Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5289/17 (M. M.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni spor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Upravni postupak
- Invalidnina
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5289/17
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5289/17, rješavajući apelaciju Mladena Majkića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mladena Majkića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 013219 15 Uvp od 20. septembra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mladen Majkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta podnio je 13. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 013219 15 Uvp od 20. septembra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Administrativne službe načelnika Opštine Oštra Luka (u daljnjem tekstu: Služba) zatraženo je u periodu od 11. do 13. februara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Ministarstvo su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 14. do 22. februara 2019. godine.
4. Služba je dostavila spis predmeta kao odgovor na apelaciju 21. februara 2019. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Rješenjima nadležnog organa od 11. jula 1994. godine, 17. novembra 1997. godine, 10. decembra 1999. godine i 25. novembra 2001. godine apelantu je priznat status ratnog vojnog invalida IV kategorije sa 80% invaliditeta po osnovu ranjavanja sa pravom na ličnu invalidninu (sve bliže precizirano u rješenjima).
7. Rješavajući po službenoj dužnosti, Opštinska uprava Opštine Oštra Luka je Rješenjem broj 03/5-560-43/05 od 16. marta 2005. godine apelantu priznala i dalje status ratnog vojnog invalida IV kategorije sa 80% invaliditeta po osnovu ranjavanja zadobijenog kao pripadnik Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS) sa pravom na ličnu invalidninu (sve bliže precizirano u rješenju).
8. Rješavajući po službenoj dužnosti, Služba je Rješenjem broj 03/5-560-251 od 30. decembra 2009. godine ukinula rješenje od 16. marta 2005. godine i apelantu utvrdila status ratnog vojnog invalida VI kategorije sa 60% invaliditeta po osnovu rane zadobijene kao pripadnik VRS sa pravom na ličnu invalidninu, sve bliže precizirano u izreci rješenja.
9. U obrazloženju rješenja Služba je navela da je apelantu ukinutim rješenjem priznat status ratnog vojnog invalida i prava suprotno propisima na osnovu kojih je doneseno rješenje, odnosno prihvatanjem nepravilno izdatog nalaza i mišljenja nadležne ljekarske komisije kao dokaznog sredstva za utvrđivanje procenta vojnog invaliditeta, usljed čega je izveden pogrešan zaključak u pogledu činjeničnog stanja, stepena oštećenja organizma i osnova invaliditeta u predmetu. Dalje je navela da su navedeni nalaz i mišljenje nadležne ljekarske komisije nepravilno dati zbog pogrešne primjene člana 4 Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta (iz 1993. godine) prilikom utvrđivanja ukupne ocjene vojnog invaliditeta od 80%. Obrazloženo je i da su navedeni nalaz i mišljenje dati suprotno članu 10 Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima vojnih invalida i porodica poginulih boraca, kojim je propisano da nalaz treba da bude potpun, jasan i dovoljno obrazložen i da sadrži sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog rješenja. Služba je dalje navela da je nadležna ljekarska komisija uvidom u medicinsku dokumentaciju koja se nalazi u apelantovom spisu i pregledom apelanta svojim nalazom utvrdila da invaliditet kod apelanta iznosi ukupno 60% trajno. Prihvatajući u cijelosti navedeni nalaz i mišljenje, Služba je zaključila da, osim navedenog, u predmetu nije došlo do promjene utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na prethodni postupak - da je apelant kao pripadnik VRS ranjen vršeći vojne dužnosti u ratu i da mu je po ovom osnovu priznat status ratnog vojnog invalida. Stoga je Služba ocijenila da su ispunjeni uslovi iz člana 4 st. 1 i 2 Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca) za dalje priznavanje statusa ratnog vojnog invalida.
10. Apelant je 15. februara 2010. godine podnio žalbu protiv rješenja Službe.
11. Rješenjem Ministarstva broj 16-03/2-1-1-560-942/10 od 28. oktobra 2013. godine odbijena je apelantova žalba. Rješenjem je dalje određeno da se u postupku revizije mijenja rješenje Službe, tako da se apelantu utvrđuje status ratnog vojnog invalida po osnovu bolesti pogoršanih za vrijeme vršenja vojnih dužnosti u VRS, umjesto po osnovu ranjavanja, a na ostali dio prvostepenog rješenja se daje saglasnost.
12. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je u toku žalbenog postupka apelanta uputilo na pregled pred drugostepenu ljekarsku komisiju. S tim u vezi, detaljno je navelo nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije i prihvatilo ga u cijelosti. Dalje je obrazloženo da su navedeni nalaz i mišljenje potpuni, jasni i obrazloženi u smislu člana 5 Pravilnika o radu ljekarskih komisija s obzirom na to da je detaljno opisano oštećenje organizma koje je nastupilo usljed bolesti za koje se ne može sa sigurnošću utvrditi da je prouzrokovano pod tim okolnostima, ali se može pouzdano zaključiti da su ratni napori znatno uticali na njihovo pogoršanje. Dalje je navedeno da je, u skladu sa oštećenjem organizma, izvršena ocjena vojnog invaliditeta prema Pravilniku o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta (iz 1993. godine) koji je bio na snazi kada je apelant podnio zahtjev za utvrđivanje statusa ratnog vojnog invalida, na osnovu medicinske dokumentacije koja potiče iz perioda koja je zakonom propisana (jedna godina po demobilizaciji), te kasnije u kontinuitetu sve do podnošenja žalbe. Ministarstvo je ocijenilo apelantove žalbene navode neosnovanim, jer je drugostepena ljekarska komisija, na osnovu neposrednog pregleda i medicinske dokumentacije u spisu, utvrdila da kod apelanta ne postoje posljedice ranjavanja koje bi podlijegale ocjeni vojnog invaliditeta prema Pravilniku o utvrđivanju vojnog invaliditeta. Dalje je navedeno da je ocjenu po osnovu srčane bolesti i psihičke bolesti izvršila u skladu sa Pravilnikom o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta. Ministarstvo je istaknulo da je, vršeći reviziju prvostepenog rješenja po službenoj dužnosti, ocijenilo da je prvostepeni organ nepravilno utvrdio osnov, te je stoga u tom dijelu prvostepeno rješenje izmijenilo, dok su procenat i kategorija invalidnosti pravilno utvrđeni i stoga je na ostali dio prvostepenog rješenja dao saglasnost.
13. Apelant je tužbom pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva.
14. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 013219 13 U od 22. decembra 2014. godine odbijena je apelantova tužba. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je Ministarstvo pravilno zaključilo da kod apelanta ne postoje posljedice ranjavanja, koje treba da podliježu ocjeni vojnog invaliditeta shodno Pravilniku o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta. Okružni sud je dalje naveo da je drugostepena ljekarska komisija pravilno ocijenila apelanta zbog oštećenja funkcije srca i zbog neurotskog oboljenja i pravilno obrazložila zbog čega su apelantu utvrdili udio vojnog invaliditeta u određenom procentu, sve bliže opisano u obrazloženju presude. Takođe, po stavu Okružnog suda, u obrazloženju drugostepenog rješenja Ministarstvo je pravilno navelo da je prethodna ocjena apelanta bila donesena uz nepravilnu primjenu člana 4 Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta, jer je apelant (u obrazloženju očitom omaškom navedeno „tuženi“) ocijenjen samo po jednoj ocjenskoj tački, a član 4 podrazumijeva da je ocijenjen po više ocjenskih tačaka, „ili da se bar za više rana ili povreda za koje je u listi predviđeno oštećenje ispod 20%, što kod tužioca nije slučaj“.
15. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda.
16. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 013219 15 Uvp od 20. septembra 2017. godine odbijen je apelantov zahtjev. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije potpuni, jasni i dovoljno obrazloženi, te da sadrže sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog rješenja, u skladu sa članom 5 stav 2 Pravilnika o radu ljekarskih komisija za ocjenu vojnog invaliditeta i člana 10 stav 1 do 3 Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta (iz 1993. godine). S tim u vezi, obrazloženo je da se kod apelanta radi o oboljenju, tj. oštećenju funkcije srca kao posljedice miokarda, kao i o oboljenjima zbog teškog neurotskog poremećaja, koja spadaju u grupu multifaktorijalno uslovljenih oboljenja, koja se, u smislu navedenih odredaba, ne mogu uzeti kao osnov za priznanje vojnog invaliditeta. Međutim, s obzirom na to da su se simptomi navedenih bolesti pojavile pod okolnostima vršenja vojne dužnosti u ratu, apelantu je djelimično priznat i utvrđen ukupan vojni invaliditet po 40%, odnosno 30%, tako da ukupan vojni invaliditet po ove dvije ocjenske tačke primjenom člana 4 stav 1 Pravilnika iznosi 60%. Po ocjeni ovog suda, drugostepena ljekarska komisija je, dajući nalaz i mišljenje u pogledu stepena oštećenja apelantovog organizma po osnovu oboljenja nastalih za vrijeme vršenja vojne službe, dala dovoljno jasno i potpuno obrazloženje o činjenicama odlučnim za utvrđivanje statusa ratnog vojnog invalida na osnovu raspoložive medicinske dokumentacije. Na osnovu navedenog, Vrhovni sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo. Dalje je naveo da su obrazloženja koja su dali Ministarstvo i Okružni sud u svojim odlukama jasna i potpuna, te da sadrže razloge koji opravdavaju odluku kojom se u postupku revizije mijenja prvostepeno rješenje Službe tako da se apelantu utvrđuje status ratnog vojnog invalida po osnovu bolesti pogoršanih za vrijeme vršenja njegovih dužnosti u VRS, umjesto po osnovu ranjavanja, kako je to priznato navedenim rješenjem. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode da je tuženi pogrešno primijenio „član 10 važećeg Pravilnika“ zbog toga što je u konkretnom slučaju primijenjen Pravilnik o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta (iz 1993. godine) koji je bio na snazi kada je doneseno prvostepeno rješenje od 11. jula 1994. godine, kada je apelantu prvi put priznat status ratnog vojnog invalida. Dalje je obrazložio da navedeni Pravilnik iz 1993. godine, za razliku od Pravilnika iz 2012. godine, nije bio predmet ocjene ustavnosti i zakonitosti od Ustavnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ustavni sud RS), kako se to pogrešno navodi u zahtjevu.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
17. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, odnosno smatra da je osporena odluka kontradiktorna i neosnovana, te da se zasniva na ništavim i nepostojećim pravnim propisima. S tim u vezi, ističe da se Vrhovni sud, pozivanjem na član 5 stav 2 Pravilnika o radu ljekarskih komisija za ocjenu vojnog invaliditeta i član 10 st. 1-3 Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta, pozvao na pravno ništave i neustavne odredbe na osnovu kojih zasniva svoju odluku. Apelant je uz apelaciju dostavio Odluku Ustavnog suda RS broj U 83/12 od 25. septembra 2013. godine. Smatra da se postavlja pitanje pravne sigurnosti, odnosno ističe kako da građani imaju povjerenja u pravo i pravnu državu, ukoliko sudovi i državni organi primjenjuju pravno ništave i nepostojeće pravne propise. Takođe, tvrdi da je cjelokupna tražena dokumentacija dostavljena tokom postupka, a drugostepeni organ je nije ni razmatrao. Apelant tvrdi da je primjena neustavnih odredbi od redovnih sudova rezultirala umanjenjem njegovih novčanih primanja, a samim tim i povredom prava na imovinu. Posebno ističe da su postupci pred sudovima trajali neopravdano dugo i da po tom osnovu traži naknade štete zbog dugotrajnosti postupka.
b) Odgovor na apelaciju
18. Vrhovni sud navodi da je u obrazloženju osporene odluke dao detaljne razloge kojim se rukovodio prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu, te da u svemu ostaje kod navedenih razloga. Smatra da donošenjem osporene presude nisu povrijeđena apelantova prava.
19. Okružni sud ističe da ostaje kod svih razloga datih u presudi.
20. Ministarstvo smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje i imovinu. Ističe da je rješavao na osnovu nalaza i mišljenja drugostepene ljekarske komisije, koje je komisija donijela primjenom Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta iz 1993. godine, koji je bio na snazi u vrijeme nastanka pravnog odnosa kada je doneseno prvostepeno rješenje nadležnog organa od 11. jula 1994. godine i kada je apelantu prvi put priznat status ratnog vojnog invalida. Dalje, navodi da Pravilnik iz 1993. godine, za razliku od pravilnika iz 2010. i 2012. godine, nije bio predmet ocjene ustavnosti i zakonitosti od Ustavnog suda RS.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata RS („Službeni glasnik RS“ br. 46/04, 53/04, 20/07, 55/07 - prečišćeni tekst, 59/08 i 118/09) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata RS („Službeni glasnik RS“ br. 46/04, 53/04, 20/07, 55/07 - prečišćeni tekst i 59/08). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.
Član 4.
Ratni vojni invalid je lice iz člana 2. st. 1. do 3. ovog zakona, koje je u oružanoj borbi ili oružanoj akciji u ratu ili miru, za očuvanje SFRJ, odnosno Republike Srpske, zadobilo ranu, povredu ili ozljedu, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%, odnosno koje je pod istim okolnostima zadobilo bolest zbog koje je nastupilo oštećenje organizma najmanje za 40%.
Svojstvo ratnog vojnog invalida može ostvariti lice iz stava 1. ovog člana kod koga je oštećenje organizma nastupilo:
1. pod okolnostima iz člana 2. st. 1. do 3. ovog zakona;
2. pri vršenju vojnih dužnosti u stranoj zemlji koja je u oružanom sukobu, ako ga je na vršenje tih dužnosti uputio nadležni organ;
3. za vrijeme ratnog zarobljeništva u koje je dospjelo kao borac iz člana 2. st. 1. do 3. ovog zakona, odnosno kao lice iz tačke 2. ovog stava.
Ratni vojni invalid je i lice koje je kao pripadnik oružanih snaga Republike Srpske Krajine, a za odbranu Republike Srpske, pod okolnostima iz člana 2. st. 1. i 2. ovog zakona zadobilo ranu, povredu ili ozljedu zbog koje je nastupilo oštećenje njegovog organizma od najmanje 20%, odnosno koje je pod istim okolnostima zadobilo bolest zbog koje je nastupilo oštećenje organizma najmanje za 40%.
22. Pravilnik o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta („Službeni glasnik RS“ broj 22/93), koji je objavljen samo na srpskom jeziku i ćirilici, u relevantnom dijelu glasi: Član 4.
Ako je vojni invaliditet nastao kao posledica više rana, povreda, ozleda ili bolesti, procenti predviđeni u Listi za pojedina oštećenja organizma ne sabiraju se, nego se kao osnov uzima oštećenje koje povlači najveći procenat, pa se taj procenat povećava za 10% do 30%, s obzirom na uticaj ostalih oštećenja na ceo organizam, i to samo ako je i za svako od tih oštećenja u Listi predviđeno najmanje od po 20%.
Ako je za najmanje dva oštećenja iz stava 1. ovog člana u Listi utvrđeno od po 50% ili više procenata, a postoji izrazito oštećenje organizma i niza funkcija, procenat po oštećenju za koje je u Listi utvrđen najveći procenat vojnog invaliditeta može se povećati i za preko 30%, a najviše do 100% - II grupa.
Ako postoje četiri ili više oštećenja iz stava 1. ovog člana za koja je u Listi utvrđeno manje od po 50% a najmanje od po 20% procenata vojnog invaliditeta za osnovno oštećenje, može se povećati i za 40%.
Ako usled svih oštećenja iz stava 1. ovog člana postoji takav invaliditet zbog koga je vojni invalid nepokretan i nije u stanju da vrši osnovne fiziološke potrebe bez pomoći drugog lica, određuje se 100% vojnog invaliditeta - I grupa.
Ako je vojni invaliditet nastao kao posledica oštećenja organizma usled više rana, povreda ili ozleda, ali je za svako od tih oštećenja u Listi predviđeno ispod 20% vojnog invaliditeta, može se utvrditi procenat vojnog invaliditeta od 20% do 30%, ako je usled svih tih oštećenja ceo organizam oštećen za 20%, odnosno 30%.
Član 10.
Endogena i druga urođena ili stečena sklonost koja uslovljava oboljenja, čija je etiologija nepoznata ili još nije sigurno utvrđena, ne mogu se uzimati kao osnov za priznavanje vojnog invaliditeta.
Ako su prve pojave oboljenja iz stava 1. ovog člana nastale pod okolnostima iz člana 48. stav 3. Zakona, ili se zdravstveno stanje u tim okolnostima znatnije pogoršalo s obzirom na uobičajeni tok bolesti ili su te okolnosti ometale pravilno lečenje, može se smatrati da su te okolnosti ubrzale nepovoljan razvoj oboljenja, pa se izuzetno može delimično priznati vojni invaliditet.
U oboljenja iz stava 1. ovog člana spadaju: šizofrenija, manijako depresivne psihoze, epileptička bolest (kao izrazito konstitucionalno uslovljena, kod koje je faktor konstitucije daleko veći i značajniji od bilo kog nepovoljnog uslova sredine), neuroze, psihopatije (kao bolesna reakcija nedovoljno harmonično strukturalne ličnosti na životne uslove, ambiotrofična nervna oboljenja, multipla skleroza, dijabet, sva endokrina oboljenja (osim adisonove bolesti, tuberkuloze etiologije), ulkusna bolest, alergična oboljenja, spondiloze, spondilartroze, reumatioid, artrit, diokopatije (koja su po savremenom gledištu posledica degenerativnih promena usled kojih i najbeznačajnija trauma, pa čak i nezgodan pokret rukom ili dizanje tereta može dovesti do ispoljavanja bolesti), esencijalne hipertenzije, urođene srčane mane, litijaze, policistična oboljenja, maligni neoplastični procesi, trofične promene ekstremiteta ako nisu posledica smrzavanja i pegavca i sve druge bolesti endogene i nepoznate etiologije.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 013219 15 Uvp od 20. septembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. oktobra 2017. godine a apelacija je podnesena 13. decembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom;
29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
30. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na priznavanje apelantu statusa ratnog vojnog invalida, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizilazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
31. U konkretnom slučaju apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo, te da je postupak dugo trajao. U vezi s utvrđivanjem činjeničnog stanja i primjenom prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
32. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud zapaža da su organi uprave utvrdili činjenično stanje na osnovu dva nalaza nadležnih ljekarskih komisija. S tim u vezi su u obrazloženju predmetnih odluka detaljno opisani sadržaji nalaza ljekarskih komisija za koje je utvrđeno da su urađeni u skladu sa relevantnim zakonskim i podzakonskim propisima, te je obrazloženo zbog kojih razloga i kakav zaključak je proizašao iz navedenih dokaza. Imajući u vidu zaključak ljekarskih komisija u pogledu stepena oštećenja apelantovog organizma i relevantne odredbe Zakona o pravima boraca i Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta, Ustavni sud smatra da upravni organi i redovni sudovi nisu proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su apelantu utvrdili status ratnog vojnog invalida VI kategorije sa 60% invaliditeta po osnovu bolesti pogoršanih za vrijeme vršenja vojnih dužnosti. Apelant navodi i da se Vrhovni sud, pozivanjem na član 5 stav 2 Pravilnika o radu ljekarskih komisija za ocjenu vojnog invaliditeta i član 10 st. 1-3 Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta, pozvao na pravno ništave i neustavne odredbe na osnovu kojih je zasnovao svoju odluku. S tim u vezi, Ustavni sud, u prvom redu, zapaža da je Vrhovni sud, odgovarajući na ove apelantove navode, obrazložio da je u konkretnom slučaju primijenjen Pravilnik o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta (iz 1993. godine) koji je bio na snazi kada je doneseno prvostepeno rješenje od 11. jula 1994. godine, kada je apelantu prvi put priznat status ratnog vojnog invalida, te da navedeni pravilnik iz 1993. godine, za razliku od Pravilnika iz 2012. godine, nije bio predmet ocjene ustavnosti i zakonitosti od Ustavnog suda RS. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelant u prilogu apelaciji dostavio Odluku Ustavnog suda RS broj U 83/12 od 25. septembra 2013. godine. Navedenom odlukom je utvrđeno da određene odredbe Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta („Službeni glasnik RS“ br. 100/12 i 116/12) i Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta („Službeni glasnik RS“ broj 31/10) nisu u saglasnosti sa odredbama Ustava Republike Srpske i Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 134/11, 9/12 i 40/12), odnosno Zakona o pravima boraca. Imajući u vidu da iz priložene odluke Ustavnog suda RS ne proizilazi da je Pravilnik o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta iz 1993. godine bio predmet ocjene ustavnosti u navedenoj odluci, te obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra i ove apelantove navode neosnovanim.
33. U pogledu apelantovih navoda koji se tiču dužine trajanja postupka, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 31 Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. Shodno navedenom, Ustavni sud će razmotriti samo dužinu trajanja predmetnog postupka pred Okružnim sudom i Vrhovnim sudom na šta je apelant izričito ukazivao u apelaciji, a ne i na upravni postupak koji im je prethodio. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 28. oktobra 2013. godine, kada je Ministarstvo donijelo odluku, pa do 20. septembra 2017. godine, kada je Vrhovni sud donio presudu kojom je okončao predmetni postupak, dakle, postupak koji je trajao oko tri godine i 11 mjeseci. Analizirajući navedeni postupak, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Okružnim sudom trajao oko jedne godine i dva mjeseca, a pred Vrhovnim sudom oko dvije godine i devet mjeseci (računajući od prethodne odluke). Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Imajući u vidu činjenicu da su redovni sudovi donijeli dvije presude u periodu kraćem od četiri godine, te okolnost da je apelant do konačne odluke u svom predmetu došao prije podnošenja apelacije, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
34. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu
35. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su organi uprave i sudovi detaljno i jasno obrazložili nalaze nadležnih ljekarskih komisija na osnovu kojih su utvrdili činjenično stanje, te kada su, na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja i na osnovu Pravilnika iz 1993. godine i Zakona o pravima boraca, apelantu utvrdili status ratnog vojnog invalida sa 60% invaliditeta po osnovu bolesti pogoršanih za vrijeme vršenja vojnih dužnosti. Pri tome Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u postupku u kojem su redovni sudovi u okviru relevantnog perioda od oko tri godine i 11 mjeseci donijeli dvije meritorne odluke, što se pri ocjeni dužine trajanja postupka u okolnostima konkretnog slučaja ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka.
37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević