Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1839/19 ("Sector Security" d.o.o. Banja Luka)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1839/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine,, u predmetu broj AP-1839/19, rješavajući apelaciju "Sector Security" d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Sector Security" d.o.o. Banja Luka protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 151504 18 Rsž od 21. februara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Rs 151504 17 Rs od 5.
oktobra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "Sector Security" d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banjaluke, podnio je 25. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 151504 18 Rsž od 21. februara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Rs 151504 17 Rs od 5. oktobra 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je apelant da tužiocu (M.Č.) na ime razlike plate, uvećanja plate po osnovu minulog rada, prekovremenog rada, rada nedjeljom, noćnog rada, rada za vrijeme praznika, te na ime naknade za topli obrok za precizirane vremenske periode isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama. Ujedno, odbijen je tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da se apelant obaveže da mu na ime naknade za korištenje godišnjeg odmora - regresa za 2014., 2015. i 2016. godine isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama. Takođe, apelant je obavezan da tužiocu djelimično nadoknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je prvostepeni sud pogrešno tumačio odredbe Zabilješke o prestanku radnog odnosa (koja u sebi sadrži izjavu da „se radnik i poslodavac odriču svih prava sudskog potraživanja iz predmetnog radnog odnosa“), zaključenih između tužioca i apelanta. Kantonalni sud je naveo da se iz Zabilješke o prestanku radnog odnosa ne može zaključiti da je na taj način došlo do otpuštanja duga koji se odnosi na predmetno potraživanje tužioca, u smislu odredbe člana 344. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Kantonalni sud je istakao da bi stranke, da su htjele gašenje predmetne obveze, naglasile da tužilac ne potražuju predmetni dug, da odustaje od podnijete tužbe, a što bi značilo otpuštanje obaveza povezanih sa podnošenjem tužbe. Kantonalni sud je slijedom navedenog zaključio da se samim potpisivanjem Zabilješke o prestanku radnog odnosa tužilac nije odrekao predmetnog potraživanja, odnosno da se odredba člana II stav 3. navedene Zabilješke ne odnosi na to potraživanje. U konačnici Kantonalni sud je naglasio da navedeni akt nema ni svojstvo ugovora iz člana 1089. stav 1. ZOO, kojom je propisano da ugovorom o poravnanju lica između kojih postoji spor ili neizvjesnost o nekom pravnom odnosu, pomoću uzajamnih popuštanja prekidaju spor, odnosno uklanjaju neizvjesnost i određuju svoja uzajamna prava i obaveze, iz razloga što između stranaka nije vođen nikakav spor niti je postojala neka neizvjesnost o postojanju pravnog odnosa.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno i proizvoljno primjenili ZOO kada su zaključili da Zabilješke o prestanku radnog odnosa nemaju karakter otpuštanja duga, te da su propustili dati jasno obrazloženje o činjeničnim i pravnim pitanjima na osnovu kojih su donesene osporene odluke.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose nanačin na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijo, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti broj AP-240/19 od 8. maja 2019. godine i broj AP- 161/19 od 25. juna 2019. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević