Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3560/17 (MAJN TRANS d.o.o. sa Pala)
Odluka donesena 19. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Porez
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Materijalna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3560/17
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3560/17, rješavajući apelaciju MAJN TRANS d.o.o., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija MAJN TRANS d.o.o.
podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 Ps 005022 15 Rev od 27. juna 2017. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 61 0 Ps 005022 13 Pž od 13.
novembra 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. MAJN TRANS d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) sa Pala, kojeg zastupa punomoćnik – direktor Nebojša Lizdek, podnio je 16. augusta 2017. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 61 0 Ps 005022 15 Rev od 27. juna 2017. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 61 0 Ps 005022 13 Pž od 13. novembra 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda i Ministarstva finansija RS (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 17. maja 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Viši privredni sud je odgovor dostavio 22. maja 2019. godine, tuženi 23. maja 2019. godine, a Vrhovni sud 7. juna 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 61 0 Ps 005022 12 Ps od 25. februara 2013. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i obavezan tuženi da apelantu isplati iznos od 626.792,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, kao i da apelantu naknadi troškove parničnog postupka precizirane u presudi. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je Ugovorom o dugoročnom kreditu broj 6033-0-02495/04 od 29. juna 2004. godine, zaključenom između Hypo Alpe Adria banke i apelanta, korisniku kredita – apelantu odobren kredit za dovršetak započetog ugostiteljskog objekta hotela „Nebojša“ na Jahorini u iznosu od 1.550.000,00 KM; da je Rješenjem Porezne uprave PC Istočno Sarajevo broj 07/0702050-28-104/04 od 23. februara 2007. godine naloženo apelantu da radi otklanjanja nepravilnosti u poslovanju, koja se odnosi na obračun i neplaćanje poreznih obaveza, izvrši uplatu poreza u ukupnom iznosu od 204.931,51 KM, nakon čega je Rješenjem tuženog broj 1027/06 od 29. 5. 2008. godine odbijena apelantova žalba protiv tog rješenja. Utvrđeno je i da je Presudom Okružnog suda broj 14 0 U 000114 08 U od 22. augusta 2008. godine, u upravnom sporu koji je apelant pokrenuo protiv tog rješenja, njegova tužba bila odbijena, nakon čega su Rješenjem tuženog broj 210/08 od 20. juna 2008. godine apelantu obustavljene sve isplate preko žiroračuna preciziranog u presudi i ograničeno pravo da otvori novi račun radi izmirenja neizmirenih obaveza po spornom rješenju tuženog.
6. Nadalje je utvrđeno da je Presudom Vrhovnog suda broj 14 0 U 0001 14 09 UBP od 4. augusta 2010. godine usvojen apelantov tužbeni zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj 14 0 U 000114 08 U od 22. augusta 2008. godine, te ta presuda preinačena tako što je tužba uvažena i osporeni akti tuženog poništeni. Nakon toga je u ponovljenom postupku Rješenjem tuženog – Odbor za rješavanje poreznih žalbi broj 06.05/11-450-1150/10 od 24. septembra 2010. godine poništeno sporno rješenje tuženog od 23. 2. 2007. godine i zaključkom tuženog od 11. oktobra 2010. godine obustavljen postupak prinudne naplate apelantovih poreznih obaveza i deblokirani apelantovi računi. Nadalje je navedeno da je u pogledu visine apelantovog potraživanja, koje se odnosi na izgubljenu dobit za period od 2008. godine do obustavljanja postupka prinudne naplate 11. oktobra 2010. godine, izveden dokaz vještačenjem po vještaku finansijske struke koji je visinu izgubljene dobiti utvrdio na bazi analize apelantovog cjelokupnog poslovanja do 2003. godine u iznosu preciziranom u presudi i na bazi projekcije izvodljivog modela apelantovog poslovanja u iznosu također preciziranom u presudi. Utvrđeno je i da je apelant izdao hotel „Nebojša“ pod zakup, te da je u periodu od 2004. do kraja 2007. godine imao negativan bilans poslovanja, odnosno da je poslovao s gubitkom.
7. U vezi s tim, Okružni privredni sud je naveo da apelant pravni osnov tužbenog zahtjeva opredjeljuje kao naknadu materijalne štete shodno članu 185. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim se propisuje odgovornost lica u pravnom licu za nastalu štetu u radu tog lica. Navedeno je i da je odredbom člana 155. ZOO propisano šta predstavlja štetu i koji su njeni oblici. Okružni privredni sud je obrazložio i da je provedenim dokazima nesporno utvrđeno da je apelant radnjama tuženog kao državnog organa pretrpio štetu tako što je blokadom računa apelantu onemogućeno da obavlja plaćanje svojih obaveza i onemogućeno obavljanje osnovne djelatnosti, kojim radnjama je apelant doveden u situaciju da ne može plaćati tekuće obaveze, kao ni ugovarati nove poslove u vezi s investiranjem u nove objekte, otplaćivati anuitete, niti stjecati dohodak. Ovo pogotovo u situaciji kada su sporna rješenja tuženog u sudskom postupku poništena i kada je na osnovu nalaza vještaka apelant dokazao visinu i obim nastale štete. Imajući u vidu navedeno, Okružni privredni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
8. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu Višem privrednom sudu koji je Presudom broj 61 0 Ps 005022 13 Pž od 13. novembra 2014. godine (protiv koje je Presudom Vrhovnog suda broj 61 0 Ps 005022 15 Rev od 27. juna 2017. godine odbijena apelantova revizija ) uvažio žalbu i presudu Okružnog privrednog suda preinačio tako što je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te istaknuto da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio pravo. Naime, navedeno je da protivpravnost u postupanju službenog lica, koja je neophodna za postojanje odgovornosti tuženog za njegov rad, postoji ako je svojim radom djelovao tako da je ostvaren sadržaj standarda „dovoljno ozbiljne povrede“. Ovo iz razloga, kako je obrazloženo, što kod ove vrste odgovornosti za štetu treba imati u vidu dva interesa koja se posebno štite, a to su pravo stranke na naknadu štete u slučaju nezakonitog i nepravilnog rada državnog organa, odnosno službenog lica u vršenju njegove dužnosti, ali i pravo službenog lica na pravno mišljenje i pravno shvaćanje u postupku za koje ne može odgovarati. Zato se nepravilnim radom državnog organa, prema obrazloženju Višeg privrednog suda i Vrhovnog suda, može smatrati samo ono postupanje njegovog službenog lica koje je suprotno općim pravnim načelima i pravilima struke, odnosno kada se radi o pogrešnoj primjeni pravne norme koja je potpuno jasna, koja ne zahtijeva posebno tumačenje i u čijoj primjeni nije bilo nikakvih dilema u praksi.
9. Redovni sudovi su istakli da budući da iz Ustava Bosne i Hercegovine i Ustava Republike Srpske, kao i procesnih zakona proizlazi da se određene povrede procesnog ili materijalnog prava mogu otkloniti zakonski uređenim sistemom redovnih i vanrednih pravnih lijekova, činjenica da je odluka upravnog organa poništena po izjavljenom pravnom lijeku sama za sebe ne predstavlja nezakonit i nepravilan rad službenog lica tog organa u kojem bi bio ostvaren sadržaj standarda „dovoljno ozbiljne povrede“, po kojem se procjenjuje odgovornost tuženog za naknadu štete u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi. U protivnom, kako je obrazloženo, službena lica ne bi mogla samostalno i nezavisno obavljati svoju dužnost bez straha za izraženo pravno shvaćanje i primjenu prava. Nezakonita odluka upravnog organa, prema mišljenju tih sudova, bilo zbog pogrešne primjene procesnog ili materijalnog prava bilo zbog pogrešno izraženog pravnog mišljenja ili pravnog stava, ne može se u svakom konkretnom slučaju smatrati pogrešnim ili nepravilnim radom službenog lica tog organa, za koji bi odgovornost za štetu snosio tuženi.
10. Viši privredni sud i Vrhovni sud su naveli da u konkretnom slučaju proizlazi da iako su odluke organa tuženog u naprijed navedenom upravnom postupku po vanrednom pravnom lijeku poništene, iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je takvim postupanjem organa tuženog u tom postupku apelantu nanesena šteta, odnosno da u postupanju službenih lica u tom postupku nije ostvaren sadržaj standarda „dovoljno ozbiljne povrede“ po kojem se procjenjuje odgovornost tuženog za naknadu štete u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi. Stoga je, prema mišljenju tih sudova, suprotno apelantovoj tvrdnji, pravilna odluka kojom je njegov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Imajući u vidu naprijed navedeno, ti sudovi su istakli da za pravilnost osporene presude nije od utjecaja ni činjenica da je vještak finansijske struke, na čiji se nalaz i mišljenje apelant poziva u reviziji, u ovom postupku izvršio obračun visine izgubljene dobiti u periodu u kojem je njegov račun bio blokiran na osnovu odluke organa tuženog s obzirom na to da je on sačinjen samo za period kada je apelant poslovao pozitivno, ali ne i za period koji je prethodio blokiranju računa i kada je apelant poslovao negativno. Zbog navedenog, Viši privredni sud i Vrhovni sud su donijeli presude kao u dispozitivu.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. U opširnoj apelaciji navodi definiciju i obrazlaže načelo odgovornosti države za radnje svojih organa, te ističe da je nesporno da mu je zbog nezakonitog rada tuženog/Porezne službe nastala enormna finansijska šteta jer blokiranjem računa nije mogao vršiti svoju djelatnost, niti izmirivati prispjele obaveze. Apelant navodi da je nesporno da se radilo o nezakonitom radu organa i zaposlenika tuženog jer su njihovi akti u vezi s naplatom poreza od apelanta poništeni u sudskom postupku, pa je nesporno da je tuženi dužan da mu naknadi nastalu štetu. Smatra da se odgovornost tuženog bazira na dijelu definicije o nezakonitom radu državnih organa, u kojem se kaže da se nezakoniti rad manifestira kao postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu ili kao propuštanje da se zakon, drugi propis ili opći akt primijeni, ili kao radnja protivna običajima ili pravilima morala. Smatra da su postupci tuženog u konkretnom slučaju vidljivi ne samo u nezakonitom radu već i u nepravilnom vršenju službe.
II.Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da je za svoju odluku dao jasne i argumentirane razloge i da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.
13. Viši privredni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva te da je apelacija neosnovana.
14. Tuženi je naveo da je konkretan postupak proveden u skladu sa zakonima i Ustavom, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
15. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Član 158.
Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.
Član 172.
(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
(2) Ako za određeni slučaj nije šta drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namjerno ili krajnjom nepažnjom. [...]
16. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka Ustavnog suda, 45/09 – odluka Ustavnog suda, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 7. st. 1. i 2.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 61 0 Ps 005022 15 Rev od 27. juna 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. jula 2017. godine, a apelacija je podnesena 16. augusta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
24. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje apelantovog prava na naknadu materijalne štete od strane tuženog, iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
25. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetnom apelacijom pokreću, ispitati da li je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
27. U vezi s apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća da iz činjenica predmeta proizlazi da je tuženi donio sporna rješenja u vezi s naplatom poreza u okviru svoje nadležnosti, tumačeći pri tome propise na način da je apelant obavezan platiti sporne poreze. Nakon toga, u postupku po apelantovoj tužbi redovni sudovi su utvrdili da sporna rješenja tuženog nisu donijeta protivno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti tuženog, pri čemu su, između ostalog, obrazložili da, ukoliko bi se prihvatilo apelantovo shvaćanje da u ovakvim slučajevima tuženi (i drugi organi države) odgovara za nastanak štete, „službena lica ne bi mogla samostalno i nezavisno obavljati svoju dužnost bez straha za izraženo pravno shvaćanje i primjenu prava“, što bi u krajnjem slučaju vodilo pravnoj nesigurnosti u svakom slučaju u ovakvim okolnostima. Osim toga, proizlazi i da je u predmetu izvršeno vještačenje po vještaku finansijske struke o visini navodne štete – izgubljene dobiti, ali da taj nalaz i mišljenje redovni sudovi nisu prihvatili jer, iz razloga preciziranih u prethodnim tačkama ove odluke, nisu postojali jasni parametri po kojima bi se šteta mogla utvrditi.
28. Dovodeći navedeno činjenično stanje i zaključke redovnih sudova u kontekst s relevantnim propisima, Ustavni sud smatra da u navedenim obrazloženjima redovnih sudova, suprotno apelantovim navodima, nema ništa što bi ukazivalo da su ti sudovi proizvoljno primijenili pravo. Dakle, Ustavni sud smatra da iz navedenog proizlazi da su obrazloženja osporenih odluka u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Osim toga, Ustavni sud ukazuje i da apelant svojim navodima i tvrdnjama nije doveo u pitanje ovakve zaključke redovnih sudova, niti iz stanja spisa proizlazi bilo kakva proizvoljnost u njihovom postupanju. Stoga, Ustavni sud apelantove navode smatra neosnovanim.
29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
30. Apelant smatra da mu je osporenim presudama zbog proizvoljne primjene prava prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da je Ustavni sud utvrdio da u konkretnom slučaju nije bilo proizvoljne primjene prava, te kako je u postupku utvrđeno da apelant nije ni dokazao da li mu je i kolika šteta u vidu izgubljene dobiti nastala radnjama tuženog to Ustavni sud smatra da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
31. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi, čije su odluke osporene apelacijom, proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo kada su utvrdili da tuženi nije odgovoran za navodnu štetu koja je nastala apelantu i kada apelant nije dokazao da mu je šteta nastala radnjama tuženog i u kojoj visini.
32. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da ta prava nisu proizvoljno primijenjena i kada apelant nije dokazao da je tuženi odgovoran za navodno nastalu štetu.
33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević