Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2783/19 (S. B.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2783/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-2783/19, rješavajući apelaciju Sladimira Blagojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sladimir Blagojević protiv Presude Vrhovnog sud Republike Srpske broj 71 0 P 167690 18 Rev od 8. marta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sladimir Blagojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Ilija Đakić advokat iz Banjaluke, podnio je 5. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 167690 18 Rev od 8. marta 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, obavezani su drugotuženi i trećetuženi (A.G. i R.G.) da solidarno isplate apelantu određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, dok je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog (V.I.), te je apelant obavezan da prvotuženom naknadi troškove postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da je A.G. na osnovu ugovora zaključenog s apelantom 10. maja 2002. godine kupio staru deviznu štednju apelantove majke u određenom iznosu te se obavezao da će apelantu u gotovini isplatiti 70% kupljenog iznosa stare devizne štednje u 36 jednakih mjesečnih rata. Zatim, da su nižestepeni sudovi utvrdili da je apelant potpisao nalog da se deponovani iznos stare devizne štednje (koji je bio predmet navedenog ugovora) prenese s računa apelantove majke na račun V.I., da je apelant 21. aprila 2003. godine s R.G. zaključio ugovor kojim je R.G. preuzeo izvršenje preostalog dijela obaveza A.G. (A.G. isplatio apelantu samo nekoliko rata) tako što se obavezao da ostatak duga isplati apelantu u 27 jednakih mjesečnih rata, te da R.G. nije platio apelantu nijednu ugovorenu ratu. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je nesporno da apelant i V.I. nisu bili u ugovornom odnosu, te naglasio da su pravilno nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo kada su usvojili prigovor V.I. o nedostatku njegove pasivne legitimacije u ovom sporu. Vrhovni sud je naveo da nema uticaja na odluku o ovom sporu okolnost što je apelant (po zahtjevu A.G. kao kupca stare devizne štednje apelantove majke) potpisao nalog da se ta štednja prebaci na račun V.I. (koji je tim sredstvima i sredstvima drugih prodavaca stare devizne štednje u postupku privatizacije kupio ciglanu). Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da prema odredbama člana 305. Zakona o obligacionim odnosima ugovorom (o ispunjenju činidbe tre ćem licu) između povjerioca i dužnika može biti određeno da dužnik svoju obavezu ispuni tre ćem licu (koji je ovlašten samo da primi ispunjenje, ali ne i da traži od dužnika ispunjenje obaveze za sebe) a ne povjeriocu, te naglasio da ovaj ugovor treba razlikovati od ugovora u korist tre ćeg lica (čl. 149.-152. Zakona o obligacionim odnosima) gdje tre će lice (korisnik) stiče sopstveno i neposredno pravo prema dužniku (i sam povjerilac može odrediti da se obaveza izvrši tre ćem licu a ne njemu). Nadalje, Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru u korist tre ćeg lica, jer je A.G. odredio da apelant deponovani iznos štednje prenese na račun V.I., gdje je V.I. (tre će lice) bio ovlašten od strane A.G. (povjerioca) da za njega primi ispunjenje obaveze od apelanta, te naglasio da prijemom ispunjenja nije zasnovan obligacioni odnos između apelanta i V.I., jer između tuženih nije zaključen ugovor o preuzimanju duga uz apelantov pristanak niti je između apelanta i V.I. zaključen ugovor o pristupanju dugu (čl. 446. i 451. Zakona o obligacionim odnosima).
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Također, apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku budući da je tužba podnesena 2013. godine, te traži pravičnu novčanu naknadu po tom osnovu. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. U odnosu na apelantove navode koji se tiču povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazlagao te navode, dakle, nije ponudio argumente i dokaze kojima bi potkrijepio te svoje navode, tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, smatra da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević