Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3499/17 (R. V., P. R. i Ž. P.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Privatizacija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Stara devizna štednja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3499/17
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3499/17, rješavajući apelacije Ranka Vukovića i ostalih, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Ranka Vukovića, Petra Rokvića, Žarka Petrovića i Srboljuba Golubovića podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 045868 17 Rev od 7. juna 2017. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 045868 16 Gž 3 od 20. juna 2016.
godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 045868 15 P 3 od 31. decembra 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ranko Vuković, Petar Rokvić i Žarko Petrović (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Banje Luke, koje zastupa Zoran Nedimović, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 14. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 045868 17 Rev od 7. juna 2017. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 045868 16 Gž 3 od 20. juna 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 045868 15 P 3 od 31. decembra 2015. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 3499/17.
2. Srboljub Golubović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Gordan Jovišević, advokat iz Banje Luke, podnio je 4. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv istih presuda koje su pobrojane u tački 1 ove odluke. Apelacija je zavedena pod brojem AP 3724/17.
3. Podneskom od 26. marta 2019. godine apelantov punomoćnik je dostavio traženu punomoć za zastupanje apelanta pred Ustavnim sudom.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
4. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov kojima se osporavaju iste presude, Ustavni sud je, u skladu s članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 3499/17 i AP 3724/17 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3499/17.
5. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i punomoćnika tužioca Čede Radivojevića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 15. i 21. marta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
6. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i punomoćnik tužioca su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 21. marta do 2. aprila 2019. godine.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
8. Odlučujući u ponovnom postupku Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 045868 15 P 3 od 31. decembra 2015. godine obavezao apelante i apelanta (zajedno u daljnjem tekstu: apelanti) da svaki pojedinačno tužiocu vrati pozajmice stare devizne štednje od po 34.941,10 KM, i to od po 3.067,28 KM, što ukupno na ime ostatka iznosi 15.336,43 KM (u sredstvima stare devizne štednje) sa zakonskom zateznom kamatom obačunatom od dana podnošenja tužbe (10. novembar 2008. godine), ili da tužiocu solidarno predaju u posjed i vlasništvo (sa tabularnom ispravom podobnom za upis vlasništva) poslovni prostor u Banjoj Luci, pobliže opisan u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporni poslovni prostor), po tržišnim cijenama u vrijednosti 190.040,93 KM stare devizne štednje, ili da tužiocu predaju u posjed i vlasništvo dio preduzeća kupljenog po osnovu stare devizne štednje u vrijednosti od 190.040,93 KM (stara devizna štednja) zajedno sa troškovima postupka. Istom presudom odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužioca koji se odnosio na solidarnu isplatu iznosa od 15.336,43 KM (sve preciznije navedeno u izreci presude).
9. Na osnovu sprovedenog dokaznog postupka, Osnovni sud je, između ostalog, utvrdio da su parnične stranke i još neka lica koja nisu stranke u predmetnom sporu 2. oktobra 2010. godine zaključili ugovor o zajedničkom učešću na licitaciji za kupovinu državnog kapitala u preduzeću „Vetprom“ Banja Luka, da je licitacija obavljena 8. oktobra 2010. godine i da je istog dana zaključen ugovor o prodaji predmeta licitacije. Potom je utvrđeno da su parnične stranke nakon toga, 9. oktobra 2010. godine, zaključile ugovor o dugoročnoj pozajmici stare devizne štednje (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), i to između tužioca, kao zajmodavca, i apelanata i još tri lica, kao zajmoprimaca. Tokom postupka je dalje utvrđeno da su se parnične stranke u knjizi akcionara centralnog registra upisale kao vlasnici 2,373153 % akcija sa pravom glasa, koliki je procenat i njihovog učešća u osnovnom kapitalu. Nadalje je utvrđeno da se tužilac spornim ugovorom obavezao da će u roku od pet dana od dana kupovine dijela preduzeća „Vetprom“ Banja Luka (poslije sprovedene licitacije) prebaciti na otvorene privatizacione račune zajmoprimaca (apelanata) staru deviznu štednju u iznosu od po 34.941,10 KM, što ukupno iznosi 244.587,70 KM, što je tužilac i učinio. Zajmoprimci (apelanti) su se spornim ugovorom (član 2) obavezali da će pojedinačne iznose stare devizne štednje vratiti na jedan od tri načina, i to: 1. u nenovčanom obliku, obezbjeđenjem poslovnog prostora po izgradnji poslovnog objekta na Starčevici po tržišnim cijenama do iznosa od 244.587,70 KM po isteku sedam godina, ili 2. isplatom stare devizne štednje u 100% iznosu po proteku sedam godina, ili 3. da tužilac preuzme dio preduzeća kupljenog na osnovu stare devizne štednje. Dva zajmoprimca (koji nisu učesnici predmetnog postupka) su tužiocu vratili iznose koje je tužilac prebacio na njihove privatizacione račune u vidu stare devizne štednje, shodno spornom ugovoru.
10. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, koje u većem dijelu među parničnim strankama nije ni sporno, prvostepeni sud je odlučio kao u izreci presude, pozivajući se na član 562 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) o čemu se prvostepeni sud detaljno izjasnio na str. od 5. do 11. obrazloženja osporene presude.
11. Odlučujući o žalbama apelanata Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 045868 16 Gž 3 od 20. juna 2016. godine žalbe djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da su apelanti obavezani da tužiocu isplate iznose od po 34.941,10 KM za zakonskom zateznom kamatom, dok su u preostalom dijelu odbijeni alternativno postavljeni zahtjevi tužioca, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude). Okružni sud je, prihvatajući činjenično utvrđenje prvostepenog suda, odlučujući o žalbama apelanata, preinačio prvostepenu presudu tako da je obavezao apelante na isplatu, dok je odbio dio tužbenog zahtjeva tužioca kojim je alternativno tražio predaju u posjed spornog poslovnog prostora, ili predaju u posjed i vlasništvo dio preduzeća kupljenog starom deviznom štednjom. Takvo odlučenje Okružni sud je detaljno obrazložio na stranama od 3. do 6. obrazloženja. U vezi sa dijelom odluke kojim su apelanti obavezani na isplatu Okružni sud je, prije svega, pojasnio pravnu prirodu spornog ugovora utvrdivši na osnovu sprovedenih dokaza (iskaza parničnih stranaka i svjedoka) da je sporni ugovor (koji je naslovljen kao ugovor o zajmu) zaključen sa ciljem i svrhom isplate kupoprodajne cijene državnog kapitala preduzeća „Vetprom“ starom deviznom štednjom koju je imao tužilac.
12. Nadalje je navedeno da je iz sprovedenih dokaza proizašlo da su kuponi stare devizne štednje prebačeni na pojedinačne privatizacione račune apelanata, a poslije toga na račun Direkcije za privatizaciju, odnosno da su starom deviznom štednjom plaćene akcije koje su kupljene u ugovorenoj privatizaciji i da su sva lica iz ugovora o privatizaciji, odnosno spornog ugovora (ugovora o zajmu) stekla jednake udjele od 2,3 akcija. Okružni sud je potom naglasio da se o pravnoj prirodi ugovora ne izvodi zaključak prema njegovom naslovu, već prema sadržaju, cilju i svrsi ugovora koje su stranke željele postići, a iz sprovedenih dokaza je proizašlo da je sporni ugovor zaključen radi kupovine državnog kapitala preduzeća „Vetprom“ iz čega slijedi da sporni ugovor, zapravo, predstavlja ugovor o kupovini kupona stare devizne štednje (član 454 stav 1 ZOO), zatim, da je tužilac prodavac stare devizne štednje, a da su sva ostala lica koja su u spornom ugovoru označena, uključujući i apelante, kupci stare devizne štednje. Okružni sud je, pozivajući se na odredbe Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima (u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja spornog ugovora (čl. 15, 17, 19, 21 i 22 tog zakona), te Pravilnika o distribuciji i raspolaganju vaučerima i kuponima u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzeću (član 17 stav 3 i član 19 stav 1, u daljnjem tekstu: Pravilnik) utvrdio da je prodaja stare devizne štednje za plaćanje u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzeću bila zakonom dozvoljena (o čemu se Okružni sud detaljnije izjasnio na strani 5. obrazloženja). Shodno navedenom, kako je ugovorena novčana obaveza koja glasi na iznos od po 34.941,10 KM, Okružni sud je primjenom odredaba člana 516 i člana 262 stav 1 ZOO obavezao apelante na isplatu navedenog novčanog iznosa.
13. Vrhovni sud je, odlučujući o revizijama parničnih stranaka, donio Presudu broj 71 0 P 045868 17 Rev od 7. juna 2017. godine kojom je reviziju apelanata odbio, a reviziju tužioca odbacio. Nakon što je ispitao osporenu presudu u svjetlu revizijskih prigovora apelanata Vrhovni sud je utvrdio da su prigovori neutemeljeni, te da je osporena presuda Okružnog suda zakonita i pravilna (o čemu se Vrhovni sud detaljnije izjasnio na str. od 3. do 6. obrazloženja).
14. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da odredba člana 17 stav (1) ZOO obavezuje stranke u obligacionopravnim odnosima da svoje obaveze izvršavaju i da odgovaraju za njeno ispunjenje, dok je vjerovnik ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze koju je dužnik dužan ispuniti savjesno i u svemu kako ona glasi (član 262 stav 1 ZOO), pa slijedom navedenog obaveza vraćanja spornog iznosa postoji bez obzira o kakvoj prirodi ugovora se radi. U vezi s tim, Vrhovni sud je naglasio da je spornim ugovorom ugovorena alternativna obligacija koju definiše odredba člana 403 ZOO sa pravom izbora na strani apelanata (jer drugačije nije ugovoreno) na čemu insistira revizija pojedinih apelanata, uz prigovor da su svi apelanti od početka nudili prenos akcija (1,6258%) koje imaju u privatizovanom preduzeću na ime ispunjenja preuzete obaveze. Međutim, kako je naglasio Vrhovni sud, ovakvi navodi nisu mogli ishoditi drugačiju odluku.
15. Naime, kako je u vezi s tim naglasio Vrhovni sud, alternativna obligacija se pretvara u običnu (sa jednom obavezujućom činidbom) ako su ostale alternativne obaveze neodređene i neodredive. Vrhovni sud je, nakon što se iscrpno pozvao na odredbe Zakona o privatizaciji (član 2), Zakona o hartijama od vrijednosti, Zakona o upisu u sudski registar (član 23 stav 1 tačka 4), Uredbe o upisu u sudski registar (član 2 stav 2), te Zakona o preduzećima (član 55), naglasio da akcije nekog preduzeća koje su predmet prometovanja na finansijskom tržištu, po pravilu, imaju tri vrste vrijednosti, i to nominalnu (u trenutku izdavanja), knjigovodstvenu (koja se iskazuje u knjigovodstvenim izvještajima) i tržišnu (koja se utvrđuje na tržištu hartija od vrijednosti a zavisi od ponude i potražnje za datom akcijom). Prema ocjeni Vrhovnog suda, parnične stranke, kao ugovarači, nisu se bavile ničim od navedenog, pa shodno tome nisu odredile ili učinile odredivim „dio preduzeća kupljenog po osnovu stare devizne štednje“, te tako ni vrijednost ili broj akcija koji bi svaki od apelanata trebalo da prenese tužiocu na ime ispunjenja preuzete obaveze na čemu apelanti neosnovano insistiraju.
16. Vrhovni sud je potom naglasio da tužilac od samog početka tvrdi da nije moguće na ovakav način ispuniti obavezu (zbog čega je, prvobitno, ispunjenje obaveze tražio samo isplatom novčanog iznosa, a tek po sugestiji drugostepenog suda iz ranijeg ukidanog rješenja, zahtjev za ispunjenje obaveze je proširio i na druge dvije alternative), pa shodno tome ne stoji tvrdnja apelanata da je drugostepeni sud, bez zahtjeva tužioca, utvrđivao nemogućnost i ništavost alternativnih obaveza i da je time prekoračio tužbeni zahtjev iako se ne bi ni radilo o prekoračenju tužbenog zahtjeva (jer se ovdje radi o jednom zahtjevu sa alternativnom obavezom od kojih neke nisu određene, niti odredive) i pod uslovom da tužilac to nije isticao. Stoga, tvrdnje revizije da se radi o očiglednoj nesrazmjeri „u onom što je dato i što se traži nazad“ ničim nisu obrazložene, a kamoli dokazane. Prema ocjeni Vrhovnog suda, ni ostali prigovori revizije nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost drugostepene presude u dijelu koji se pobija revizijama, tako da su revizije odbijene primjenom odredbe člana 248 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), a apelant iz apelacije broj AP 3724/17 navode proširuje i na kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti iz apelacije broj AP 3499/17, između ostalog, smatraju da Vrhovni sud nije naveo razloge zbog kojih je revizija izjavljena, niti je dao valjano obrazloženje za odbijanje revizije, te u tom pravcu iscrpno citiraju dijelove obrazloženja redovnih sudova sa kojima se ne slažu. Potom, ukazuju da je Okružni sud prekoračio tužbeni zahtjev, jer je mimo tužbenog zahtjeva obavezao apelante na isplatu. U tom pravcu tvrde da tužilac nije tražio ispunjenje samo jedne već alternativno bilo koje od tri obaveze. Zatim, tvrde da su i Vrhovni i Okružni sud izveli pogrešan zaključak da sporni ugovor nema karakter ugovora o zajmu i da je neosnovan stav navedenih sudova da sporni ugovor predstavlja ugovor o kupoprodaji kupona stare devizne štednje, jer to nije bila namjera ugovarača, već da pozajme i vrate zajam na jedan od tri ugovorena načina, pa su u tom pravcu redovni sudovi propustili da primijene odredbe čl. 26 i 28 ZOO. Pravno shvatanje navedenih sudova je pogrešno i ono nema uporište u odredbama čl. 403 do 408 ZOO, kao ni u ostalim odredbama ZOO, odnosno smatraju da su redovni sudovi u konkretnom slučaju trebali striktno primijeniti odredbe čl. 403 i 404 ZOO. Zatim, ukazuju da su redovni sudovi zanemarili i vrijeme zaključenja spornog ugovora (9. oktobar 2001. godine), kada nije bilo notara, i da su parnične stranke same sastavile predmetni ugovor i da ugovarači pri ovjeravanju potpisa nisu znali za težinu i značaj svake ugovorne odredbe, ali je sasvim jasno da su prilikom zaključenja ugovora izrazili volju u smislu da pozajmljuju staru deviznu štednju za kupovinu državnog kapitala, a ne da kupuju staru deviznu štednju u 100% iznosu od nominalnog iznosa.
18. Apelant iz apelacije broj AP 3724/17 smatra da usvojeni tužbeni zahtjev ne proizilazi iz člana 2 spornog ugovora, jer propisi koji su regulisali status stare devizne štednje i raspolaganje njome nisu propisali njenu tačnu vrijednost uz naglasak da se ne radi o efektivnom novcu, niti da se zna njena tačna vrijednost, pa samim tim ne postoji ni mogućnost jednakog vrednovanja nominalne vrijednosti stare devizne štednje i vrijednosti efektivnog novca. Stoga je sud, prema apelantovoj ocjeni, bio dužan da postupi na osnovu člana 124 ZPP i da predloži tužiocu da sprovede određene dokaze, a koji nisu predloženi, jer je očigledno da tužilac u ovom slučaju raspolaže svojim zahtjevom koji je u suprotnosti sa prinudnim propisima, a sve u smislu člana 3 stav 2 ZPP. Shodno tome, tužilac nije dokazao ni visinu tužbenog zahtjeva. Prema apelantovoj ocjeni, sud nije mogao obavezati apelante na isplatu, jer se spornim ugovorom, zapravo, nije ni moglo ugovoriti vraćanje stare devizne štednje po vrijednosti efektivne valute KM, pa je takva odredba ugovora ništava, tako da je taj sud povrijedio odredbe člana 123 u vezi sa članom 7 ZPP. Apelant smatra da je sporni ugovor, zapravo, ugovor o zajmu na osnovu kojeg zajmoprimac vraća iznos novca koji odgovora vrijednosti pozajmljene stvari, ali u konkretnom slučaju stara devizna štednja nije predstavljala efektivnu valutu, već je imala svoju vrijednost koja se morala utvrditi, što u postupku nije učinjeno.
b) Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su u odgovorima na apelaciji ostali kod razloga datih u osporenim odlukama, jer njima nisu prekršena prava apelanata na koja su se neosnovano pozvali u apelacijama. Predloženo je da se apelacije odbiju kao neosnovane.
20. Tužilac je sve prigovore ocijenio neosnovanim jer su redovni sudovi dali jasna i razumljiva obrazloženja za odlučenje, te stoga ne stoje prigovori o kršenju prava apelanata na koja su se neosnovani pozvali u apelacijama.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Dužnosti ispunjenja obaveza Član 17.
(1) Strane u obligacionom odnosu dužne su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.
(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja strana u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.
Kad je ugovor zaključen Član 26.
Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.
Izjava volje Član 28.
(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.
(2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.
Ispunjenje obaveze i posljedica neispunjenja Član 262.
(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Pravo izbora Član 403.
Ako neka obaveza ima dva ili više predmeta, ali je dužnik dužan dati samo jedan da bi se oslobodio obaveze, pravo izbora, ako nije što drugo ugovoreno, pripada dužniku i obaveza prestaje kad on bude predao predmet koji je izabrao. Neopozivost i dejstvo izvršenog izbora Član 404.
(1) Izbor je izvršen kad strana kojoj pripada pravo izbora obavijesti drugu stranu o tome šta je izabrala, i od tog časa izbor se više ne može mijenjati. (2) Izvršenjem izbora smatra se da je obaveza od početka bila jednostavna i da je njen predmet od početka bila izabrana stvar.
Trajanje prava izbora Član 405.
(1) Dužnik ima pravo izbora sve dok u postupku prinudnog izvršenja jedna od dugovanih stvari ne bude potpuno ili djelimično predata povjeriocu po njegovom izboru.
(2) Ako pravo izbora pripada povjeriocu, a on se ne izjasni o izboru u roku određenom za ispunjenje, dužnik ga može pozvati da izvrši izbor i za to mu odrediti primjeren rok, poslije čijeg isteka pravo izbora prelazi na dužnika. Izbor povjeren trećem licu Član 406.
Ako izbor treba da izvrši treće lice, a ono to ne učini, svaka strana može zahtijevati da izbor izvrši sud.
Ograničenje na preostali predmet Član 407.
Ako je jedan predmet obaveze postao nemoguć usljed nekog događaja za koji ne odgovara nijedna strana, obaveza se ograničava na preostali predmet.
Ograničenje u slučaju odgovornosti jedne strane Član 408.
(1) Kad je jedan predmet obaveza postao nemoguć usljed događaja za koji je odgovoran dužnik, obaveza se ograničava na preostali predmet u slučaju da pravo izbora pripada njemu, a ako pravo izbora pripada povjeriocu, on može, po svom izboru, tražiti preostali predmet ili naknadu štete.
(2) Kad je jedan predmet obaveze postao nemoguć usljed događaja za koji je odgovoran povjerilac, dužnikova obaveza prestaje, ali u slučaju da njemu pripada pravo izbora, on može tražiti naknadu štete i izvršiti svoju obavezu preostalim predmetom, a ako pravo izbora ima povjerilac, on može dati naknadu štete i tražiti preostali predmet.
Pojam Član 454.
(1) Ugovorom o prodaji obavezuje se prodavac da prenese na kupca pravo svojine na prodatu stvar i da mu je u tu svrhu preda, a kupac se obavezuje da plati cenu u novcu i preuzme stvar.
(2) Prodavac nekog drugog prava obavezuje se da kupcu pribavi prodato pravo, a kad vršenje tog prava zahteva državinu stvari, da mu i preda stvar. Vrijeme i mjesto isplate Član 516.
(1) Kupac je dužan platiti cijenu u vrijeme i na mjestu određenom u ugovoru. (2) U nedostatku ugovorne odredbe ili drukčijih običaja, plaćanje se vrši u času i u mjestu u kome se vrši predaja stvari.
(3) Ako se cijena ne mora platiti u času predaje, plaćanje se vrši u prebivalištu, odnosno sjedištu .
22. Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik RS“ br. 51/06, 1/07, 53/07, 41/08, 58/09, 79/11 i 28/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbena prečišćena verzija Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik RS“ br. 24/98, 62/02, 38/03, 65/03 i 109/05), koji je važio u relevantnom periodu.
Član 16. stav (1) tačka 3.
Sredstva plaćanja u postupku privatizacije su:
3.kuponi izdati kao kompenzacija za potraživanja po osnovu stare devizne štednje u skladu sa propisima koje donosi Vlada;
Član 19.
Broj vaučera, iz članova 17. i 18. ovog zakona, utvrđuje se na osnovu akta Vlade. Član 21.
Realizacija potraživanja po osnovu stare devizne štednje iz člana 20. lica koje nije državljanin Republike Srpske, biće regulisana posebnim aktom i kompenzovana putem Fonda za restituciju.
Član 22.
Potraživanja na osnovu stare devizne štednje izražavaju se u KM, prema zvaničnoj valutnoj listi, na dan ostvarivanja prava.
23. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03,85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. st. (1) i (3) (1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
(3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 045868 17 Rev od 7. juna 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti, odnosno njihovi punomoćnici su primili 5, odnosno 6. jula 2017. godine, a apelacije su podnesene 14. avgusta i 4. septembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Svi apelanti pobijaju presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njihovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pri čemu se apelant poziva i na kršenje prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
31. U konkretnom slučaju postupak se ticao obligacionopravnog odnosa parničnih stranaka i obaveza proisteklih iz takvog odnosa iz čega slijedi da se radilo o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6 Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.
32. Apelanti iznose brojne prigovore kojima nastoje da ospore presude redovnih sudova u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava, što je, prema njihovim tvrdnjama, posljedično dovelo do kršenja njihovog prava na pravično suđenje.
33. U vezi sa istaknutim prigovorima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
35. Polazeći od navedenih standarda i nadležnosti Ustavnog suda u svjetlu osporenih odluka redovnih sudova i iznesenih prigovora, Ustavni sud ne uočava ništa što bi opravdalo iznesene prigovore. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno tvrdnjama apelanata, detaljno razmotrili sve okolnosti konkretnog slučaja, ispitali pravnu prirodu spornog ugovora (iz koga je i proistekla obaveza apelanata) u vrijeme zaključenja spornog ugovora, kako to propisuju odredbe čl. 26 i 28 ZOO i to na temelju iskaza parničnih stranaka, ali i drugih svjedoka koji su potpisali sporni ugovor, zaključivši da se radilo o ugovoru o prodaji stare devizne štednje, a ne o ugovoru o zajmu, kako je sporni ugovor naslovljen. Ustavni sud, takođe, zapaža da se Okružni sud posebno detaljno bavio sadržajem pojedinih odredaba spornog ugovora i da je na temelju Zakona o privatizaciji, koji je važio u relevantnom periodu, zaključio da je prodaja stare devizne štednje za plaćanje u postupku privatizacije državnog kapitala bila dozvoljena zakonom (vidi, relevantne propise). Ustavni sud, takođe, zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu odredbe čl. 17 stav (1), 262. stav (1) i 516. ZOO na kojima je utemeljena obaveza apelanata koja je proistekla iz spornog ugovora.
36. Ustavni sud, takođe, zapaža da se Vrhovni sud bavio prigovorima apelanata koje u apelaciji ponavljaju, a tiču se navodnog prekoračenja tužbenog zahtjeva od Okružnog suda (vidi tačku 15 ove odluke), alternativnim obligacijama, u smislu člana 403 ZOO (vidi, tačku 14 ove odluke), a Ustavni sud u datim obrazloženjima ne uočava proizvoljnost, te stoga ne smatra da je potrebno dodatno ispitivati ove prigovore. Ustavni sud ne može prihvatiti apelantov prigovor kojim tvrdi da tužilac nije dokazao ni visinu ni osnov tužbenog zahtjeva, jer tokom postupka nisu utvrđivane okolnosti u vezi sa tržišnom vrijednosti stare devizne štednje, jer se nije moglo ugovoriti vraćanje stare devizne štednje po vrijednostima efektivne valute KM, što odredbu spornog ugovora čini ništavom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je spornim ugovorom upravo dogovoreno vraćanje devizne štednje u 100% novčanom iznosu, pa kada se navedeno dovede u vezu sa odredbom člana 22 Zakona o privatizaciji (vidi relevantne propise) koju su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja i činjenicu da je Okružni sud razmotrio okolnosti u vezi sa članom 2 spornog ugovora, utvrđujući da je prodaja stare devizne štednje za plaćanje u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzeću bila u skladu sa tada važećim Zakonom o privatizaciji, Ustavni sud smatra da su i ovi prigovori ostali bez utemeljenja. U vezi sa pozivanjem apelanata na odredbe ZOO za koje tvrde da su ih redovni sudovi „striktno“ trebali primijeniti, Ustavni sud ukazuje na odredbu člana 2 stav (3) ZPP koja propisuje da sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po sopstvenoj ocjeni i da nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava. Polazeći od navedene odredbe ZPP i činjenice da Ustavni sud u primjeni relevantnih odredaba prava ne uočava proizvoljnost, Ustavni sud ove prigovore smatra neutemeljenim.
37. U vezi s prigovorima kojima apelanti iskazuju nezadovoljstvo obrazloženjem Vrhovnog suda, odnosno stavovima tog suda i tvrdnjama, jer taj sud nije odgovorio na sve iznesene prigovore, niti ih je prezentovao, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Međutim, ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
38. Imajući u vidu navedene standarde u svjetlu datog obrazloženja Vrhovnog suda, koji je, prema ocjeni Ustavnog suda, dao razumljivo i jasno obrazloženje utemeljeno na relevantnim odredbama materijalnog prava obrazloživši one prigovore koje je smatrao relevantnim, Ustavni sud, shodno tome, ni ovaj prigovor ne može prihvatiti kao opravdan. Stoga, u okolnostima kada se brojni prigovori apelanata, zapravo, svode na nezadovoljstvo osporenim odlukama kojima su obavezani na isplatu novčanog iznosa koji im je u vidu stare devizne štednje prebačen na privatizacijske račune radi kupovine državnog kapitala u preduzeću „Vetprom“, pri čemu suštinski ne ukazuju da im je u predmetnom postupku bilo uskraćeno neko procesno pravo da u postupku učestvuju ravnopravno sa tužiocem, da predlažu dokaze kako bi svoje tvrdnje pred redovnim sudovima argumentovali, Ustavni sud ukazuje da nezadovoljstvo osporenim presudama per se ne može pokrenuti pitanje kršenja prava na pravično suđenje.
39. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno pravo apelanata na pravilno suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
40. Imajući u vidu da apelant kršenje prava na imovinu vezuje za prigovore o kojima je Ustavni sud prethodno raspravljao u okviru prava na pravično suđenje a tiče se primjene prava, o čemu se Ustavni sud detaljnije izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, utvrdivši da su prigovori neosnovani, Ustavni sud zbog istog razloga smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani. VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi, nakon detaljne analize spornoga ugovora i okolnosti pod kojima je on zaključen, utvrdili da je, shodno Zakonu o privatizaciji, prodaja stare devizne štednje za plaćanje u postupku privatizacije državnog kapitala bila zakonom dozvoljena obavezavši apelante na isplatu duga po osnovu stare devizne štednje onako kako je ugovorom dogovoreno, pri čemu su sporna pitanja koja apelanti ponavljaju u apelacija razmotrena i ispitana od redovnih sudova za šta su data argumentovana obrazloženja koja se ne doimaju proizvoljnim u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava na čemu apelanti istrajavaju u apelacijama.
42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević