Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1882/19 (M. T.)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1882/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-1882/19, rješavajući apelaciju Mladenka Topića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mladenko Topić protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 210620 18 Rev od 31. januara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mladenko Topić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Marinko Brkić advokat iz Banjaluke, podnio je 26. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 210620 18 Rev od 31. januara 2019. godine.

2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda usvojena je revizija tuženog („Nestro-Petrol” a.d. Banjaluka) i nižestepene presude preinačene tako što je odbačena apelantova tužba (apelant podnio tužbu protiv tuženog sa zahtjevom da se tuženi obaveže da apelantu na ime plaća za period od 1. septembra 2012. do 31. maja 2014. godine, regresa za 2013. godinu i 2014. godinu, naknade za novogodišnje, boži ćne i vaskršnje praznike za dio oktobra, novembar i decembar mjesec 2012.

godine, za 2013. i 2014. godinu isplati određene novčane iznose, sve sa zakonskom zateznom kamatom, te da za apelanta uplati zakonske doprinose za isti period).

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je apelantu prestao radni odnos kod tuženog 31. januarom 2011.godine, da je presudom Okružnog suda u Banjaluci od 21. februara 2014. godine (u drugoj parnici protiv tuženog) poništena odluka tuženog od 27. avgusta 2010. godine o otkazu ugovora o radu apelantu te odluka od 31. januara 2011. godine kojom je odbijen apelantov prigovor, te naloženo tuženom da apelanta vrati na rad. Zatim, da je prvostepeni sud utvrdio da je istom presudom obavezan tuženi da apelantu isplati naknadu zbog manje ispla ćene plaće za vrijeme trajanja mjere privremenog udaljenja s rada (od 2.

avgusta 2010. do 31. januara 2011. godine), naknadu plaća za period od prestanka radnog odnosa 1. februara 2011. godine do 31. avgusta 2012. godine, naknade regresa za 2010., 2011. i 2012. godinu, boži ćne naknade za 2010. i 2011. godinu sve u određenim novčanim iznosima, te da za apelanta uplati zakonske doprinose za period 2. avgusta 2010. godine do 31. avgusta 2012. godine. Vrhovni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je tuženi 11. aprila 2014. godine isplatio apelantu novčana potraživanja dosuđena presudom od 21. februara 2014. godine, da je prvostepeni sud rješenjem od 20. juna 2014. godine usvojio apelantov prijedlog za izvršenje od 19. aprila 2014. godine radi nalaganja vra ćanja na rad, te da je apelant tužbu (u predmetnoj parnici) podnio 6. marta 2015. godine. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da su u radnom sporu (obično) u istoj tužbi kumulativno postavljeni zahtjevi (za utvrđenje nezakonitosti akta poslodavca kojim je povrijeđeno neko pravo radnika, za osudu na činidbu, kao što su: vra ćanje radnika na rad, isplata novčanog potraživanja u vidu naknade izostalih plaća i slično), jer poništenje odluke o prestanku radnog odnosa podrazumijeva vra ćanje radnika na rad pa slijedom toga i isplatu naknade za period za koji je radniku bilo onemogu ćeno da radi, te naglasio apelant u konkretnom slučaju nije tako postupio.

Naime, Vrhovni sud je naveo da se apelant za zaštitu svojih prava blagovremeno (u ranijem postupku) obratio sudu samo sa zahtjevom za poništenje odluke o otkazu ugovora o radu, vra ćanja na rad, te isplate naknada zaključno sa 31. avgustom 2012. godine (ali nije tražio isplatu ovih naknada sve do povratka na posao), dok je zahtjev za isplatu naknada te uplatu zakonskih doprinosa za period od 1. septembra 2012. do 31. maja 2014. godine prvi put postavio u predmetnoj tužbi (koji predstavlja samostalan zahtjev za zaštitu jednog od prava iz radnog odnosa). Vrhovni sud je ukazao da je rok iz odredbe člana 118. stav 2. Zakona o radu prekluzivnog karaktera, te naglasio da se ovaj rok računa od dana kada je radnik saznao da mu je neko pravo ograničeno, uskraćeno ili na drugi način povrijeđeno. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da se plaća isplaćuje svakog mjeseca za ostvareni rad u prethodnom mjesecu, te naglasio da je momentom otkaza počeo te ći rok iz člana

118. Zakona o radu u kojem je apelant morao podnijeti tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa, uključuju ći i isplatu plaća i naknada za sporni period. Naime, Vrhovni sud je naveo da je apelant (po prirodi stvari i po osnovu i načinu isplate plaća i drugih naknada) za povredu prava izostankom isplate imao saznanja ve ć od momenta otkaza (tada je znao da će prestati sve isplate po osnovu rada), zbog čega je apelantova tužba (od 6. marta 2015. godine) neblagovremena (član 67. stav 2. Zakona o parničnom postupku), jer je podnesena po isteku navedenog roka, kada je apelant ve ć prekludiran u zaštiti svojih prava odnosno kada je došlo do gubitka prava.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su u predmetnom postupku pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1882/19 (M. T.) | Sudska praksa | Aktio