Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2335/19 (E. O.)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Krivični postupak
  • Pritvor
  • Apelacija preuranjena
  • Javni interes
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2335/19

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2335/19, rješavajući apelaciju Edina Omerbašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Edina Omerbašića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 749599 19 Kž 2 od 3. maja 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 749599 19 Kv 3 od 23. aprila 2019. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1.

tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edina Omerbašića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 749599 19 Kž 2 od 3. maja 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 749599 19 Kv 3 od 23. aprila 2019. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Edin Omerbašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Mirsad Arslanagić, advokat iz Sarajeva, podnio je 31. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 749599 19 Kv 3 od 23. aprila 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 6. juna 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) odgovor na apelaciju zatražen je naknadno, 16. jula 2019. godine.

3. Općinski sud i Tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju 12. i 24. juna 2019. godine, a Kantonalni sud 26. jula 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Vijeće Općinskog suda je u postupku kontrole opravdanosti pritvora nakon potvrđivanja optužnice, Rješenjem broj 65 0 K 749599 Kv 3 od 23. aprila 2019. godine, apelantu produžilo mjeru pritvora zbog razloga propisanih odredbom člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP) tako da po navedenom rješenju pritvor može trajati od 23. aprila 2019. godine do 23. juna 2019. godine ili do nove odluke suda.

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo protiv apelanta podiglo optužnicu 20. februara 2019. godine zbog krivičnog djela razbojništva iz člana 289. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), koja je potvrđena 21. februara 2019. godine, da je 25. februara 2019. godine održano ročište za izjašnjenje o prijedlogu za produženje mjere pritvora, nakon čega je na istom ročištu doneseno Rješenje broj 65 0 K 749599 19 Kv kojim je apelantu pritvor produžen do 23. aprila 2019. godine zbog razloga propisanih u članu 146. stav 1. tačka c) ZKP. Vijeće Općinskog suda je zatim na sjednici od 23. aprila 2019. godine izvršilo kontrolu opravdanosti pritvora nakon potvrđivanja optužnice u smislu člana 151. ZKP i nakon izvršenog uvida u kompletan spis ocijenilo da i dalje postoje razlozi za produženje pritvora apelantu u smislu člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, tako da se pritvor po navedenom rješenju računa od 23. aprila 2019. godine i može trajati do 23. juna 2019. godine ili do nove odluke suda. Obrazlažući razloge za produženje pritvora, Općinski sud je istakao da je nakon podizanja optužnice glavni pretres u konkretnom predmetu započeo 28. marta 2019. godine čitanjem optužnice i iznošenjem uvodnih riječi, ali da dokazni postupak nije započeo jer je Tužilaštvo dostavilo obavijest da se glavni pretres (koji je bio zakazan za 11. april 2019. godine) odgađa zbog zaključenja sporazuma o priznanju krivice između Tužilaštva, apelanta i njegovog branioca. Međutim, spomenuti sporazum o priznanju krivice do donošenja rješenja povodom kontrole opravdanosti pritvora nakon potvrđivanja optužnice nije uložen u sudski spis, pa je postupljeno u smislu odredbe člana 151. stav 1. ZKP u vezi s razlozima zbog kojih je apelantu prethodno određena i produžena mjera pritvora. U tom kontekstu, vijeće Općinskog suda je imalo u vidu sadržaj odredbe člana 146. stav 1. ZKP kojom je za određivanje, odnosno produženje pritvora neophodno postojanje osnovane sumnje iz člana 146. stav 1. ZKP kao općeg uvjeta za izricanje ove mjere. Navedeni uvjet je u konkretnim okolnostima ispitan na osnovu posljednjeg rješenja o produženju pritvora (od 25. februara 2019. godine) kome je prethodilo izjašnjenje stranaka za produženje mjere pritvora, kao i rješenja koje mu je prethodilo (rješenje o određivanju pritvora od 29. januara 2019. godine), sve u vezi sa činjenicom da je optužnica protiv apelanta potvrđena i da se u sudskom spisu ne nalaze dokazi ili informacije koje opovrgavaju utvrđenja navedena u ranijim rješenjima. U tom pravcu, vijeće Općinskog suda je podsjetilo na dokaze koji su u prethodnoj fazi postupka analizirani i cijenjeni i koji, kako proizlazi iz obrazloženja tih rješenja (od 29. januara i 25. februara 2019. godine), ukazuju na osnovanu sumnju da je apelant počinio krivično djelo razbojništva (dokazi detaljno pobrojani na 3. stranici rješenja, a tiču se zapisnika o pretresanju osobe, službenih zabilješki PU, službenih zabilješki o saslušanju svjedoka i službene zabilješke o apelantovom saslušanju pred PU i pred Tužilaštvom). Vijeće Općinskog suda je, imajući u vidu navedene dokaze, kao i činjenicu da u dotadašnjem toku glavnog pretresa nije započeo dokazni postupak, te da je izvjesno zaključenje sporazuma o priznanju krivice, zaključilo da u okolnostima konkretnog slučaja postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 1. KZFBiH. U okviru naročitih okolnosti, konkretno opravdane bojazni od ponavljanja istog ili istovrsnog krivičnog djela, Općinski sud je cijenio apelantovu ličnost i vrstu krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. U tom smislu je izvršen uvid u kaznenu evidenciju za apelanta iz koje proizlazi da je apelant prethodno devet puta osuđivan (brojevi i datumi presuda detaljno navedeni u obrazloženju rješenja), od čega pet puta za isto djelo, a u preostalom za krivična djela protiv imovine. Navedeno, prema mišljenju Općinskog suda, jasno upućuje na zaključak da ranije osude i izrečene sankcije na apelanta nisu pozitivno uticale u smislu promjene ponašanja i prestanka činjenja krivičnih djela, već suprotno tome ukazuju na upornost i kontinuitet u njihovom vršenju. Stoga su, prema ocjeni vijeća Općinskog suda, u konkretnim okolnostima ispunjeni uvjeti za produženje pritvora apelantu jer sve prethodno navedene okolnosti, naročito upornost i kontinuitet u vršenju istih, odnosno istovrsnih krivičnih djela upućuju na zaključak da bi apelant puštanjem na slobodu mogao ponoviti krivično djelo. Slijedom navedenog, vijeće Općinskog suda je na osnovu člana 151. ZKP ocijenilo da postoje svi zakonski uvjeti za produženje mjere pritvora apelantu zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKP. Pri tome je također razmotrena i mogućnost određivanja drugih, blažih mjera. Međutim, svestranom analizom svih navedenih okolnosti, vijeće je zaključilo da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju izricanje najteže mjere, odnosno mjere pritvora apelantu, s obzirom na to da blaže mjere iz člana 140. i 140. a ZKP nisu adekvatne ni svrsishodne za otklanjanje opasnosti od toga da će apelant dovršiti, odnosno ponoviti krivično djelo.

7. Kantonalni sud, kako je navedeno u preambuli (a ne kako je greškom u zaglavlju navedeno Općinski sud), Rješenjem broj 65 0 K 749599 19 Kž 2 od 3. maja 2019. godine odbio je žalbu apelantovog branioca izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda od 23. aprila 2019. godine. U obrazloženju rješenja su istaknuti navodi iz žalbe kojima je ukazano na bitne povrede odredaba krivičnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u vezi s pogrešnom primjenom materijalnog prava. Pri tome, kako je naveo Kantonalni sud, žalbom nije osporena pravilnost zaključka o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret, već je osporena kvalifikacija tog krivičnog djela, ukazujući da je djelo trebalo biti kvalificirano kao krađa. Nakon što je pobijano rješenje ispitao u okviru žalbenih navoda i po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je ocijenio da su žalbeni prigovori apelantovog branioca neosnovani, te je u tom pravcu u obrazloženju rješenja naveo razloge za takav stav. Naime, Kantonalni sud je podsjetio da je prvostepeni sud zaključak o postojanju općeg uvjeta za produženje pritvora, odnosno postojanja osnovane sumnje, u smislu odredbe člana 146. stav 1. ZKP, da je apelant počinio krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 1. KZFBiH ispitao na osnovu obrazloženja posljednjeg rješenja o produženju mjere pritvora od 25. februara 2019. godine, kao i rješenja koje mu je prethodilo od 29. januara 2019. godine u vezi sa činjenicom da je optužnica protiv apelanta potvrđena i da je u opisu krivičnopravne radnje iz optužnice navedeno obilježje krivičnog djela razbojništva iz člana 289. stav 1. KZFBiH ,,ko upotrebom sile protiv neke osobe ili prijetnje da će izravno napasti na njen život ili organ oduzme tuđu pokretninu s ciljem da njenim prisvajanjem pribavi korist“. Navedeni opis iz potvrđene optužnice, prema ocjeni Kantonalnog suda, upućuje na pravilan zaključak prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo razbojništva, te su neprihvatljivi stajalište i navodi apelantovog branioca da se radi o drugom (lakšem) krivičnom djelu, odnosno o pogrešnoj pravnoj kvalifikaciji. Kantonalni sud je zatim ukazao na razloge pobijanog rješenja u kome su vrlo jasno i detaljno obrazloženi opći i posebni uvjeti za produženje pritvora u konkretnom slučaju, te u vezi s tim pravilan zaključak prvostepenog suda da kod apelanta postoje i naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant boravkom na slobodi ponovio krivično djelo. U pogledu neosnovanosti žalbenih navoda da za konkretnu pobijanu odluku o produženju pritvora nije bilo prijedloga nadležnog Tužilaštva, niti je održano ročište na kojem bi se odbrana izjasnila o produženju mjere pritvora, Kantonalni sud je podsjetio da se u konkretnoj situaciji ne radi o produženju pritvora u smislu člana 145. stav 2. ZKP, nego o redovnoj kontroli pritvora koji je u smislu člana 151. ZKP produžen nakon potvrđivanja optužnice, a kojom prilikom se samo utvrđuje da li u datom procesnom momentu i dalje egzistiraju opći i posebni uvjeti za pritvor. Pri tome je Kantonalni sud u vezi s neosnovanošću žalbenih prigovora podsjetio da je prije kontrole opravdanosti pritvora, kako je to vidljivo iz spisa predmeta, u skladu s relevantnim odredbama ZKP, 25. februara 2019. godine održana javna sjednica na kojoj se, po prijedlogu tužioca istaknutom u optužnici, odbrana imala priliku izjasniti o prijedlogu za produženje pritvora. Konačno, potvrđen je zaključak u pogledu nemogućnosti izricanja blažih mjera s obzirom na okolnosti i razloge iz prvostepenog rješenja, koji su u potpunosti prihvaćeni kao jasni i argumentirani.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

8. Apelant smatra da je u postupku povodom produženja pritvora povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 10. Evropske konvencije. Obrazlažući navode o povredi navedenih prava, apelant je u suštini ukazao na povredu prava na odbranu jer mu je uskraćeno pravo da povodom produženja pritvora bude saslušan. U tom kontekstu, on ukazuje na kršenje proceduralnih odredbi, konkretno odredbe člana 145. ZKP, kojom su propisani normativi za postupanje u pritvorskim predmetima i koja jasno definiraju prava optuženog, bez obzira na stanje u spisu koje su sudovi u konkretnim okolnostima uzeli u obzir i dali prioritet na osnovu odredbe člana 151. ZKP, te na taj način uskratili njegovo zakonsko pravo na odbranu, odnosno pravo da bude saslušan.

9. U apelaciji je izneseno vlastito tumačenje navedenih zakonskih odredbi, pri čemu je naglasak na odredbi člana 145. ZKP kojom je propisano „da se pritvor može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u zakonu … rješenjem suda na prijedlog tužioca … a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže“. Smatra da su u okolnostima konkretnog slučaja izostali navedeni elementi, odnosno da mu je zbog onemogućavanja da se izjasni povodom produženja pritvora uskraćeno pravo na odbranu i da stoga u osporenim rješenjima nedostaju valjani razlozi za produženje pritvora (nedostatak obrazloženja). Stoga je predloženo da se apelacija usvoji, osporeno rješenje ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

II.Odgovor na apelaciju

10. Kantonalni sud smatra da je apelacija neosnovana jer po svojoj argumentaciji predstavlja sadržajno isti tekst kao i žalba protiv rješenja Općinskog suda koje je doneseno u postupku redovne kontrole pritvora nakon potvrđivanja optužnice, a ne kako se u apelaciji tvrdi o produženju pritvora u smislu člana 145. stav 2. ZKP. U postupku kontrole pritvora, kako je dalje navedeno, održana je javna sjednica 25. februara 2019. godine na kojoj se, po prijedlogu tužioca za produženje pritvora istaknutom u optužnici, odbrana imala priliku izjasniti. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana, s obzirom na to da osporenim rješenjima nisu povrijeđena apelantova prava na koja je apelacijom ukazano.

11. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je rješenje o produženju pritvora bilo predmet kontrole višeg suda, konkretno Kantonalnog suda koji je osporeno rješenje potvrdio. Osim toga, svi navodi iz apelacije su bili prethodno istaknuti i u žalbi protiv rješenja koje je doneseno u postupku redovne kontrole pritvora u kojem je ocijenjeno da i dalje egzistiraju opći i posebni uvjeti za pritvor apelantu u smislu člana 151. ZKP (redovna kontrola pritvora) a ne o produženju pritvora iz člana 145. stav 2. ZKP.

12. Tužilaštvo smatra da je apelacija neosnovana jer su rješenja o produženju pritvora apelantu u potpunosti pravilna. U opširnom odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je hronološki opisalo postupanje redovnih sudova prilikom određivanja i produženja pritvora apelantu, a u pogledu suštinskog apelantovog prigovora da povodom produženja pritvora nije bio saslušan, niti je Tužilaštvo postavilo zahtjev za produženje pritvora, te je ukazalo da se ne radi o produženju pritvora iz člana 145. stav 2. ZKP, već o redovnoj kontroli pritvora iz člana 151. ZKP koji je produžen nakon potvrđivanja optužnice. U takvoj situaciji se samo utvrđuje da li u datom procesnom trenutku i dalje egzistiraju opći i posebni uvjeti za pritvor, a prethodno je, kako je vidljivo i iz spisa, u skladu s relevantnim odredbama ZKP održana javna sjednica na kojoj se odbrana izjasnila o prijedlogu Tužilaštva povodom produženja pritvora. Stoga je ocijenjeno da je apelacija neosnovana i da apelantu nije uskraćeno pravo na saslušanje, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

13. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 289.

Razbojništvo (1) Ko upotrebom sile protiv neke osobe ili prijetnjom da će izravno napasti na njezin život ili organ oduzme tuđu pokretninu s ciljem da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protupravnu imovinsku korist ili da je protupravno prisvoji, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina;

(…)

14. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 145.

Određivanje pritvora (1) Pritvor se može odrediti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće potrebno vrijeme. Ako se optuženi nalazi u pritvoru dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom hitnosti.

(3) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu.

Član 146.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

(...)

c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje tri godine ili teža kazna, (...)

Član 151.

Pritvor poslije potvrđivanja optužnice (1)Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i poslije potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(...)

VI.Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

U odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije

17. Ustavni sud primjećuje da se apelacijom ukazuje na povredu prava iz člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije.

18. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

19. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da osporena rješenja Kantonalnog i Općinskog suda o produženju pritvora apelantu ne predstavljaju utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, već su u pitanju procesna rješenja donesena u postupku kontrole opravdanosti pritvora, pa proizlazi da postupak protiv apelanta nije okončan, niti se s aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodno stanovište, u toj fazi postupka može utvrđivati da li je krivični postupak bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. st 1. i 3. tačka c) Evropske konvencije.

20. Saglasno navedenom, imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije preuranjena.

21. Međutim, s obzirom na navedeni zaključak i okolnost da se osporenim odlukama zapravo pokreće pitanje prava na slobodu i sigurnost ličnosti zbog zadržavanja u pritvoru (produženja pritvora) i lišenja slobode, koje je nužno tumačiti u smislu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud će u nastavku ispitati apelantove navode u smislu garancija uspostavljenih navedenim odredbama Ustava i Evropske konvencije. Pravo na slobodu i sigurnost ličnosti

22. U konkretnom slučaju, iako apelant nije eksplicitno osporio rješenje Kantonalnog suda koje je doneseno povodom pravnog lijeka protiv osporenog rješenja, iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju proizlazi da je Kantonalni sud odlučio o žalbi protiv prvostepenog rješenja donošenjem konačnog Rješenja broj 65 0 K 749599 19 Kž 2 od 3. maja 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je apelacija podnesena 31. maja 2019. godine, a konačno rješenje Kantonalnog suda doneseno 3. maja 2019. godine, proizlazi da je apelacija blagovremena, odnosno da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelacijom je suštinski ukazano na lišenje slobode zbog produženja pritvora i u vezi s tim onemogućavanja apelanta u pravu da povodom produženja pritvora bude saslušan i da se brani, uz jasna i argumentirana obrazloženja. Iz navedenog proizlazi da su predmetnom apelacijom pokrenuta pitanja prava na slobodu iz okvira člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. (c) i stav 3. Evropske konvencije.

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

26. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

[...] c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

[...]

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

27. Apelant osporava rješenja o produženju pritvora navodeći da mu je u tom postupku uskraćeno pravo da bude saslušan i iznese svoju odbranu, te da su u osporenim rješenjima izostali razlozi i obrazloženja na kojima su redovni sudovi zasnovali zaključak o postojanju posebnog razloga za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP koji pokreću pitanje kršenja člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud ispitati apelantove navode u kontekstu navedenih odredbi Ustava i Evropske konvencije.

28. Ustavni sud podsjeća da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi: da li drugi osnovi na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stav 140. 22. maj 2012. godine).

29. Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da uprkos presumpciji nevinosti preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca (vidi Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da u vezi s tim dâ razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84. in fine, 26. juli 2001. godine).

30. Najzad, pretpostavka ide u prilog puštanju na slobodu. Evropski sud dosljedno smatra da drugi dio člana 5. stav 3. Evropske konvencije sudskim tijelima ne daje izbor između pokretanja suđenja za optuženika u razumnom roku ili omogućavanja da optuženik bude privremeno pušten na slobodu dok čeka suđenje. Optuženik se do presude mora smatrati nevinim, a svrha odredbe koja se razmatra u osnovi jest tražiti da bude uvjetno pušten na slobodu nakon što dužina njegovog kontinuiranog pritvora prestane biti razumna (vidi Evropski sud, Vlasov protiv Rusije, aplikacija broj 78146/01, stav 104, 12. juni 2008. godine, s dodatnim referencama).

31. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje na to da je, u smislu odredaba člana 146. stav 1. ZKP, opći uvjet za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ne osporava zaključak o postojanju osnovane sumnje pa se Ustavni sud tim pitanjem neće posebno baviti. Međutim, apelant smatra da je proizvoljan zaključak sudova da su i dalje ispunjeni uvjeti za produženje pritvora propisani članom 146. stav 1. tačka c) ZKP u postupku kontrole opravdanosti pritvora i da u vezi s tim nisu cijenjene proceduralne garancije koje pruža član 145. ZKP jer povodom produženja pritvora nije saslušan.

32. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovaraju ća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotične osobe (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991. godine, stav 40, serija A, br. 225 i Paradisz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009. godine).

33. Nadalje, određivanje, odnosno produženje pritvora zbog ovog razloga zahtijeva čvršći osnov kako bi pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja” nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I. A. protiv Francuske, 23. septembar 1998. godine, stav 102, Izvještaji 1998-VII i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine).

34. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je odbio žalbu apelantove odbrane protiv rješenja o produženju pritvora, cijeneći da prvostepeni sud izrečenom mjerom produženja pritvora apelantu nije počinio bitne povrede postupka. U tom kontekstu je Kantonalni sud podsjetio na obrazloženje prvostepenog rješenja koje je doneseno u postupku kontrole opravdanosti pritvora na osnovu člana

151. ZKP pri čemu su razlozi (opći i posebni) preispitani na osnovu obrazloženja posljednjeg rješenja o produženju mjere pritvora apelantu od 25. februara 2019. godine, kao i rješenja koje mu je prethodilo od 29. januara 2019. godine u vezi sa činjenicom da je optužnica protiv apelanta potvrđena za krivično djelo razbojništva. Kantonalni sud je pri tome ukazao na pravilne razloge prvostepenog rješenja u kome su vrlo jasno i detaljno, osim općih, obrazloženi posebni uvjeti za produženje pritvora uz zaključak da kod apelanta i dalje postoje i naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi boravkom na slobodi mogao ponoviti krivično djelo. U pogledu neosnovanosti žalbenih tvrdnji na kojima apelant istrajava i u apelaciji, dakle da za konkretnu odluku o produženju pritvora nije održano ročište na kojem bi se odbrana izjasnila o produženju mjere pritvora, Kantonalni sud je u obrazloženju svog rješenja podsjetio da se u konkretnoj situaciji ne radi o produženju pritvora u smislu člana 145. stav 2. ZKP, nego o redovnoj kontroli pritvora koji je u smislu člana 151. ZKP produžen nakon potvrđivanja optužnice, te da se u takvoj situaciji samo utvrđuje da li u datom procesnom momentu i dalje egzistiraju opći i posebni uvjeti za pritvor. Pri tome je Kantonalni sud podsjetio da je povodom prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora apelantu 25. februara 2019. godine održana javna sjednica na kojoj se, po prijedlogu tužioca istaknutom u optužnici, odbrana imala priliku izjasniti o prijedlogu za produženje pritvora, te je doneseno rješenje o produženju pritvora, a zatim je u postupku redovne kontrole opravdanosti pritvora rješenjem od 23. aprila 2019. godine pritvor ponovo produžen za još dva mjeseca. U kontekstu neosnovanosti apelacionih navoda o obavezi saslušanja apelanta (u svojstvu optuženog) povodom produženja pritvora, Ustavni sud podsjeća na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1895/16 od 20. juna 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojoj je razmatrao slično činjenično i pravno pitanje. U navedenoj odluci (tačka 48) Ustavni sud je ukazao na odredbu člana

151. ZKP prema kojoj se „nakon potvrđivanja optužnice pa sve do donošenja presude, vrši redovna dvomjesečna kontrola opravdanosti pritvora, ali da navedenim članom u ovoj fazi postupka nije predviđena obaveza podnošenja obrazloženog prijedloga za produženje pritvora od strane Tužilaštva niti saslušanje optuženog na okolnosti produženja pritvora, već da, u suštini, navedenu kontrolu vrši redovni sud po službenoj dužnosti“. Također je u navedenoj odluci (tačka 49) Ustavni sud podsjetio na Komentare Vijeća Evrope i Evropske komisije o zakonima o krivičnom postupku u BiH. Naime, u Komentarima u vezi s pitanjem produženja pritvora nakon potvrđivanja optužnice, između ostalog, navedeno je: „Pored toga što je utvrdio najduže vrijeme trajanja pritvora od potvrđivanja optužnice do izricanja prvostepene presude, zakon je utvrdio i obaveznu periodičnu kontrolu opravdanosti pritvora. Naime, zakonom je izričito propisano da je sud dužan da i bez prijedloga stranaka ispita da li još postoje razlozi za pritvor i da donese rješenje o produženju ili ukidanju pritvora, i to po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Obaveza dvomjesečne kontrole opravdanosti daljnjeg trajanja pritvora postoji sve do izricanja prvostepene presude, kada nastupa novi režim određivanja i trajanja pritvora koji traje do okončanja krivičnog postupka. (...) Kontrolu opravdanosti daljnjeg trajanja pritvora, koja se vrši po isteku svaka dva mjeseca od potvrđivanja optužnice, sud vrši po službenoj dužnosti i bez prijedloga stranaka. Ako ocijeni da i dalje postoje razlozi za pritvor, nadležno sudsko vijeće je dužno da donese rješenje o produžavanju pritvora, a u protivnom mora donijeti rješenje o ukidanju pritvora. Protiv rješenja o produženju pritvora optuženi može izjaviti žalbu, ali žalba ne zadržava izvršenje rješenja. Međutim, stranke (optuženi i tužilac) mogu stavljati prijedloge za ukidanje pritvora i tada je vijeće suda dužno da odluči o takvom prijedlogu (...).“ (vidi Vijeće Evrope i Evropska komisija, Komentari zakona o krivičnom postupku u BiH, izdanje iz 2005. godine, str. 446).

35. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud zapaža da je optužnica protiv apelanta potvrđena 21. februara 2019. godine i da je 25. februara 2019. godine održano ročište povodom zahtjeva Tužilaštva za produženje pritvora apelantu, o čemu je sačinjen zapisnik o izjašnjenju stranaka. Stoga, Ustavni sud, podržavajući stav iz citirane odluke AP 1895/16 prema kojem nakon potvrđivanja optužnice u smislu člana 151. ZKP ne postoji obaveza dostavljanja obrazloženog prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora niti saslušanja optuženog (apelanta), već postoji obaveza vijeća suda da u okviru svoje redovne nadležnosti vrši obaveznu kontrolu opravdanosti produženja pritvora, kako je u konkretnom slučaju i postupljeno, smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani. U tom pravcu, Ustavni sud podsjeća da iz činjenica predmeta proizlazi da apelant nije tražio ukidanje pritvora, odnosno da nije podnio takav zahtjev o kojem bi sud bio obavezan odlučiti, već je iz stanja spisa vidljivo da redovni sud u rokovima propisanim zakonom vrši kontrolu opravdanosti pritvora koji je određen apelantu. Ustavni sud, stoga, smatra da su apelantovi navodi o uskraćivanju saslušanja povodom prijedloga za produženje pritvora pred sudom i nedostavljanju obrazloženog prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora prilikom donošenja osporene odluke o produženju pritvora apelantu neosnovani.

36. Osim toga, u pogledu neosnovanosti navoda kojima je ukazano na nedostatak obrazloženja, Ustavni sud zapaža da su naročite okolnosti u smislu standarda navedenih u prethodnim tačkama (31. i 32) u okolnostima konkretnog slučaja bile predmet ocjene i odlučivanja na dvije sudske instance u smislu konkretnih, specifičnih okolnosti kod apelanta. Pri tome je, između ostalog, cijenjen izvod iz kaznene evidencije za apelanta koji upućuje na njegovu raniju osuđivanost (devet puta) za istovrsno krivično djelo (pet puta,) a u preostalom za krivična djela protiv imovine. Iz navedenog je proistekao zaključak u pogledu apelantove ličnosti, dakle sklonosti ka vršenju krivičnih djela, uglavnom protiv imovine, kao i činjenice da ranije osude i izrečene sankcije na njega nisu pozitivno utjecale, već naprotiv ukazuju na upornost i kontinuitet u vršenju krivičnih djela. Stoga proizlazi da su naročite okolnosti ocijenjene u okviru redovnih sudova, analizirane i adekvatno obrazložene, uz jasne i argumentirane razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa, uz zaključak da upravo te konkretne okolnosti opravdavaju bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu mogao ponoviti krivično djelo, i to isto ili istovrsno krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

37. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelacije o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

Ostali navodi

38. Apelant je u apelaciji ukazao i na pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 10. Evropske konvencije zbog nemogućnosti da povodom odluke o produženju pritvora izrazi vlastito mišljenje.

39. Imajući u vidu da se ovi navodi suštinski tiču prava na saslušanje povodom produženja pritvora, o čemu je bilo riječi u prethodnom dijelu ove odluke u okviru prava na ličnu slobodu i sigurnost, Ustavni sud cijeni da su navodi o povredi prava na slobodu izražavanja paušalni i ničim argumentirani, te da ih stoga nije potrebno razmatrati.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi odluku o produženju pritvora donijeli na način i u postupku propisanom zakonom, pri čemu su na jasan i argumentiran način obrazložili postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen, kao i postojanje posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka

c) ZKP, te kada, shodno odredbama člana 151. ZKP, ne postoji obaveza za saslušanje apelanta kao optuženog u vezi s razlozima za produženje pritvora, niti obaveza dostavljanja obrazloženog prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora, budući da je optužnica potvrđena, uz razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu i sigurnost ličnosti.

41. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2335/19 (E. O.) | Sudska praksa | Aktio