Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-974/19 (M. A.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Ponavljanje postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-974/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-974/19, rješavajući apelaciju Medihe Adanalić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. h) i m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Medihe Adanalić podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 148374 18 Rev od 24. januara 2019. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 148374 17 Gvlž od 28.
maja 2018. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Medihe Adanalić podnesena protiv Presude zbog propuštanja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 148374 12 P od 17. decembra 2013. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Mediha Adanalić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Bakir Pašić, advokat iz Tuzle, podnijela je 5. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 148374 18 Rev od 24. januara 2019. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 148374 17 Gvlž od 28. maja 2018. godine i Presude zbog propuštanja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 148374 12 P od 17. decembra 2013. godine.
2. Presudom zbog propuštanja Općinskog suda od 17. decembra 2013. godine utvrđeno je da stan (pobliže opisan u izreci presude) predstavlja zajedničku imovinu R. T., S. T., prednika tužitelja (R. T., S. T., S. Š. i S. O.) M. T. i apelantice, da je suvlasnički dio svakoga od njih po 1/4, te da je suvlasnički dio svakog od zajedničara R. T., S. T., M. T. i apelantice po 1/4. Shodno tome, određeno je da se ima izvršiti brisanje prava vlasništva sa dijelom od 3/4 sa imena apelantice i upis prava suvlasništva na ime R. T. sa dijelom od 5/16, S. T. sa dijelom od 5/16, S. Š. sa dijelom od 1/16 i S. O. sa dijelom od 1/16 u KPU Općinskog suda (pobliže opisano u izreci presude). U pouci o pravnom lijeku navedeno je da protiv ove presude nije dozvoljena žalba, ali da apelantica može podnijeti prijedlog za povrat u prijašnje stanje u skladu sa čl. 328. i 329. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Prema stanju spisa, apelantica nije podnijela prijedlog za povrat u prijašnje stanje.
3. Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 0 P 148374 15 Gvl od 31. maja 2017. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 28. maja 2018. godine, odbačen je kao neblagovremen apelantičin prijedlog za ponavljanje postupka pravomoćno završenog presudom zbog propuštanja Općinskog suda od 17. decembra 2013.godine. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je presuda zbog propuštanja Općinskog suda od 17. decembra 2013. godine dostavljena apelantici putem oglasne table suda i istovremenim objavljivanjem u listu „Dnevni avaz“, odnosno da je predmetna presuda postala pravosnažna 19. marta 2014. godine od kada je počeo teći rok od 30 dana za podnošenje prijedloga za ponavljanje postupka (propisan odredbom člana 257. stav 1. tačka 2. ZPP). S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je prijedlog za ponavljanje postupka odbacio kao neblagovremen, budući da je apelantica podnijela prijedlog za ponavljanje postupka 5. novembra 2014. godine.
4. Odlučujući o apelantičinoj reviziji izjavljenoj protiv rješenja Kantonalnog suda od 28. maja 2018. godine, Vrhovni sud je donio rješenje kojim je predmetnu reviziju odbacio kao nedopuštenu. Apelacioni navodi
5. U navedenoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tač. h) i m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (3) tač. h) i m) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
I.Dopustivost ratione materiae (u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda broj 32 0 P 148374 18 Rev od 24. januara 2019. godine i Rješenje Kantonalnog suda broj 32 0 P 148374 17 Gvlž od 28. maja 2018. godine)
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelantica pozvala u apelaciji odnose na odluku donesenu u postupku u kojem se odlučivalo o njenom prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupaka. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučivalo o „građanskim pravima i obavezama“ apelantice. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog suda za ljudska prava i svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, u principu, nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o osnovanosti tužbenog zahtijeva), nego se samo odlučuje o postojanju uslova da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, odluku Ustavnog suda AP-1040/07 od 26. juna 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća da izuzetno, uzevši u obzir specifične okolnosti konkretnog postupka, ukoliko se u predmetnom slučaju radi u smislu autonomnog značenja tog pojma o utvrđivanju „građanskih prava i obaveza“ apelanta, može utvrditi da su takve apelacije dopustive u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije.
8. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se, u okolnostima konkretnog slučaja, u predmetnom postupku nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelantice iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi da se dozvoli ponavljanje postupaka. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku, a imajući u vidu da se osporenoj odluci odlučivalo isključivo o procesnim pitanjima, nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelantice iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se osporenom odlukom (kojom se, dakle, odlučivalo samo o procesnim pitanjima) nije odlučivalo ni o pravima apelantice na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, slijedom čega su i navodi apelantice o kršenju ovih prava ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
II.Neiscrpljivanje (u odnosu na Presudu Općinskog suda broj 32 0 P 148374 12 P od 17. decembra 2013. godine)
11. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantica propustila da, u skladu sa odredbama čl. 328. i 329. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u propisanom roku podnese prijedlog za povrat u prijašnje stanje nadležnom sudu. Dakle, apelantica nije iscrpila djelotvorne pravne lijekove moguće prema zakonu. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tač. h) i m) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević