Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3834/17 (M. S.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Otkaz
- Radni odnos
- Građanski postupak
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3834/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-3834/17, rješavajući apelaciju Milice Spremić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milice Spremić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 0 Rs 013546 17 Rev od 2. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milica Spremić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sokoca, koju zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnijela je 8. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 0 Rs 013546 17 Rev od 2. juna 2017. godine.
2. Apelantica je podnijela tužbu radi zaštite prava iz radnog odnosa. Osnovni sud u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je dva puta donosio presude kojim je odbijao apelantičin tužbeni zahtjev, međutim, u žalbenim postupcima, Okružni sud u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je dva puta ukinuo presude Osnovnog suda i predmet vratio na ponovni postupak.
3. U ponovnom postupku, Osnovni sud je donio presudu broj 89 0 Rs 013546 13 Rs 3 od 17. maja 2016. godine, kojom je obavezana ProCredit Bank d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) da apelanticu vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljala u momentu otkaza ugovora o radu ili na druge poslove koji odgovaraju njenim stručnim i radnim sposobnostima, te joj na ime naknade izgubljenih plata u periodu od 21. septembra 2009. godine do 31. decembra 2015. godine isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
4. Dopunskom presudom Osnovnog suda od 20. maja 2016. godine, poništena je kao nezakonita odluka o otkazu ugovora o radu od 20. augusta 2009. godine, donesena od strane tuženog (u daljnjem tekstu: odluka o otkazu), a kojom je apelantici „donesen“ otkaz ugovora o radu zaključen 12. decembra 2005. godine, te određeno da dopunska presuda čini sastavni dio presude od 17. maja 2016. godine.
5. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je do otkaza ugovora o radu apelantici došlo nakon zatvaranja poslovnice tužene u Sokocu, te da je tom prilikom došlo do otkaza većem broju radnika radi reorganizacije i smanjenja obima posla. Dalje je naveo da je iz odluke o otkazu utvrđeno da je tužena 19. augusta 2009. godine, na sjednici uprave, donijela elaborat o organizacionim kadrovskim izmjenama (u daljnjem tekstu: elaborat), kojim je poslodavac konstatovao potrebu zbrinjavanja viška zaposlenih i definisao mjere za smanjenje viška zaposlenih, te je početak implementacije aktivnosti predviđenih ovim elaboratom planiran za 24. august 2009. godine. Osnovni sud je istaknuo da je odluka o otkazu donesena prije nego što je počela implementacija elaborata, odnosno da je tužena otpustila apelanticu prije stupanja na snagu bilo kakvog plana reorganizacije tužene, pa je Osnovni sud ocijenio da je otkaz apelantici donesen nezakonito. S tim u vezi, citirao je član 126. stav 1. tačka 2. i stav 2. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), te obrazložio da tužena nakon donošenja elaborata nije provela postupak općih, dopunskih i posebnih kriterija, na osnovu kojih bi utvrdila da je baš apelantica višak, a ne neki drugi radnik istih ili sličnih kvalifikacija. Po stavu Osnovnog suda, pošto nisu svi zaposleni dobili otkaz, tužena je bila dužna da jasno ukaže kojim se kriterijima rukovodila prilikom odlučivanja o otkazu apelantici tj. šta je ukazivalo da je kod tužene prestala potreba za radom baš apelantice. Stoga je Osnovni sud zaključio da u vrijeme donošenja odluke o otkazu, nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke iz člana 126. ZOR-a za otkaz ugovora o radu apelantici, iz čega proizilazi da je apelantici nezakonito otkazan ugovor o radu, pa joj stoga pripada vraćanje na rad kod tužene, kao i pravo na naknadu neisplaćenih plata.
6. Presudom Okružnog suda broj 89 0 Rs 013546 16 Rsž 3 od 8. novembra 2016. godine, odbijena je žalba tužene i potvrđene presuda Osnovnog suda od 17. maja 2016. godine i dopunska presuda.
7. U obrazloženju presude Okružni sud je zaključio da je pravilna odluka Osnovnog suda kojom je utvrdio da nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke iz člana 126. ZOR-a za otkaz ugovora o radu apelantici.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 89 0 Rs 013546 17 Rev od 2. juna 2017. godine, usvojena je revizija tužene i presuda Okružnog suda preinačena, tako da je žalba tužene usvojena, presuda Osnovnog suda preinačena i odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice za poništenje odluke o otkazu, vraćanju na rad i isplati naknade izgubljene plate sa zakonskim zateznim kamatama, te je obavezana apelantica da tuženoj nadoknadi troškove postupka (preko dosuđenog iznosa odbijen zahtjev).
9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da odluke nižestepenih sudova nisu zasnovane na zakonu. Dalje je naveo da ukidanjem agencije u Sokocu i radnih mjesta na kojim su se obavljali poslovi platnog prometa (na kojim je apelantica radila), po prirodi stvari dovodi do viška radnika koji su na tim poslovima radili. Istaknuo je da u takvim okolnostima, suprotno shvatanju nižestepenih sudova, sasvim je izvjesno da je radnicima koji su radili na poslovima platnog prometa morao biti utvrđen status tehnološkog viška, što je tužena u odnosu na apelanticu i utvrdila odlukom o otkazu, te da prema navodima tužene, koje apelantica ne spori, svih 16 radnika koji su radili na tim poslovima ostalo je bez posla. Vrhovni sud je istaknuo da, suprotno apelantičnoj tvrdnji da je prema iskazu saslušanog svjedoka otkaz dobilo 120 radnika (koji broj je svjedok spomenula za period od početka krize pa do 2009. godine, a ne za sporni period), u predmetnoj reorganizaciji je ostalo neraspoređeno 73 radnika, što predstavlja 7,7 % od ukupnog broja zaposlenih (777 radnika), što je vidljivo i iz elaborata. Stoga je ocijenio da kako tužena u navedenom periodu nije otkazala ugovor o radu najmanje 10% od ukupnog broja zaposlenih, nije bila u obavezi donositi Program zbrinjavanja viška radnika koji propisuju odredbe čl. 138. i 139. ZOR-a. Po mišljenju Vrhovnog suda, sama okolnost da tužena, saglasno naprijed navedenim odredbama ZOR-a nije bila u obavezi donositi Program zbrinjavanja radnika sa statusom tehnološkog viška (koji je poslodavac dužan donijeti u slučaju otkaza ugovora o radu većem broju radnika) govori da se u konkretnom slučaju ne radi o otkazima ugovora o radu većem broju radnika. Kako se samo u slučaju otkaza ugovora o radu po ovom osnovu većem broju radnika, treba uzeti stanje poslodavca, kao cjeline, a ne u odnosu na konkretna radna mjesta, i pod uslovom da tužena prilikom utvrđivanja viška radnika nije uzela stanje banke kao cjeline, Vrhovni sud je ocijenio da nije povrijedila odredbu člana 126. ZOR-a. Međutim, i kada bi se uzelo da se ovdje radi o otkazu ugovora o radu većem broju radnika, Vrhovni sud je obrazložio da je tužena u elaboratu predvidjela kriterije za rješavanje radno pravnog statusa neraspoređenih radnika, na način kako to propisuju odredbe čl. 138. i 139. ZOR-a, a kako nije imala organizovan savjet ni sindikat radnika, nije ni bila u mogućnosti provoditi konsultacije sa tim organizacijama. Također, iz elaborata, po mišljenju Vrhovnog suda, proizlazi da je prilikom rješavanja viška zaposlenih uzeto u obzir stanje tužene, kao cjeline. Stoga je ocijenio da nižestepeni sudovi nisu pravilno ocijenili elaborat, pri izvođenju zaključka o nepostojanju propisanih kriterija na osnovu kojih je apelantici utvrđen status tehnološkog viška.
10. Vrhovni sud je naveo da su sva radna mjesta za poslove platnog prometa, koje je obavljala apelantica, ukinuta, a da su preostala radna mjesta, na koja bi apelantica s obzirom na njenu kvalifikaciju mogla biti raspoređena, već bila popunjena, o čemu je svjedočila svjedokinja. Dalje je naveo da apelantica, osim uopćenih i neargumentovanih prigovora o nepostojanju kriterija za utvrđivanje viška radnika, nije navela ništa konkretno što bi iskaz svjedokinje dovelo u sumnju, niti je dokazivala suprotno. Stoga apelantica, po ocjeni ovog suda, nije dokazala da je tužena imala potrebu za njenim radom i mogućnost da je rasporedi na drugo, slobodno radno mjesto, što je od značaja za primjenu odredbe člana 126. stav 2. ZOR-a. Istaknuo je da apelantica, ne samo da te činjenice nije dokazala, nego ona to tokom postupka ni jednom riječju nije tvrdila, osim što je u svom iskazu, saslušana kao parnična stranka, istakla da je „njene poslove preuzela Maja Ećimović“ koja je i prema navodima apelantice - nakon par mjeseci otišla na porodiljsko odsustvo, što je bila zakonska smetnja iz člana 132. ZOR-a za proglašenje imenovane tehnološkim viškom. Vrhovni sud je obrazložio da, suprotno shvatanju nižestepenih sudova, samo u slučaju spora pred nadležnim sudom kod otkaza ugovora o radu zbog teže povreda radnih obaveza poslodavac je dužan da dokaže postojanje razloga za otkaz ugovora o radu (član 128. stav 3. ZOR-a). Dalje je obrazložio da u ostalim slučajevima otkaza ugovora o radu, svaka strana je dužna da prema procesnom pravilu o teretu dokazivanja, dokaže činjenice na kojima zasniva svoje zahtjeve i da izvede dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (član 7. stav 1., član 102. stav 1. i član 123. stav 12. u vezi sa članom 126. Zakona o parničnom postupku). Osim navedenog, istaknuo je i da iz naslovne strane elaborata proizlazi da je „datum odobrenja“ elaborata 19. august 2009. godine, i da „važi“ od tog dana, zbog čega su nižestepeni sudovi pogriješili kada su svoj sud o nezakonitosti odluke o otkazu zasnovali na odredbi člana 7. Elaborata kojim je kao početak plana implementacije aktivnosti obuhvaćenih tim dokumentom određen 24. august 2009. godine. S tim u vezi, obrazloženo je da je za zakonitost pobijane odluke od značaja da je u vrijeme njenog donošenja elaborat bio donesen i da je bio na snazi „važio“ (od 19. augusta 2009. godine), a okolnost što se taj dan i dan planiranog početka implementacije ne podudaraju, nije od značaja za ishod ovog spora.
11. Apelantica navodi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica tvrdi da zaključci Vrhovnog suda u pogledu činjenica (broj otpuštenih radnika) ne proizilaze iz izvedenih dokaza, te da je tužena u augustu 2009. godine otpustila 15,4% ukupnog broja radnika. Stoga je tužena, po apelantičinom mišljenju, bila obavezna donijeti program zbrinjavanja viška radnika u skladu sa odredbama čl. 138. i 139. ZOR-a, te da apelantici eventualno omogući raspoređivanje na novo radno mjesto u skladu sa mogućnostima. Tvrdi da je izostalo i obrazloženje zašto je baš apelantici prestao radni odnos, a ne nekom drugom. Apelantica smatra da su sva ova pitanja ostala nerazjašnjena i zanemarena, a da je Vrhovni sud donio odluku po osnovu nekih drugih, nepostojećih kriterija, po osnovu kojih je sud „skinuo sa banke teret“ rješavanja pitanja zbrinjavanja viška radnika. Apelantica ukazuje na potpuno odsustvo bilo kakvih kriterija prilikom odlučivanja pred najvišim sudskim instancama i potpunu arbitrarnost u suđenju.
12. Zakon o radu- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 55/07) Član 126.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku:
1. ako radnik izvrši težu povredu radnih obaveza iz člana 98. ovog zakona, 2. ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika, 3. ako radnik, s obzirom na svoje stručne i radne sposobnosti, ne može uspješno izvršavati radne obaveze iz ugovora o radu, 4. ako se radnik, u roku od pet radnih dana od dana isteka neplaćenog odsustva ili mirovanja prava iz radnog odnosa, ne vrati na rad.
Otkaz ugovora o radu u slučajevima iz tačaka 2. i 3. stava 1. ovog člana poslodavac može dati ako, s obzirom na svoje ekonomsko stanje, proizvodne i druge radne kapacitete i organizaciju rada, kao i radne sposobnosti radnika, ne može radniku obezbjediti drugi odgovarajući posao.
Član 138.
Poslodavac koji zapošljava više od 15 radnika, a koji u periodu od tri naredna mjeseca ima namjeru da, zbog smanjenja obima posla i drugih ekonomskih, tehnoloških i organizacionih razloga, otkaže ugovor o radu najmanje 10% od ukupnog broja zaposlenih, ali ne manje od pet radnika, dužan je da se o tome konsultuje sa savjetom radnika, ili, ako kod poslodavca nije uspostavljen savjet radnika, sa sindikatima koji predstavljaju najmanje 10% zaposlenih radnika
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da nižestepeni sudovi nisu pravilno ocijenili elaborat tužene pri izvođenju zaključka o nepostojanju propisanih kriterija na osnovu kojih je apelantici utvrđen status tehnološkog viška, kao i da apelantica nije dokazala da je tužena imala potrebu za njenim radom i mogućnost da je rasporedi na drugo, slobodno radno mjesto, što je od značaja za primjenu odredbe člana 126. stav 2. ZOR-a. Pri tome, Vrhovni sud je analizirao i obrazložio razloge kojima se vodio pri zaključivanju, te za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević