Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1588/19 (Z. K.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Pritvor
- Lišavanje slobode
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1588/19
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1588/19, rješavajući apelaciju Zorana Kordića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Kordića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Prijedoru broj 77 0 K 095424 19 Kž 2 od 26. marta 2019. godine i rješenjā Osnovnog suda u Prijedoru br. 77 0 K 095424 19 Kv 5 od 19. marta 2019.
godine i 77 0 K 095424 19 Kv 4 od 11. marta 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zoran Kordić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Rade Ćulibrk, advokat iz Banje Luke, podnio je 8. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 K 095424 19 Kž 2 od 26. marta 2019. godine i rješenjā Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) br. 77 0 K 095424 19 Kv 5 od 19. marta 2019. godine i 77 0 K 095424 19 Kv 4 od 11. marta 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva Prijedor (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 24. aprila 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 6. do 17. maja 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Na osnovu prijedloga Tužilaštva, apelantu je Rješenjem Osnovnog suda broj 77 0 K 095424 19 Kpp 2 od 14. februara 2019. godine određen pritvor u trajanju od mjesec dana zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo proganjanja iz člana 144 stav 2 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS).
6. Tužilaštvo je protiv apelanta podiglo optužnicu koja je potvrđena 6. marta 2019. godine zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo proganjanja. U optužnici je stavljen prijedlog da se protiv apelanta pritvor produži do izricanja prvostepene presude odnosno najduže godinu dana po pritvorskom osnovu iz odredbe člana 197 stav 1 tačka v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP).
7. Odlučujući o prijedlogu za produženje pritvora, Osnovni sud je donio Rješenje broj 77 0 K 095424 19 Kv 4 od 11. marta 2019. godine kojim je apelantu pritvor produžen tako da po navedenom rješenju može trajati do izricanja prvostepene presude, a najduže jednu godinu od dana potvrđivanja optužnice, s tim što će se kontrola opravdanosti pritvora vršiti po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru, a ukoliko u navedenom roku ne bude izrečena prvostepena presuda pritvor će se ukinuti i apelant pustiti na slobodu. Pritvor je produžen iz pritvorskog osnova člana 197 stav 1 tačka v) ZKP-a.
8. U obrazloženju rješenja je navedeno da je sudija za prethodni postupak prije donošenja odluke o produženju pritvora potvrdio optužnicu protiv apelanta 6. marta 2019. godine i spis dostavio vanraspravnom vijeću da odluči o prijedlogu za produženje pritvora; da je 11. marta 2019. godine održano ročište za izjašnjenje stranaka na okolnosti razloga zbog kojih se predlaže produženje pritvora (član 196 stav 2 ZKP-a) i da je na tom ročištu tužilac obrazložio naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu mogao ponoviti krivično djelo koje mu je potvrđenom optužnicom stavljeno na teret. Apelantova odbrana je na istom ročištu osporila uslove za produženje pritvora ukazujući na nedostatke u formalnopravnom i materijalnopravnom smislu. Nakon što je razmotrio prijedlog Tužilaštva, izjašnjenje apelanta i njegovog branioca, Osnovni sud je ocijenio da postoje razlozi za produženje pritvora prema apelantu na osnovu odredbe člana 197 stav 1 tačka v) ZKP-a. Prije obrazlaganja razloga u pogledu osnovanosti produženja pritvora, Osnovni sud je ocijenio neosnovanim prigovor apelantovog branioca iz kojeg suštinski proizlazi da mu optužnica s prijedlogom za produženje pritvora nije dostavljena blagovremeno, već na ročištu, te je u tom pravcu obrazloženo da je apelantov branilac imao mogućnost da traži odgađanje ročišta za kraći period. U nastavku su pobrojani dokazi, dostavljeni uz optužnicu, iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret (detaljno navedeni na str. 5 i 6 rješenja). Ocjenom tih dokaza, kako je dalje navedeno, pojedinačno i međusobno, vijeće Osnovnog suda je izvelo zaključak u pogledu postojanje osnovane sumnje kao opšteg uslova za produženje pritvora iz člana 197 stav 1 ZKP-a koji, kako je napomenuto, apelant i njegov branilac nisu osporavali. U pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz tačke v) iste zakonske odredbe, Osnovni sud je imao u vidu objektivni uslov, dakle visinu zaprijećene kazne za krivično djelo koje je apelantu optužnicom stavljeno na teret (kazna zatvora od tri godine) i rješenje istog suda od 5. novembra 2018. godine kojim je apelantu izrečena zabrana posjećivanja određenih mjesta, koja uključuje i zabranu posjećivanja radnog mjesta oštećene N. K., kao i njene porodične kuće, te sastajanja s oštećenom N. K. na bilo kom mjestu na kom se ona nalazi na udaljenosti od 100 metara. S obzirom na to da je apelant navedenu mjeru zabrane prekršio tako što je posjetio oštećenu i prekršio prethodnu mjeru zabrane, određen mu je pritvor. Ta okolnost, kako je u konačnici zaključeno, nakon potvrđivanja optužnice opravdava bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao ponoviti krivično djelo.
9. Rješenjem Okružnog suda broj 77 0 K 095424 19 Kž od 18. marta 2019. godine uvažena je žalba apelantovog branioca, rješenje Osnovnog suda od 11. marta 2019. godine ukinuto i predmet vraćen na ponovni postupak. Obrazlažući razlog uvažavanja žalbe kojom je apelantov branilac ukazao na povrede ZKP-a zbog povrede prava na odbranu (nemogućnosti blagovremene pripreme odbrane), Okružni sud je naveo sadržaj relevantne odredbe člana 196 stav 3 ZKP-a kojom je propisano da je tužilac dužan da podnese obrazložen prijedlog za produženje pritvora sudu najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Iz navedenog je zaključeno da se spomenuti rok od pet dana odnosi na Tužilaštvo, a ne i na odbranu, ali da je sud dužan voditi računa da se optuženom (apelantu) i njegovom braniocu ostavi dovoljno vremena za pripremu odbrane u skladu s odredbom člana 7 stav 3 ZKP-a. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju optužnica protiv apelanta potvrđena 6. marta 2019. godine, da je nakon potvrđivanja dostavljena krivičnom vijeću na odlučivanje 7. marta 2019. godine, da je ročište povodom prijedloga za produženje pritvora zakazano za 11. mart 2019. godine, pri čemu apelantovom braniocu uz poziv nije dostavljena potvrđena optužnica, na šta je branilac prigovorio na tom ročištu ukazujući da mu nije ostavljeno vrijeme za odbranu, Okružni sud je zaključio da je u takvoj situaciji učinjena bitna povreda postupka, pa je prvostepeno rješenje ukinuto i predmet vraćen na ponovni postupak. U tom kontekstu Okružni sud je napomenuo da je prvostepeni sud bio u obavezi apelantovom braniocu omogućiti da se upozna sa sadržajem prijedloga za produženje pritvora, bilo da prekine postupak ili da ročište odgodi zbog pripreme odbrane, a u konkretnom slučaju to nije ispoštovano.
10. U ponovnom postupku Osnovni sud je donio Rješenje broj 77 0 K 095424 19 Kv 5 od 19. marta 2019. godine kojim je apelantu pritvor određen rješenjem sudije za prethodni postupak produžen zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo proganjanja iz člana 144 stav 2 KZRS tako da po navedenom rješenju može trajati do izricanje prvostepene presude, a najduže godinu dana od dana potvrđivanje optužnice, uz obavezu kontrole opravdanosti pritvora svaka dva mjeseca od donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. U obrazloženju ovog rješenja Osnovni sud je podsjetio na hronologiju donošenja rješenja u konkretnom krivičnom postupku, podsjećajući na razloge koje je uvažavanjem žalbe apelantovog branioca imao u vidu Okružni sud u pogledu prethodno učinjene bitne povrede postupka i vraćanja na ponovno odlučivanje. Shodno tome, Osnovni sud je 19. marta 2019. godine održao ročište za izjašnjenje stranaka na okolnosti razloga zbog kojih se predlaže produženje pritvora i otklanjanja povrede postupka, pa je s tim ciljem apelantovom braniocu ponovo uručen primjerak optužnice, te je od njega zatraženo izjašnjenje u pogledu potrebe da mu se ostavi dodatno vrijeme za upoznavanje s optužnicom i razlozima za produženje pritvora. Apelantov branilac je na tom ročištu zatražio rok od pet dana za pripremu odbrane, te ukazao da je apelantovo zadržavanje u pritvoru već u trenutku održavanja predmetnog ročišta nezakonito i ne može konvalidirati ostavljanjem naknadnog roka jer je mjera pritvora istekla 12. marta 2019. godine. Osnovni sud je procesnim rješenjem odbio prijedlog apelantovog branioca za ostavljanje roka od pet dana za upoznavanje s optužnicom i razlozima za produženje pritvora, te je ročište u tu svrhu prekinuto na sat vremena. U nastavku je tužilac ostao pri prijedlogu za produženje pritvora, dok je apelantov branilac istakao da u procesno-pravnom smislu nisu ispunjeni uslovi za odlučivanje o produženju pritvora, podsjećajući pri tome na ranije istaknute navode u pogledu roka za pripremu odbrane, te osporavajući opravdanost produženja pritvora apelantu iz razloga koje je Tužilaštvo navelo.
11. Vijeće prvostepenog suda je nakon razmatranja prijedloga Tužilaštva, izjašnjenja apelanta i njegovog branioca, ocijenilo da u okolnostima konkretnog slučaja postoje razlozi iz odredbe člana 197 stav 1 tačka v) ZKP-a koji ukazuju na osnovanu sumnju i naročite okolnosti za produženje pritvora apelantu. Pri tome je napomenuto da je odbrani omogućeno da se upozna s optužnicom i razlozima za produženje pritvora budući da je apelantovom braniocu optužnica uručena 11. marta 2019. godine, kako proizlazi iz zapisnika od 11. marta 2019. godine (u dijelu izjašnjenja apelantovog branioca), što je na ročištu potvrdio i apelant lično. Nadalje je neosnovanom ocijenjena tvrdnja apelantovog branioca da mu optužnica nije dostavljena u originalu s obzirom na to da je uvidom u spis konstatovano da je Tužilaštvo dostavilo samo originalne optužnice u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke, a apelantova odbrana na ročištu od 11. marta 2019. godine u tom pogledu nije imala niti jednu primjedbu. Imajući u vidu okolnost da je i u ponovnom postupku (nakon ukidanja rješenja od 11. marta 2019. godine) apelantovom braniocu ponovo uručen primjerak optužnice, kao i prethodno na ročištu od 11. marta 2019. godine, te da je osim tog perioda, koji je trajao od 11. do 19. marta 2019. godine (kada je održano novo ročište za izjašnjenje o optužnici i razlozima za produženje pritvora), apelantovom braniocu ostavljeno dodatnih sat vremena za pripremu odbrane, a da se rok od pet dana propisan članom 196 stav 3 ZKP-a odnosi na radnje koje preduzima Tužilaštvo s ciljem nastavka krivičnog postupka, Osnovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu. U nastavku obrazloženja su pobrojani dokazi dostavljeni uz optužnicu, iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret. U tom pravcu su na str. od 5 do 7 rješenja navedeni brojni dokazi, između ostalih zapisnici o saslušanju svjedoka, oštećene i apelanta, te službene zabilješke PS Prijedor (brojevi i datumi navedeni u obrazloženju), iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen. Vijeće je takođe ocijenilo da u okolnostima konkretnog slučaja postoji i poseban pritvorski razlog iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKP-a. Pri tome je ocijenjen objektivni uslov (visina zaprijećene kazne), a zatim prethodno rješenje istog suda o izrečenim mjerama zabrane apelantu naspram oštećene N. K. koju je apelant prekršio, pa mu je određen pritvor. Ova okolnost, dakle kršenje mjere zabrane sastajanja s oštećenom N. K. na svakom mjestu gdje se ona nalazi na udaljenosti od 100 metara, prema ocjeni sudskog vijeća, opravdava bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu mogao ponoviti krivično djelo iz optužnice. Osim toga, ocijenjeno je da se u konkretnom slučaju nisu mogle izreći druge, blaže mjere.
12. Okružni sud je Rješenjem broj 77 0 K 095424 19 Kž 2 od 26. marta 2019. godine povodom žalbe apelantovog branioca, a po službenoj dužnosti, preinačio rješenje Osnovnog suda od 19. marta 2019. godine tako da pritvor koji je apelantu određen može trajati do izricanja prvostepene presude, a najduže godinu dana počev od 6. marta 2019. godine kao dana potvrđivanja optužnice. U preostalom dijelu je prvostepeno rješenje ostalo neizmjenjeno.
13. Obrazlažući razloge neosnovanosti žalbe kojom je ukazano na bitne povrede odredaba krivičnog postupka zbog onemogućavanja prava na odbranu, Okružni sud je nakon ispitivanja pobijanog rješenja u okviru žalbenih prigovora zaključio da je ono pravilno. U tom kontekstu je, prije svega, podsjetio da je nakon potvrđivanja optužnice prvostepeni sud prvi put apelantu produžio pritvor rješenjem od 11. marta 2019. godine, koje je po žalbi njegovog branioca ukinuto 18. marta 2019. godine, pri čemu su razlog za ukidanje rješenja bili identični žalbeni prigovori koji su ponovo istaknuti protiv rješenja donesenog u ponovnom postupku 19. marta 2019. godine. U ranijem rješenju Okružnog suda od 18. marta 2019. godine je ocijenjeno da apelantu nije ostavljeno dovoljno vremena za pripremu odbrane jer su mu, kao i njegovom braniocu, optužnica i prijedlog za produženje pritvora uručeni na dan održavanja ročišta (11. marta), pa je na taj način apelant bio doveden u neravnopravan položaj. Međutim, kako je dalje obrazloženo, nakon vraćanja predmeta prvostepenom sudu, novo ročište je održano 19. marta 2019. godine, kada je i doneseno pobijano rješenje, pri čemu je konstatovano da iz zapisnika od 11. marta 2019. godine proizlazi da je na tom ročištu apelantu, odnosno njegovom braniocu uručena optužnica s prijedlogom za produženje pritvora, a ista optužnica s prijedlogom je ponovo uručena apelantovom braniocu 19. marta 2019. godine, što u žalbi nije osporeno. Imajući to u vidu, zaključeno je da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu jer iz naprijed navedenih datuma (11. i 19. mart 2019. godine) proizlazi da je odbrana imala period duži od pet dana da se upozna sa sadržajem prijedloga iz optužnice i da se za odbranu pripremi na adekvatan način. Isti zaključak je zauzet i u pogledu prigovora koji se odnose na pristup dokazima budući da je od uručenja optužnice pa do ročišta za izjašnjenje (od 19. marta) odbrana imala osam dana da izvrši uvid u dokaze na kojima Tužilaštvo zasniva prijedlog za produženje pritvora, pri čemu u žalbi nije navedeno na koji način je to pravo eventualno bilo uskraćeno. Okružni sud je zatim podsjetio na sadržaj odredbe člana 196 stav 4 ZKP-a kojom je propisano da trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme i da je dužnost svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da postupaju s posebnom hitnošću. Stoga je zaključeno da bi ostavljanje roka dužeg od pet dana za pripremu odbrane moglo ugroziti ovaj princip.
14. Pri ocjeni neosnovanosti žalbenih tvrdnji kojima je ukazano na razloge pritvora, Okružni sud je imao u vidu da žalbom nije osporeno postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio predmetno krivično djelo, već je osporen poseban pritvorski uslov, uopštenim navođenjem težine krivičnog djela, načina izvršenja, priznanja krivice i izraženog kajanja. Suprotno žalbenim navodima, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su apelantu prvo bile određene mjere zabrane koje je prekršio, zbog čega mu je rješenjem od 18. decembra 2018. godine bio određen pritvor, nakon čega je, po izlasku iz pritvora, ponovo posjetio oštećenu, pa proizlazi da se svrha mjere pritvora, odnosno njegovog produženja ne može ostvariti drugim, blažim mjerama, niti bi u takvim okolnostima bilo opravdano apelantovo puštanje na slobodu. Najzad, Okružni sud je pobijano rješenje ispitao i po službenoj dužnosti i utvrdio da je prvostepeni sud pri navođenju perioda trajanja pritvora izostavio navesti datum kada je optužnica potvrđena, pa je taj nedostatak upotpunjen tako što je prvostepeno rješenje u izreci preinačeno preciziranjem tog datuma.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c), te st. 3 i 4 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant, prije svega, obrazlaže proceduralnim nedostacima u postupku produženja pritvora nakon podizanja optužnice. U tom kontekstu ukazuje na rješenje Okružnog suda od 18. marta 2019. godine kojim je uvažena žalba njegovog branioca, utvrđena bitna povreda postupka i predmet vraćen na ponovni postupak. U ponovnom postupku je, kako smatra, samo prividno otklonjena povreda prava na odbranu jer je od trenutka donošenja tog rješenja (18. mart 2019. godine) do novog raspravljanja o optužnici i prijedlogu za produženje pritvora (19. mart 2019. godine) praktično u pritvoru bio bez pravnog osnova.
16. Apelant je takođe ukazao na nedostatak obrazloženja u pogledu postojanja naročitih okolnosti za produženje mjere pritvora ističući da su sudovi zanemarili njegov motiv zbog kojeg je prekršio prethodno izrečenu mjeru zabrane i njegovo kajanje za počinjeno djelo. Predloženo je da se apelacija usvoji i utvrdi povreda navedenog prava.
b) Odgovor na apelaciju
17. Okružni sud smatra da je apelacija neosnovana i da su osporena rješenja pravilna i zakonita. Izjašnjavajući se na navode da je apelant u periodu od 18. do 19. marta 2019. godine neosnovano bio lišen slobode, Okružni sud je ukazao da u konkretnoj situaciji nije ukinuto rješenje o određivanju pritvora, već rješenje o njegovom produženju, kako je detaljno navedeno u obrazloženju rješenja od 18. marta 2019. godine, te da stoga ne može biti govora o neosnovanom lišenju slobode apelanta. U tom smislu je napomenuto da je lišenje slobode apelanta, određivanje i produženje pritvora zasnovano na sudskim odlukama i da stoga u konkretnoj situaciji nije bilo proizvoljnosti.
18. Osnovni sud je u odgovoru naveo hronologiju donošenja rješenja povodom određivanja i produženja pritvora apelantu, ukazujući da u konkretnom slučaju apelant ni u jednom trenutku nije bio proizvoljno lišen slobode i da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi način i vrijeme preduzimanja svih radnji u konkretnom postupku koji su propisani u ZKP-u. Predloženo je da se apelacija odbije.
19. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je istaklo da je apelacija neosnovana, te je u tom smislu, prije svega, napomenulo da Ustavni sud mora da ima u vidu da su apelant, njegov branilac i Tužilaštvo zaključili sporazum o priznanju krivice, prema kojem je Osnovni sud 18. aprila 2019. godine apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Imajući to u vidu, Tužilaštvo smatra da su svi navodi apelacije u pogledu nepostojanja posebnog razloga za pritvor neosnovani. Shodno navedenom, Tužilaštvo smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na koje je apelacijom ukazao, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:
Član 196.
(1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.
(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužioca, a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog, na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 197. stav 1. tačka a).
(3) Tužilac je dužan da podnese obrazložen prijedlog za produženje pritvora sudu najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom braniocu.
(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.
(…) Razlozi za pritvor Član 197. stav 1. tačka v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
(...)
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna;
(...)
Pritvor nakon potvrđivanja optužnice Član 202.
(1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:
a) godinu dana u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do pet godina,
b) godinu dana i šest mjeseci u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do deset godina,
v) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora i
g) tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora.
(3) Ako za vrijeme iz stava 2. ovog člana ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 77 0 K 095424 19 Kž 2 od 26. marta 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio posredstvom svog branioca istog dana 26. marta 2019. godine, a apelacija je podnesena 8. aprila 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant ukazuje da mu je rješenjima o produženju pritvora povrijeđeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 st. 1 tačka c), 3 i 4 Evropske konvencije.
26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
27. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
[...]
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
[...]
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo da pokrene postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
28. Ustavni sud zapaža da iz informacija dobijenih nakon podnošenja apelacije, konkretno odgovora na apelaciju Tužilaštva, proizlazi da se apelant trenutno nalazi na izdržavanju kazne zatvora budući da su apelant, njegov branilac i Tužilaštvo zaključili sporazum o priznanju krivice, prema kojem je Osnovni sud 18. aprila 2019. godine apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Ustavni sud podsjeća da apelant, shodno odredbi člana 21 stav (6) Pravila Ustavnog suda, nije obavijestio Ustavni sud o navedenoj činjenici, konkretno ukidanju mjere pritvora i izricanju kazne zatvora prema sporazumu o priznanju krivice, pa će se u daljem izlaganju odluke razmotriti osporena rješenja o produženju pritvora u kontekstu suštinskih apelacionih prigovora iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.
29. S obzirom na okolnost da je apelant lice lišeno slobode, Ustavni sud podsjeća da se pravo na ličnu slobodu i bezbjednost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5 Evropske konvencije garantuje da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva procesnog prava, odnosno, u konkretnom slučaju, ZKP-a kao nacionalnog prava koje mora da bude usklađeno sa standardima Evropske konvencije. Ustavni sud, takođe, podsjeća da je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo te, načelno, samo radi obezbjeđenja njegovog prisustva i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKP za određivanje odnosno produženje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje opšteg uslova, to jest „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih pritvorskih razloga, taksativno nabrojanih u članu 197 stav 1 tač. a), b),
v) i g) ZKP-a. Međutim, nakon određenog vremena to više nije dovoljno, pa se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi: da li drugi osnovi na kojima se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC] broj 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. godine).
30. U kontekstu apelacionih prigovora, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda izražen u više njegovih presuda (vidi, između ostalih, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, aplikacija broj 57180/09) da član 5 stav 1 Evropske konvencije zahtijeva, na prvom mjestu, da pritvaranje bude zakonito, što uključuje i ispunjenje procedure propisane nacionalnim zakonodavstvom, ali da poštovanje nacionalnog prava nije dovoljno jer član 5 stav 1 Evropske konvencije traži da svako lišavanje slobode bude u skladu sa svrhom zaštite pojedinaca od proizvoljnosti. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u citiranoj odluci ponovio mjerodavne principe koji potpadaju pod obim zaštite člana 5 stav 1 Evropske konvencije, koje je navedeni sud utemeljio u presudi Mooren (vidi Evropski sud, predmet Mooren protiv Njemačke (GC) broj 11364/03, ECHR 2009, st. 72-81).
31. Dovodeći navedene principe u kontekst predmetnog slučaja, Ustavni sud zapaža da se apelantov suštinski prigovor tiče zakonitosti osporenih rješenja u svjetlu primjene relevantnih odredaba ZKP-a koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja. Apelant, naime, smatra da je jedan dan bio lišen slobode bez pravnog osnova, i to u periodu od donošenja rješenja Okružnog suda, koji je pobijano prvostepeno rješenje o produženju pritvora ukinuo zbog bitne povrede postupka i predmet vratio na ponovno suđenje, pa do donošenja novog prvostepenog rješenja kojim mu je pritvor ponovo produžen.
32. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda u odluci Hadži protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, presuda od 1. jula 2010. godine, tač. 24-36) u kojoj je taj sud razmatrao prigovore podnosioca zahtjeva da je, nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske ukinuo rješenje o produženju pritvora, podnosilac zahtjeva nezakonito boravio u pritvoru (sve do donošenja novog rješenja prvostepenog suda o pritvoru – ukupno pet dana) i da je zaključio da je pritvor podnosioca zahtjeva bio „zakonit“ i „u skladu s postupkom propisanim zakonom“ u svrhu člana 5 stav 1 Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da iz navedene prakse Evropskog suda proizlazi da činjenica da je rješenjem suda više instance ukinuto rješenje suda niže instance o pritvoru, sama po sebi, ne znači da je pritvor bio nezakonit od momenta ukidanja ranijeg prvostepenog rješenja o pritvoru do donošenja novog prvostepenog rješenja, već da se u odnosu na navedeno mora cijeniti da li je nedostatak u rješenju predstavljao, u smislu stavova Evropskog suda, „tešku i očiglednu nepravilnost“ na način da bi period apelantovog boravka u pritvoru činio nezakonitim.
33. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz okolnosti konkretnog slučaja proizlazi da je nakon potvrđivanja optužnice protiv apelanta 6. marta 2019. godine cio spis dostavljen vijeću Osnovnog suda na odlučivanje o optužnici i prijedlogu za produženje pritvora 7. marta 2019. godine, da je Osnovni sud o navedenom odlučio rješenjem od 11. marta 2019. godine tako što je apelantu pritvor produžen, da je Okružni sud, uvažavajući žalbu apelantovog branioca, predmetno rješenje ukinuo 18. marta 2019. godine zato što je ocijenio da apelantovoj odbrani povodom izjašnjenja o optužnici i prijedlogu za produženje pritvora nije ostavljeno adekvatno vrijeme za pripremu (optužnica i prijedlog uručeni na ročištu na kojem je odlučeno o produženju pritvora), te da je zatim Osnovni sud 19. marta 2019. godine, imajući u vidu upute iz navedenog rješenja Okružnog suda, otklonio povrede postupka na koje mu je ukazano, te je nakon izjašnjenja stranaka u postupku (Tužilaštva, apelanta i njegovog branioca) odlučio o prijedlogu za produženje pritvora.
34. Imajući u vidu naprijed navedeno, podržavajući praksu Evropskog suda iz citirane odluke Hadži protiv Hrvatske, Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi, koji su donijeli osporena rješenja, postupili „u skladu s postupkom propisanim zakonom“. Naime, prema relevantnim odredbama ZKP-a Osnovni sud je, postupajući po prijedlogu Tužilaštva, imao pravo produžiti pritvor apelantu, a Okružni sud je, postupajući povodom žalbe apelantovog branioca, prema relevantnim odredbama ZKP-a imao pravo ukinuti odluku o produženju pritvora, dakle oba suda su postupala u okviru svoje nadležnosti. Stoga, Ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog slučaja ne radi o „teškoj i očiglednoj nepravilnosti“ u smislu stavova Evropskog suda, niti ima elemenata koji bi ukazivali da je sud postupao in mala fide, odnosno da je zanemario pokušati da pravilno primijeni mjerodavni postupak. Ustavni sud podsjeća da je do istog zaključka došao u dosadašnjoj sopstvenoj praksi raspravljajući slično činjenično i pravno pitanje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu br. AP 2979/16 od 15. septembra 2016. godine, tač. 72 i 73, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi u ovom dijelu, u pogledu člana 5 stav 1 Evropske konvencije, neosnovani.
35. Što se tiče apelacionih navoda koji se tiču razloga za pritvor, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji nije osporio postojanje osnovane sumnje kao opšteg uslova za određivanje i produženje pritvora pa se, imajući to u vidu, kao i eksplicitna obrazloženja redovnih sudova o tom pitanju, koja su, kako to proizlazi iz činjenica predmeta, zasnovana na dokazima koji su dostavljeni optužnicu, Ustavni sud tim pitanjem neće posebno baviti. Apelant je apelacijom osporio da je u konkretnoj situaciji postojao poseban pritvorski razlog iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKP-a, dakle opasnost od ponovnog počinjenja krivičnog djela.
36. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini dalja krivična djela. Međutim potrebno je, između ostalih uslova, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A, broj 225 i Paradisz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009).
37. Nadalje, određivanje odnosno produženje pritvora iz ovog razloga zahtijeva čvršći osnov kako bi pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja” nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I. A. protiv Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Izvještaji 1998-VII i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maja 2011. godine).
38. U konkretnom slučaju, Okružni sud je odbio žalbu apelantove odbrane protiv rješenja o produženju pritvora, cijeneći da je prvostepeni sud produženje pritvora zasnovao na dokazima dostavljenim uz optužnicu iz kojih, prema ocjeni tog suda, proizlaze određeni, jasni i dovoljni razlozi za zaključak da na apelantovoj strani i dalje egzistira posebni uslov za pritvor iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKP-a. U tom kontekstu su ponovljene naročite okolnosti na apelantovoj strani koje opravdavaju mjeru pritvora, pri čemu je, osim objektivnog uslova (visina zaprijećene kazne), cijenjeno prethodno rješenje istog suda o izrečenim mjerama zabrane apelantu naspram oštećene N. K. koju je apelant prekršio. Ova okolnost, dakle kršenje mjere zabrane sastajanja s oštećenom N. K. na svakom mjestu gdje se ona nalazi na udaljenosti od 100 metara, prema ocjeni redovnih sudova, opravdava bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu mogao ponoviti krivično djelo iz optužnice.
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno navodima iz apelacije, pri ocjeni opravdanosti mjere produženja pritvora imali u vidu, s jedne strane, značaj osnovnog prava na slobodu i bezbjednost i, s druge strane, naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ (vidi Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179) i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima (u zakonskoj definiciji nisu taksativno navedene) koje u sveukupnosti opravdavaju bojazan da bi apelant, u slučaju puštanja na slobodu, mogao ponoviti isto ili istovrsno krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U tom smislu, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri ocjeni naročitih okolnosti naveli jasne i argumentovane razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, već citirane odluke, I. A. protiv Francuske, stav 102 i Šuput protiv Hrvatske, stav 102). U tom kontekstu su takođe navedeni potpuni i određeni razlozi zbog kojih je zaključeno da blaže mjere nisu svrsishodne u konkretnom slučaju (budući da je ranije izrečene blaže mjere apelant prekršio), te da svestranom analizom svih okolnosti i dalje egzistiraju objektivni razlozi i bojazan da bi apelant, u slučaju da bude pušten na slobodu, mogao ponoviti isto ili istovrsno krivično djelo.
40. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije.
41. U vezi s apelacionim navodima o povredi člana 5 stav 4 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da član 5 stav 4 Evropske konvencije garantuje licu lišenom slobode da mora imati pristup „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni elemenat ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti „klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države“ (vidi Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima „sudski karakter“. Da bi imao „sudski karakter“ taj organ mora biti „nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku“ (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76 i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovaj organ mora, takođe, pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode“ koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica. Ove garancije, naročito, podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo.
42. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost produženja njegovog pritvora. Naime, apelantu nije bila uskraćena mogućnost da izjavi žalbu Okružnom sudu protiv prvostepenog rješenja kojim mu je pritvor produžen. Takođe, apelant ne dovodi u pitanje činjenicu da je saslušan pred sudom povodom prijedloga Tužilaštva za produženje mjere pritvora, i da je imao branioca i da sud u propisanim rokovima preispita zakonitost pritvora u najširem smislu što, samo po sebi, ne ukazuje na povredu člana 5 stav 4 Evropske konvencije.
43. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđen član 5 stav 4 Evropske konvencije.
44. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c), 3 i 4 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na slobodu ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c), te st. 3 i 4 Evropske konvencije kada je apelant lišen slobode na osnovu odluke suda u kojoj su dati dovoljno jasni, obrazloženi i individualizovani razlozi o ispunjavanju uslova propisanih zakonom za produženje pritvora, kada su odluke suda donesene uz poštovanje procesnih i materijalnih garancija te, najzad, kada apelantu nije bila uskraćena mogućnost da bude ispitan u prisustvu branioca i da sud u propisanim rokovima preispita zakonitost pritvora u najširem smislu.
46. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević