Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3744/17 (M. H.)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dosjelost
  • Društveno vlasništvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3744/17

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3744/17, rješavajući apelaciju Miodraga Hrnića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Miodraga Hrnića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 030752 16 Gž od 23. septembra 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Miodrag Hrnić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa ZAK Lazo S. Radić i Mladen Baštinac iz Banje Luke, podnio je 7. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 030752 17 Rev od 8. maja 2017. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 030752 16 Gž od 23. septembra 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 4339/16 od 7. marta 2017. godine (kojom je, između ostalih, obuhvaćen i apelantov predmet broj AP 5070/16, dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv presude Okružnog suda od 23. septembra 2016. godine zbog toga što je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom apelantove revizije.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda, Okružnog suda, Vrhovnog suda i S.Č. (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 14. maja 2019. i 20. maja 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju. Osnovni sud, Okružni sud i Vrhovni sud dostavili su odgovore na apelaciju 28. maja 2019, 27. maja 2019. i 13. juna 2019. godine.

4. Tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 030752 15 P 2 od 9. novembra 2015. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužilac tražio da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva sa 1/1 dijela na zemljištu, pobliže opisanom u izreci presude, na kojem su izgrađeni stambeni objekat i pomoćni objekat, koji su vanknjižno vlasništvo tužioca sa 1/1 dijela, a koje zemljište služi za redovnu upotrebu zgrade, što su tuženi (apelant, M.H, V.G. i D.J.) dužni priznati i trpjeti da se na osnovu ove presude u javnim registrima o nepokretnostima izvrši brisanje upisanog prava svojine sa imena tuženih na navedenoj parceli uz izdvajanje navedene parcele u novi zemljišni uložak i upis prava svojine u korist i na ime tužioca sa 1/1 dijela. Zatim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev da se obaveže tužilac da tuženima isplati ukupan iznos od 5.160,00 KM na ime naknade za 86 m predmetnog zemljišta na način da svakom od tuženih isplati srazmjerno njihovim suvlasničkim dijelovima koje imaju na predmetnom zemljištu.

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je tužilac sa prednikom tuženih (M.H.) zaključio ugovor o prodaji od 21. marta 1980. godine, prema kojem je prednik tuženih prodao tužiocu dio parcele označene kao k.č. broj 300/12, površine 300 m (ukupna površina 8.110 m ), te da navedeni ugovor nikada nije sproveden u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu. Zatim, navedeno je da je tužilac ušao u posjed predmetne nekretnine na kojoj je odmah izgradio porodični stambeni objekat, koji je dograđivao 1985. i 1986. godine, i da je objekat u sadašnjem stanju završen 2003. godine, te da je gradnja vršena bez odgovarajućih odobrenja nadležnih institucija. Nadalje, naveo je da je 2010. godine, na osnovu važećeg regulacionog plana, izvršeno cijepanje navedene zemljišne parcele nakon čega je predmetna parcela (na kojoj se nalazi tužiočev stambeni objekat) dobila broj 300/61 sa površinom od 394 m . Osnovni sud je naveo da je nakon cijepanja navedene parcele došlo do promjene zemljišnoknjižnog stanja na toj parceli na način da su, na osnovu rješenja o nasljeđivanju iza M.H., kao suvlasnici upisani apelant, M.H., V.G. i D.J., te da je nakon smrti D.J. suvlasnik, na osnovu nasljeđivanja, upisan D.J. Osnovni sud je nadalje naveo da je tužilac u toku postupka više puta mijenjao pravni osnov tužbenog zahtjeva na način da je prvo zahtijevao utvrđivanje svog prava vlasništva na predmetnoj parceli putem održaja, te da je na ročištu za glavnu raspravu opredijelio pravni osnov sticanja vlasništva na predmetnom zemljištu putem građenja na tuđem zemljištu, a u odnosu na izgrađeni stambeni objekat se pozvao na svoje vanknjižno vlasništvo.

8. U vezi sa navedenim, Osnovni sud je zaključio da predmetni kupoprodajni ugovor nije bio sprovodiv, prvobitno zbog toga što predmetna parcela nije bila formirana kao samostalna, već kao dio parcele 300/12, zatim, zbog toga što površina predmetne parcele (394 m ) nije odgovarala površini koja je navedena u kupoprodajnom ugovoru (300 m ), te u konačnici, zbog toga što kao vlasnik predmetne parcele više nije bio upisan M.H., već njegovi nasljednici.

9. U odnosu na tužiočev zahtjev za utvrđivanje njegovog prava vlasništva na predmetnom zemljištu, površini 394 m , Osnovni sud je naveo da je on neosnovan s obzirom na to da je tužilac kupio dio parcele 300/12, površine 300 m , odnosno, prema tužiočevoj tvrdnji, 308 m , a iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke proizilazi da nije jasno koji je dio u odnosu na ukupnu površinu predmetne parcele tužilac kupio od prednika tuženih.

10. Osnovni sud je nadalje naveo da tužilac nije mogao steći pravo vlasništva na predmetnom zemljištu ni putem održaja. Naime, Osnovni sud je ukazao na sadržaj odredaba člana 28 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), te istakao da rok od 20 godina propisan za održaj navedenom zakonskom odredbom nije protekao s obzirom na to da je predmetna parcela formirana 2010. godine. Pri tome je naglasio da je odredbama člana 29 ZOSPO propisano da se na stvari u društvenoj svojini pravo svojine ne može steći održajem, a iz zemljišnoknjižnih uložaka predmetne parcele iz 1988, 2005. i 2010. godine proizilazi da se radi o neizgrađenom građevinskom zemljištu u društvenoj svojini sa upisanim pravom korišćenja u korist tuženih.

11. Nadalje, Osnovni sud je istakao da tužilac nije mogao steći pravo vlasništva na predmetnom zemljištu ni putem građenja na tuđem zemljištu. Ukazao je da je odredbom člana 21 ZOSPO propisano da se po samom zakonu pravo svojine stiče, između ostalog, građenjem građevine na tuđem zemljištu, te da je odredbom člana 24 ZOSPO propisano da lice koje može biti nosilac prava svojine a koje izgradi zgradu ili drugu građevinu (građevinski objekat) na zemljištu na kojem drugi ima pravo svojine stiče pravo svojine i na zemljištu na kojem je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljištu koje je neophodno za redovnu upotrebu tog građevinskog objekta, ako nije znalo ili nije moglo znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio. S tim u vezi je istakao da se svojina građenjem na tuđem zemljištu može steći samo na zemljištu koje je u svojini drugog lica, a u konkretnom slučaju se radi o društvenom zemljištu na kojem su fizička lica samo mogla imati pravo korišćenja. Pri tome je naglasio da tužilac nije bio savjesni graditelj s obzirom na to da je imao mogućnost da u zemljišnim knjigama izvrši provjeru stanja na predmetnoj parceli, kao i da su neosnovani tužiočevi navodi da je gradio na svom zemljištu koje je stekao predmetnim ugovorom s obzirom na to da iz zemljišnoknjižnih izvadaka proizilazi da je predmetno zemljište bilo u društvenoj svojini. Osnovni sud je, takođe, istakao da u konkretnom slučaju nije od značaja navod vještaka geodetske struke da su trenutno u zemljišnoknjižnom ulošku predmetne nekretnine kao suvlasnici upisani tuženi zbog toga što su tuženi upisani po osnovu Zakona o stvarnim pravima, a u konkretnoj pravnoj stvari imaju se primijeniti odredbe ZOSPO koji je važio u vrijeme predmetne kupoprodaje i u vrijeme gradnje spornog objekta. S tim u vezi je naglasio i da je predmetna tužba podnesena 27. aprila 2005. godine, a odredbama člana 356 Zakona o stvarnim pravima je propisano da će se postupci o sticanju, zaštiti i prestanku prava svojine i drugih stvarnih prava započeti po osnovu propisa koji su bili na snazi do dana stupanja na snagu tog zakona okončati po odredbama tih propisa.

12. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva kojim je tužilac tražio da se utvrdi njegovo vanknjižno vlasništvo na objektima sagrađenim na predmetnoj zemljišnoj parceli, Osnovni sud je istakao da sud nije nadležan da utvrđuje vanknjižno vlasništvo na spornim građevinskim objektima i da tužilac ima mogućnost da vodi upravni postupak s ciljem legalizacije tih objekata, odnosno da pribavi upravni akt kojim se potvrđuje da izgrađeni objekti ne podliježu legalizaciji.

13. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 030752 16 Gž od 23. septembra 2016. godine uvažena je tužiočeva žalba i preinačena prvostepena presuda na način da je utvrđeno da je tužilac stekao pravo vlasništva sa 1/1 dijela na zemljištu, pobliže opisanom u izreci presude, na kojem su izgrađeni stambeni objekat i pomoćni objekat, koji su vanknjižno vlasništvo tužioca sa 1/1 dijela, a koje služi za redovnu upotrebu zgrade, što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se na osnovu ove presude u javnim registrima o nepokretnostima izvrši brisanje upisanog prava svojine sa imena tuženih na navedenoj parceli uz izdvajanje navedene parcele u novi zemljišni uložak i upis prava svojine u korist i na ime tužioca sa 1/1 dijela. Zatim je obavezan tužilac da tuženima isplati ukupan iznos od 5.160,00 KM na ime naknade za 86 m predmetnog zemljišta na način da svakom od tuženih isplati srazmjerno njihovim suvlasničkim dijelovima koje imaju na predmetnom zemljištu, te su obavezani tuženi da tužiocu nadoknade troškove parničnog postupka.

14. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je ukazao da je odredbama člana 24 stav 1 ZOSPO propisano da lice koje može biti nosilac prava svojine a koje izgradi zgradu ili drugu građevinu (građevinski objekat) na zemljištu na kojem drugi ima pravo svojine (graditelj) stiče pravo svojine i na zemljištu na kojem je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljištu koje je neophodno za redovnu upotrebu tog građevinskog objekta, ako nije znalo ili nije moglo znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je nesporno da prednik tuženih za života nije osporavao tužiocu izgradnju stambenog objekta na predmetnoj parceli, niti njegovu dogradnju od 1985. do 1986. godine (prednik tuženih je umro 1989. godine), dok su tuženi osporavali dogradnju koja je izvršena 2003. godine tvrdeći da je tom dogradnjom tužilac bespravno zauzeo površinu od 86 m . S obzirom na to da tuženi nisu dokazali navedenu tvrdnju, Okružni sud je zaključio da je tužilac u vrijeme te dogradnje bio savjestan graditelj. Okružni sud je nadalje naveo da predmetna parcela, površine 394 m , na kojoj je tužilac izgradio stambeni i pomoćni objekat prema važećem regulacionom planu predstavlja zemljište za redovnu upotrebu tužiočeve kuće. Dakle, pored nespornih 308 m ove parcele (tužilac kupio od prednika 300 m i ustupljeno mu je 8 m na ime korišćenja puta bez naknade), predmetnoj parceli pripada i 86 m zemljišta tuženih. Okružni sud je naveo da, prema tome, tužilac može steći pravo svojine na tom zemljištu uz ispunjenje uslova iz člana 24 stav 1 ZOSPO. Okružni sud je ukazao da je tuženi D.J. prijavio Inspekciji Grada Banjaluka uzurpaciju posjeda tražeći da se utvrdi međa između njegovog posjeda i posjeda tužioca, te da se obustavi dalja nezakonita gradnja i da se uputi kako da riješi izgradnju pristupnog puta kojeg je tužilac onemogućio samovoljnom dogradnjom svoje kuće, nakon što je izgradnja spornog objekta završena. Slijedom navedenog Okružni sud je izveo zaključak da se tuženi nisu, u smislu odredbe člana 24 stav 1 ZOSPO, odmah usprotivili dograđivanju spornog objekta koje je preduzeto 2003. godine.

15. Okružni sud je nadalje naveo da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju radi o neizgrađenom građevinskom zemljištu s obzirom na to da iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke proizilazi da je predmetno zemljište u vrijeme vještačenja (23. oktobar 2014. godine) upisano u evidencijama nekretnina kao susvojina i suposjed tuženih. Okružni sud je, stoga, zaključio da je tužilac, shodno odredbama člana 24 stav 1 ZOSPO, građenjem stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama koje su potrebne za redovnu upotrebu izgrađenih objekata s obzirom na to da iz izvedenih dokaza proizilazi da se prednik tuženih nikada tome nije protivio. U konačnici, Okružni sud je naveo da, uzimajući u obzir da je tužilac stekao pravo vlasništva putem građenja na tuđem zemljištu, tuženima pripada naknada za 86 m u visini tržišne vrijednosti, što, prema nalazu i mišljenju vještaka geodetske struke, iznosi 5.160,00 KM, te da to što tuženi nisu tražili naknadu nije od uticaja na drugačiju odluku suda.

16. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 030752 17 Rev od 8. maja 2017. godine odbačene su revizije apelanta i ostalih tuženih izjavljene protiv drugostepene presude.

17. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 237 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000.00 KM (stav 2), a u slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena, prema odredbama stava 2 navedenog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja, važnog za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito pod uslovima propisanim u tačkama od 1 do 3 (stav 3). Zatim naveo je da u reviziji iz stava 3 navedenog člana stranka treba da jasno naznači pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koja se na njega odnose, te da izloži razloge zbog kojih smatra da je ono važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (stav 4). S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je tužilac u toku postupka označio vrijednost svog nenovčanog potraživanja u iznosu od 11.000.00 KM, a vrijednost novčanog potraživanja u iznosu od 5.160,00 KM, slijedom čega proizilazi da vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 30,000.00 KM iz kog razloga revizija tuženih nije dozvoljena u smislu odredaba člana 237 stav 2 ZPP.

18. Vrhovni sud je nadalje naveo da su tuženi stavili prijedlog da sud dozvoli reviziju u smislu odredaba člana 237 stav 3 ZPP, ističući da je povodom spornog pravnog pitanja „da li lice koje izvrši gradnju na tuđem zemljištu, a prije početka gradnje nije zatražilo potrebna odobrenja za gradnju od nadležnih organa kojoj gradnji su se vlasnici zemljišta protivili i gradnju prijavljivali nadležnim inspekcijskim organima može biti savjestan graditelj i steći vlasništvo na zemljištu iako je ono u vrijeme gradnje bilo u režimu društvene svojine", drugostepeni sud je donio odluku koja nije podudarna sa shvatanjem izraženim u presudi Vrhovnog suda od 3. novembra 2016. godine i presudi Vrhovnog suda od 20. decembra 2012. godine. S obzirom na to da se presude Vrhovnog suda koje su tuženi naveli zasnivaju na drugačijem činjeničnom stanju u odnosu na činjenično stanje na kojem je zasnovana presuda koja se pobija revizijom, Vrhovni sud je zaključio da revizija nije dozvoljena ni u smislu odredaba člana 237 stav 3 tačka 2 i stav 4 ZPP.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da drugostepeni sud nije mogao posmatrati pravni režim predmetnog zemljišta u vrijeme izrade nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke, već u vrijeme kupoprodaje, gradnje i dogradnje predmetnog stambenog i pomoćnog objekta. Takođe, navodi da sud primjenjuje odredbe ZOSPO a nalaz i mišljenje vještaka su izrađeni četiri godine nakon stupanja na snagu Zakona o stvarnim pravima. Apelant navodi da je proizvoljan zaključak Okružnog suda da tuženi nisu dokazali da je tužilac bespravno zauzeo 86 m njihovog zemljišta, odnosno da tuženi nisu bili dužni dokazivati navedenu činjenicu s obzirom na to da teret dokazivanja leži na tužiocu, koji je bio dužan da prije početka gradnje provjeri da li je zemljište tuđe. Nadalje, apelant navodi da tužilac nije mogao građenjem na zemljištu u društvenoj svojini steći pravo vlasništva na predmetnom zemljištu, niti vanknjižno vlasništvo na izgrađenim objektima s obzirom na to da su tuženi imali pravo korišćenja predmetnog zemljišta i jedino su oni na njemu mogli steći pravo vlasništva građenjem na tuđem zemljištu. Navodi da je pogrešan zaključak Okružnog suda da se tuženi nisu odmah usprotivili dograđivanju iz 2003. godine. Takođe, apelant navodi da je utvrđivanjem tužiočevog prava vlasništva na predmetnoj parceli i obavezivanjem apelanta i ostalih tuženih da trpe da se u javnim registrima izvrši brisanje njihovog prava vlasništva i upis prava vlasništva u korist tužioca došlo do mješanja u njegovo pravo na imovinu koje je nespojivo sa garancijama iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelant navodi da je Vrhovni sud bio dužan uzeti u razmatranje njegovu reviziju s obzirom na to da odluka u tom postupku zavisi od rješavanja materijalnopravnog pitanja važnog za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i zbog toga što je osporena presuda Okružnog suda u suprotnosti sa shvatanjima zauzetim u presudi Vrhovnog suda od 3. novembra 2016. godine i presudi Vrhovnog suda od 20. decembra 2012. godine.

b) Odgovor na apelaciju

20. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nisu učinjene povrede prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju na koje apelat ukazuje, te predložio da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

21. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da obrazloženje presude sadrži jasne pravne razloge koji su u saglasnosti sa utvrđenim činjeničnim stanjem i primijenjenim materijalnopravnim propisima, te predložio da se apelacija odbaci kao prima facie neosnovana, odnosno, u slučaju meritornog odlučivanja, odbije.

22. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da osporenim rješenjem nisu povrijeđena apelantova prava zagarantovana zakonom, Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80 i 36/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 21.

Po samom zakonu pravo svojine se stiče stvaranjem nove stvari, spajanjem, mešanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, održajem, sticanjem svojine od nevlasnika, okupacijom i u drugim slučajevima određenim zakonom.

Član 24.

Lice koje može biti nosilac prava svojine, a koje izgradi zgradu ili drugu građevinu (građevinski objekat) na zemljištu na koje drugi ima pravo svojine (graditelj), stiče pravo svojine i na zemljište na kome je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljište koje je neophodno za redovnu upotrebu tog građevinskog objekta, ako nije znalo niti je moglo znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio.

U slučaju iz stava 1. ovog člana vlasnik zemljišta ima pravo da za vreme od tri godine od dana saznanja za završenu izgradnju, ali najkasnije u vreme od deset godina od završene izgradnje, traži da mu graditelj naknadi vrednost zemljišta u visini njegove prometne cene u vreme donošenja sudske odluke.

Član 25.

Ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao, a vlasnik se tome odmah usprotivio, vlasnik zemljišta može tražiti da mu pripadne pravo svojine na građevinski objekat ili da graditelj poruši građevinski objekat i vrati zemljište u prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu cenu zemljišta.

Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, sud može odlučiti da se izgrađeni građevinski objekat ne poruši ako rušenje građevinskog objekta, s obzirom na okolnosti slučaja a posebno na vrednost objekta, imovinske prilike vlasnika zemljišta i graditelja, kao i njihovo ponašanje u toku izgradnje, ne bi bilo društveno opravdano.

U slučajevima iz stava 1. ovog člana vlasnik zemljišta ima pravo i na naknadu štete.

Ako vlasnik zemljišta zahteva da mu pripadne pravo svojine na građevinski objekat, dužan je naknaditi graditelju vrednost objekta u visini prosečne građevinske cene objekta u mestu u kome se nalazi u vreme donošenja sudske odluke.

Pravo izbora iz stava 1. ovog člana vlasnik zemljišta može ostvariti najkasnije u roku od tri godine od dana završetka izgradnje građevinskog objekta. Po proteku ovog roka vlasnik može zahtevati isplatu prometne cene zemljišta.

24. Zakon o stvarnim pravima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11, 60/15 i 18/16-OUS) u relevantnom dijelu glasi:

Pretvaranje prava korištenja, upravljanja ili raspolaganja Član 324.

(1)Ako posebnim zakonom nije određeno drukčije pravo upravljanja, korištenja ili raspolaganja kao osnovno pravo na stvarima u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo svojina drugog lica, stupanjem na snagu ovog zakona pretvara se u pravo svojine njegovog dosadašnjeg nosioca, odnosno njegovog pravnog slijednika, ako stvari mogu biti predmet prava svojine.

[…] Započeti postupci Član 356.

Postupci o sticanju, zaštiti i prestanku prava svojine i drugih stvarnih prava započeti na osnovu propisa koji su bili na snazi do dana stupanja na snagu ovog zakona okončat će se po odredbama tih propisa.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u smislu člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom Ustavnog suda broj AP 4339/16 od 7. marta 2017. godine, kojom je, između ostalih, obuhvaćen i apelantov predmet broj AP 5070/16, odbačena kao preuranjena apelacija koju je apelant podnio protiv presude Okružnog suda od 23. septembra 2016. godine, budući da je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom apelantove revizije. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 030752 17 Rev od 8. maja 2017. godine odbačena kao nedopuštena, pa je, slijedeći navedeno, konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, presuda Okružnog suda od 23. septembra 2016. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporena presuda Okružnog suda dostavljena apelantu 1. novembra 2016. godine, a apelacija u predmetu broj AP 5070/16 podnesena 29. decembra 2016. godine, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

32. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje prava vlasništva i upis tog prava u zemljišne knjige, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su stoga član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi na predmetni postupak.

33. Apelant smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke redovnih sudova zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

35. Ustavni sud primjećuje da je osporenom presudom Okružnog suda preinačena prvostepena presuda i usvojen tužbeni zahtjev na način da je utvrđeno tužiočevo pravo vlasništva na predmetnoj zemljišnoj parceli, te da je naloženo brisanje upisanog prava vlasništva sa tuženih i upis prava vlasništva u korist tužioca. Okružni sud je kao pravni osnov odluke naveo odredbu člana 24 stav 1 ZOSPO, smatrajući da je tužilac, kao savjestan graditelj, građenjem objekata na tuđem zemljištu stekao pravo vlasništva na zemljištu na kojem su objekti izgrađeni, kao i na zemljištu koje je neophodno za redovnu upotrebu izgrađenih objekata. Ustavni sud zapaža da je predmetna zemljišna parcela u vrijeme njene kupoprodaje i u vrijeme građenja i dograđivanja spornih objekata bila upisana u zemljišnim knjigama kao društveno vlasništvo, a tuženi su na toj parceli imali pravo korišćenja, dok je u vrijeme izrade nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke, te odlučivanja o predmetnom tužbenom zahtjevu predmetna parcela bila upisana u javnim evidencijama nekretnina kao suvlasništvo i suposjed tuženih. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud smatrao da prava na spornoj parceli treba da se ocijene prema stanju u vrijeme sporne gradnje, odnosno dograđivanja, kada je ona predstavljala neizgrađeno građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu, s obzirom na to da su tuženi pravo vlasništva na toj parceli stekli tek stupanjem na snagu Zakona o stvarnim pravima (2010. godine), slijedom čega je zaključio da tužilac nije mogao, na osnovu odredbe člana 24 stav 1 ZOSPO, steći pravo vlasništva građenjem na predmetnom zemljištu, jer je ono bilo u društvenom vlasništvu. Međutim, Okružni sud je smatrao da se predmetna parcela ne može smatrati neizgrađenim građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu s obzirom na to da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke utvrđeno da se predmetna parcela u zemljišnim knjigama vodi kao vlasništvo tuženih, te je, shodno tome, zaključio da je tužilac, na osnovu odredbe člana 24 stav 1 ZOSPO, na njoj stekao pravo vlasništva građenjem na tuđem zemljištu. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je stupanjem na snagu Zakona o stvarnim pravima (2010. godine) pravo vlasništva na predmetnoj parceli ex lege prešlo iz društvenog u vlasništvo tuženih, te da je, dakle, do promjene vlasništva na predmetnoj parceli došlo za vrijeme trajanja predmetnog postupka, koji se, shodno odredbama Zakona o stvarnim pravima (član 356), ima okončati prema odredbama ZOSPO. S obzirom na to, te imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje koje je dao Okružni sud u pogledu ispunjenosti uslova iz člana 24 stav 1 ZOSPO, Ustavni sud smatra da Okružni sud, suprotno apelantovim navodima, nije proizvoljno primijenio odredbe člana 24 stav 1 ZOSPO kada je zaključio da je tužilac izgradnjom građevinskih objekata stekao pravo vlasništva na predmetnoj parceli kao zemljištu na kojem su objekti izgrađeni i koje je potrebno za redovnu upotrebu tih objekata.

Ostali navodi

36. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu temelje na istim tvrdnjama koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer redovni sud nije proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je odredbe člana 24 stav 1 ZOSPO primijenio na pravno stanje predmetnih nekretnina u vrijeme odlučivanja o predmetnom tužbenom zahtjevu, u situaciji kada je pravo vlasništva na predmetnim nekretninama za vrijeme trajanja predmetnog postupka, stupanjem na snagu Zakona o stvarnim pravima, ex lege prešlo iz društvenog u vlasništvo tuženih.

38. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da se navodi o kršenju tog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da u tom pogledu nije bilo proizvoljnosti u postupanju redovnog suda.

39. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3744/17 (M. H.) | Sudska praksa | Aktio