Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3414/17 (Š.G.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Kleveta
- Sloboda izražavanja
- Naknada štete
- Privatni život
- Proporcionalnost
- Internet
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine.
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3414/17
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3414/17, rješavajući apelaciju Š. G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik BiH“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Š. G. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 017941 15 Gž od 10. decembra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 P 017941 15 P 3 od 26. augusta 2015. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.
stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Š. G. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 017941 15 Gž od 10. decembra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 P 017941 15 P 3 od 26. augusta 2015. godine u odnosu na član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i član 10.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelantica Š. G. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ljubuškog, koju zastupa Nusmir Huskić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 10. augusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 P 017941 16 Rev od 8. juna 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 017941 15 Gž od 10. decembra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 P 017941 15 P 3 od 26. augusta 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 692/15 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 692/15 od 12. maja 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu, između ostalih, i apelanticinu apelaciju broj AP 646/16 podnesenu protiv presude Kantonalnog suda koja je precizirana u prethodnoj tački ove odluke.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog L. P. (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 29. marta 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Kantonalni sud i Općinski sud su odgovore na apelaciju dostavili 1. i 5. aprila 2019. godine. Tuženi nije dostavio odgovor.
5. Također, Ustavni sud je 10. jula 2019. godine od Općinskog suda pribavio informaciju da je osporena odluka Vrhovnog suda uručena apelantici 3. augusta 2017. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Presudom Općinskog suda broj 63 0 P 017941 15 P 3 od 26. augusta 2015. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev radi naknade štete zbog klevete kojim je tražila isplatu iznosa od 8.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te javnu objavu uvoda i izreke presude nakon njene pravosnažnosti, kao i naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
8. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantica 20. augusta 2012. godine podnijela tužbu protiv Ljubuški – Online info Ljubuški, Croportal.ba Ljubuški, tuženog i Z. H. radi naknade štete zbog klevete, ali da je naknadno 20. januara 2014. godine povukla tužbu u odnosu na Croportal.ba Ljubuški, dok je rješenjem od 11. juna 2014. godine tužba odbačena u odnosu na Z. H. zbog litispendencije, te je postupak nastavljen u odnosu na tuženog.
9. Apelantica je u tužbi navela da je 17. jula 2012. godine na internetskoj stranci Croportal.ba objavljen tekst pod nazivom „Crni Neđo daleko od Ljubuškog“ iz kojeg je citirala dio: „ (...) vlasnik te male opskurne radnje bio je Nedjeljko Galić, priučeni fotograf bez škole, imovine i ikakvih posebnih talenata. Njegov jedini adut bilo je prezime koje je nosila nekolicina partizana sela Bijača koje se zbilo uz granicu s Metkovićem, a s kojima je bio u srodstvu. A rod je rod! Odabrao je Nedjeljko partizansko ime Neđo (a ne recimo Nedo što je zvučalo nekako nacionalistički) i odlučio nastaviti revoluciju koja i onako stalno teče. Neđina radnja bila je u blizini SUP-a odnosno općinske milicije gdje su se izdavali dokumenti za koje su trebale fotografije. Milicijski službenici strogim glasom slali prestrašene seljake na fotografiranje u Neđe tako da se ovi nisu ni usuđivali otići negdje drugdje. Mislili su da samo Neđine fotografije valjaju a što nije ni bilo daleko od istine. Čudili se i šutjeli jer je Neđina fotografska radnja, koliko god bila tijesna i neugledna, izgledala puno službenija, komunističkija i nekako opasnija od Stanice milicije, barem od onih prostorija gdje su se vadili dokumenti. (...) Izoštrenim okom za antisocijalističko, nacionalističko.... jednom riječi neprijateljsko... slikao je Neđo sve što je trebalo slikati i nosio je miliciji u Ljubuški, a ponekad kada bi se uhvatilo odnosno uslikalo nešto značajnije ne bi mu bilo teško otići do SDB-a u Mostar te s drugovima podijeliti radost ulova... Neđo se i tada zalagao za Jugoslaviju silno mrzeći Hrvatsku i hrvatstvo... Neđo Galić nije mogao zaštititi ni sebe a kamoli muslimane. Nakon što mu je lokalni pijanac zaprijetio i opsovao komunističke svece, u strahu od prošlosti, s nešto ušparana novca, ženom, djecom i slikom Josipa Broza u džepu sklonio se neko vrijeme u Prag dok ne prođe opasnost... Čitav njihov brak bio je zapravo borba protiv fašizma koja je nasilno prekinuta 1990. godine isticanjem zastave i sviranjem himne na Humcu (tamo gdje je Neđo još davne 1982. godine otkrio hrvatski grb na svatovskoj svijeći i prijavio ga miliciji). Koliko god netko volio muža ili oca, nije nimalo lako od malog beznačajnog čaršijskog fotografa i sitnog doušnika napraviti heroja i velikana...“
10. Također, u tužbi je navela i dio teksta koji je objavljen 21. jula 2012. godine na istom portalu pod nazivom: Pismo čitatelja (autor pisma Mirsad Konjhodžić) „Neđo Galić mi je dao garantno pismo ali nije 500 DM, on je ratni profiter“ i dio teksta tog pisma da mu je sestra Alisa Bešković poslala garantno pismo i 500 DM preko Neđe Galića, ali da mu je Neđo proslijedio samo garantno pismo; da mu je poznato da pokojni Neđo za života nije dao da se priča o tome tako da je tek nakon njegove smrti njegova supruga s tim izišla u javnost, a bilo bi logično da se o tome pričalo za njegova života. Osim toga, apelantica je navela da je 24. jula 2012. godine na istom portalu objavljen i tekst pisma čitatelja iz Švedske (Alije Huskovića, u tekstu je navedena i adresa čitatelja) pod naslovom „Galića za života nisu proglasili 'herojem' jer je zadržao zlato Bošnjaka Ljubuškog“, u kojem tekstu se navodi da se čitatelj ne slaže da se Neđo Galić proglasi herojem jer je prije toga trebalo da bude javna nominacija da javnost iskaže svoj stav i mišljenje o tome, te navodi da je on kao i drugi prije odlaska iz Ljubuškog ostavio Neđi neko porodično srebro i zlato na čuvanje koje mu nije vraćeno.
11. Apelantica je u tužbi predložila da se udovolji njenom tužbenom zahtjevu budući da se u objavljenim tekstovima ne radi o vrijednosnom sudu o objavljenom filmu, nego se iznose neistinite informacije o njenom pokojnom suprugu koje za sobom povlače odgovornost za klevetu jer tuženi nije dokazao da su iznesene informacije u tekstovima istinite, a morao ih je provjeriti prije objavljivanja i prenošenja s drugih portala.
12. Tuženi je u odgovoru na tužbu, između ostalog, naveo da su pisma čitatelja preuzeta sa portala http..//mojljubuski.blog.hr/, objavljeni 3. i 4. jula 2012. godine, tako da su te informacije o plaćanju usluga garantnih pisama i čuvanja zlata Bošnjaka preneseni tek nakon 20 dana. Osim toga, i 50-ak drugih portala je prenijelo navedene informacije koje smatraju da su od javnog značaja, dok su pisma čitatelja u redakciju pristigla e-mailom kao pisma koja su provjerena i objavljena kako bi se javnosti predstavio i kritički stav o prikazanom filmu. Tuženi je naveo da Croportal.ba nije autor objavljenih tekstova, te da on nije nakladnik, niti je autor tekstova, a ni novinar, odnosno da nije pasivno legitimiran u pokrenutoj parnici. Također, za tekst pod nazivom „Crni Neđo daleko od Ljubuškog“ autora Ivana Filipčića navodi da je prenesen sa portala www.poskok.info, te da su pored Croportal.ba tekst prenijeli i drugi mediji u jeku javne rasprave o prikazanom filmu, te je ponovio da on nije nakladnik, autor, niti novinar, te ne može biti pasivno legitimiran za naknadu štete zbog klevete ni u vezi s tim tekstom. Tuženi je istakao da su apelantica i njen pokojni suprug objavom filma postali predmet kritike javnosti i time podložni kritici javnog mišljenja i stavovima druge suprotne strane, te pojedinaca koji se ne pojavljuju u prikazanom filmu, pa smatra da u objavljenim tekstovima nema informacija o njihovom privatnom životu ili iz privatnog života, nego stvari od javnog značaja koje su podložne širokom interesu javnosti.
13. Općinski sud je najprije na osnovu izvedenih dokaza zaključio da je apelantica „supruga pok. Neđe Galića“, te da stoga „kao zakonska nasljednica ima pravo podnijeti tužbu tražeći naknadu štete“ po članu 6. stav 6. Zakona o zaštiti od klevete i čl. 30. i 31. Zakona o javnom informiranju. Nadalje, iz uređene tužbe proizlazi da je navedena ista adresa za Croportal.ba i tuženog (L. P.) u Mostaru, što ukazuje da je tuženi vlasnik internetskog portala Croportal.ba. Međutim, o navedenom se tokom postupka ni apelantica ni tuženi nisu očitovali, a tuženi se tokom postupka „brani“ kao da je vlasnik Croportal.ba, dok prigovor pasivne legitimacije ističe navodeći da nije nakladnik, autor, a ni novinar, te ne navodi da nije vlasnik internetskog portala Croportal.ba. Također, Općinski sud je utvrdio da je u Ljubuškom 16. jula 2012. godine prikazan film „Neđo od Ljubuškog“ autorice Svetlane Broz, čija je najava prikazivanja, kao i samo prikazivanje izazvalo uglavnom negativne reakcije stanovnika ljubuškog kraja, nakon čega su uslijedile i brojne reakcije putem internetskih portala. Osim toga, Općinski sud je naveo da je u nalazu vještaka koji je dat tokom postupka utvrđeno da apelanticine tegobe proizlaze iz više traumatskih događaja, te da je niz trauma i neprihvaćanje apelantice nakon prikazivanja filma bio prediktor težine simptoma i svaki novi tekst je bio novi okidač u intenziviranju simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja.
14. Na osnovu navedenog, Općinski sud je zaključio da je nesumnjivo da je prikazivanje filma „Neđo od Ljubuškog“, autorsko djelo Svetlane Broz, izazvalo burne reakcije gledatelja i čitatelja i na drugim portalima koji su komentirali sadržaj filma. U vezi s tim je istaknuto da se „ne može prihvatiti [apelanticin] navod da su izneseni navodi na portalu Croportal.ba u svemu neistiniti, osim možda u nebitnim elementima, a tekstovi izražavaju ideološke razlike između objavljenog u prikazanom filmu i mišljenja šire javnosti na području Hercegovine, vrijednosni sud o komunizmu i Titu, o [apelanticinom] pok. mužu, a nesporno je da je [apelantica] odobrila snimanje i prikazivanje filma o pok. mužu [...] pa ga je na taj način izložila ocjeni javnosti koja je u konkretnom slučaju bila gruba i uvredljiva.“ Općinski sud je naveo da, kako se radi o filmu kao autorskom djelu koji je javno prikazan, taj film podliježe kritičkom osvrtu javnosti, odnosno „izražavanju mišljenja o navedenom filmu“. Općinski sud je u vezi s tim ukazao na relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete, član 4. stav 1. tačka (d), član 6. stav 1. i član 7. stav 1. tačke a, b i c, te na odredbu člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Istaknuto je da Općinski sud smatra, imajući u vidu navedene odredbe Zakona o zaštiti od klevete, da se objavljenim tekstovima nisu ispunili uvjeti za naknadu štete jer taj sud smatra da se ne radi o kleveti, već o vrijednosnim sudovima o dokumentarnom filmu autorice Svetlane Broz. Također, sud je naveo i da apelanticin subjektivni osjećaj povrijeđenosti nije odlučan za zaključak da se u konkretnom slučaju radi o kleveti, te da joj u konkretnom slučaju ne pripada pravo na naknadu štete.
15. Odlučujući o apelanticinoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 63 0 P 017941 15 Gž od 10. decembra 2015. godine kojom je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je ispitujući prvostepenu presudu u granicama propisanim članom 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u svemu podržao stav prvostepenog suda jer je navedeni sud na osnovu analize i ocjene izvedenih dokaza tačno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te je izveo pravilne zaključke donoseći na zakonu zasnovanu odluku, za što je prvostepeni sud dao valjane razloge koje u cijelosti prihvata. Kantonalni sud je u obrazloženju kratko naveo da „cijeni da se u objavljenim tekstovima nisu ispunili uvjeti za naknadu štete jer se ne radi o kleveti već o vrijednosnom sudu“, te je ponovio stav prvostepenog suda da apelanticin subjektivni osjećaj povrijeđenosti nije dovoljan za drugačiji zaključak.
16. Vrhovni sud je odlučujući o apelanticinoj reviziji donio Rješenje broj 63 0 P 017941 16 Rev od 8. juna 2017. godine kojim je reviziju odbacio kao nedopuštenu jer vrijednost pobijanog dijela osporene presude ne prelazi cenzus koji je propisan članom 237. stav (2) ZPP, kao ni uvjet za dopuštenost revizije iz stava (3) člana 237. ZPP.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
17. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Prema apelanticinom mišljenju, kršenje navedenih prava je rezultat bitnih povreda parničnog postupka, nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne i proizvoljne primjene prava, i to Zakona o zaštiti od klevete, Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i ZPP. Apelantica tvrdi da osporene presude nisu obrazložene, posebno odluka Kantonalnog suda koja je vrlo kratka i koja se ne bavi žalbenim prigovorima, da su redovni sudovi prilikom odlučenja iskazali pristrasnost, odnosno naklonjenost prema tuženom, te su proizvoljno izveli zaključak o apelanticinoj odgovornosti za štetu naloživši joj da dostavi dokaze koje nije mogla izvesti. Potom se tvrdi da redovni sudovi nisu uzeli u obzir nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke iz koga je nesporno proizašlo da je apelantica pretrpjela duševne bolove zbog spornih tekstova. Apelantica apostrofira sporne dijelove tekstova koji su za nju neprihvatljivi i uvredljivi. U vezi s tim je navela da se radi o ozbiljnim optužbama koje su utjecale na to da ugled njenog supruga opadne u očima okoline, ali i njen ugled jer je praktično izopćena iz zajednice.
18. Dalje, apelantica je navela da iako je sud njen zahtjev ocijenio neosnovanim u smislu Zakona o zaštiti od klevete, „nije smio zanemariti postojanje nanošenja nematerijalne štete [apelantici] u smislu odredaba Zakona o obligacionim odnosima“. Apelantica dalje navodi da „čvrsto ostaje pri navodima da se u predmetnom slučaju radi o kleveti“, ali da sud nije vezan pravnom kvalifikacijom tužbenog zahtjeva. Dalje, apelantica navodi da se, osim duševnih bolova koje „trpi i danas“, ne može „isključiti i njen narušeni ugled i čast, uzimajući u obzir opće usvojene norme i mjerila, a isto potvrđuje i činjenica da je apelantica promijenila svoju adresu boravka, a sve zbog prezira sredine koji osjeća u Ljubuškom“. Apelantica dalje ističe da su navodi u spornim tekstovima „sve osim iskazanog mišljenja odnosno vrijednosnih sudova“, te smatra da nije napravljena pravilna distinkcija između činjenica i vrijednosnih sudova, kao i da je materijalno pravo nepravilno primijenjeno jer joj je klevetničkim izražavanjem nanesena šteta, a sudovi joj za to nisu pružili odgovarajuću zaštitu.
II.Odgovor na apelaciju
19. Kantonalni sud i Općinski sud su u odgovorima naveli da ostaju pri razlozima navedenim u osporenim odlukama, te da smatraju da nisu prekršena prava na koja se apelantica pozvala u apelaciji.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o zaštiti od klevete („Službene novine FBiH“ br. 59/02, 19/03 i 73/05). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Značenje naziva koji se koriste u zakonu Član 4.
Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju slijedeća značenja:
[...]
d) kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.
Odgovornost za klevetu Član 6.
(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu. [...] (4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja. [...] (6) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na umrlo lice, nasljednik prvog reda tog lica može podnijeti zahtjev, u smislu ovog zakona, pod uslovom da je takvo izražavanje nanijelo štetu ugledu nasljednika.
Izuzeci od odgovornosti Član 7.
(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:
a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima; [...] (c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.
[...] VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
Dopustivost u odnosu na navode o kršenju prava na slobodu izražavanja
23. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
24. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
[...] (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom; [...]
25. Imajući u vidu sadržaj člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kojim je garantirano pravo na slobodu izražavanja, Ustavni sud konstatira da iz apelacije i osporenih presuda nesumnjivo proizlazi da je apelantica u konkretnoj pravnoj stvari bila u ulozi tužiteljice koja je tražila zaštitu od navodne klevete, što znači da tužbeni zahtjev nije bio upravljen protiv apelantice zbog nekog njenog izražavanja. Kako član 10. Evropske konvencije štiti slobodu izražavanja, a stav 2. ovog člana regulira u kojim slučajevima ta sloboda može biti ograničena, Ustavni sud smatra da apelantica nije bila „žrtva“ kršenja člana 10. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, tačka 18, dostupna na www.ustavnisud.ba ) . S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se apelanticini navodi u vezi s povredom člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine. Dopustivost u odnosu na ostale navode
26. S druge strane, u odnosu na preostali dio apelacije u kojem apelantica smatra da je došlo do povrede njenog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelantica u konkretnom slučaju u roku propisanom članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda podnijela apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 63 0 P 017941 16 Rev od 8. juna 2017. godine, kojim je njena revizija odbačena kao nedopuštena iz formalnih razloga. Slijedom navedenog, konačna odluka u konkretnom slučaju je Presuda Kantonalnog suda broj 63 0 P 017941 15 Gž od 10. decembra 2015. godine kojom je meritorno odlučeno o apelanticinom tužbenom zahtjevu, koju je apelantica osporila u apelaciji broj AP 646/16, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu.
27. Ustavni sud, dakle, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu AP 646/16 koja je odbačena kao preuranjena Odlukom broj AP 692/15 od 12. maja 2016. godine (vidi tačka 2. ove odluke). Navedenu presudu apelantica je primila 18. decembra 2015. godine, a apelaciju protiv te presude je podnijela 10. februara 2016. godine, dakle blagovremeno, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
28. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
VII.Meritum
29. Apelantica smatra da su osporenim presudama prekršena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a poziva se i na kršenje člana 17. Evropske konvencije.
30. Ustavni sud zapaža da apelantica, u suštini, smatra da je spornim tekstovima nanesena šteta njenom ugledu i ugledu njenog pokojnog muža, pri čemu svoje argumente pravno kvalificira kao kršenje prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. Međutim, „pravo na ugled“ je zaštićeno u okviru prava na privatni život iz člana 8. Evropske konvencije, pa će Ustavni sud, slijedeći praksu Evropskog suda, u konkretnom slučaju ispitati da li su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite po tom članu, odnosno da li je osporenom odlukom postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava: prava na ugled i prava na slobodu izražavanja.
Pravo na privatni život
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
32. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
33. U vezi sa apelanticinim navodima da je spornim tekstovima tuženih povrijeđeno njeno pravo na ugled, kao i njenog pokojnog supruga, a u vezi sa spornim tekstovima objavljenim na internetskom portalu koji govore o njenom pokojnom mužu, a koje navode je apelantica ponovila i u apelaciji, Ustavni sud podsjeća da je o gotovo identičnom činjeničnom i pravnom pitanju odlučivao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 5204/15 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5204/15 od 13. marta 2018. godine objavljena na www.ustavnisud.ba). U toj odluci Ustavni sud je razmatrao apelaciju iste apelantice podnesenu protiv preciziranih presuda istih sudova, a u vezi sa zaštitom ugleda njenog pokojnog supruga, te zaštitu njenog ugleda zbog izjava o njenom pokojnom mužu, koje su uslijedile nakon prikazivanja filma „Neđo od Ljubuškog“ autorice Svetlane Broz, u kontekstu istih navoda o povredi ustavnih prava koje je apelantica ponovila i u ovoj apelaciji. U tom predmetu redovni sudovi su također odbili apelanticin zahtjev kojim je tražila naknadu štete koju je pretrpjela zbog klevete, a Ustavni sud je odbio njenu apelaciju kao neosnovanu zaključivši da nema povrede prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije u situaciji kada je u spornim tekstovima izneseno kritičko mišljenje o apelanticinom pokojnom mužu i njegovoj ulozi u historijskim događajima koji izazivaju interes i pažnju javnosti, a sve kao kritička reakcija na film koji je snimljen o apelanticinom mužu i njegovoj ulozi u tim događajima, te kada su sudovi svojim odlukama uspostavili pravičnu ravnotežu između apelanticinog prava iz člana 8. Evropske konvencije i prava novinara na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 5204/15, razmatrajući apelanticine gotovo identične navode, istakao da apelantica u smislu člana 6. stav 6. Zakona o zaštiti od klevete nije mogla uspjeti sa tužbom za zaštitu ugleda svog pokojnog supruga (tačke 33. i 34. odluke). Nadalje, Ustavni sud je uz pozivanje na relevantnu praksu Evropskog suda ukazao da dio apelacionih navoda koji se tiču apelanticinog prava na ugled ulazi u obim člana 8. Evropske konvencije, te da osporene odluke kojima je taj dio njenog zahtjeva odbijen nesumnjivo predstavljaju miješanje u njeno pravo iz člana 8. Evropske konvencije, koje je zakonito i koje ima legitiman cilj – zaštitu prava drugih, odnosno zaštitu slobode izražavanja novinara iz člana 10. Evropske konvencije (tačka 36. odluke). U odnosu na pitanje da li su sudovi osporenim odlukama postigli pravičnu ravnotežu između ova dva navedena prava, Ustavni sud je ukazao na relevantne kriterije za test proporcionalnosti u takvim slučajevima, uz ukazivanje na relevantnu praksu Evropskog suda o tom pitanju, te je utvrdio da su sporni tekstovi objavljeni kao reakcija na film autorice Svetlane Broz „Neđo od Ljubuškog“, snimljen o apelanticinom pokojnom suprugu, na osnovu čega je Ustavni sud zaključio da navedeni tekstovi predstavljaju doprinos debati od javnog interesa (tačke 37. i 38). U tom kontekstu je zaključeno da se film koji je bio povod člancima bavio ulogom apelanticinog muža u navedenim događajima, da se tekstovi nisu odnosili na privatni život apelanticinog supruga, već isključivo na njegovu ulogu u historijski važnim događajima, te da je apelantica dala saglasnost autorici filma da taj film napravi i da se on javno prikaže, pa je razumno bilo očekivati da će film biti podvrgnut kritičkom sudu javnost i da neće naići samo na odobravanje. Također je ukazano da se u člancima ne spominje apelanticino ime, ne govori o njenoj ulozi i djelovanju, niti se zadire u privatnu sferu njenog života, te je Ustavni sud istakao da smatra da je utjecaj tekstova na apelanticin ugled bio samo indirektan (tačka 39).
35. Ustavni sud je u navedenoj odluci dalje ukazao na vlastitu praksu, kao i na praksu Evropskog suda prema kojoj se mora praviti razlika između činjenica i vrijednosnih sudova, te je nakon analize spornih članaka istakao da u konkretnom slučaju prihvata stav redovnih sudova da se radi o vrijednosnom sudu. Pri tome je Ustavni sud obrazložio, suprotno stavu redovnih sudova, da izjava sadržana u prvom članku da je apelanticin muž „bio saradnik UDBE“ nije vrijednosni sud, već da je ta izjava zasnovana na vjerodostojnom izvoru – službenom dokumentu, zbog čega se ne može smatrati klevetom. Nadalje je istaknuto da je utvrđeno da drugotuženi nije autor spornih članaka, već da je samo prenio ono što su drugi izjavili o apelanticinom mužu, te da nema ništa što ukazuje da je pri tome postupao zlonamjerno (tačke 40, 41, 42. i 43). S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud je zaključio da su sudovi osporenim presudama uspostavili pravičnu ravnotežu između apelanticinog prava na privatni život iz člana 8. Evropske konvencije i prava tuženih na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelanticino pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije (tačka 44).
36. Dovodeći u vezu stavove iz Odluke Ustavnog suda broj AP 5204/15 od 13. marta 2018. godine sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se stavovi iz navedene odluke Ustavnog suda u cijelosti odnose na konkretan predmet. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka kojima je odbijena apelanticina tužba podnesena protiv tuženog proizlazi da je u konkretnom slučaju zaključeno da su sporni tekstovi objavljeni na internetskom portalu nesumnjivo rezultat prikazivanja filma „Neđo od Ljubuškog“ autorice filma Svetlane Broz, čija najava prikazivanja i samo prikazivanje je izazvalo uglavnom negativne reakcije stanovnika ljubuškog kraja, nakon čega su uslijedile i brojne reakcije putem internetskih portala. Iz navedenog proizlazi da je u spornim tekstovima, kao i u citiranom predmetu, izneseno samo kritičko mišljenje, kritička reakcija na film o apelanticinom mužu i njegovoj pozitivnoj ulozi u tim događajima, koji su izazivali interes i pažnju javnosti. Također, sudovi su osporenim odlukama ukazali da sporni tekstovi predstavljaju vrijednosne sudove o dokumentarnom filmu autorice Svetlane Broz. Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta zapaža i da u osporenim odlukama sudova nije utvrđeno da je tuženi autor spornog teksta „Crni Neđo daleko od Ljubuškog“, dok su pisma čitatelja, koja su u redakciju pristigla e-mailom kao pisma koja su provjerena, objavljena kako bi se javnosti predstavio i kritički stav o prikazanom filmu Svetlane Broz. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su u datim okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi uspostavili ravnotežu između prava na slobodu izražavanja tuženog i apelanticinog prava na ugled.
37. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelanticino pravo na ugled kao dio prava na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te kada su sudovi svojim odlukama uspostavili pravičnu ravnotežu između apelanticinog prava iz člana 8. Evropske konvencije i prava na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije u smislu stavova iz Odluke broj AP 5204/15.
Ostali navodi
38. Apelantica ukazuje i na kršenje prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, kako je već rečeno, navodi koji su izneseni u tom pravcu u suštini se tiču prava iz člana 8. Evropske konvencije, o čemu je Ustavni sud već odlučio. Ostali navodi koje je u tom smislu apelantica iznijela (da presude nisu obrazložene, da su sudovi bili pristrasni, da su zaključci sudova u odlukama proizvoljni i da sud nije uzeo u obzir provedeno vještačenje) tiču se, u suštini, apelanticinog nezadovoljstva utvrđenim činjeničnim stanjem i načinom na koji je primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud je u svojoj praksi kontinuirano isticao da nije, općenito, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. Također, Ustavni sud ponavlja i da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, između ostalih i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5204/15 od 13. marta 2015. godine, tačka 45. i AP 4778/15 od 17. januara 2018. godine, tačka 24. sa daljnjim referencama, objavljeno na www.ustavnisud.ba).
39. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da je obrazloženje drugostepene presude zaista kratko, ali s obzirom na to da u žalbi protiv prvostepene odluke apelantica nije iznijela ništa što već nije isticala pred prvostepenim sudom Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da je takvo obrazloženje neadekvatno budući da se drugostepeni sud eksplicitno pozvao na obrazloženje iz prvostepene odluke. Osim toga, apelantica ničim nije potkrijepila svoje navode o navodnoj pristrasnosti sudova, pa se mora zaključiti da su i ti navodi neosnovani. Budući da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja bilo koje procesne garancije svojstvene pravu na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna rezultatom konkretnog postupka, Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
40. U odnosu na apelanticino pozivanje na član 17. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da taj član ne garantira neko materijalno pravo čija bi se zaštita mogla tražiti bilo pred redovnim bilo pred Ustavnim sudom, te da je u Odluci broj AP 5204/15 već razmotrio apelanticine identične navode (vidi tačku 47) i ukazao da to što je apelantica nezadovoljna osporenim presudama ne daje mogućnost za primjenu principa iz člana 17. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelanticino pravo na ugled kao dio prava na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije u situaciji kada je u spornim tekstovima izneseno kritičko mišljenje o apelanticinom pokojnom mužu i njegovoj ulozi u historijskim događajima koji izazivaju interes i pažnju javnosti, a sve to kao kritička reakcija na film koji je o apelanticinom mužu i njegovoj pozitivnoj ulozi u tim događajima snimljen i javno prikazan, te kada su sudovi svojim odlukama uspostavili pravičnu ravnotežu između apelanticinog prava iz člana 8. Evropske konvencije i prava tuženog na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije.
42. Također, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi moglo ukazati na kršenje garancija prava na pravično suđenje i kada su sudovi u tim odlukama dali relevantna obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, pri čemu u činjenicama predmeta nema ništa što bi ukazivalo da su osnovani apelanticini paušalni navodi o pristrasnosti sudova.
43. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević