Glavinić, advokat iz Živinica, podnio je 2. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 109052 19 Kž od 10. maja 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Apelacionog suda, apelant je oglašen krivim da je počinio krivično djelo Prevara iz člana 288. stav 1. Krivičnog zakona Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: KZ BD BiH), za koje mu je sud utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 30 dana, u sticaju sa krivičnim djelom Falsifikovanje isprave iz člana 367. stav 2. KZ BD BiH, za koje mu je sud utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 3 mjeseca, pa mu je na osnovu relevantnih članova KZ BD BiH izrekao uslovnu osudu tako što mu je utvrdio jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 mjeseca i 15 dana, koja se neće izvršiti ako apelant u roku od dvije godine ne učini novo krivično djelo. Ujedno je apelant na osnovu člana 63. KZ BD BiH obavezan da oštećenima E.Č. i S.S. nadoknadi štetu u određenom novčanom iznosu u roku od dvije godine računajući od dana pravosnažnosti presude, a ukoliko štetu ne nadoknadi u roku sud će na osnovu člana 66. stav 1. KZ BD BiH opozvati uslovnu osudu i izreći izvršenje izrečene kazne zatvora. Apelant je obavezan i da nadoknadi troškove krivičnog postupka i sudskog paušala.
3. U toku postupka utvrđeno je da je apelant matičnom uredu Opštine Banovići predao na ovjeru ovlaštenje kojim M.Č., E.Č. i S.S. ovlašćuju njega da može u njihovo ime od advokata Č.O. preuzeti novac dobijen po osnovu sporazuma u vansudskom poravnanju sa „ASA OSIGURANJE" na ime duševnih bolova zbog smrti bliskog srodnika. Apelant je postupao u namjeri da preuzeti novac od E.Č. i S.S. zadrži za sebe, znajući da E.Č. u rubrici -ovlaštenje dalinije potpisao taj dokument, pa je u Upisniku za ovjeru potpisa, rukopisa i prijepisa uz dopuštenje ovlaštenog radnika opštine u rubrici ,,Ime i prezime lica i adresa lica čiji se potpis ili rukopis ovjerava i svojeručni potpis tog lica" svojom rukom potpisao ime i prezime E.Č. Takav dokument je ovjeren od strane opštine Banovići, a apelant ga je predao advokatu Č.O. koji mu je shodno tom ovlaštenju, ne znajući da se radi o lažnoj ispravi, isplatio na ime naknade štete za E.Č. i S.S. ukupni iznos od 16.026,00 KM, od čega je apelant, ne navodeći oštećenim koliko je stvarno novca preuzeo od advokata, E.Č. i S.S. predao ukupno 2.000,00 KM, a razliku od 14.026,00 KM zadržao za sebe.
4. U obrazloženju odluke prvostepenog suda je navedeno da iz iskaza svjedoka Č.O., advokata koji je zastupao oštećene u predmetu naknade štete nakon smrti člana porodice (apelantovog brata), proizilazi da je apelant želio od advokata preuzeti novac za one članove porodice koji ne mogu doći u advokatovu kancelariju u Brčkom. Dalje iz iskaza proizilazi da je svjedok obavijestio apelanta da mu je potrebna ovjerena punomoć data od tih članova porodice. Tu punomoć, odnosno ovlaštenje, svjedok mu je sastavio i dao mu da je ovjeri, a apelant se vratio sa punomoći koja pored teksta ovlaštenja, sadrži i otisak prsta M.Č., te svojeručne potpise E.Č. i S.S. Prvostepeni sud je naveo da je vještak koji je vještačio spornu punomoć i potpise u Upisniku za ovjeru potpisa, rukopisa i prijepisa Opštine Banovići iznio mišljenje da potpis koji se čita kao ,,E.Č." u rubrici „ime i prezime lica čiji se potpis ili rukopis ovjerava i svojeručni potpis tog lica" nije autentični potpis skriptora E.Č., nego da je taj potpis svojeručno napisao apelant. Ta činjenica je dodatno potvrđena svjedočenjem samog E.Č. i tvrdnjom da nikada ništa nije ovjeravao u Opštini Banovići. Na ovo mišljenje i zaključke vještaka odbrana apelanta nije imala nikakvih primjedbi, tako da je sud nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti prihvatio, kao objektivan, stručan i pouzdan, budući da je vještak unakrsno ispitan i da nije ostavio bilo kakve nedoumice u pogledu svog mišljenja. Osim toga, prvostepeni sud je naveo da je vještak utvrdio da se na dokumentu punomoć-ovlaštenje nije potpisao E.Č. kod svog imena i prezimena, niti je to svojeručno napisao apelant. Prvostepeni sud je naveo da je u toku postupka saslušan i svjedok odbrane L.I., koja je izjavila da je samo čula priče da je bila neka naknada povodom pogibije njenog djeda, ali da se ne sjeća dobro jer je tada bila osmi razred osnovne škole. U kući njene majke, S.S., u prisustvu svih, pa i apelanta, je potpisala neki papir koji je bio vezan za nesreću. Međutim, svjedok je izjavila da je na papir potpisala ime E.Č., a ne svoje. Uvidom u spornu punomoć-ovlaštenje svjedok je potvrdila da se ona potpisala kao E.Č. na tom dokumentu. Međutim, iz utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da je apelant iako je znao da punomoć nije potpisana od strane E.Č. istu ovjerio, tako što se u upisniku za ovjere sada on potpisao umjesto E.Č., te je iskoristio za pribavljanje protivpravne imovinske korist.
5. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je naveo da je tačno da je svjedok L.I. tokom svjedočenja potvrdila da je potpisala navedenu punomoć-ovlaštenje, na način što je lično na istu stavila potpis E.Č. Međutim, Apelacioni sud je naveo da je i vještak prilikom vještačenja rukopisa i potpisa na navedenom dokument utvrdio da punomoć-ovlaštenje nije potpisao E.Č. kod svog imena i prezimena, niti je svojeručno potpisao apelant. Apelacioni sud je naveo da je nesporno da je L.I. potpisala papir na ime E.Č., međutim da to nema uticaja na pravilnost odluke prvostepenog suda koji je nakon svestrane ocjene dokaza pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na isto pravilno primijenio odredbe KZ BD BiH i utvrdio da su u radnjama apelanta ostvarena sva obilježja bića krivičnih djela za koja ga je oglasio krivim.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je sud pogrešnom ocjenom dokaza donio osuđujuću presudu, te navodi da sud nije na ispravan način cijenio iskaz svjedoka L.I. i osporava nalaz i mišljenje vještaka grafologa.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo . Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, odlučujući o identičnim apelantovim navodima (kojima je osporavao nalaz i mišljenje vještaka grafologa, te isticao da iskaz svjedoka L.I. nije ispravno cijenjen), u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević