Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2628/19 (B. K.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2628/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-2628/19, rješavajući apelaciju Borislava Krmpota, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Borislav Krmpot protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 234746 19 Gž 2 od 13. maja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Borislav Krmpot (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluka, kojeg zastupaju Desimir i Velimir Kevac advokati iz Banjaluke, podnio je 21. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 234746 19 Gž 2 od 13. maja 2019. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekatu: Osnovni sud) od 30. novembra 2018. godine (u ponovnom postupku) usvojen je prigovor izvršenika („Zaštitni fond RS” Banjaluka) izjavljen protiv rješenja o izvršenju ovog suda od 20. maja 2016. godine, te je navedeno rješenje stavljeno van snage, predmetno izvršenje obustavljeno u cijelosti i ukinute sve izvršne radnje.
3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je izvršenik izmirio svoje obaveze s 4. februarom 2016. godine odnosno da je izvršio uplate većeg iznosa nego što je bio dužan, te naglasio da je pravilno vještak finansijske struke uzeo u obzir plaćanje izvršeno 17. aprila 2012. godine, jer se sve što je isplaćeno po jednom štetnom događaju uzima kao namirenje štete.
4. Okružni sud je rješenjem od 13. maja 2019. godine djelimično uvažio apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja od 30. novembra 2018. godine te preinačio ovo rješenje u dijelu kojim je odbijen prigovor za neizmireni dug u određenom novčanom iznosu, koji se odnosi na troškove izvršnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom, te rješenje o izvršenju od 20. maja 2016. godine u tom dijelu održao na snazi, dok je u preostalom dijelu potvrdio rješenje od 30. novembra 2018. godine.
5. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je apelant 17. marta 2016. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave - presude Osnovnog suda od 10. decembra 2013. godine, protiv izvršenika radi naplate novčanog potraživanja, te da je Osnovni sud rješenjem od 20. maja 2016. godine usvojio predloženo izvršenje. S tim u vezi, Okružni sud je (tumačeći sadržaj nalaza i mišljenja finansijske struke) naveo da je izvršenik 17. aprila 2012. godine (prije donošenja izvršne isprave) uplatio iznos od 1.606,70 KM (koji se računa iako nije obuhvaćen izvršnom ispravom), 1. februara 2016. godine iznos od 2.025,30 KM te 4. februara 2016. godine iznos od 1.019,84 KM (ukupno 4.651,84 KM), dok ukupna apelantova potraživanja prema izvršeniku po štetnom događaju iznose 4.513,05 KM (pa je izvršenik ostao u pretplati iznos od 138,79 KM). Pri tome, Okružni sud je naveo da su rješenjem o izvršenju od 20. maja 2016. godine određeni troškovi izvršenja u iznosu od 284,00 KM, zbog čega je izvršenikovom pretplatom iznosa od 138,79 KM plaćen jedan dio troškova izvršnog postupka, te ostao neizmireni dug u iznosu od 145,21 KM sa kamatom od dana donošenja rješenja o izvršenju u smislu odredbe člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku ("Službeni glasnik RS" broj 66/18).
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević