Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1761/19 ("Semmelrock Stein + DesigN" d.o.o. Ogulin)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1761/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-1761/19, rješavajući apelaciju "Semmelrock Stein + DesigN" d.o.o. Ogulin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Semmelrock Stein + DesigN" d.o.o. Ogulin protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 051899 18 Rev 2 od 16. januara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "Semmelrock Stein + DesigN" d.o.o. Ogulin (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Zoran Bubić i Bojana Duka-Bubić, advokati iz Banjaluke, podnio je 18. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 051899 18 Rev 2 od 16. januara 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, utvrđeno je da je osnovano apelantovo potraživanje prema tuženom (Kras d.o.o. Laktaši) u određenom novčanom iznosu (glavni dug i kamate u istom iznosu). Također, utvrđeno je da je osnovano potraživanje tuženog prema apelantu u određenom novčanom iznosu, te je nakon prebijanja uzajamnih potraživanja stranaka apelant obavezan da tuženom isplati određeni novčani iznos s kamatom, te odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud utvrdio da su stranke u toku 2008. godine vodile pregovore oko zajedničkog nastupa u poslu koji je javno objavio Grad Doboj, koji se odnosi na popločavanju ulica i trgova u Doboju, ali da nisu zaključili pismeni ugovor o tome. Nadalje, da je apelant s preduze ćem „Hidrokop“ d.o.o.

Banjaluka zaključio ugovor u vezi navedenog projekta u Doboju, te da je tuženi raznovrsnim poslovnim aktivnostima pomogao da navedeno preduzeće dobije posao u Doboju (koje je u svojoj ponudi navelo da će za taj posao koristiti apelantove proizvode), te da je apelant za navedene aktivnosti ponudio tuženom naknadu od preko 5.000,00 Eura, koju je tuženi odbio. Takođe, da je apelant tuženom dostavio reklamne panoe i palete proizvoda koje je tuženi besplatno izložio u svojim poslovnim prostorijama (koje rekvizite apelant nije preuzeo nakon prekida poslovne saradnje), te da je apelant vraćao fakture koje je tuženi ispostavljao apelantu na ime zakupnine za postavljanje i skladištenje reklamnih panoa. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je neosnovani prekid pregovora poseban osnov odgovornosti za štetu (stranke nisu samo pregovarale ve ć su u vezi s predmetnim poslom postigle i usmeni dogovor na temelju koga je tuženi u korist apelanta preduzeo brojne poslovne aktivnosti), te naglasio da je apelant bio nesavjestan. Vrhovni sud je naveo da je apelant dao ponudu (te kataloge, uzorke i drugu dokumentaciju) tuženom u vezi posla u Doboju koju je tuženi distribuirao učesnicima na tenderu, te ostvario kontakte s predstavnicima Grada Doboja i drugih institucija s ciljem da se u ovom projektu koriste apelantovi proizvodi (što je apelant priznao time što je tuženom ponudio 5.360 Eura na ime posredovanja u ovom poslu), te naglasio da je među strankama nesporno da je tuženi obavljao poslove za apelanta u vezi ovog projekta i da je po tom osnovu imao izdatke (član 39. Zakona o obligacionim odnosima). Nadalje, Vrhovni sud je naveo da se iz iskaza svjedoka Z.Đ., D.P., S.P.M., B.G., B.J., R.K. te M.S. može zaključiti da je tuženi bio predstavnik apelanta u BiH (apelantove ponude zainteresovanim licima su dostavljane putem tuženog, te apelant svoje proizvode plasirao na tržište BiH preko tuženog), kao i iz apelantove ponude tuženom da isključivo preko njega plasira svoje proizvode za projekat Grada Doboja (od čega je apelant odustao te zaključio ugovor s preduze ćem „Hidrokop"). Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno našao da su stranke bile u poslovnom odnosu (usmeni dogovor), da je tuženi izvršio ugovorene obaveze a nije ostvario očekivanu dobit jer je apelant prekršio postignuti dogovor (čime je tuženom pričinjena šteta), te naglasio da su stranke uspostavile obligacioni odnos koji najviše odgovara usmenom ugovoru o nalogu s elementima ugovora o posredovanju, te da je za priznanje prava tuženom na naknadu štete odlučno to što je ugovor prestao odustankom apelanta kao nalogodavca (čl. 262. stav 2., 749., 765. i 813. Zakona o obligacionim odnosima). Vrhovni sud je naveo da se šteta koju je tuženi pretrpio ogleda u gubitku zarade i naknade koju bi ostvario da apelant nije jednostrano prekinuo poslovnu saradnju (član 761. u vezi sa članom 822. Zakona o obligacionim odnosima), te naglasio da je dosuđeni iznos srazmjeran gubitku koji je tuženi pretrpio u svojoj imovini i trudu koji je uložio. Vrhovni sud je naveo da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (član 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku), zbog su irelevantni apelantovi prigovori u tom pogledu. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na dom itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda vezano za primjenu odredaba materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nalazi da nema mjesta zaključku da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1761/19 ("Semmelrock Stein + DesigN"… | Sudska praksa | Aktio