Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2631/19 (B. P.)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2631/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. rujna 2019. godine, u predmetu broj AP-2631/19, rješavajući apelaciju Biljane Pađen, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podniijela Biljana Pađen protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 Rs 047369 19 Rev od 15. svibnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Biljana Pađen (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gradiške, koju zastupa Momčilo Glamočanin, odvjetnik iz Gradiške, podnijela je 21. lipnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 Rs 047369 19 Rev od 15. svibnja 2019. godine.

2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda revizija tuženog (GP „Jedinstvo“ a.d. Gradiška) je usvojena i ukinute su drugostupanjska i prvostupanjska presuda, a tužba odbačena.

3. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je apelantica ranije vodila parnicu za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa (povodom prestanka radnog odnosa na osnovu rješenja tuženog od 1. listopada 2010. godine) i tražila je naknadu izgubljene zarade za razdoblje od 28. rujna 2012. godine do vraćanja na rad, međutim taj dio zahtjeva je odbijen pravomoćnom presudom drugostupanjskog suda od 21. veljače 2014. godine. Kako je predmet spora u ovoj parnici izgubljena zarada za period od 1. listopada 2012. godine do 3. ožujka 2016. godine, po osnovu povrede prava koju je tuženi počinio donošenjem rješenja o prestanku radnog odnosa, Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi pogrešno utvrdili da je predmetna tužba (od 23. prosinca 2014. godine) za isplatu izgubljene zarade za sporni period, blagovremeno podnesena. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je apelantica za povredu prava za isplatu izgubljene zarade (koja je ovdje predmet spora) saznala danom prestanka radnog odnosa (danom donošenja rješenja tuženog), od tada počeo teći rok iz članka 118. stavak 2. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) i pogrešan je zaključak nižestupanjskih sudova da se vrijeme saznanja o povredi prava u pogledu isplata izgubljene zarade ima vezati za dan saznanja za konačan ishod postupka o poništenju rješenja tuženog o otkazu ugovora o radu (odnosno da joj presuda daje pravo da potražuje naknadu plaće za sporni period, koja je predmet ove parnice). S obzirom da je apelantica predmetnu tužbu sudu podnijela po isteku zakonom propisanog roka (kada je već prekludirana u zaštiti svojih prava), a ne proizlazi da je u prijedlogu za izvršenje ranije pravomoćne presude, suglasno odredbi članka 217. st. 1., 2. i 3. Zakona o izvršnom postupku predložila da sud donese rješenje kojim bi odredio da joj tuženi (izvršenik), pored dosuđenih iznosa izgubljene zarade, isplati i mjesečne iznose zarade dospjele od pravomoćnosti odluke i do ponovog vraćanja na posao, Vrhovni sud je ukazao da je tužba apelantice neblagovremena, te odbacio tužbu u skladu s člankom 67. stavak 2. Zakona o parničnom postupku.

Apelacioni navodi

4. Apelantica se pozvala na povredu prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je Vrhovni sud, pogrešno primjenio pozitivno-pravne propise.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, odnose na način na koji je sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku, Vrhovni sud, za razliku od Osnovnog i Okružnog suda, ocijenio da je neblagovremena apelantičina tužba u odnosu na izgubljenu zaradu za period od 1. listopada 2012. godine do 3. ožujka 2016. godine i pri tome se pozvao na odredbe članka 118. ZOR-a. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZOR-a sa odlučenjem Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2631/19 (B. P.) | Sudska praksa | Aktio