Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2651/17 (Z. Š.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravo na odbranu
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Ratni zločin
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2651/17
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2651/17, rješavajući apelaciju Zorana Španića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Španića podnesena protiv presudā Vrhovnog suda Republike Srpske br.11 0 K 017578 17 Kvlz od 2. marta 2018. godine i 11 0 K 017578 17 Kž od 21. marta 2017. godine, te Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 017578 16 K od 31. oktobra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zoran Španić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Latisane, Republika Italija, kojeg zastupa Nebojša Pantić, advokat iz Banje Luke, podnio je 26. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 017578 17 Kž od 21. marta 2017. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 017578 16 K od 31. oktobra 2016. godine. Apelant je, takođe, zatražio donošenje privremene mjere „zabrane izvršenja kazne do donošenja odluke“.
2. Apelant je 25. aprila 2018. godine obavijestio Ustavni sud da je nakon podnošenja apelacije podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti Vrhovnom sudu, te da je taj sud donio Presudu broj 11 0 K 017578 17 Kvlz od 2. marta 2018. godine kojom je odbijen njegov zahtjev. Apelant je, takođe, u podnesku istakao da „ostaje u cijelosti kod navoda sadržanih u apelaciji“.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 3. jula 2017. godine zatraženo je od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud i Okružno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju 6. jula 2017. godine, dok je Okružni sud 6. jula 2017. godine obavijestio Ustavni sud da će postupiti po traženju Ustavnog suda „nakon vraćanja spisa sa Vrhovnog suda“.
5. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je 6. jula 2017. godine donio odluku (vidi, Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 2651/17, dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbio kao neosnovan taj zahtjev.
6. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 16. marta 2018. godine.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
8. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 017578 16 K od 31. oktobra 2016. godine Goran Smiljanić, Milivoje Kuzmanović, Miro Prodanović i apelant su proglašenim krivim što su, kršeći pravila međunarodnog prava, sadržana u članu 3 Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine (u daljnjem tekstu: IV Ženevska konvencija), članu 13 st. 2 i 3 u vezi sa članom 4 stav 2 tačka e) Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije od 12. avgusta 1949. godine o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba od 8. juna 1977. godine (u daljnjem tekstu: Protokol II), za vrijeme oružanog sukoba koji se odvijao na prostoru Bosne i Hercegovine primijenili mjere zastrašivanja, izvršili silovanje, povređivanje tjelesnog integriteta i dostojanstva civila hrvatske nacionalnosti koji nisu neposredno učestvovali u neprijateljstvima na način pobliže opisan u izreci presude, čime su kao saizvršioci izvršili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ). Slijedom toga apelant i optuženi Goran Smiljanić, te Miro Prodanović osuđeni su na kaznu zatvora u trajanju od po dvije godine, dok je optuženi Milivoje Kuzmanović osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Takođe, presudom je određeno da svi optuženi solidarno naknade troškove krivičnog postupka u određenom novčanom iznosu, kao i da isplate sudski paušal u određenom novčanom iznosu, dok je apelant obavezan i da plati određeni novčani iznos na ime troškova nagrade za branioca po službenoj dužnosti. Presudom je oštećena A.J. upućena na parnicu sa imovinskopravnim zahtjevom.
9. U obrazloženju presude Okružni sud je prvenstveno ukazao na sadržaj iskaza svjedoka kako optužbe, tako i odbrane (pobliže opisano na str. 5-16 presude), nakon čega se Okružni sud, prije same analize i ocjene subjektivnih i materijalnih dokaza, osvrnuo na određenje pojma i bića krivičnog djela koje je stavljeno apelantu i ostalim optuženim na teret (ratni zločin protiv civilnog stanovništva). Nadalje je Okružni sud istakao da je optužba dokazala, osim postojanja oružanog sukoba na tom području i u cijeloj Bosni i Hercegovini, da su optuženi kao naoružana i uniformisana lica izvršili napad na Župni dom Katoličke crkve, a da su oštećeni (N.L., u to vrijeme katolički sveštenik, i A.J.) bili napadnuti, jer pripadaju drugom narodu. Svjedoci optužbe su gotovo na identičan način potvrdili da su optuženi izvršili predmetne radnje u mjestu i na način kako im je izmijenjenom optuženicom stavljeno na teret, slijedom čega je Okružni sud naveo da nema dileme da su svi optuženi izvršili djelo sa direktnim umišljajem. S tim u vezi je Okružni sud istakao da je, za razliku od ostalih optuženih, optuženi Milivoje Kuzmanović izvršio i silovanje oštećene A.J. sa još tri N.N. lica. S druge strane, Okružni sud je istakao da odbrana nije dovela u bilo kakvu sumnju činjenične i pravne zaključke suda o dokazanosti radnji, identitetu i ulozi svih optuženih u izvršenju djela.
10. Konačno, u odnosu na odluku o vrsti i visini krivičnopravne sankcije, Okružni sud je naveo da je svim optuženima, osim Milivoju Kuzmanoviću, izrekao kaznu zatvora u trajanju od po dvije godine, dok je optuženom Milivoju Kuzmanoviću izrekao kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, jer je, „pored navedenog“, izvršio i silovanje lica hrvatske nacionalnosti.
11. Apelantov branilac je izjavio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, navodeći da je izreka osporene prvostepene presude protivrječna razlozima i da je time počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka k) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) u vezi sa radnjom silovanja oštećene A.J. U konačnom, žalbom se ukazuje da nema dokaza da je apelant „počinio djelo za koje je proglašen krivim“ osporenom prvostepenom presudom, te da se prvostepeni sud nije držao načela in dubio pro reo, niti principa jednakosti, čime je narušeno i apelantovo pravo iz člana 6 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
12. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 017578 17 Kž od 21. marta 2017. godine odbijene su žalbe Okružnog tužilaštva, optuženog Milivoja Kuzmanovića i njegovog branioca, te branilaca optuženih Gorana Smiljanića, Mire Prodanovića i apelantovog branioca, kao i punomoćnika oštećene A.J., te je potvrđena prvostepena presuda od 31. oktobra 2016. godine.
13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo (na strani 6. presude) da, suprotno navodima žalbe apelantove odbrane, izreka prvostepene presude sadrži jasan činjenični opis realne djelatnosti apelanta i ostalih optuženih, koji obuhvata vrijeme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini, opis načina kršenja pravila međunarodnog humanitarnog prava koje se desilo 27. novembra 1992. godine u vidu radnji zastrašivanja, povređivanja tjelesnog integriteta i dostojanstva katoličkog sveštenika N.L. (za koje radnje je proglašen krivim i apelant zajedno sa optuženima), kao i opis radnji kojima je narušen polni integritet oštećene A.J. za koje je optuženi Milivoje Kuzmanović proglašen krivim prvostepenom presudom. U takav činjenični opis ugrađeni su svi bitni elementi bića krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 KZSFRJ. Ovako koncipirana izreka prvostepene presude u svemu je usklađena sa razlozima datim u njenom obrazloženju za sve odlučne činjenice i nema nikakvih nejasnoća koje se tiču načina izvršenja radnji i oblika kršenja pravila međunarodnog humanitarnog prava u okviru njihovog zajedničkog djelovanja i postupanja apelanta i ostalih optuženih kao saizvršilaca u odnosu na oštećenog N.L., te optuženog Milivoja Kuzmanovića u odnosu na oštećenu A.J.
14. Nadalje je Vrhovni sud istakao da u cijelosti prihvata zaključak prvostepenog suda da su apelant i ostali optuženi počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 Krivičnog zakona KZSFRJ na način kako je to činjenično opisano u izreci prvostepene presude, te da se pravilnost takvog zaključka prvostepenog suda ne može osporiti žalbenim prigovorima. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je zaključak o saizvršilačkoj djelatnosti apelanta i ostalih optuženih u izvršenju djela u odnosu na oštećenog N.L., na način kako je to opisano u izreci prvostepene presude, rezultat savjesne i kritičke ocjene iskaza svjedoka, koji su potvrdili da realne radnje apelanta i ostalih optuženih kritične prilike sa zajedničkim ciljem razoružavanja straže ispred Župnog doma Katoličke crkve u Kulašima i napada na N.L., katoličkog sveštenika u to vrijeme, jasno definišu njihovu ulogu kao saizvršilaca i jasno određuju umišljaj u konkretnom slučaju kao psihički odnos prema djelu u cjelini, dakle, i prema posljedici. O svim tim odlučnim činjenicama dati su valjani razlozi u prvostepenoj presudi (strana 20. pasus 1 i 2) i njihova pravilnost se ne može osporiti žalbenim prigovorima.
15. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 017578 17 Kvlz od 2. marta 2018. godine odbijeni su kao neosnovani zahtjevi za zaštitu zakonitosti koje su, između ostalih, podnijeli apelant i njegov branilac protiv pravosnažne presude Okružnog suda od 31. oktobra 2016. godine.
16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da, suprotno navodima apelantove odbrane, nije došlo do kršenja njegovog prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koje apelant dovodi u vezu sa argumentacijom da mu je stavljeno na teret da je preduzeo i radnju silovanja, te da je osuđen za tu radnju. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je taj prigovor apelantov branilac isticao i u žalbi i o njemu je drugostepena presuda (na strani 6) dala veoma jasne i valjane razloge na koje se apelant kao podnosilac zahtjeva upućuje.
17. Nadalje je Vrhovni sud ukazao da, i pored tačnosti navoda iz zahtjeva apelantovog branioca kojima se ističe da drugostepena presuda nije uopšte analizirala žalbeni prigovor u vezi sa dijelom iskaza pojedinih svjedoka, nije povrijeđeno pravo na odbranu ni njemu, niti ostalim osuđenim licima, kao ni pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da obaveza suda da obrazloži svoju odluku ne podrazumijeva potrebu da se u presudi obrazlože svi prigovori i da se odgovori na sve navode stranaka, nego se ograničava na zahtjev da se u obrazloženju navedu razlozi za činjenice koje su od odlučnog značaja na jasan i razumljiv način. Pošto se u konkretnom slučaju osuđeni apelant, a ni „Smiljanić i Prodanović“ ne terete, niti su osuđeni za radnju silovanja izvršenu prema oštećenoj A.J., već samo osuđeni „Kuzmanović“, Vrhovni sud je naveo da ovaj žalbeni prigovor nije od odlučnog značaja, navodeći da je drugostepena presuda na jasan i razumljiv način dala razloge o svim odlučnim činjenicama, slijedom čega su bez osnova prigovori iz ovog zahtjeva o povredi prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek.
18. Zatim je Vrhovni sud ukazao da su neosnovani i prigovori iz svih zahtjeva za zaštitu zakonitosti, kojima se ističe da je prvostepeni sud povrijedio pravo na odbranu apelanta i ostalih osuđenih na način da je prekršio odredbu člana 3 stav 2 ZKPRS. Ovo zbog toga što prvostepeni sud nije imao sumnje u pogledu bilo kojeg dokaza u korist ili na štetu odbrane, zbog čega nije prekršen princip in dubio pro reo, sadržan u citiranoj zakonskoj odredbi, pa s tim u vezi nije povrijeđeno ni pravo na odbranu osuđenih.
19. Konačno, u odnosu na prigovore iz zahtjeva koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, te pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza na glavnom pretresu u vezi sa saizvršilačkom ulogom apelanta i ostalih optuženih, Vrhovni sud je naveo da pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje ne predstavlja zakonski osnov za podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, slijedom čega su irelevantni prigovori takvog karaktera pri odlučivanju o ovom pravnom sredstvu. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da se tvrdnja o povredi Krivičnog zakona ne može graditi na tezi o manjkavoj činjeničnoj podlozi presude. U svakom slučaju, nasuprot tvrdnjama podnosilaca predmetnog zahtjeva, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud, nakon detaljne analize i ocjene svih izvedenih dokaza, izveo pravilan zaključak, koji je prihvatilo i vijeće drugostepenog suda, da se u radnjama apelanta i ostalih osuđenih stiču sva bitna obilježja krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 KZSFRJ.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
20. Ustavni sud zapaža da je apelant u prvobitno podnesenoj apelaciji osporio Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 017578 17 Kž od 21. marta 2017. godine i Presudu Okružnog suda broj 11 0 K 017578 16 K od 31. oktobra 2016. godine, a da je podneskom od 25. aprila 2018. godine obavijestio Ustavni sud da je, nakon podnošenja apelacije, podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti o kojem je Vrhovni sud odlučio donošenjem Presude broj 11 0 K 017578 17 Kvlz od 2. marta 2018. godine. Pri tome Ustavni sud zapaža da je apelant u navedenom podnesku obavijestio Ustavni sud da ostaje kod svih navoda iz prvobitno podnesene apelacije, slijedom čega se, po ocjeni Ustavnog suda, ovaj podnesak suštinski imati smatrati dopunom apelacije, a navedena presuda Vrhovnog suda od 2. marta 2018. godine, takođe, osporenom odlukom u ovoj krivičnopravnoj stvari.
21. Naime, apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, te člana 13 Evropske konvencije. U svjetlu navoda o povredi prava na pravično suđenje, apelant ističe da je u predmetnom postupku došlo do povrede njegovog prava na odbranu i principa in dubio pro reo. Ovo zbog toga što mu je osporenim odlukama stavljeno na teret da je počinio i krivično djelo silovanja, a da ne postoje dokazi u prilog navedenom zaključku redovnih sudova. S tim u vezi, ističe da ničim nije dokazano da je on počinio radnje za koje je osuđen. Takođe, apelant navodi da su izjave svjedoka trebale biti ocijenjene u njegovu korist. Konačno, apelant ističe da osporena drugostepena presuda nije uopšte analizirala žalbene razloge njegove odbrane u kontekstu njegovog prisustva inkriminisanom događaju, čime je prekršeno njegovo pravo na djelotvoran pravni lijek. Izostavljenjem obrazloženja zašto su odbijeni žalbeni razlozi koji ukazuju na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, po apelantovoj ocjeni, pravo na izjavljivanje žalbe je svedeno na formu, te je tako izgubilo svoju efektivnost.
b) Odgovor na apelaciju
22. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su izneseni argumenti u apelaciji bili predmet razmatranja u žalbenom postupku, te da se na iznesenim argumentima ne može osnovano uspostaviti povreda prava na pravično suđenje na koje se ukazuje u predmetnoj apelaciji, slijedom čega je predloženo da se ona odbije kao neosnovana.
23. Okružni sud je naveo da su u predmetnom krivičnom postupku ispoštovana sva apelantova prava koja mu garantuju Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija, te da nije došlo do kršenja prava pobrojanih u predmetnoj apelaciji, pa je predloženo da se ona odbije kao neosnovana.
24. Okružno tužilaštvo je navelo da apelantove tvrdnje nemaju osnova, jer „koncipirana optužba uključuje i apelanta u tu grupu kao zajednički umišljaj kod zastrašivanja, pa onda i čina silovanja“. S tim u vezi, Okružno tužilaštvo je istaklo da kod takvih činjenica nije od uticaja sama činjenica što apelant u tom aktu i neposredno nije učestvovao s obzirom na to da je dokazano da je postupao umišljajno, zajednički sa ostalim članovima, kod zastrašivanja i silovanja. Stoga je sud osudio apelanta za učešće u tom događaju, a što je obrazloženo u osporenoj prvostepenoj i drugostepenoj presudi. Zbog navedenog je Okružno tužilaštvo navelo da smatra da apelantov zahtjev nema osnovu, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
25. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77 - ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka) Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst koji u relevantnom dijelu glasi:
SAIZVRŠILAŠTVO
Član 22.
Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili drugi način, zajednički učine krivično djelo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.
RATNI ZLOČIN PROTIV CIVILNOG STANOVNIŠTVA
Član 142. stav 1.
(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se […] prema civilnom stanovništvu vrše […] mučenja, nečovječna postupanja, […] nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja, […] primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora […] ili ko izvrši neko od navedenih djela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
26. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 53/12) Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst koji u relevantnom dijelu glasi:
Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo Član 3.
(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka Član 311. stav 1. tačka k) (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji ako:
k) je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
29. U konkretnom slučaju apelant je u apelaciji podnesenoj 26. juna 2017. godine osporio Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 017578 17 Kž od 21. marta 2017. godine, koja je dostavljena njegovom pravnom zastupniku 28. aprila 2017. godine. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelant dopunio apelaciju 25. aprila 2018. godine u kojoj je osporio i Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 017578 17 Kvlz od 2. marta 2018. godine, koja predstavlja konačnu odluku u konkretnoj krivičnopravnoj stvari, a koja mu je dostavljena 26. marta 2018. godine. Slijedom navedenog, proizilazi da je apelacija, odnosno dopuna apelacije, podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
34. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
35. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje na način na koji to apelant tvrdi, odnosno da li su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka u predmetnom krivičnom postupku postupali proizvoljno u obezbjeđivanju garancija u okviru člana 6 Evropske konvencije primjenjujući kako relevantne materijalnopravne, tako i procesnopravne norme. Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Nadalje, Ustavni sud ističe da su u brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
36. U konkretnom slučaju Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant u suštini ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, odnosno da nije dokazano da je učinio predmetno krivično djelo (ratni zločin protiv civilnog stanovništva). Naime, apelant prvenstveno ističe da je osuđen za krivično djelo silovanje koje nije počinio, te s tim u vezu dovodi i navode o povredi prava na odbranu i načela in dubio pro reo, a koji se tiču same ocjene dokaza u konkretnom slučaju i navoda o povredi procesnog prava zbog protivrječnosti izreke osporene prvostepene presude sa njom i sa njenim obrazloženjem.
37. U kontekstu ovih apelacionih navoda Ustavni sud konstatuje da iz obrazloženja osporenih odluka jasno proizilazi da je apelant, zajedno sa ostalim optuženima, suđen i osuđen za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZSFRJ. Dakle, radi se o blanketnom krivičnom djelu koje može postojati samo onda kada je nekom od alternativno propisanih radnji iz te odredbe prekršena konkretna norma međunarodnog prava, koja takve postupke zabranjuje. Taj blanketni propis predstavlja bitno obilježje predmetnog krivičnog djela, te taj propis upućuje na pravila međunarodnog prava. Kršenje pravila međunarodnog prava kod ovog krivičnog djela predstavlja objektivni uslov inkriminacije, odnosno objektivni uslov kažnjivosti. Upravo navedeni blanketni karakter predmetnog krivičnog djela obavezuje sud da u izreci osuđujuće presude navede sve činjenice i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, kao i precizno navođenje međunarodnopravne odredbe koja zabranjuje konkretnu radnju ili radnje izvršenja. Sama radnja izvršenja predmetnog krivičnog djela je propisana alternativno, pa je za njegovo postojanje potrebno da je izvršilac učinio jednu od propisanih radnji. Pri tome Ustavni sud ističe da, čak i ukoliko jedno lice izvrši više istovrsnih radnji ili više raznovrsnih radnji inkriminisanih u ovom članu, radiće se samo o jednom krivičnom djelu ratni zločin protiv civilnog stanovništva s obzirom na to da je u pitanju jedinstveno krivično djelo, bez obzira na broj izvršenih pojedinih radnji.
38. Naime, iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da je apelant, zajedno sa ostalim optuženima, proglašen krivim za kršenje pravila međunarodnog prava sadržanog u relevantnim odredbama IV Ženevske konvencije i Protokola II, čime je izvršio predmetno krivično djelo. Premda je tačno da je u samoj izreci osuđujuće presude navedeno da se kršenje navedenih pravila u odnosu na sve optužene, uključujući i apelanta, ogleda u protivpravnim radnjama zastrašivanja, silovanja i povređivanja tjelesnog integriteta i dostojanstva civila hrvatske nacionalnosti u inkriminisanom periodu, Ustavni sud zapaža da iz same izreke osporene prvostepene presude, te iz obrazloženja osporenih presuda na nesumnjiv način proizilazi da je apelantovo protivpravno ponašanje isključivo uključivalo zajedničko djelovanje preduzimanja radnji zastrašivanja i povređivanja tjelesnog integriteta i dostojanstva katoličkog sveštenika - oštećenog N.L., a ne zajedničko djelovanje u odnosu na oštećenu A.J. Ovo zbog toga što iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da je protivpravna radnja (silovanja) u odnosu na ovu oštećenu isključivo dovedena u vezu sa optuženim Milivojem Kuzmanovićem i još tri neimenovana uniformisana lica. Na navedenu distinkciju u pogledu počinilaca pojedinih protivpravnih radnji u konkretnom slučaju je ukazano u osporenim odlukama, a takođe je iskazana i u samoj odluci o kazni u kojoj je optuženi Milivoje Kuzmanović osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, a apelant i ostali optuženi na po dvije godine zatvora. Stoga, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je Vrhovni sud (u osporenoj drugostepenoj odluci i konačno osporenoj odluci donesenoj po zahtjevu za zaštitu zakonitosti) odlučio u odnosu na apelantov procesnopravni prigovor u smislu odredbe člana 311 stav 1 tačka k) ZKPRS a u vezi sa (ne)postojanjem protivrječnosti izreke osuđujuće prvostepene presude sa njenim razlozima u pogledu odlučnih činjenica, zaključujući da izreka osporene prvostepene presude ne sadrži nikakve nejasnoće u vezi sa apelantovim učešćem u zajedničkom djelovanju i postupanju ostalih optuženih kao saizvršilaca u odnosu na oštećenog N.L.
39. Nadalje, u odnosu na apelacioni navod koji se tiče ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, koji apelant dovodi u vezu sa poštivanjem načela in dubio pro reo, ističe da navedeni princip u konvencijskom smislu konstituiše poseban izraz presumpcije nevinosti (vidi, Evropski sud, Vassilios Stavropoulos protiv Grčke, broj predstavke 35522/04, stav 39, i Cleve protiv Njemačke, presuda od 15. januara 2015. godine, broj predstavke 48144/09, stav 52), te korespondira sa jednim od osnovnih zahtjeva krivičnog pravosuđa da tužilac mora van razumne sumnje dokazati optužbu, odnosno sa načelom in dubio pro reo kojim je krivični sud vezan (vidi, Melicx i Beck protiv Češke Republike, broj predstavke 35450/04, presuda od 24. jula 2008. godine, stav 49) da nakon savjesne ocjene dokaza (pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima) u slučaju postojanja sumnji-dvojbi o postojanju pravno relevantnih (odlučnih) činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela, posebno ako je riječ o krivici, rješava u korist okrivljenog. Prema mišljenju Ustavnog suda, načelo in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih sprovedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih načela i ZKPRS da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist. Dakle, navedeno pravilo (in dubio pro reo) nije dokazno pravilo. Ono podrazumijeva da sud u krivičnom postupku odlučuje presudom na način koji je povoljniji za okrivljenog ako se i nakon savjesne ocjene dokaza, pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, ne daju otkloniti sumnje o postojanju, odnosno nepostojanju nekih činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela, ili od kojih zavisi primjena neke druge odredbe krivičnog zakonodavstva, a ne sadrži mjerila prema kojima bi prvostepeni sud bio dužan uzeti da su određene činjenice dokazane sa određenim stepenom izvjesnosti, a druge nisu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50 i 51).
40. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi sve izvedene dokaze ocijenili pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveli zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je navedeno u izreci prvostepene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta za apelantove tvrdnje o kršenju načela in dubio pro reo u smislu člana 6 stav 2 Evropske konvencije, jer iz osporenih presuda proizilazi da se primjenom principa iz prethodnih tačaka nisu stekli uslovi da redovni sudovi u predmetnom krivičnom postupku odluče presudom na način koji je povoljniji za apelanta. Ovo posebno zbog toga što je, po ocjeni Ustavnog suda, Okružni sud u osporenoj prvostepenoj odluci veoma detaljno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio postojanje oružanog sukoba na teritoriji Bosne i Hercegovine u inkriminisano vrijeme, zatim je ukazao na odredbe međunarodnog prava koje su i u to vrijeme bile sastavni dio pozitivnih propisa koji su bili u primjeni u Bosni i Hercegovini, potom detaljno obrazložio iz kojih dokaza je utvrdio svojstvo kako apelanta, tako i svojstvo oštećenih-civila zbog čega su u tom svojstvu uživali zaštitu po pravilima međunarodnog prava. Dakle, Okružni sud je detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen, tj. ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZSFRJ. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, kako proizilazi iz osporene prvostepene presude, dao jasnu definiciju elemenata bića predmetnog krivičnog djela, te je doveo u kontekst sa apelantovim radnjama i izveo zaključak o postojanju tog krivičnog djela na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.
41. Osim toga, kada je u pitanju apelantovo ukazivanje na proizvoljnost u postupanju više sudske instance u konkretnom slučaju kod odlučivanja o njegovoj žalbi i zahtjevu za zaštitu zakonitosti, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da pravo na žalbu u krivičnopravnim stvarima kao takvo samostalno nije garantovano članom 6 Evropske konvencije, već članom 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Međutim, po ocjeni Ustavnog suda, suština apelantovih navoda u vezi sa tim pravom pokreće pitanje prava na obrazloženu sudsku odluku. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da obrazložena odluka mora da bude zasnovana na objektivnim kriterijumima i mora da štiti pravo na odbranu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2752/16 od 17. januara 2018. godine, stav 25). Nadalje, iako član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da daju razloge za svoje odluke, to se ne može shvatiti kao zahtjev za detaljan odgovor na svaki argumenat (vidi, Evropski sud, Van den Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, Serija A broj 288, strana 20, stav 61). Međutim, iz obrazloženja odluke mora biti jasno da su razmotrena suštinska pitanja u konkretnom slučaju (vidi, Boldea protiv Rumunije, stav 30). U svjetlu navedenih principa Ustavni sud primjećuje da su osporene odluke Vrhovnog suda posebnu pažnju posvetile svim apelantovim navodima od suštinskog značaja, kojima je osporavao stavove Okružnog suda iz prvostepene presude, odnosno presude Vrhovnog suda donesene po zahtjevu za zaštitu zakonitosti i koje je ponovio u postupku pred Ustavnim sudom, te da je u tim presudama dato obrazloženje zašto apelantovi navodi ne utiču na konačnu odluku koja se tiče njegove krivice za počinjeno predmetno krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Kako se suština žalbenih navoda u postupku pred Vrhovnim sudom odnosila na tvrdnje apelantove odbrane o pogrešnom zaključku prvostepenog suda da je apelant počinilac predmetnog krivičnog djela, Ustavni sud nalazi da samo prihvatanje činjenično-pravnih zaključaka Okružnog suda od Vrhovnog suda u tom smislu nije ugrozilo poštivanje garancija prava na obrazloženu sudsku odluku na apelantovu štetu s obzirom na prethodno usvojeni stav Ustavnog suda da nema proizvoljnosti u načinu na koji je Okružni sud ocijenio dokaze i izveo zaključak o apelantovoj krivici. Pri tome Ustavni sud podsjeća da suštinsko potvrđivanje određenog činjeničnog utvrđenja ili pravnog shvatanja iz nižestepene sudske odluke od više sudske instance, čak i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda, ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini kada obrazloženje nižestepene presude zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40).
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije.
40. Dakle, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
42. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13 Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje.
43. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da koristi i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom, budući da je protiv prvostepene presude izjavio žalbu drugostepenom sudu, a zatim zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv drugostepene presude. Ustavni sud ukazuje na to da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi i zahtjevu za zaštitu zakonitosti, razmotrio njegove žalbene navode, odnosno navode iznesene u zahtjevu, za koje je taj sud smatrao da su relevantni, te dao razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišćeni pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom, odnosno da su njegova žalba i zahtjev za zaštitu zakonitosti odbijeni kao neosnovani, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije kada su, sagledavajući postupak u cjelini, redovni sudovi za osporene odluke dali detaljna, jasna i argumentovana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i primjene pozitivnopravnih propisa, te kada su redovni sudovi dali logična i uvjerljiva obrazloženja o tome da je dokazano da je apelant počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZSFRJ a iz obrazloženja osporenih presuda ne proizilazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavao presudom na način koji je povoljniji za apelanta.
45. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, jer je apelant imao mogućnost da izjavi žalbu protiv osporene prvostepene presude i podnese zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv drugostepene presude, koju je apelant i koristio, a činjenica da korišćeni pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.
46. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević