Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5129/17 („Hidrogradnja“ d.d. Sarajevo, u stečaju)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Stečaj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5129/17

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5129/17, rješavajući apelaciju „Hidrogradnje“ d.d. Sarajevo u stečaju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Hidrogradnje“ d.d Sarajevo u stečaju podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 Ps 007942 17 Rev od 7. septembra 2017.

godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 61 0 Ps 007942 16 Pž od 28. septembra 2016. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu broj 61 0 Ps 007942 14 Ps od 28. marta 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Hidrogradnja“ d.d. Sarajevo u stečaju (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ilidže, koju zastupa Feđad Začiragić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 7. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 61 0 Ps 007942 17 Rev od 7. septembra 2017. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 61 0 Ps 007942 16 Pž od 28. septembra 2016. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 61 0 Ps 007942 14 Ps od 28. marta 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda, tuženih AD GIK „Hidrogradnja“ Pale u stečaju (u daljnjem tekstu: tuženo preduzeće), te Republike Srpske, Investiciono-razvojne banke Republike Srpske a.d. Banja Luka i Fonda za upravljanje nekretninama i potraživanjima u vlasništvu Republike Srpske a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi RS, Banka i Fond ili ostali tuženi) zatraženo je 27. decembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Viši privredni sud, Okružni privredni sud, tuženo preduzeće i Banka su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 9. januara do 25. januara 2019. godine, dok tužena RS i Fond nisu dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Okružnog privrednog suda broj 61 0 Ps 007942 14 Ps od 28. marta 2016. godine u cijelosti je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženo preduzeće da posredstvom ovlaštenog lica izvrši supotpisivanje zajedničkog naloga za prijenos novčanih sredstava u iznosu od 717.000,00 USD u obveznicama iračke vlade sa pripadajućim kamatama od 1. januara 2006. godine (u daljnjem tekstu: predmetni nalog za prijenos sredstava) do prijenosa sredstava sa zajedničkog escrow računa, preciziranog u dispozitivu presude, koji se vodi kod Raiffeisen Bank d.d. BiH (u daljnjem tekstu: Raiffeisen banka), radi prijenosa na apelanticin precizirani račun kod iste banke, a da će, u protivnom, ova presuda zamijeniti takav potpis tuženog preduzeća, zatim, da se obavežu ostali tuženi (RS, Banka i Fond) da trpe i dozvole da tuženo preduzeće izvrši supotpisivanje predmetnog naloga za prijenos sredstava, te da se obavežu da u svojim službenim evidencijama izbrišu svoje vlasništvo ili vlasništvo Republike Srpske na navedenim novčanim sredstvima i da apelantici solidarno naknade troškove parničnog postupka. Apelantica je st. 2, 3. i 4. izreke presude obavezana da tuženom preduzeću, te ostalim tuženim naknadi troškove parničnog postupka u iznosima preciziranim u dispozitivu presude, dok je odbijen dio zahtjeva tuženog preduzeća za naknadu troškova parničnog postupka.

6. Okružni privredni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelantica podnijela tužbu protiv tuženih 27. novembra 2014. godine radi ispunjenja ugovora. Nakon brojnih izvedenih dokaza, pobliže preciziranih u obrazloženju presude (strana 4. do 8. obrazloženja presude), njihovom ocjenom Okružni privredni sud je utvrdio da je suština spora apelanticin zahtjev za obavezivanje tuženog preduzeća za supotpisivanje zajedničkog naloga za prijenos novčanih sredstava u iznosu od 717.000,00 USD u obveznicama sa pripadajućom kamatom na apelanticin račun. Naime, utvrđeno je da su apelantica i tuženo preduzeće prvobitno 27. novembra 2011. godine zaključili generalni sporazum o sudskoj nagodbi (u daljnjem tekstu: generalni sporazum). Tim sporazumom su ugovorili da međusobne sporove koji se vode kod nadležnog privrednog suda u Beogradu (u daljnjem tekstu: sud u Beogradu) koji se odnose na raspodjelu obveznica iračke vlade riješe zaključivanjem sudskog poravnanja, da apelantici pripadne 60% vrijednosti u obveznicama, a tuženom preduzeću 40 %, da se kamate između njih podijele u istom omjeru, te da će apelantica i tuženo preduzeće otvoriti zajednički eskrow račun u svrhu osiguranja sredstava po eventualnim tužbama trećih lica na koji će položiti obveznice i gotovinu, da navedeni račun glasi na apelanticino ime, ali da raspolaganje sredstvima sa tog računa ugovorne strane mogu vršiti samo uz pismenu saglasnost obje potpisnice. Nadalje je utvrđeno da su sporazumom od 28. marta 2012. godine apelantica i tuženo preduzeće ugovorili da dio obveznica u nominalnom iznosu od 9.302.576.99 USD zajedno sa kamatom od izdavanja obveznica, pa do 15. januara 2012. godine pripada apelantici, i to 2/3 navedenog iznosa, a tuženom preduzeću 1/3. Članom 7. tačka 3. navedenog sporazuma je utvrđeno da svaka strana snosi svoje troškove sporova i troškove zaključenja sporazuma. Dalje, taj sud je utvrdio da je Nadzorni odbor apelantice odlukom od 20. juna 2012. godine apelantici dao saglasnost za angažiranje konsultantske kuće „Keynet development. ine. Cyprus“ (u daljnjem tekstu: konsultantska kuća) za posredovanje radi prijenosa obveznica Republike Irak i pripadajućih kamata po apelanticinim nalozima Jubmes banci a.d. Beograd, za zastupanje u preciziranim sudskim sporovima pred Trgovačkim sudom u Beogradu, pružanje pravnih savjeta, a da se konsultantska kuća obaveže da će angažirati advokata koji će biti neposredno angažiran na zastupanju u predmetima pred navedenim sudovima. Apelantica je na temelju navedene odluke Nadzornog odbora sa tom konsultantskom kućom 21. juna 2012. godine zaključila Ugovor o pružanju konsultantskih i advokatskih usluga i angažiranje advokata Dragana Stupara, koji će se obavezati na zastupanje apelantice u sporovima sa Jubmes bankom iz Beograda koji su se vodili pred Privrednim sudom u Beogradu, dok se konsultantska kuća obavezala da će naplatiti potraživanja od Vlade Iraka i prijenos iračkih obveznica, te davati pravne savjete apelantici. Istim ugovorom apelantica se obavezala da će konsultantskoj kući isplatiti na ime troškova i nagrade iznos od 1.952.000.00 eura, te da će u realizaciji navedenog ugovora i plaćanju novčane naknade učestvovati i tuženo preduzeće razmjerno postignutom procentu. Dalje, Okružni privredni sud je utvrdio da je u međuvremenu preciziranim Rješenjem Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu od 18. juna 2012. godine nad tuženim preduzećem otvoren stečajni postupak, da je za njegovog stečajnog upravnika imenovan Radomir Jokić (u daljnjem tekstu: stečajni upravnik), kao i da su povjerioci pozvani da prijave svoja potraživanja kao razlučna i izlučna prava.

7. U obrazloženju presude je, dalje, navedeno da je utvrđeno da su apelantica i tuženo preduzeće 14. septembra 2012. godine zaključili Sporazum o reguliranju međusobnih odnosa (u daljnjem tekstu: Sporazum) u vezi sa naplatom iračkog duga i iračkih obveznica (bez saglasnosti Odbora povjerilaca, odnosno Skupštine povjerilaca), kojim su regulirali međusobne odnose u pogledu potraživanja u parnicama koje se vode pred Privrednim sudom u Beogradu sa Jubmes bankom iz Beograda, da se dio obveznica u nominalnom iznosu od 17.400.699,10. USD sa pripadajućim kamatama međusobno podijeli na način da apelantici pripadne iznos od 14.619.008,86 USD i kamate u iznosu od 3.742.368,46 USD, a tuženom preduzeću dio obveznica u nominalnom iznosu od 2.781.690,24 USD i kamata u iznosu od 2.856.943,34 USD i da svako od njih snosi svoje troškove sudskih postupaka. Iz iskaza stečajnog upravnika Okružni privredni sud je utvrdio da je on 12. decembra 2012. godine na iračkim obveznicama priznao izlučno pravo Ministarstvu finansija tužene RS. Sporazumom od 14. septembra 2012. godine, članom 7. tač. 3. i 4, apelantica se obavezala da iz dijela iznosa kamata koje joj pripadaju po Sporazumu, umjesto deponiranja na zajednički račun, eskrow račun, izvrši plaćanje trećoj strani - konsultantskoj kući 1.952.000,00 eura u skladu sa odlukom njenog Nadzornog odbora od 20. juna 2012. godine, dok se tuženo preduzeće obavezalo da će, zbog eventualnih tužbi trećih lica, na zajednički račun deponirati obveznice u nominalnom iznosu od 1.195.000,00 USD, od čega 60% ima biti namijenjeno kompenzaciji troškova koje je apelantica platila konsultantskoj kući u iznosu od 1.952.000.00 eura, a da je prije ispunjenja navedene obaveze tuženo preduzeće dužno pribaviti saglasnost nadležnog organa (član

10. Sporazuma). Članom 11. sporazuma je regulirano da, ukoliko se poravnanje iz člana 7. sporazuma ne realizira zbog bilo kojih razloga na način utvrđen članom 10, ugovorne strane su saglasne da sporazum ne proizvodi pravno djejstvo i ne obavezuje njegove potpisnike, apelanticu i prvotuženo preduzeće.

8. Na temelju izvedenih dokaza Okružni privredni sud je zaključio da među parničnim strankama nije sporno da je sporazum od 14. septembra 2012. godine u većini odredaba izvršen, osim u dijelu koji se odnosi na kompenziranje troškova prvotuženog konsultantskoj kući. Naime, po ocjeni tog suda, tuženo preduzeće nije moglo preuzeti navedenu obavezu, kako je to precizirano čl. 7, 10. i 11. sporazuma, bez saglasnosti nadležnog organa, Odbora povjerilaca stečajnog dužnika, a kako je to propisano odredbom člana 113. Zakona o stečajnom postupku (u daljnjem tekstu: ZSP), zbog toga što se radi o velikom iznosu za koji mora postojati valjan pravni osnov. Bez obzira na ovu činjenicu Okružni privredni sud smatra da navedeni sporazum u ovom dijelu ne proizvodi pravno djejstvo, niti može da obavezuje stranke, jer je samim sporazumom tako regulirano. Osim navedenog, smatra da, iako je navedeni sporazum potpisao stečajni upravnik, takav sporazum ne može da veže stečajnu masu, jer je njime dogovoreno da će svaka stranka snositi svoje troškove sudskih postupaka. Upravo zbog tih razloga nije došlo da realizacije dijela sporazuma od 14. septembra 2012. godine koji se odnosi na kompenzaciju troškova u roku od 60 dana od dana njegovog potpisivanja i koji prema tome, u skladu sa članom 11, ne proizvodi pravno djejstvo i ne obavezuje tuženo preduzeće niti apelanticu, tako da apelantica nema osnova da traži da prvotuženi ispuni obaveze shodno članu 7. stav 4. sporazuma, odnosno zato što apelantica nije stekla pravo na kompenziranje navedenih troškova.

9. Dalje, Okružni privredni sud je odbio apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu obavezivanja tužene strane na ispunjenje obaveza po Ugovoru o pružanju konsultantskih i advokatskih usluga i angažiranje advokata Dragana Stupara 21. juna 2012. godine, koji je apelantica zaključila sa konsultantskom kućom. Ovo zbog toga što je na temelju izvedenih dokaza zaključio da se pružanje usluga zastupanja i savjetovanja te kuće odnosi na sporove u predmetima koji se vode kod Privrednog suda u Beogradu, i to br. 16 P 897/10, 16 P 7703/11 i 11340/11, tj. da se nigdje ne spominje zastupanje u predmetu broj 16 P 3187/12 po tužbi tužitelja „Ingra“ d.d. Zagreb protiv apelantice i tuženog preduzeća, čiji ishod bi bio od značaja i za tuženo preduzeće i za apelanticu. Taj sud, dalje, navodi da se tim ugovorom nije mogla stvoriti obaveza za tuženo preduzeće, jer nije učestvovalo u zaključenju ugovora, kao i da je taj spor riješen nakon potpisivanja ugovora, na temelju pravosnažne presude Privrednog suda u Beogradu od 14. juna 2012. godine. Prema tome, Okružni privredni sud smatra da apelantica ničim nije dokazala da je savjetovanje i zastupanje koje je bilo predmet ugovora o pružanju konsultantskih usluga imalo veze sa sporom P 3187/12, da su sporovi koji su obuhvaćeni navedenim ugovorom bili korisni za tuženo preduzeće. Dalje, treba imati u vidu da to preduzeće nije bilo ugovorna strana iz predmetnog ugovora, jer je već tada bilo u stečaju, te zato što je za stvaranje obaveza stečajnog dužnika od stečajnog upravnika bila potrebna saglasnost Odbora povjerilaca pošto se radilo o značajnom pravnom poslu za stečajnog dužnika. Osim toga, sud je ukazao da apelantica navedeni ugovor nije nikad dostavila na uvid ili na supotpisivanje tuženom preduzeću, odnosno da je tuženom preduzeću i za preuzimanje obaveza po tom ugovoru bila potrebna saglasnost Odbora povjerilaca, a koju to preduzeće nije imalo. Stoga, Okružni privredni sud nije prihvatio da je tuženo preduzeće bilo saglasno sa predmetnim ugovorom pošto ga nije ni potpisalo, niti se njime bilo čime obavezalo.

10. Prvostepeni sud je odbio apelanticin tužbeni zahtjev u odnosu na ostale tužene zbog toga što iz izvedenih dokaza proizlazi da je u stečajnom postupku nad stečajnim dužnikom - tuženim preduzećem priznato izlučno pravo Ministarstva finansija tužene RS, jer apelantica u stečajnom postupku nije tražila izlučenje obveznica koje je stečajni upravnik samo u stečajnom postupku mogao da prizna apelantici. Također, smatra da ostali tuženi nisu pasivno legitimirani, jer se ovaj spor u vezi sa prijenosom novčanih sredstva u obveznicama Vlade Iraka tiče apelantice i tuženog preduzeća, pa stoga apelantica nije ovlaštena da zahtijeva od ostalih tuženih bilo kakvu dozvolu trpljenja ili brisanja prava na obavezivanje. Naime, Okružni privredni sud je konstatirao da apelantica nije dokazala da ovi tuženi imaju upisana prava u svojim evidencijama na predmetnim obveznicama prvotuženog, te zato što se obveznice i dalje vode u popisu i poslovnim evidencijama tuženog preduzeća i čine njegovu stečajnu masu. Prema tome, Okružni privredni sud je zaključio da nije osnovan apelanticin zahtjev za brisanje prava ostalih tuženih na novčanim sredstvima u iznosu od 717.000.00 USD u obveznicama iračke vlade, pa je apelanticin tužbeni zahtjev u tom dijelu i u odnosu na ostale tužene odbio kao neosnovan primjenom pravila o teretu dokazivanja. Taj sud je, dalje, primjenom odredbe člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) obavezao apelanticu, s obzirom na to da je u cijelosti izgubila spor, da tuženim naknadi troškove parničnog postupka kao u dispozitivu presude.

11. Presudom Višeg privrednog suda broj 61 0 Ps 007942 16 Pž od 28. septembra 2016. godine apelanticina žalba je odbijena i presuda Okružnog privrednog suda od 28. marta 2016. godine potvrđena. Istom presudom je odbijen apelanticin zahtjev za naknadu troškova žalbe u iznosu od 2.500.00 KM.

12. U obrazloženju presude je navedeno da taj sud smatra da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe materijalnog i procesnog prava. Apelanticine žalbene navode da pravna važnost sporazuma od 14. septembra 2012. godine nije zavisila od davanja saglasnosti organa stečajnog postupka, imajući u vidu odredbe čl. 113. i 114. ZSP, taj sud je odbio kao neosnovane. U vezi s tim je ukazao da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da je apelantica tražila da se ispuni dio navedenog sporazuma zaključenog sa tuženim preduzećem koji se odnosio na reguliranje međusobnih odnosa u vezi sa preostalim dijelom obveznica Iraka u vrijednosti od 17.400.699,10 USD sa pripadajućom kamatom. Viši privredni sud je, zatim, ponovio sadržaj člana 7. tač. 3. i 4. navedenog sporazuma (kojim su regulirane obaveze ugovornih strana), te je navedeno da je apelantica izvršila obaveze kao što je to navedeno u članu 7. tačka 3. sporazuma, a da je tuženo preduzeće prije izvršenja namjeravanog kompenziranja troškova bilo dužno pribaviti saglasnost nadležnih organa i/ili institucija. Prema tome, Viši privredni sud smatra da, usljed nedavanja saglasnosti Odbora povjerilaca tuženog preduzeća koje je u stečaju, ovaj sporazum u dijelu koji se tiče njegove obaveze iz člana 7. tačka 4. ne proizvodi pravno djejstvo. S obzirom na to da se radi o preuzimanju obaveza za stečajnog dužnika koje su velike vrijednosti, shodno čl. 113. i 114. ZSP, potrebna je saglasnost Odbora povjerilaca stečajnog dužnika ili Skupštine povjerilaca ukoliko Odbor povjerilaca nije formiran. Dakle, kako Odbor povjerilaca, kao organ stečajnog postupka koji vrši nadzor nad radom stečajnog upravnika u njegovom poslovodstvu, nije dao saglasnost stečajnom upravniku za potpisivanje sporazuma, taj sud je u tom dijelu odbio kao neosnovane apelanticine žalbene navode. Pri tome je, također, ukazano da je apelantici bilo poznato da je nad tuženim preduzećem otvoren stečajni postupak u kom slučaju je tom preduzeću za određene radnje, da bi bile pravno valjane, bila potrebna saglasnost organa stečajnog postupka, u konkretnom slučaju Odbora povjerilaca.

13. Također, smatra da je pravilno utvrđenje pravostepenog suda da obaveza koju je apelantica izvršila prema konsultantskoj kući prema ugovoru od 21. juna 2012. godine u iznosu od 1.952.000,00 eura ima svoj osnov u odluci apelanticinog Nadzornog odbora. Prema odredbama navedenog ugovora, Viši privredni sud smatra da je prvostepeni sud na temelju izvedenih dokaza pravilno utvrdio da se pružanje usluga zastupanja i savjetovanja te kuće odnosi na sporove u predmetima koji se vode kod Privrednog suda u Beogradu, i to br. 16 P 897/10, 16 P 7703/11 i 11340/11, tj. da se nigdje ne spominje zastupanje u predmetu broj 16 P 3187/12 po tužbi „Ingra“ d.d. Zagreb protiv apelantice i tuženog preduzeća čiji ishod bi bio od značaja i za tuženo preduzeće i za apelanticu. Stoga se, kako je obrazloženo, tim ugovorom nije mogla stvoriti obaveza za tuženo preduzeće, jer nije učestvovalo u zaključenju ugovora, kao i da je taj spor riješen nakon potpisivanja ugovora, na temelju pravosnažne presude tog suda od Privrednog suda u Beogradu 14. juna 2012. godine. Prema tome, smatra da je na osnovu izvedenih dokaza prvostepeni sud pravilno zaključio da apelantica ničim nije dokazala da je savjetovanje i zastupanje koje je bilo predmet ugovora o pružanju konsultantskih usluga imalo veze sa sporom broj P 3187/12, kao i da je on bio koristan i za tuženo preduzeće, da treba imati u vidu da to preduzeće nije bilo ugovorna strana iz predmetnog ugovora, jer je već tada bilo u stečaju, te jer je za stvaranje obaveza stečajnog dužnika od stečajnog upravnika bila potrebna saglasnost Odbora povjerilaca, pošto se radilo o značajnom pravnom poslu za stečajnog dužnika. Osim toga, taj sud je ukazao da apelantica tuženom preduzeću navedeni ugovor nije nikad dostavila na uvid ili na supotpisivanje, odnosno da je tuženom preduzeću i za preuzimanje obaveza po tom ugovoru bila potrebna saglasnost Odbora povjerilaca, a koju to preduzeće nije imalo. Stoga, Viši privredni sud je i u tom dijelu odbio apelanticine žalbene navode, jer taj sud nije mogao prihvatiti da je tuženo preduzeće bilo saglasno sa predmetnim ugovorom pošto ga nije ni potpisalo, niti se njime na bilo šta obavezalo. Dalje je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev i u odnosu na ostale tužene o čemu je dao valjane razloge koje u svemu prihvata i ovaj sud. Ovo zbog toga što iz izvedenih dokaza proizlazi da je u stečajnom postupku nad stečajnim dužnikom - tuženim preduzećem priznato izlučno pravo Ministarstva finansija tužene RS, jer apelantica u stečajnom postupku nije tražila izlučenje obveznica koje je stečajni upravnik samo u stečajnom postupku mogao da prizna apelantici. Također, smatra da ostali tuženi nisu pasivno legitimirani, jer se ovaj spor u vezi sa prijenosom novčanih sredstava u obveznicama iračke vlade tiče apelantice i tuženog preduzeća, te da apelantica nije ovlaštena da zahtijeva od ostalih tuženih bilo kakvu dozvolu trpljenja ili brisanja prava na obavezivanje, zbog čega je apelanticinu žalbu odbio i potvrdio osporenu presudu kojom je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na ostale tužene primjenom odredbe člana 226. ZPP.

14. Presudom Vrhovnog suda broj 61 0 Ps 007942 17 Rev od 7. septembra 2017. godine apelanticina revizija je odbijena kao neosnovana.

15. Vrhovni sud je naveo da je apelantica izjavila reviziju protiv presude drugostepenog suda u pogledu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da u okolnostima konkretnog predmeta nije sporno da je stečajni upravnik tuženog preduzeća sporazumom od 14. septembra 2012. godine preuzeo obavezu da na zajednički račun deponira obveznice u nominalnoj vrijednosti od 1.195.000,00 USD, od čega će 60% vrijednosti biti namijenjeno za kompenzaciju apelanticinih troškova prema trećim licima. Međutim, budući da je ova obaveza preuzeta uz uvjet da se prethodno pribavi saglasnost nadležnog organa koja, kako to proizlazi iz izvedenih dokaza, nije nikad pribavljena. Stoga je ukazao da je odredbom člana 74. stav 1. ZOO određeno šta je uvjet, odnosno kada je ugovor zaključen pod uvjetom, da je uvjet sredstvo ograničenja djejstva pravnog posla, pa se u stavu 2. citiranog člana konstatira da, ako je ugovor zaključen pod odložnim uvjetom, ugovor djeluje od trenutka njegovog zaključenja. Ukoliko odložni uvjet ne bi bio ispunjen, zaključeni ugovor ne bi stupio u djejstvo, tj. ne bi se pojavio kao izvor nastanka obligacionog odnosa. Stoga, Vrhovni sud smatra da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da nije osnovan apelanticin zahtjev kojim traži izvršenje ugovorene obaveze koja nije ni nastala zbog neispunjenja uvjeta za njen nastanak. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je neosnovano apelanticino pozivanje na odredbu člana 114. ZSP kojom je propisano da je radnja stečajnog upravnika valjana i u slučaju da on za tu radnju nije pribavio saglasnost odbora ili skupštine povjerilaca u skladu sa odredbom člana 113. citiranog zakona, budući da u konkretnom slučaju apelanticin zahtjev nije odbijen zbog toga što se radi o ništavoj odredbi ugovora, već zbog toga što nije ispunjen uvjet koji je bio neophodan da bi ta odredba imala pravno djejstvo. Također, smatra da su neosnovani apelanticini navodi da je direktor tuženog preduzeća usmeno dao pristanak da ono učestvuje u snošenju troškova konsultantske kuće, jer smatra da ovi apelanticini navodi nemaju utjecaja na zakonitost presuda nižestepenih sudova, jer su, prema odredbi člana 55. ZSP, otvaranjem stečajnog postupka nad prvotuženim prestala sva ovlaštenja njenog direktora i ona su prešla na stečajnog upravnika. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom odredbe člana 99. ZOO tumačili odredbe sporazuma čije se izvršenje traži u ovoj parnici. Također, s obzirom na to da je stečajni upravnik tuženog preduzeća priznao Ministarstvu finansija tužene RS izlučno pravo na spornim obveznicama, smatra da se one ne mogu smatrati dijelom stečajne mase (član 41. stav 1. u vezi sa članom 34. ZSP). Pri tome Vrhovni sud je ukazao da je drugostepeni sud pravilno konstatirao da je apelantica samo u stečajnom postupku mogla osporavati odluku stečajnog upravnika tuženog preduzeća o priznanju izlučnog prava u odnosu na predmetne obveznice, a što ona nije učinila. Također, Vrhovni sud smatra da je neosnovan i apelanticin zahtjev da joj ostali tuženi priznaju pravo vlasništva na spornim obveznicama, budući da ovi tuženi nemaju bilo kakve zakonske ili ugovorne obaveze prema apelantici u pogledu tih obveznica. Na osnovu navedenog Vrhovni sud je primjenom odredbe člana

248. ZPP odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelantica smatra da su nižestepeni sudovi „pogrešno“ primijenili materijalno i procesno pravo, odredbe ZOO, ZSP i ZPP. Naime, smatra da su ti sudovi pogrešno primijenili odredbu člana 99. ZOO ukazavši da „pravna važnost sporazuma o reguliranju međusobnih odnosa od 14. septembra 2012. godine nije ovisila o davanju bilo kakve saglasnosti organa stečajnog postupka tuženog preduzeća, odnosno da davanje saglasnosti Odbora povjerilaca tuženog preduzeća predstavlja uvjet za punovažnost sporazuma“, shodno odredbi čl. 113. i 114. ZSP a u vezi sa članom 74. ZOO. Također, ističe „da niti jednom odredbom tog sporazuma nije regulirano da je tuženo preduzeće obavezno prije kompenziranja troškova koje je apelantica isplatila trećoj strani pribaviti saglasnost Odbora povjerilaca, jer se samim sporazumom nigdje ne govori o navedenoj saglasnosti, već o saglasnosti nadležnog organa i/ili institucija tuženog preduzeća“ za koji termin ističe i „da nije potpuno jasno definiran“. Također, apelantica tvrdi da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili odredbu člana 99. ZOO kada su usvojili stav da Ugovorom o konsultantskim uslugama od 21. juna 2012. godine nisu obuhvaćene radnje iz parnice broj 16 P 3187/12, čije je povoljno okončanje omogućilo i apelantici i tuženom preduzeću da uspješno naplate obveznice iračke vlade, jer je, kako navodi, prvenstveno zadatak konsultantske kuće bilo ubrzanje postupka u navedenom predmetu koji se vodio pred Privrednim sudom u Beogradu (tužitelja „Ingra“ Zagreb). Dakle, smatra da su ti sudovi zanemarili činjenicu da je konsultantska kuća bila dužna da preduzima i druge radnje za koje smatra da su u najboljem apelanticinom interesu. Apelantica dalje ističe da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili odredbe člana 8. ZPP u vezi sa članom 209. citiranog zakona kada nisu savjesno i brižljivo ocijenili svaki provedeni dokaz, jer su, kako ističe, bili dužni utvrditi da je angažmanom konsultantske kuće došlo do ubrzanja rješavanja predmeta broj 16.P.3187/12 pred Privrednim sudom u Beogradu na način da je ubrzavanjem rješavanja tog i drugih sudskih postupaka i apelantici i tuženom preduzeću omogućeno da izvrše dogovorenu podjelu obveznica iračke vlade od JUMES banke. Osim navedenog, apelantica tvrdi da su sudovi pogrešnim tumačenjem odredaba čl. 12, 17. i 67. stav 1. ZOO usvojili stav da apelantica nije dokazala da je imala saglasnost tuženog preduzeća da zaključi Ugovor o pružanju konsultantskih i advokatskih usluga od 21. juna 2012. godine i da zbog toga tuženo preduzeće nije vezano za troškove koje je apelantica imala u vezi s tim ugovorom. Naime, smatra da je tokom trajanja postupka dokazala da je tadašnji zakonski zastupnik tuženog preduzeća, stečajni upravnik Radojica Mandić bio upoznat sa ciljem i uvjetima pod kojim je taj ugovor zaključen, a što je na kraju rezultiralo zaključivanjem Sporazuma o reguliranju međusobnih odnosa od 14. septembra 2012. godine. Također, apelantica navodi da je Vrhovni sud „pogrešno primijenio odredbu člana 74. ZOO kada je usvojio stav da je odredba člana 7.4. sporazuma od 14. septembra 2012. godine nastala pod uvjetom“, te da je pri tome potpuno zanemario da je u konkretnom slučaju ostvarenje tog uvjeta u potpunosti prepušteno tuženom preduzeću, koje iz samo njemu poznatih razloga nije ispunilo navedeni uvjet, „što mu ide u korist, jer nije obavezno da postupi u skladu sa članom 7.4. sporazuma od 14. septembra 2012. godine, odnosno jer nije obavezno da isplati apelantici 60% deponiranih obveznica ….“. Osim navedenog, apelantica je ukazala da je Vrhovni sud pogrešno usvojio stav da tuženo preduzeće nije pasivno legitimirano za vođenje ovog spora „imajući u vidu da je stečajni upravnik tuženog preduzeća na ispitnom ročištu priznao izlučno pravo Ministarstva finansija tužene RS…“, zanemarujući da je to preduzeće bilo obavezno da postupa po sporazumu od 14. septembra 2012. godine.

b)Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje kod zaključaka sadržanih u obrazloženju odluke tog suda, koju je iscrpno i svestrano obrazložio, izjašnjavajući se i o pitanjima koja se ponovo ističu u predmetnoj apelaciji, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Viši privredni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente kojim bi opravdala svoje tvrdnje na koji način je došlo do povrede ustavnih prava na koja se poziva, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Zbog tog razloga, predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Okružni privredni sud smatra da je svojom presudom dao detaljne razloge kojim se rukovodio prilikom odlučivanja o apelanticinom tužbenom zahtjevu zbog čega apelaciju smatra neosnovanom i predlaže da se odbije.Tuženo preduzeće u odgovoru na apelaciju u cijelosti osporava apelanticine navode. Smatra da su sudovi na sve tri sudske instance jedinstveno odlučili zbog čega smatra neosnovanim apelanticine navode uslijed čega predlaže da se apelacija odbije.

20. Tužena RS osporava sve apelanticine navode iznesene u apelaciji. Naime, smatra neosnovanim apelanticine navode da tuženom preduzeću nije bila potrebna saglasnost za zaključivanje sporazuma od 14. septembra 2012. godine. U vezi s tim, ukazuje da je upravo članom 11. navedenog sporazuma regulirano da, ukoliko se poravnanje iz člana 7. sporazuma ne realizira iz bilo kojih razloga na način utvrđen članom 10. sporazuma u roku od 60 dana od dana ovjere, obje strane su saglasne da on ne proizvodi pravno djejstvo. Dakle, kako saglasanost Odbora povjerilaca nije dana, što među strankama i nije sporno, smatra da je nastupio raskidni uvjet zbog čega su apelanticini navodi da su sudovi pogrešno primijenili odredbe materijalnog prava neosnovani i proizvoljni. Imajući u vidu navedeno predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

21. Zakon o stečajnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 26/10) u relevantnom dijelu glasi:

Odbor povjerilaca Član 33.

(5)Za značajne pravne poslove stečajnog upravnika uključujući preuzimanje obaveza, otuđenje i sticanje nekretnina, preduzeća u cjelini ili pojedinih njegovih dijelova, pokretanje parnica ili zastupanje na parnicama, izrada nacrta stečajnog plana prije njegovog podnošenja sudu ili povjeriocima, te prijedloge za prekidanje poslovanja dužnika, koji imaju znatan uticaj na obim imovine kojom se upravlja, potrebna je saglasnost odbora povjerilaca, ukoliko je on postavljen. U suprotnom, potrebna je saglasnost skupštine povjerilaca. Ukoliko se na dvije uzastopne sjednice odbora povjerilaca ili dvije uzastopne zakazane sjednice skupštine ne donese odluka o davanju saglasnosti, takvu saglasnost može dati stečajni sudija.

Pravne radnje od posebne važnosti Član 113.

(1)Stečajni upravnik dužan je da pribavi saglasnost odbora povjerilaca za pravne radnje koje su od posebne važnosti za stečajni postupak. Ako odbor povjerilaca nije osnovan, saglasnost daje skupština povjerilaca.

(2)Saglasnost iz stava 1. ovog člana potrebna je naročito:

1.ako se namjerava otuđiti preduzeće ili neki pogon, robno skladište u cjelini, nekretnina, brodovi, avioni, udio stečajnog dužnika u nekom drugom preduzeću koje treba služiti uspostavljanju trajne veze sa tim preduzećem, ili pravo na povremena primanja, 2.ako se namjerava uzeti zajam, kojim bi stečajna masa bila znatno opterećena, 3.ako se namjerava pokrenuti ili preuzeti parnica znatne vrijednosti predmeta spora, ako se preuzimanje takve parnice namjerava odbiti ili se radi rješavanja ili izbjegavanja takve parnice namjerava sklopiti nagodba ili ugovor o izabranom sudu. Pravna valjanost radnje Član 114.

Kršenje odredbe člana 113. ovog zakona ne utiče na pravnu valjanost radnje stečajnog upravnika.

22. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Načelo savjesnosti i poštenja Član 12.

U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.

Dužnost ispunjenja obaveza Član 17.

(1)Učesnici u obligacionim odnosima dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.

(2)Obaveza se može ugasiti samo suglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.

Neformalnost ugovora Član 67. stav 1.

(1)Zaključenje ugovora ne podliježe nikakvoj formi, osim ako je zakonom drukčije određeno.

Uslovi i njihovo dejstvo Član 74. st. 1. i 2.

(1) Ugovor je zaključen pod uslovom ako njegov nastanak ili prestanak zavisi od neizvjesne činjenice.

(2) Ako je zaključen pod odložnim uslovom pa se uslov ispuni, ugovor djeluje od trenutka njegovog zaključenja, osim ako iz zakona, prirode posla ili volje strana ne proističe nešto drugo.

(3) Ako je zaključen pod raskidnim uslovom, ugovor prestaje važiti kad se uslov ispuni. (4) Smatra se da je uslov ostvaren ako njegovo ostvarenje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, spriječi strana na čiji je teret određen, a smatra se da nije ostvaren ako njegovo ostvarenje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, prouzrokuje strana u čiju je korist određen.

Primjena odredbi i tumačenje spornih odredbi Član 99.

(1) Odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase.

(2) Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.

23. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase: Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 209.

Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 61 0 Ps 007942 17 Rev od 7. septembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 16. oktobra 2017. godine, a apelacija je podnesena 7. decembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

28. Apelantica osporava presudu Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda i Okružnog privrednog suda tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

31. U konkretnom slučaju predmetni postupak se ticao utvrđivanja apelanticinih prava radi ispunjenja obaveza tuženog preduzeća preuzetih sporazumom od 14. septembra 2012. godine i ugovora od 21. juna 2012. godine koji je apelantica zaključila sa konsultantskom kućom, dakle, radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

32. Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju na tvrdnjama da je osporenim presudama proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Naime, Ustavni sud zapaža da apelantica tvrdi da su presude nižestepenih sudova u pogledu sporazuma od 14. septembra 2012. godine i ugovora o pružanju konsultantskih i advokatskih usluga od 21. juna 2012. godine utemeljene na pogrešnoj primjeni člana 99. ZOO a u vezi sa čl. 12, 17. i 67. stav 1. citiranog zakona. Također, smatra da je Vrhovni sud „pogrešno primijenio odredbu člana

74. ZOO“ kada je usvojio stav da je navedeni sporazum zaključen pod uvjetom, da je pri tome taj sud „potpuno zanemario da je u konkretnom slučaju ostvarenje tog uvjeta u potpunosti prepušteno tuženom preduzeću, koje iz samo njemu poznatih razloga uvjet nije ispunilo“. Apelantica, također, prigovara da je Vrhovni sud pogrešno usvojio stav da tuženo preduzeće nije pasivno legitimirano za vođenje ovog spora „imajući u vidu da je stečajni upravnik tuženog preduzeća na ispitnom ročištu priznao izlučno pravo Ministarstva finansija tužene RS…“ zanemarujući da je to preduzeće bilo obavezno da postupi po odredbama navedenog sporazuma.

33. U vezi sa istaknutim prigovorima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

35. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su sudovi na sve tri instance imali jedinstven stav, da sporazum od 14. septembra 2012. godine u dijelu koji se tiče obaveze tuženog preduzeća, prema članu 7. tačka 4. sporazuma a u vezi sa čl. 113. i 114. ZOO, ne proizvodi pravno djejstvo, jer se u konkretnom slučaju radilo o preuzimanju obaveza za stečajnog dužnika koje su velike vrijednosti za šta je tuženom preduzeću bila potrebna saglasnost Odbora povjerilaca stečajnog dužnika ili Skupština povjerilaca ukoliko Odbor povjerilaca nije formiran a koju tuženo preduzeće nije pribavilo. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi do ovakvog zaključka došli, suprotno apelacionim navodima, ocjenom brojnih provedenih dokaza, te da su u osporenim odlukama dali jasno i argumentirano obrazloženje u vezi sa primjenom čl. 113. i 114. ZOO. Naime, redovni sudovi su obrazložili da, iako je navedeni sporazum potpisao stečajni upravnik, apelantica nije imala valjan pravni osnov da traži ispunjenje obaveze od tuženog preduzeća, tj. nije stekla pravo na kompenziranje obaveza, jer nije ispunjen uvjet (saglasnost Odbora povjerilaca) shodno članu 74. ZOO, potreban za njegovu pravnu valjanost. Također, Ustavni sud zapaža da su nižestepeni sudovi, u pogledu ugovora koji je apelantica zaključila sa konsultantskom kućom 21. juna 2012. godine, konstatirali da takav ugovor nije mogao obavezivati tuženo preduzeće s obzirom na to da nije učestvovalo u zaključenju tog ugovora, niti ga je potpisalo i zato što apelantica ničim nije dokazala da je savjetovanje i zastupanje koje je bilo predmet tog ugovora imalo veze sa sporom broj P 3187/12 tužitelja preduzeća „Ingra“ d.d. iz Zagreba protiv apelantice i tuženog preduzeća, čiji bi ishod bio koristan i za tuženo preduzeće. Pri tome treba imati u vidu da iz izvedenih dokaza jasno proizlazi da to tuženo preduzeće nije bilo ugovorna strana iz predmetnog ugovora, jer je već tada bilo u stečaju, te jer je za stvaranje obaveza stečajnog dužnika tuženog preduzeća, također, bila potrebna saglasnost Odbora povjerilaca. Nadalje, Ustavni sud, također, zapaža da iz činjeničnog utvrđenja redovnih sudova proizlazi da je u stečajnom postupku nad stečajnim dužnikom - tuženim preduzećem priznato izlučno pravo Ministarstva finansija tužene RS nad spornim obveznicama zbog čega se one ne mogu smatrati dijelom stečajne mase (član 41. stav 1. u vezi sa članom 34. ZSP) a da je apelantica samo u stečajnom postupku mogla osporavati odluku stečajnog upravnika tuženog preduzeća o priznanju izlučnog prava u odnosu na predmetne obveznice, što nije učinila. Konačno, sudovi su detaljno obrazložili zbog kojih razloga apelantica nije ovlaštena da od ostalih tuženih zahtijeva bilo kakvu dozvolu trpljenja ili brisanja prava na obavezivanje na predmetnim obveznicama.

36. Dalje, Ustavni su zapaža da je Vrhovni sud svojom presudom, kao konačnom odlukom u ovom postupku, polazeći od činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova a u smislu relevantnih odredaba ZOO, ZSP i ZPP, svoj stav o neosnovanosti apelanticine revizije izjavljene protiv presude Okružnog privrednog suda detaljno obrazložio. Naime, taj sud je razmotrio apelanticine prigovore u vezi sa pogrešnim tumačenjem odredaba sporazuma od 14. septembra 2012. godine i ugovora od 21. juna 2012. godine, shodno članu 99. ZOO a u vezi sa čl. 12, 17. i 67. stav 1. tog zakona, i dao jasne razloge zašto apelanticini navodi istaknuti u tom pravcu ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud obrazložio da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom odredbe čl. 113. i 114. ZOO, dovodeći u vezu sa odredbom člana 74. ZOO, ocijenili da apelantica po navedenim ugovorima nije mogla tražiti ispunjenje obaveza od tuženog preduzeća, jer je bilo u stečaju i kome je za preduzimanje obaveza veće vrijednosti i od većeg značaja bila potrebna saglasnost Odbora povjerilaca. Vrhovni sud je, također, prihvatio obrazloženje redovnih sudova da je u stečajnom postupku nad obveznicama tuženog preduzeća priznato izlučno pravo Ministarstva finansija tužene RS, a da je apelantica odluku o tome mogla osporavati samo u stečajnom postupku. Pri tome je Vrhovni sud obrazložio i zašto su neosnovani apelanticini navodi koje ponavlja u apelaciji, da su usluge konsultanske kuće bile korisne za tuženo preduzeće. Prema apelanticinim navodima, ova kuća je angažirana radi lobiranja da se sudski spor koji je pokrenulo preduzeće „Ingra“ protiv apelantice i tuženog preduzeća okonča u njihovu korist, ali da je taj spor okončan povoljno za njih „prije nego što je zaključen ugovor sa konsultanskom kućom“ , te da se, osim toga, taj ugovor nije odnosio na spor sa preduzećem „Ingra“, već na sporove sa Jumes bankom.

37. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog predmeta, te sadržaj relevantnih odredaba ZSP, ZOO i ZPP i dovodeći ih u vezu sa odredbama sporazuma od 14. septembra 2012. godine i ugovora od 21. juna 2012. godine, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka, suprotno apelacionim navodima, ne može naći elemente koji bi ukazivali na arbitrarnost u donošenju osporenih odluka, ocjeni izvedenih dokaza i primjeni relevantnih zakonskih propisa na apelanticinu štetu. Prema mišljenju Ustavnog suda, suprotno apelanticinim navodima, redovni sudovi su u svojim odlukama dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka pri čemu su primijenjene relevantne zakonske odredbe (ZOO, ZSP i ZPP), odnosno razloge zbog kojih smatraju da je apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.

38. Ustavni sud, stoga, zaključuje da osporenim odlukama Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda i Okružnog privrednog suda nije prekršeno apelanticino pravo u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

39. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navode o kršenju ovog prava apelantica posebno ne obrazlaže, već svoje navode zasniva na istoj argumentaciji kao i u slučaju povrede prava na pravično suđenje. Međutim, budući da su ti apelanticini navodi već detaljno razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

40. Apelantica tvrdi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala mogućnost i da je koristila zakonom propisane pravne lijekove u predmetnom parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelanticinim uspjehom u predmetnom parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i apelacioni navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su Vrhovni sud, Viši privredni sud i Okružni privredni sud odbili apelanticin tužbeni zahtjev za šta su data jasna obrazloženja primjenom relevantnih odredaba ZOO, ZSP i ZPP, dovodeći ih u vezu sa odredbama sporazuma od 14. septembra 2012. godine i ugovora od 12. juna 2014. godine, koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti u segmentima na koje je apelantica neosnovano ukazala.

42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava vezuje za istu argumentaciju koju je iznijela u vezi sa pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

43. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je apelantica imala mogućnost i kada je koristila zakonom propisane pravne lijekove u parničnom postupku, pa činjenica da oni nisu rezultirali apelanticinim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5129/17 („Hidrogradnja“ d.d. Sarajevo, u… | Sudska praksa | Aktio