Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3409/17 (Ž. D.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 123
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-3409/17
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3409/17, rješavajući apelaciju Živka Damjanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Živka Damjanovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 070613 16 Rev od 20.
aprila 2017. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Živku Damjanoviću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 525,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu Živku Damjanoviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Živka Damjanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 070613 16 Rev od 20. aprila 2017. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Živko Damjanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz mjesta Branešci, općina Čelinac, kojeg zastupa Ruža Blagojević, advokat iz Banjaluke, podnio je 8. augusta 2017. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 070613 16 Rev od 20. aprila 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) i Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud), te od ZP „Elektrokrajina“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 7. marta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Viši privredni sud i Okružni privredni sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 14. do 26. marta 2019. godine, dok tužena nije dostavila odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je 9. oktobra 2009. godine Osnovnom sudu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnio tužbu protiv tužene radi naknade štete (osnivanjem privrednih sudova u Republici Srpskoj Zakon o sudovima Republike Srpske stupio je na snagu početkom 2012. godine, te je konkretni predmet prešao u nadležnost Okružnog privrednog suda i zaveden je pod brojem 57 0 Ps 070613 09 Ps).
6. Okružni privredni sud se Rješenjem broj 57 0 Ps 070613 09 Ps od 28. aprila 2014. godine proglasio stvarno nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari i naveo da će nakon pravosnažnosti tog rješenja predmet biti ustupljen Osnovnom sudu, kao stvarno i mjesno nadležnom sudu.
7. Vrhovni sud je Rješenjem broj 71 0 P 194376 14 R od 12. augusta 2014. godine, postupajući po prijedlogu Osnovnog suda od 22. jula 2014. godine kojim je taj sud zatražio od Vrhovnog suda da riješi sukob nadležnosti između Osnovnog suda i Okružnog privrednog suda, odlučio da je za suđenje u predmetnoj pravnoj stvari nadležan Okružni privredni sud.
8. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 070613 15 Ps 2 od 15. decembra 2015. godine obavezana je tužena da apelantu, vlasniku živinarske farme „Damjanović“ Branešci, isplati određene novčane iznose na ime naknade štete zbog uginuća pilića 29. marta 2007. godine i 15. maja 2008. godine, te utroška goriva za rad agregata u 2007. i 2008. godini, sve bliže precizirano u izreci presude. S druge strane, predmetnom presudom Okružnog privrednog suda odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu isplati određene novčane iznose na ime naknade štete koja je nastala 30. aprila, 11. maja i 15. maja 2009. godine, te troškova liječenja koka nosilja u 2009. godini, kao i utroška goriva za rad agregata u 2008. i 2009. godini, sve precizirano u izreci presude.
9. Okružni privredni sud je naveo da je predmet spora u predmetnoj pravnoj stvari apelantov zahtjev kojim traži da se tužena obaveže da mu naknadi štetu koju je pretrpio na svojoj farmi za uzgoj pilića u 2007, 2008. i 2009. godini zbog prekida u isporuci električne energije.
10. Nadalje, istaknuto je da je u toku postupka utvrđeno da apelant od 1998. godine obavlja registrovanu djelatnost uzgoja i prodaje pilića, te konzumnih i rasplodnih jaja, te da je apelant sa tuženom zaključio ugovor o priključku na distributivnu mrežu, i to kao kupac struje iz kategorije domaćinstava, kao i da je u periodu od 2007. do 2009. godine dolazilo do povremenog nestanka električne energije zbog kvara, zatim, nestanka, tj. isključenja zbog određenih poslova na dalekovodu i isključenja zbog neplaćanja računa.
11. Također, ukazano je da se iz zapisnika komisije Skupštine općine Čelinac, nalaza Veterinarskog instituta RS „Dr. Vaso Butozan“ Banjaluka i nalaza vještaka ekonomske struke M.O., kojeg je angažovao apelant, može utvrditi da je svaki put u periodu koji je obuhvaćen predmetnom tužbom, kada je došlo do uginuća pilića, apelant obavijestio nadležni inspektorat u Općini Čelinac, uzorke uginule peradi dostavio u pomenuti institut i angažovao vještaka radi utvrđenja visine štete. Najzad, navedeno je da apelant nije plaćao utrošenu električnu energiju i da mu je u toku 2009. godine tužena isključila struju zbog duga više od 5.000,00 KM, kao i da je apelant koristio agregat u vrijeme kada bi dolazilo do prekida u snabdijevanju strujom.
12. Imajući u vidu navedeno, Okružni privredni sud je istakao da apelantu ne pripada pravo na naknadu štete zbog isključenja struje koje je uzrokovano njegovim dugom za isporučenu električnu energiju, niti pravo na naknadu po osnovu troškova liječenja koka nosilja, jer nije dokazao da postoji uzročno-posljedična veza između tih troškova i čestih nestanaka struje. S druge strane, ukazano je da, u skladu sa odredbama čl. 154. i 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), apelantu pripada pravo na naknadu štete zbog uginuća pilića koje je prouzrokovano nestankom struje zbog kvara i oštećenja niskonaponske mreže, a pripada mu i pravo na naknadu po osnovu utroška goriva s obzirom na to da je koristio agregat u periodima kad nije bilo struje.
13. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 070613 16 Pž od 28. aprila 2016. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem dijelu, a žalba tužene je uvažena i prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu tako što je tužbeni zahtjev odbijen u cjelini.
14. Viši privredni sud je u obrazloženju presude istakao da je, odlučujući o žalbama stranaka, našao da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, jer apelant nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između nestanaka struje i uginuća pilića s obzirom na to da na tu okolnost nije proveo dokaz vještačenjem vještaka veterinarske struke. Isto tako, Viši privredni sud je naveo da je apelantov zahtjev za naknadu troškova nabavke goriva za agregat kontradiktoran zahtjevu za naknadu štete zbog uginuća pilića i smanjene izleženosti jaja, te da je tužena imala pravni osnov da apelantu isključi struju zbog duga za utrošenu električnu energiju o čemu je apelant blagovremeno obaviješten. Nadalje, ukazano je da iz računa i prigovora koje je apelant predložio kao dokaze uz tužbu može se utvrditi da je apelanta tužena upozorila da ispuni svoju obavezu i da je pozvan da plati dug, te da je u februaru 2009. godine pisao prigovor. Pored navedenog, istaknuto je da se iz računa za plaćanje utrošene električne energije može vidjeti da je u svakom računu tužena upozoravala apelanta da ima dug i da je pozivan da taj dug plati u ostavljenom roku. U vezi s tim, navedeno je da Opći uslovi za isporuku i snabdijevanje električnom energijom (u daljnjem tekstu: Opći uslovi), koji čine sastavni dio ugovora koji je između parničnih strana zaključen, obavezuju i apelanta, te da slijedom toga nema mjesta navodima apelantove žalbe da ga tužena nije obavijestila o isključenju i da nije postupala u skladu sa Općim uslovima s obzirom na to da provedeni dokazi suprotno govore. Nadalje, Viši privredni sud je ukazao da, u smislu odredbe člana 37. Općih uslova, u slučaju da je obustavljena isporuka električne energije (tačka 10) apelantu bi pripadalo pravo na naknadu štete pod uslovom da dokaže da se radilo o neosnovanoj obustavi isporuke električne energije (što u konkretnom slučaju nije). Također, ukazano je da je 11. maja 2009. godine, nakon opomene za izmirenje duga, tužena isključila apelantu isporuku električne energije u skladu sa Zakonom o isporuci električne energije i Općim uslovima. Isto tako, navedeno je da iz navedene odredbe Općih uslova slijedi da se kod obustave u isporuci električne energije apelant trebao obratiti distributeru radi mirnog rješenja pitanja naknade štete, a ukoliko o tome ne postignu sporazum, tada je imao obavezu da se zahtjevom za naknadu štete obrati Regulatornoj komisiji za električnu energiju RS, čija odluka je konačna. Prema tome, Viši privredni sud je istakao da iz navedenog slijedi da apelant nije postupio po Općim uslovima za naknadu štete kod obustave u isporuci električne energije, zatim, nije dokazao da se radi o neosnovanoj obustavi isporuke električne energije, pa shodno tome, nije dokazao niti da je njegov zahtjev za naknadu štete zbog obustave isporuke električne energije zbog neplaćanja računa osnovan.
15. Vrhovni sud je Presudom broj 57 0 Ps 070613 16 Rev od 20. aprila 2017. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbio.
16. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene presude ukazao da je drugostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije dokazao da su radnje, odnosno propusti tužene u uzročnoj vezi sa štetom koju je pretrpio. Naime, navedeno je da zapisnici koje je, prema apelantovim navodima, sačinila komisija Skupštine općine Čelinac, u kojoj je apelant odbornik, nisu dovoljna podloga za utvrđenje navedene uzročne veze. Također, istaknuto je da i izvještaji Veterinarskog instituta RS „Dr. Vaso Butozan“ Banjaluka ne mogu zamijeniti vještačenje vještaka veterinarske struke s obzirom na to da su ti izvještaji sačinjeni na apelantov zahtjev prije pokretanja predmetnog spora. Osim toga, ukazano je da se iz tih izvještaja, kao i iz izjave svjedoka B.G., koji je sačinio te izvještaje, samo može zaključiti da je isključena mogućnost da je prisustvo patogenih bakterija uzrokovalo uginuće pilića i manju izleženost jaja, te da nestanci struje u inkubatorima mogu biti uzrokom uginuća, ali da uzrok može biti i nestručan rad lica koja obavljaju tu djelatnost. Prema tome, Vrhovni sud je naveo da u predmetnoj parnici nije sa sigurnošću utvrđeno šta je uzrokovalo uginuće pilića, a teret dokazivanja te činjenice je bio na apelantu, shodno odredbama čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku. Isto tako, ukazano je da se bez vještačenja vještaka veterinarske struke nije mogao utvrditi uzrok uginuća pilića i manje izleženosti jaja od očekivane, niti visina štete koju je apelant u vezi s tim pretrpio, što je pravilno zaključio i drugostepeni sud. Shodno navedenom, Vrhovni sud je istakao da su neosnovani revizioni navodi da je apelant dokazao i osnov i visinu tužbenog zahtjeva, te da su uzročnu vezu između radnji, odnosno propuštanja tužene i nastale štete utvrdili Veterinarski institut RS „Dr. Vaso Butozan“ Banjaluka i komisija Skupštine općine Čelinac.
17. Međutim, Vrhovni sud je naveo da, sve i da je nestanak struje uzrok uginuća pilića, to ne mora značiti da postoji odgovornost tužene da po tom osnovu apelantu naknadi štetu. Naime, ukazano je da, prema odredbama člana 37. Općih uslova, tužena ne odgovara za štetu nastalu prekidom isporuke električne energije čiji uzrok je viša sila, kvarovi na prenosnoj mreži, djelovanje trećih lica, te poremećeni i vanredni režim rada. Prema tome, navedeno je da bi tužena mogla odgovarati samo za štetu koja je pričinjena zbog kvara na mreži ukoliko u razumnom roku taj kvar ne otkloni. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju utvrđeno da su u odnosu na štetu pričinjenu apelantu u spornom periodu, zbog kvara na niskonaponskoj mreži, radnici tužene odmah po prijavi izašli na lice mjesta i otklonili kvar, pa za štetu koju je apelant pretrpio tim povodom ne može odgovarati tužena. Također, Vrhovni sud je istakao da bi apelant imao pravo na naknadu štete koja mu je prouzrokovana neosnovanom obustavom isporuke električne energije, ali je postojao pravni osnov da se apelantu isključi struja s obzirom na to da nije plaćao utrošak električne energije. Dakle, navedeno je da je tužena isključila apelantu isporuku električne energije postupajući u skladu sa odredbama čl. od 29. do 32. Općih uslova, pa u njenim radnjama nema protivpravnosti, slijedom čega se može zaključiti da je apelant skrivio štetu koju je pretrpio isključenjem isporuke električne energije budući da nije plaćao račune za utrošenu električnu energiju.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
18. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjene relevantne odredbe ZOO i Općih uslova. Naime, apelant tvrdi da mu tužena nije dostavila pismeno obavještenje o isključenju električne energije u smislu čl. 30. i 32. Općih uslova, koje je tužena izvršila 11. maja 2009. godine, te je tako tužena apelantu prouzrokovala štetu, pa je tu štetu u smislu relevantnih odredaba ZOO dužna nadoknaditi apelantu u čemu se i sastoji proizvoljna primjena relevantnih odredaba ZOO i čl. 30. i 32. Općih uslova. Također, apelant tvrdi i da je u prvostepenom postupku dokazao da je šteta na njegovoj farmi u direktnoj uzročno-posljedičnoj vezi sa nestancima električne energije u spornom vremenskom periodu. Na kraju, apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku, navodeći da je od podnošenja tužbe u predmetnoj pravnoj stvari proteklo nepunih osam godina, te da je apelant više puta urgirao da se predmet uzme u rad, pa je u skladu s tim istakao i zahtjev za naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 150,00 KM za svaku godinu kašnjenja.
II.Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud je istakao da ostaje u cijelosti kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju odluke protiv koje je podnesena apelacija. Također, Vrhovni sud je naveo da se apelacijom u pretežnom dijelu prigovara utvrđenom činjeničnom stanju, koje se u ovoj fazi postupka ne može pobijati. Najzad, Vrhovni sud je istakao da mu je predmet dostavljen na odlučivanje po reviziji u decembru 2016. godine, a odluka je donesena nakon četiri mjeseca, tj. u aprilu 2017. godine, što znači da je taj sud postupao u skladu sa zadatim rokovima.
20. Viši privredni sud je istakao da su navodi apelacije proizvoljni, da nemaju osnova i da su u suprotnosti sa sadržajem presude tog suda, kao i sadržajem provedenih dokaza i predmetnog spisa. Također, Viši privredni sud je naveo da ostaje u cijelosti kod svih navoda datih u presudi tog suda, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. Okružni privredni sud je naveo da je apelantu u sudskom postupku omogućen pristup sudu i raspravljanje pred sudom, te ostvarivanje svih prava u sudskom postupku kako je to zagarantovano Ustavom BiH, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09, 61/13) u relevantnom dijelu glasi: Član 7. stav 1.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 10. st. 1. i 2.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123. stav 1.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
23. Zakon o obligacionim odnosima Republike Srpske („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04), sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Osnovi odgovornosti Član 154. st. (1) i (3) (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
24. Opšti uslovi za isporuku i snabdijevanje električnom energijom („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 66/06) u relevantnom dijelu glase:
Član 29. stav (1) tačka i) i stav (4) (Razlozi za obustavu isporuke) (1) Distributer obustavlja isporuku električne energije, isključenjem objekata krajnjeg kupca sa mreže, ako krajnji kupac:
i) ne plaća isporučenu električnu energiju u roku određenom ugovorom i/ili Opštim uslovima.
(4) U slučajevima navedenim u stavu (1), tačke ž), z) i i) ovog člana, distributer prethodno obavještava krajnjeg kupca u pisanoj formi o nedostacima i nepravilnostima zbog kojih se obustavlja isporuka električne energije i određuje rok i termin isključenja.
Član 30. stav (1) tač. a), b), v), g), d), đ), e) i ž) i stav (2) (Obavještenje o isključenju) (1) Obavještenje o isključenju električne energije je dokument u pisanom obliku i obavezno sadrži:
a) ime i adresu krajnjeg kupca,
b) razlog i pravni osnov za obustavu isporuke električne energije,
v) objašnjenje radnji koje krajnji kupac treba preduzeti da bi izbjegao isključenje,
g) adresu i kontakt telefon uslužnog centra za krajnje kupce, gdje krajnji kupac može dobiti više informacija,
d) datum zakazanog isključenja,
đ) uslove i postupke koje je krajnji kupac dužan ispuniti da bi mogao zahtijevati ponovno uključenje svojih objekata na elektroenergetsku mrežu, uključujući i rokove u vezi sa tim,
e) iznos naknade za ponovno priključenje i
ž) mogućnost za podnošenje prigovora distributeru ili snabdjevaču na razloge isključenja, te rok i postupak po prigovoru.
(2) Obavještenje o isključenju krajnjem kupcu dostavlja distributer, lično ili putem pošte.
Član 31. stav (1) (Prigovor i postupak prije isključenja) (1) Krajnji kupac može podnijeti prigovor na razloge isključenja u roku od osam dana od dana prijema obavještenja.
Član 32. st. (1) i (2) (Ograničenja isključenja) (1) Rok za isključenje naveden u obavještenju ne može biti kraći od osam dana od dana dostave obavještenja.
(2) Ukoliko je prigovor na obavještenje o isključenju, prema ocjeni distributera i/ili snabdjevača neosnovan, distributer ne može izvršiti isključenje u roku kraćem od pet dana od dana dostave odgovora na prigovor i dužan je poučiti krajnjeg kupca na mogućnost obraćanja REERS-u.
Član 37. st. (1), (10), (11) i (15) (Naknada štete zbog smanjenog kvaliteta snabdijevanja) (1) Distributer nije odgovoran za štetu nastalu prekidom isporuke električne energije čiji je uzrok viša sila, kvarovi na prenosnoj mreži, djelovanje ispravnih i propisno podešenih uređaja za zaštitu energetskih postrojenja, djelovanje trećih lica, poremećeni i vanredni režim rada i traženje dionice u kvaru, pod uslovima utvrđenim odredbama Zakona i Opštih uslova.
(10) Krajnji kupac ima pravo na naknadu štete uzrokovanu neosnovanom obustavom isporuke električne energije.
(11) U slučaju da krajnji kupac i distributer/snabdjevač ne postignu sporazum o visini štete iz stava (10) ovog člana, krajnji kupac može pokrenuti postupak za naknadu štete pred REERS-om.
(15) Odluka REERS-a o zahtjevu za naknadu štete je konačna. Stranka nezadovoljna odlukom može pokrenuti postupak pred nadležnim sudom.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 070613 16 Rev od 20. aprila 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelantov zastupnik je navedenu presudu Vrhovnog suda primio 14. juna 2017. godine, a apelacija je podnesena 8. augusta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
32. Prije nego počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi naknade štete. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
a)U odnosu na osporenu odluku
33. U konkretnom slučaju apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. U vezi s primjenom prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.
34. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu isplati na ime materijalne štete određeni novčani iznos. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u presudi Okružnog privrednog suda ukazano da apelantu ne pripada pravo na naknadu štete zbog isključenja struje koje je uzrokovano njegovim dugom za isporučenu električnu energiju, odnosno da mu, u skladu sa odredbom člana 154. ZOO, pripada pravo na naknadu štete prouzrokovane nestankom struje zbog kvara i oštećenja niskonaponske mreže. Također, Ustavni sud podsjeća da je u presudi Višeg privrednog suda, odnosno Vrhovnog suda, navedeno da apelant nije postupio u skladu sa Općim uslovima za naknadu štete kod obustave u isporuci električne energije, da nije dokazao da se radi o neosnovanoj obustavi isporuke električne energije, pa slijedom toga nije dokazao ni da je njegov zahtjev za naknadu štete zbog obustave električne energije zbog neplaćanja računa osnovan, kao niti da je dokazao uzročno-posljedičnu vezu između nestanka struje i uginuća pilića s obzirom na to da na tu okolnost nije proveo dokaz vještačenjem vještaka veterinarske struke. Ustavni sud smatra da su sudovi u vezi sa navedenim dali dovoljno jasno obrazloženje, koje Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne smatra proizvoljnim budući da je ovakvo obrazloženje utemeljeno na detaljno utvrđenim činjenicama i relevantnim zakonskim i podzakonskim odredbama.
35. S obzirom na navedeno, te praksu Evropskog i Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporenu odluku. b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi
36. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
37. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav
1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoj pravosudni sistem na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
Period koji se uzima u obzir
38. U konkretnom slučaju Ustavni sud će razmatrati razumnost dužine trajanja postupka od 9. oktobra 2009. godine, kada je apelant pokrenuo parnični postupak podnošenjem tužbe, pa do 20. aprila 2017. godine, kada je Vrhovni sud donio presudu kojom je okončan predmetni postupak. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja predmetnog postupka jeste sedam godina i šest mjeseci.
Analiza dužine trajanja postupka
39. S obzirom na činjenična i pravna pitanja o kojima je trebalo raspravljati u predmetnom postupku koji se odnosio na naknadu štete, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o jednostavnom predmetu. Osim toga, iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da je apelant na bilo koji način doprinio dužini trajanja postupka.
40. U pogledu ponašanja sudova, Ustavni sud zapaža da je apelant tužbu podnio Osnovnom sudu u Banjaluci, ali da je osnivanjem privrednih sudova u Republici Srpskoj konkretni predmet prešao u nadležnost Okružnog privrednog suda, te da je nakon toga rješavano o sukobu nadležnosti. Dakle, u predmetnom postupku tek nakon četiri godine i deset mjeseci od podnošenja tužbe utvrđena je mjesna, odnosno stvarna nadležnost suda za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na ranije izraženi stav da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku. Nadalje, Ustavni sud uočava da su redovni sudovi, nakon što je riješen sukob nadležnosti i utvrđena nadležnost Okružnog privrednog suda, u relativno kratkom roku donosili meritorne odluke, tj. postupak pred Okružnim privrednim sudom trajao je jednu godinu i tri mjeseca, postupak po apelantovoj žalbi pred Višim privrednim sudom trajao je oko četiri mjeseca (računajući od dana donošenja prvostepene presude), dok je postupak po apelantovoj reviziji pred Vrhovnim sudom trajao oko četiri mjeseca (računajući od dana dostavljanja predmeta na odlučivanje po reviziji Vrhovnom sudu).
41. Sagledajući postupak u cjelini, a imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaju, kada je predmetni postupak koji je jednostavan trajao sedam godina i šest mjeseci, pri čemu odgovornost za dužinu postupka snose redovni sudovi kojim je trebalo gotovo pet godina da utvrde mjesnu, odnosno stvarnu nadležnost za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, Ustavni sud nalazi da dužina predmetnog postupka u cjelini ne zadovoljava kriterij prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
42. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje „u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
43. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav 1. Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
44. S obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, apelantu treba isplatiti iznos od 525,00 KM.
45. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
46. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, te proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u segmentu suđenja „u razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je postupak po tužbi za naknadu štete trajao sedam godina i šest mjeseci od dana podnošenja tužbe, a u okviru kojeg je tek nakon četiri godine i deset mjeseci od podnošenja tužbe utvrđena mjesna, odnosno stvarna nadležnost suda za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari.
48. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ostalim aspektima tog prava, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u predmetnom postupku kada su redovni sudovi jasno obrazložili da apelant nije dokazao osnov i visinu tužbenog zahtjeva kojim je tražio naknadu štete koju je pretrpio na svojoj farmi zbog prekida u isporuci električne energije, te njegov tužbeni zahtjev nije osnovan.
49. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević