Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4934/18 (M. P. i S. S.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4934/18
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. rujna 2019. godine, u predmetu broj AP 4934/18, rješavajući zahtjev Marice Priljeva i Snežane Stefanović za donošenje privremene mjere, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka e) i članka 64. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neutemeljen zahtjev Marice Priljeva i Snežane Stefanović za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Marica Priljeva i Snežana Stefanović (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Zrenjanina, Republika Srbija, koje zastupa Senija Poropat odvjetnica iz Vogošće, podnijele su 31. kolovoza 2018. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 139014 16 Gž 2 od 19. svibnja 2018. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 139014 14 P 2 od 1. srpnja 2016. godine.
2. Apelantice su 12. srpnja 2019. godine podnijele zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud naložio obustavu provođenja rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 65 0 I 763012 19 I od 29. svibnja 2019. godine do donošenja odluke o apelaciji.
3. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 139014 14 P 2 od 1. srpnja 2016. godine odbijen je kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se naloži tuženom Ž.I. (u daljnjem tekstu: tuženi) da im isplati naknadu za korištenje stana u Sarajevu sa podacima kao u izreci presude, za period od travnja 2004.godine do 1. rujna 2015. godine u mjesečnom iznosu od 32,00 KM, a za period od 1. listopada 2015.godine do 25. travnja 2016. godine u mjesečnom iznosu od 400,00 KM, sve u ukupnom iznosu od 7.184,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da im naknadi troškove parničnog postupka. Navedenom presudom, apelantice su obvezane da tuženom nadoknade troškove parničnog postupka.
4. Općinski sud je ocjenom navoda i izvedenih dokaza utvrdio da je među strankama nesporna činjenica da su apelantice suvlasnice spornog stana, da su taj stan koristili prednici tuženog M.I. i Lj.I. (roditelji tuženog) kao nositelji stanarskog prava sve do svoje smrti, a da je tuženi kao član njihovog obiteljskog domaćinstva, nakon njihove smrti nastavio koristiti sporni stan. Pred Upravom za stambena pitanja KS i tuženi je pokrenuo postupak radi donošenja rješenja koji zamjenjuje ugovor o korištenju stana, a apelantice su podnijele prijedlog za utvrđivanje visine stanarine na ime korištenja predmetnog stana. Rješenjem Uprave za stambena pitanja od 6. svibnja 2015. godine, koje nije osporavano pravnim lijekovima, utvrđeno je pravo tuženom da nastavi koristiti sporni stan te je istovremeno odbijen prijedlog apelantica za utvrđivanje visine stanarine na ime korištenja stana. Tuženi tijekom postupka nije sporio da apelantice polažu legitimna prava na spornom stanu i da zbog zakonskih rješenja trpe štetu, jer su kao vlasnice stana ograničene u korištenju imovine i pravu da iz te imovine izvlače profit, ali je isticao da država, svojim propustom da uredi pravni status, uzrokuje štetu vlasnicima stanova u privatnom vlasništvu i nositeljima stanarskog prava na njima.
5. Općinski sud je, nakon što je citirao odredbe članka 2 stavak 2. te čl. 38, 46, 55. do 58. Zakona o stambenim odnosima, istakao da je utvrđivanje i povećanje stanarine bilo normativno regulirano zavisno od utvrđenog programa i politike cijene i to istovremeno za sve korisnike stanova. Međutim, kako do 4. srpnja 2015. godine, kao trenutka stupanja na snagu Zakona o zakupu stana („Službene novine KS“, broj 24/15) važećim stambenim zakonodavstvom nije bilo regulirano pitanje visine naknade stanarine za korištenje privatne imovine niti su bili uspostavljeni djelotvorni mehanizmi za zaštitu stanara u lošijem materijalnom položaju, Općinski sud je zaključio do navedenog datuma, tužbeni zahtjev apelantica nije utemeljen budući da sud nije u mogućnosti utvrditi visinu tražene naknade stanarine za traženo razdoblje. Dalje, Općinski sud je istakao da se određivanje stanarine i troškova naknade za korištenje stanova ne može izvršiti kroz institut naknade štete i izgubljene koristi u smislu odredbi Zakona o obligacionim odnosima, jer da bi radnja jedne osobe vodila nastanku obveznog odnosa, odnosno imala za posljedicu naknadu štete, moraju biti ispunjeni određeni opći uvjeti odštetne odgovornosti, a imajući u vidu da se za dopuštene radnje ne odgovara, to se pitanje određivanja stanarine i naknade za korištenje stana ne može sagledati proizvoljno, niti odvojeno od prava stanara bez odgovarajućih pravnih normi. Općinski sud je naveo da u takvoj pravnoj situaciji, zbog nedostatka zakonodavnih instrumenata i manjkavosti odredbi u svezi sa određivanjem stanarine, odnosno naknade za korištenje stanova, nije mogao nadomjestiti propuste u stambenom zakonodavstvu, niti je o zahtjevu apelantica mogao odlučiti proizvoljno, pa samim tim ni usvojiti tužbeni zahtjev za traženo razdoblje. Također, Općinski sud je istakao da, kako u konkretnom slučaju iz provedenih dokaza proizlazi da su parnične stranke još uvijek u stadiju pregovora radi sklapanja ugovora o zakupu spornog stana, izvodi se jasan zaključak da taj ugovor još uvijek nije formalno zaključen, te stoga da nisu ni uređena međusobna prava i obveze apelantica kao zakupodavaca i tuženog kao zakupca stana. S obzirom da apelantice tijekom postupka u smislu članka 7. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nisu predlagale niti izvodile dokaze na okolnost visine tužbenog zahtjeva za razdoblje od 4. srpnja 2015. godine do 25. travnja 2016. godine, Općinski sud je zaključio da tužbeni zahtjev i u tom dijelu nije utemeljen.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 139014 16 Gž 2 od 19. svibnja 2018. godine žalba apelantica je djelomično uvažena i prvostupanjska presuda preinačena tako da je odbijen kao neutemeljen tužbeni zahtjev kojim su tražile da se naloži tuženom Ž.I. da im solidarno isplati naknadu za korištenja spornog stana mjesečnom iznosu od 79,00 KM počev od 13. travnja 2004. godine do 18. lipnja 2014. godine a od 18. lipnja 2014. godine do predaje stana u posjed u mjesečnom iznosu od 158,00 KM, te da im solidarno nadoknadi troškove postupka.
7. Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud iz provedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te da je pravilno cijenio i utemeljenost postavljenog zahtjeva u odnosu zakonske odredbe na temelju kojih je postavljen tužbeni zahtjev. Naime, polazeći od činjeničnog stanja, koje među strankama i nije bilo sporno, prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim prigovorima, pravilno zaključio da apelantice na temelju utvrđenih činjenica suvlasništva nad stanom i stanarskog prava tuženog nisu dokazale utemeljenost zahtjeva za isplatu naknade za korištenje stana za utuženo razdoblje, pri čemu je prvostupanjski sud sve činjenice relevantne za odluku ocijenio u odnosu na zakonske propise po svim istaknutim pravnim osnovama tužbenog zahtjeva. Međutim, prilikom donošenja odluke o odbijanju tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je prekoračio tužbeni zahtjev kada je odlučio o tužbenom zahtjevu o kojem, zbog preinačenja u fazi glavne rasprave, nije dozvolio raspravljanje. Na taj način je odbio i dio tužbenog zahtjeva o kojem se u postupku nije raspravljalo što predstavlja povredu članka 2. stavak l. ZPP, na štetu apelantica koje taj zahtjev više ne bi mogle isticati zbog presuđenja. Obzirom da prvostupanjski sud u izreci pobijane odluke kojom odbija tužbeni zahtjev zbog neutemeljenosti nije naveo tužbeni zahtjev apelantica koji je na pripremnom ročištu odredio za raspravljanje i o kojem su stranke do zaključenja glavne rasprave raspravljale, iz navedenih razloga je navedena povreda postupka otklonjena preinačenjem prvostupanjske presude kao u izreci.
8. Apelantice smatraju da su im osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Kršenje navedenih prava apelantice vide u proizvoljnoj primjeni ZPP, Zakona o zakupu stana i Zakona o obligacijskim odnosima te navode da je Kantonalni sud donio nerazumljivu, proturječnu i proizvoljnu presudu i da nije odučio o svim žalbenim navodima apelantica. Apelantice ističu da su tužbeni zahtjev morale mijenjati zbog proteka vremena i promjene propisa a da je Općinski sud presudom odbio njihov tužbeni zahtjev za isplatu naknade zbog korištenja njihove imovine do 4. srpnja 2015. godine jer nisu postojali propisi o visini naknade za korištenje stana, a nije utemeljen ni zahtjev za isplatu naknade nakon toga datuma jer parnične stranke nisu zaključile ugovor o zakupu stana već su u stadiju pregovaranja. U svezi sa time, apelantice navode da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje jer nije utvrdio činjenicu da su apelantice potpisale ugovor o zakupu stana a da tuženi to nije učinio pa je postao bespravni korisnik njihovog stana. Također, apelantice su predložile da Ustavni sud predmetnu apelaciju spoji sa predmetom AP 3009/18 koja je podnesena protiv presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 537729 17 Gž kojom je također odbijana njihova žalba, te da Ustavni sud donese jednu odluku. Konačno apelantice potražuju i naknadu nematerijalne štete zbog kršenja njihovih prava u iznosu od 2.000,00 KM.
9. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelantice su navele da je rješenje o izvršenju nezakonito jer je osporena presuda Kantonalnog suda na temelju koje je određeno izvršenje, nerazumljiva jer su izreka i obrazloženje kontradiktorni, obzirom da se u izreci navodi da se presuda preinačava a u obrazloženju da je žalba osnovana, a u presudi se ne potvrđuje rješenje o troškovima postupka.
10. Prilikom ispitivanja utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda.
11. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
12. Članak 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnoga vođenja postupka..
13. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članku 64. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.
14. Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravomoćne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17. prosinca 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. veljače 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. prosinca 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži „stavljanje van snage pravomoćne presude“, odnosno neizvršenje pravomoćne sudske odluke mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. Ustavni sud ponavlja da razlozi kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji.
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da navodi apelantica da je rješenje o izvršenju koje je doneseno na temelju osporenih odluka nezakonito jer je prema mišljenju apelantica osporena presuda Kantonalnog suda nerazumljiva, sami po sebi ne mogu voditi zaključku o neophodnosti usvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere. Obzirom da apelantice zahtjev za donošenje privremene mjere zapravo vežu za kršenje njihovih ustavnih prava u kontekstu osporenih odluka, dakle za meritum apelacije, što per se ne može biti opravdan razlog za usvajanje zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazivalo da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnoga vođenja postupka, kako to zahtijeva članak.64. Pravila Ustavnog suda.
16. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra zahtjev apelantica za donošenje privremene mjere neutemeljenim, zbog čega je odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
18. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević