Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2346/19 (K. K.)
Odluka donesena 19. 09. 2019.
- Povreda
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Djelotvoran pravni lijek
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Miješanje u imovinu
- Proporcionalnost
- Šta se smatra imovinom
- Apelacija preuranjena
- Legitiman cilj
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2346/19
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2346/19, rješavajući apelaciju Keme Kapura, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Keme Kapura.
Utvrđuje se povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih slobodu u postupku donošenja rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 026508 19 Kv 103 od 26. aprila 2019. godine, 09 0 K 026508 19 Kv 102 od 17. aprila 2019. godine i 09 0 K 026508 19 Kps 30 od 29. marta 2019. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Keme Kapura podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 026508 19 Kv 103 od 26. aprila 2019. godine, 09 0 K 026508 19 Kv 102 od 17. aprila 2019. godine i 09 0 K 026508 19 Kps 30 od 29.
marta 2019. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Kemo Kapur (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Sabina Mehić, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. juna 2019. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 026508 19 Kv 103 od 26. aprila 2019. godine, 09 0 K 026508 19 Kv 102 od 17. aprila 2019. godine i 09 0 K 026508 19 Kps 30 od 29. marta 2019. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se ukinula mjera zabrane i „[...] da [se] apelantu omogući da obavlja sve advokatske poslove iz oblasti parničnog postupka, izuzev onih koji se odnose na promet nekretnina, do okončanja postupka po apelaciji“.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 6. juna 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Kantonalno tužilaštvo su odgovore na apelaciju dostavili 12. i 13. juna 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Odlučujući o prijedlogu iz optužnice Kantonalnog tužilaštva od 6. oktobra 2017. godine u predmetu optuženih Delimustafića i dr., među kojima je optužen i apelant, zbog krivičnog djela organiziranog kriminala iz člana 342. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi s krivičnim djelima zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, sudija za prethodno saslušanje Kantonalnog suda je u postupku ponovnog odlučivanja donio Rješenje broj 09 0 K 026508 19 Kps 30 od 29. marta 2019. godine. Tim rješenjem su apelantu, na osnovu člana 140b. st. (1) i (6) Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), izrečene mjere zabrane preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službene dužnosti iz člana 140a. stav (1) tačka a) ZKPFBiH, i to obavljanja poslova u advokaturi na način da mu se „zabranjuje obavljanje svih advokatskih poslova vezanih za zastupanje u parničnim postupcima i svim postupcima vezanim za promet i raspolaganje nekretninama“. Apelant je upozoren da mu u slučaju kršenja mjera zabrane sud može odrediti pritvor, a da će Tužilaštvo kao predlagač mjere u slučaju zapažanja nepoštovanja izrečene mjere zabrane obavijestiti sud. Određeno je da izrečene mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravomoćnosti presude, uz obavezu Kantonalnog suda da svaka dva mjeseca ispita da li je trajanje mjera još potrebno. Također je određeno da žalba ne zadržava izvršenje rješenja, ali i da će se, po pravomoćnosti rješenja o određivanju mjera zabrana obavijestiti Advokatska komora FBiH. Istovremeno je odbijen prijedlog Tužilaštva da se apelantu izrekne mjera zabrane posjećivanja određenih mjesta ili područja, i to apelantove advokatske kancelarije u Ulici Edhema Mulabdića broj 1 u Sarajevu, a na osnovu odredbe člana 140b. stav 1. ZKPFBiH (u daljnjem tekstu: apelantova advokatska kancelarija).
6. U obrazloženju je navedeno da je Kantonalno tužilaštvo podiglo Optužnicu broj T09 0 KTO 0100445 16 od 6. oktobra 2017. godine u kojoj su optuženi apelant, A. Delimustafić i više drugih lica, te da je optužnica potvrđena 11. oktobra 2017. godine. Kantonalno tužilaštvo je u optužnici (str. 899-928) predložilo da nakon potvrđivanja optužnice sud apelantu izrekne mjere zabrane preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti i službenih dužnosti iz člana 140a. stav 1. tačka a) ZKPFBiH, tako da se zabrani obavljanje advokatske djelatnosti i zabrani posjećivanje određenih mjesta ili područja, i to posjećivanje apelantove advokatske kancelarije. Optužnicom je predloženo i izricanje drugih mjera zabrane, da se odredi zabrana sastajanja s određenim licima, optuženim i svjedocima predloženim u optužnici za saslušanje na glavnom pretresu. Navedeno je da je, odlučujući o prijedlogu iz optužnice, sudija za prethodno saslušanje u odnosu na apelanta Rješenjem broj 09 0 K 026508 18 Kps 21 od 3. jula 2018 godine odredio mjeru zabrane sastajanja sa svjedocima i optuženim iz predmetne optužnice, koje je u tom dijelu potvrđeno Rješenjem krivičnog vijeća Kantonalnog suda broj 09 0 K 026508 18 Kv 79 od 19. septembra 2018. godine, te da u odnosu na apelanta egzistira izrečena mjera zabrane sastajanja.
7. Nasuprot tome, u odnosu na drugi dio prijedloga Kantonalnog tužilaštva za izricanje mjera zabrane, opisana je hronologija postupanja i donošenja prvostepenih rješenja (str. 2. i 3), te ukazano da rješenje o izricanju mjera zabrane preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti i službenih dužnosti iz člana 140a. stav 1. tačka a) ZKPFBiH, zabrane obavljanja advokatske djelatnosti, te mjera zabrane posjećivanja apelantove advokatske kancelarije nikad nije postalo pravomoćno. Stoga je u konkretnom slučaju odlučivano o prijedlogu iz optužnice za određivanje/produžavanje mjera zabrane. Kantonalni sud je naveo da je prilikom ponovnog odlučivanja o prijedlogu imao u vidu sadržaj dokaza dostavljenih uz optužnicu i obrazloženje prijedloga iz optužnice, u kojem je navedeno da je apelant krivična djela za koja je optužen počinio u vezi s obavljanjem poslova – advokatske djelatnosti, da bi nastavkom obavljanja tih djelatnosti bio u situaciji da dolazi u kontakt sa svjedocima koje je Tužilaštvo predložilo za saslušanje u optužnici, da bi bio u prilici da ponovi krivična djela, te da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela za koja je optužen.
8. U rješenju je zatim navedeno da postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret proizlazi iz dokaza navedenih u potvrđenoj optužnici Tužilaštva od 6. oktobra 2017. godine, što je obrazloženo na str. od 5. do 7. rješenja. Naime, na osnovu opisa krivično-pravnih radnji po tačkama optužnice i dokaza navedenih u optužnici, Kantonalni sud je utvrdio postojanje osnovane sumnje da su Alija Delimustafić kao organizator, zajedno s drugim optuženim, i to: apelantom i 19 imenovanih optuženih i dr., počinili krivična djela koja im se optužnicom stavljaju na teret. Analizom konkretnih dokaza dostavljenih uz optužnicu u odnosu na apelanta Kantonalni sud je utvrdio da postoji osnovana sumnja o počinjenju radnji krivičnih djela navedenih u rješenju. Navedeno je da je iz uvida u spise utvrđeno da je iskorištavanjem pozicije sutkinje Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) sutkinja tog suda L. F. P. zloupotrijebila ovlasti u predmetima koji su joj bili dodijeljeni u rad i čiji brojevi su navedeni u rješenju (pet predmeta) tako što je po prethodnom dogovoru s apelantom – advokatom, njemu sugerirala da pozivom na brojeve predmeta u kojima je postupala dostavlja tužbe radi utvrđenja prava vlasništva dosjelošću, osiguravajući na taj način da takav podnesak bude zaveden u predmetu kojim je ona zadužena, pa je apelant, u svojstvu punomoćnika tužilaca R. Đ., D. Đ., V. P. i D. Đ., dostavljao optuženoj L. F. P. tužbe protiv većeg broja tuženih lica (S. Đ. i dr.) radi utvrđenja prava vlasništva dosjelošću, sve s ciljem stjecanja prava vlasništva po osnovu sudskih odluka, koji podnesak – tužbu bi zatim izdvojila iz spisa izdajući dnevnu naredbu da se po tom podnesku oformi novi spis i dodijeli njoj u rad. Na taj način je L. F. P. grubim kršenjem odredaba Zakona o parničnom postupku nastavljala postupati u novootvorenom predmetu i preduzimati dalje radnje kojima je stvarala uvjete za donošenje nezakonitih odluka u korist stranaka, koje nikada i nisu bile zvanične inicijalne stranke u postupku, tako što je zaprimljene tužbe fiktivno dostavljala tuženim na odgovor na adresu apelantove advokatske kancelarije da bi, po prijemu podneska kojim navodno tuženi priznaju tužbeni zahtjev, protivno zakonu donosila presude po osnovu priznanja kojim su R. Đ., D. Đ.,V. P. i D. Đ. stekli pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, a kojim preduzetim radnjama su apelant, R. Đ., D. Đ., V. P. i D. Đ. na odlučujući način doprinijeli izvršenju krivičnih djela koje je počinila optužena L. F. P. Da je apelant, kao advokat, pored imena stranaka u tužbama koje je podnosio, fiktivno kao adrese tužilaca ili tuženih navodio adresu svoje kancelarije proizlazi i iz izjava svjedoka S. V. i A. O., koji su po apelantovom nalogu, u svojstvu kurira Općinskog suda, u poštansko sanduče advokata – apelanta dostavljali pismena i dostavnice stanaka iz tužbi iako navedene stranke nikada nisu stanovale na navedenoj adresi. Iz izjave osumnjičenog R. Đ. proizlazi da je njegova obaveza u vezi sa zemljom za koju je smatrao da mu pripada bila samo da „da punomoć advokatu i da će on sve završiti“. Dakle iz navedenih dokaza proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja mu se optužnicom stavljaju na teret.
9. Navedeno je da je u prijedlogu iz optužnice, Kantonalno tužilaštvo, pored ostalog, predložilo da sud u smislu člana 140a. stav 1. tačka a) ZKPFBiH apelantu izrekne zabranu preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti, i to zabranu obavljanja poslova advokata, s obzirom na to da su krivična djela koja mu se stavljaju na teret potvrđenom optužnicom počinjena u vezi s obavljanjem njegovih redovnih poslova u svojstvu odgovornih i službenih lica. Apelant je obavljao odgovorne funkcije advokata na kojim je bio u mogućnosti da njihovom zloupotrebom preduzme radnje počinjenja djela koja mu se stavljaju na teret, a nastavkom rada i obavljanja tih istih dužnosti u mogućnosti je da dođe u kontakt sa svjedocima koje je Kantonalno tužilaštvo u optužnici predložilo saslušati na glavnom pretresu, u prilici da ponovi krivična djela koja mu se stavljaju na teret, te da uništi ili sakrije dokaze koji do sada nisu osigurani, a koje bi Tužilaštvo moglo predložiti kao dodatne dokaze u postupku, zbog čega je predloženo da sud prema sada optuženom apelantu izrekne mjeru zabrane preduzimanja poslovnih aktivnosti i službenih dužnosti, te da rješenje o mjerama zabrane za sada optuženog apelanta dostavi Advokatskoj komori FBiH s ciljem izvršenja te mjere.
10. Kantonalni sud je, slijedeći upute krivičnog vanraspravnog vijeća, u skladu sa zakonskim odredbama odlučio da apelantu zabrani obavljanje određenih advokatskih poslova jer postoji osnovana sumnja da je obavljajući te poslove izvršio navedena krivična djela. Sve inkriminirane radnje apelanta u svojstvu advokata su obavljane u parničnom postupku i u pogledu prometa i raspolaganja nekretninama, te se shodno tome apelantu zabranjuje da obavlja advokatske poslove u parničnom postupku i u svim postupcima vezanim za promet i raspolaganje nekretninama, i to sve u skladu sa članom 140a. stav 1. tačka a) ZKPFBiH.
11. Nasuprot tome, Kantonalni sud je naveo da nije prihvatio prijedlog Tužilaštva iz optužnice da apelantu izrekne zabranu posjećivanja određenih mjesta ili područja, zabranu posjećivanja apelantove advokatske kancelarije. U vezi s tim je navedeno da su apelantu izrečene mjere zabrane sastajanja sa optuženim i svjedocima iz navedene optužnice, da su te mjere postale pravomoćne, te kako se apelantu tim rješenjem zabranjuje obavljanje tačno određenih advokatskih poslova, ne i advokatske djelatnosti u cijelosti, to nije osnovano zabraniti mu da posjećuje svoju advokatsku kancelariju. Ukazano je da se u konkretnom slučaju postupak u odnosu na apelanta vodi za parnične predmete „koji prilikom pretresa advokatske kancelarije nisu pronađeni“, što osnovano ukazuje da bi apelant, obavljajući svoju profesionalnu djelatnost, mogao i ponoviti izvršenje krivičnih djela. Izricanjem mjere zabrane obavljanja svih advokatskih poslova vezanih za zastupanje u parničnim postupcima i svim postupcima vezanim za promet i raspolaganje nekretninama se, prema ocjeni Kantonalnog suda, može ograničiti mogućnost ponavljanja izvršenja istih ili istovrsnih krivičnih djela za koja je apelant optužen. Kantonalni sud je također naveo da je imao u vidu da je suđenje u predmetnom postupku još uvijek u početnoj fazi, „da glavni pretres još nije ni otvoren“, da protek vremena ne dovodi u pitanje opravdanost određivanja mjera zabrana, predloženih prijedlogom iz optužnice, te da se protekom vremena nisu promijenile okolnosti i realna potreba izricanja mjera zabrana.
12. Kantonalni sud je Rješenjem broj 09 0 K 026508 19 Kv 102 od 17. aprila 2018. godine (Ustavni sud konstatira da se ovdje radi o očiglednoj omašci u kucanju u dijelu koji se odnosi na godinu, te da je godina donošenja ovog rješenja 2019) odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja od 29. marta 2019. godine, koju je apelant podnio 9. aprila 2019. godine. Nakon toga, Kantonalni sud je donio i Rješenje broj 09 0 K 026508 19 Kv 103 od 26. aprila 2019. godine kojim je kao neosnovanu odbio žalbu apelantovog branioca (podnesenu preporučenom pošiljkom 3. aprila 2019. godine) protiv rješenja od 29. marta 2019. godine (budući da je „zbog omaške suda“, kako je navedeno u rješenju, propustio da odluči i o žalbi apelantovog branioca). Zatim su u oba rješenja izneseni pojedinačni navodi iz apelantove žalbe, te žalbe njegovog branioca.
13. Nakon što je osporeno rješenje ispitalo u granicama žalbenih navoda i po službenoj dužnosti u smislu člana 338. u vezi sa članom 321. ZKPFBiH, vijeće Kantonalnog suda je (u odvojenim rješenjima) zaključilo da su žalbe neosnovane. U tom kontekstu je prije svega ponovljeno koja su krivična djela apelantu i ostalim optuženim stavljena na teret, te je ukazano da iz pobijanog rješenja proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio navedena krivična djela budući da dokazi uz optužnicu upućuju na takav zaključak koji je u potpunosti prihvatilo vijeće Kantonalnog suda. Također je ocijenjen pravilnim stav iz prvostepenog rješenja da se apelantu izriče zabrana obavljanja advokatske djelatnosti tako što mu se zabranjuje obavljanje svih advokatskih poslova vezanih za zastupanje u parničnim postupcima i svim postupcima vezanim za promet i raspolaganje nekretninama, odnosno ne u cjelini jer je apelant navedena krivična djela počinio u vezi s obavljanjem profesionalne advokatske djelatnosti vezano za tačno određenu vrstu postupaka pred sudom, a kako za to postoji osnovana sumnja.
14. Nadalje, vijeće Kantonalnog suda je navelo da je izrečena mjera zabrane donijeta u skladu sa zaključcima Ustavnog suda iz Odluke broj AP 302/17 od 7. marta 2017. godine da je advokatura profesionalna djelatnost na koji način advokat osigurava svoju egzistenciju, i da miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se osigurao legitiman cilj i da se mora održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Dakle, u skladu s navedenim zaključcima Ustavnog suda apelantu je izrečena mjera zabrane obavljanja svih advokatskih poslova vezanih za zastupanje u parničnim postupcima i svim poslovima vezanim za promet i raspolaganje nekretninama, odnosno djelimično mu je ograničeno pravo da obavlja svoju profesionalnu advokatsku djelatnost u smislu člana 140d. stav 2. ZKPFBiH s obzirom na to da se protiv apelanta vodi postupak zbog krivičnih djela počinjenih u vezi s obavljanjem upravo advokatske djelatnosti vezane za „zastupanje u parničnim i drugim postupcima vezanim za promet i raspolaganje nekretninama“, a sve da bi se osigurao legitiman cilj, odnosno da bi se spriječilo da apelant vršenjem navedenih advokatskih poslova ne ponovi krivična djela vezana za promet i raspolaganje nekretninama. Navedenim mjerama nije ugrožena ni apelantova egzistencija niti njegovo pravo na imovinu iz razloga što mu je samo djelimično ograničeno pravo da obavlja advokatsku djelatnost.
15. Neosnovanim su ocijenjeni žalbeni prigovori da drugim advokatima – optuženim u istom predmetu nisu izrečene mjere zabrane zato što se mjere zabrane određuju, produžavaju ili ukidaju ocjenom konkretnih zakonskih razloga u odnosu na svakog pojedinog optuženog.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Do navedenih povreda je došlo zbog proizvoljne primjene odredaba procesnog prava, koja je rezultirala povredom prava na djelotvoran pravni lijek, „što je u konačnici dovelo do povrede prava na pravično suđenje, odnosno prava na imovinu“. Arbitrarnost se u konkretnom slučaju ogleda u izricanju zabrane obavljanja svih advokatskih poslova vezanih za zastupanje u parničnim postupcima, te u nepostupanju Kantonalnog suda u skladu sa članom 140b. stav (7) ZKPFBiH. Apelant navodi da mu je prvostepenim rješenjem od 29. marta 2019. godine određena mjera zabrane obavljanja poslova u advokaturi tako što mu se zabranjuje obavljanje svih advokatskih poslova vezanih za zastupanje u parničnim postupcima i svim postupcima vezanim za promet i raspolaganje nekretninama. Apelant smatra da je predmetna mjera preširoko postavljena, imajući u vidu da mu je zabranjeno postupanje u svim parničnim predmetima, a da krivični postupak koji se protiv njega vodi ne zahtijeva toliko ograničavanje obavljanja advokatske djelatnosti. Parnični postupak sadrži više grana prava (radno pravo, obligaciono pravo, porodično pravo, što uključuje i bračno pravo itd.), pa ograničavanje obavljanja svih parničnih poslova izlazi van potrebnog ograničavanja u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Konkretno, krivično djelo za koje se apelant tereti može se dovesti u vezu s prometom nekretnina i apelantu je prihvatljivo da mu bude zabranjeno obavljanje poslova koji se odnose na nekretnine. Ali, za apelanta je sporna činjenica da mu je ograničeno obavljanje dijela advokatske djelatnosti koji nema nikakvu poveznicu s krivičnim djelom za koje se on tereti, a direktno utječe na njegovo egzistencijalno pitanje. Apelant napominje da je u istom krivičnom predmetu prema drugim optuženima, koji također obavljaju advokatsku djelatnost, donesena mjera koja im ne ograničava postupanje u svim parničnim predmetima, nego je explicite navedeno da im je zabranjeno da se bave konkretnom granom prava u okviru parničnog postupka. Preciznije, apelant se poziva na Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 K 026343 18 Kv 32 od 5. juna 2018. godine kojim je uvažena žalba S. S. (optužene u istom predmetu kao i apelant), nakon čega joj je dozvoljeno da se bavi advokaturom uz preciziranje kojim određenim i konkretnim poslovnim aktivnostima se ne može baviti, odnosno zabranjeno joj je vođenje imovinsko-pravnih sporova u parničnom postupku pred sudovima BiH iz grane imovinskog prava, naročito stvarnog prava, rješavanje imovinsko-pravnih odnosa u vezi s navedenom oblašću, kao i pružanje pravne pomoći prilikom prometa nekretnina, dok druge djelatnosti iz oblasti advokature može slobodno obavljati. Navodi da je „identičan stav Kantonalni sud zauzeo i u Rješenju broj 09 0 K 026508 1 8 Kv 93 od 19. decembra 2018. godine u slučaju E. K. i M. M. (također optuženim u istom krivičnom predmetu)“. Ograničavanje apelanta da se bavi bračnim pravom, radnim pravom itd. predstavlja neproporcionalnost između upotrijebljenih sredstava i cilja koji je potrebno postići. Pored toga, apelant navodi da je Kantonalni sud donio drugostepeno rješenje po žalbi odbrane 26. aprila 2019. godine mada je apelant posredstvom branioca na rješenje od 29. marta 2019. godine uložio žalbu 3. aprila 2019. godine. Imajući u vidu navedeno, sud nije odlučio o žalbi u roku od tri dana kako je propisano članom 140. stav (7) ZKPFBiH, nego su prošla 23 dana. Istovremeno, na isto rješenje je i apelant lično podnio žalbu 9. aprila 2019. godine, a drugostepeno rješenje je primio 22. aprila 2019. godine, dakle i u tom slučaju je proteklo 13 dana. Imajući u vidu da se u navedenoj situaciji radi o apelantovim egzistencijalnim pitanjima, došlo je do kršenja apelantovog prava na imovinu te (u smislu stava Ustavnog suda iz paragrafa 44-45 Odluke broj AP 302/17) i prava na djelotvoran pravni lijek. U vezi s gore opisanim, apelant se poziva i na više drugih odluka Ustavnog suda. Apelant je predložio i donošenje privremene mjere na način detaljno preciziran u apelaciji.
b) Odgovor na apelaciju
17. Kantonalni sud je naveo da se u podnijetoj i potvrđenoj optužnici apelantu stavlja na teret učestvovanje u svojstvu advokata u fingiranim parničnim postupcima koji su vođeni pred Općinskim sudom vezanim za promet i raspolaganje nekretninama pod nadzorom i usaglašavanjem s organizatorom grupe za organizirani kriminal Alijom Delimustafićem s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi sebi i drugome, a kako je to decidirano naznačeno pod tačkama II (3a, 3c i 6) optužnice. S obzirom na to da je apelant navedena krivična djela počinio u vezi s obavljanjem profesionalne advokatske djelatnosti vezano za tačno određenu vrstu postupaka pred sudom (parničnim postupcima vezanim za promet i raspolaganje nekretninama), a kako za to postoji osnovana sumnja, to su mu izrečene zabrane obavljanja advokatske djelatnosti tako što mu se zabranjuje obavljanje svih advokatskih poslova vezanih za zastupanje u parničnim postupcima i svim postupcima vezanim za promet i raspolaganje nekretninama, odnosno ne u cjelini. Nadalje, pobijanim rješenjem je navedeno da se predložena mjera zabrane apelantu određuje u smislu odredbe člana 140a. stav 1. tačka a) ZKPFBiH s obzirom na to da je obavljao odgovorne funkcije advokata na kojim je bio u mogućnosti da njihovom zloupotrebom preduzme radnje počinjenja krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret, a kako za to postoji osnovana sumnja, a nastavkom rada i obavljanja tih istih dužnosti u prilici je da ponovi krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Navedenim mjerama nije ugrožena egzistencija, niti pravo apelanta na imovinu iz razloga što mu je samo djelimično ograničeno pravo da obavlja advokatsku djelatnost. Neosnovanim su ocijenjeni prigovori da su drugim advokatima – optuženim u istom predmetnom spisu izrečene mjere zabrane u manjem obimu zato što se mjere zabrane određuju, produžavaju ili ukidaju ocjenom konkretnih zakonskih razloga u odnosu na svakog pojedinog optuženog.
18. Kantonalno tužilaštvo je navelo da su osporena rješenja osnovana zato što se apelant navedenom optužnicom tereti za počinjenje krivičnih djela u vezi s njegovim zanimanjem, odnosno advokaturom. Prilikom izvršenja krivičnih djela, apelant je bio uporan, istrajan i odlučan, krivična djela je činio u dužem vremenskom periodu, što ukazuje da postoji opasnost da će ih ponoviti i u budućnosti, odnosno da će ponovo činiti krivična djela kao advokat u parničnim postupcima i postupcima u vezi s nekretninama. Kantonalno tužilaštvo smatra da ovakvom zabranom nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu, kako se to tvrdi u apelaciji, iz prostog razloga što apelantu nije u cijelosti zabranjeno da se bavi advokaturom. Dakle, apelant se kao advokat može baviti „krivičnim pravom, porodičnim pravom, nasljednim pravom, radnim sporovima, upravnim postupkom, obligacijama itd.“, te da je širok dijapazon pravnih oblasti kojima se apelant kao advokat može baviti i na navedeni način osigurati svoju egzistenciju.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14). Za potrebe ove odluke koristit će se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 140a. stav (1) tačka a) Ostale mjere zabrane (1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:
a) zabranu preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti, Član 140b. st. (1) i (7) Izricanje mjera zabrane (1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja.
(7) Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane, stranka odnosno branitelj može podnijeti žalbu, a tužitelj i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 25. stav (6) ovog Zakona u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.
Član 140d. stav (2) Ograničenja u pogledu sadržaja mjera zabrane (2) Mjerama zabrane ne može se ograničiti pravo osumnjičenog ili optuženog [ ] da obavlja svoju profesionalnu djelatnost, osim ako se postupak vodi zbog krivičnog djela učinjenog u vezi sa obavljanjem te djelatnosti.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije
22. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava iz člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da su apelantovi navodi zasnovani na navodima o arbitrarnoj primjeni prava, koji se ispituju u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u toku. Saglasno praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje da li je poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u načelu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
23. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporeno rješenje ne predstavlja utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, AP 6728/18, tač. 23- 25).
24. Saglasno navedenom, imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije preuranjena. Dopustivost u odnosu na ostala prava
25. Razmatrajući dopustivost predmeta u odnosu na ostale navode apelacije, Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju osporava rješenja Kantonalnog suda br. 09 0 K 026508 19 Kv 103 od 26. aprila 2019. godine i 09 0 K 026508 19 Kv 102 od 17. aprila 2019. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena rješenja apelant je primio 29. aprila i 20. maja 2019. godine, a apelacija je podnesena 3. juna 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, taj dio apelacije ispunjava uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u dijelu koji se odnosi na navode o povredi prava na imovinu i djelotvoran pravni lijek ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant ističe da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
29. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
30. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su u predmetnom postupku, optuženom apelantu, na osnovu prijedloga Kantonalnog tužilaštva sadržanog u optužnici, Rješenjem broj 09 0 K 026508 18 Kps 21 od 3. jula 2018 godine određene mjere zabrane sastajanja sa svjedocima i optuženim iz predmetne optužnice, u kom dijelu je rješenje potvrđeno Rješenjem krivičnog vijeća Kantonalnog suda broj 09 0 K 026508 18 Kv 79 od 19. septembra 2018. godine, pa u odnosu na apelanta egzistira ta mjera zabrane. Nasuprot tome, druge, u optužnici predložene mjere zabrane, u odnosu na apelanta su bile predmet odlučivanja u više navrata, te su one tek donošenjem osporenih rješenja ovom apelacijom postale pravomoćne. Dakle, osporenim rješenjima je odlučivano o mjerama zabrane preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti i službenih dužnosti iz člana 140a. stav 1. tačka a) ZKPFBiH, konkretno zabrani obavljanja advokatske djelatnosti, te mjeri zabrane posjećivanja apelantove advokatske kancelarije. Budući da je Kantonalni sud osporenim rješenjem odbio prijedlog da se apelantu izrekne mjera zabrane posjećivanja njegove advokatske kancelarije, proizlazi da su osporenim rješenjima apelantu izrečene mjere zabrane preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službene dužnosti iz člana 140a. stav 1. tačka a) ZKPFBiH, i to obavljanja poslova u advokaturi tako što mu se „zabranjuje obavljanje svih advokatskih poslova vezanih za zastupanje u parničnim postupcima i svim postupcima vezanim za promet i raspolaganje nekretninama“. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant, u suštini, ne osporava izrečenu mjeru nego njen obim, odnosno „zabranu obavljanja svih advokatskih poslova vezanih za zastupanje u parničnim postupcima“. Budući da Ustavni sud, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li izrečenom mjerom zabrane obavljanja poslova u advokaturi, na način kako je to određeno u osporenim rješenjima, došlo do povrede apelantovog prava na imovinu.
31. Ustavni sud podsjeća da je prilikom ispitivanja navoda o povredi prava na imovinu najprije potrebno utvrditi da li se radi o apelantovoj imovini u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je isto pravno pitanje razmatrao u svojoj Odluci broj AP 302/17 od 7. marta 2017. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 302/17, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je, nakon detaljne analize, utvrdio: „31. [...] da se apelant bavi pružanjem advokatskih usluga kao profesionalnom djelatnošću, na koji način osigurava svoju egzistenciju, pa se stoga bavljenje advokatskom djelatnošću može okarakterizirati kao imovina koja uživa zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.“ Dalje, u toj odluci Ustavni sud je zaključio: „32. [...] da je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovu imovinu u smislu drugog pravila iz stava 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.“
32. S obzirom na to, Ustavnom sudu ostaje da odgovori na sljedeća pitanja: (a) je li miješanje predviđeno zakonom, (b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i (c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa.
33. U pogledu pitanja je li miješanje predviđeno zakonom, Ustavni sud zapaža da su osporena rješenja, kojim je potvrđeno prvostepeno rješenje (kojim je izrečena mjere zabrane obavljanja svih advokatskih poslova vezanih za zastupanje u parničnim postupcima i svim postupcima vezanim za promet i raspolaganje nekretninama), donesena u nastavku krivičnog postupka, nakon podizanja optužnice protiv apelanta (i ostalih) u istom krivičnom predmetu. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud svoje odluke zasnovao na odredbama ZKPFBiH. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su odredbama člana 140a. ZKPFBiH propisane „ostale mjere zabrane“, odnosno da je tim odredbama propisano da „kada okolnosti slučaja na to ukazuju, sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane: a) zabranu preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti“. Dalje, Ustavni sud ukazuje i na odredbe člana 140d. stav 2. ZKPFBiH kojim je propisano da se „mjerama zabrane ne može [...] ograničiti pravo [...] optuženog da obavlja svoju profesionalnu djelatnost, osim ako se postupak vodi zbog krivičnog djela učinjenog u vezi s obavljanjem te djelatnosti“. Ustavni sud podsjeća da ZKPFBiH, kao relevantni zakon koji je primijenjen u konkretnom slučaju, ispunjava uvjete u pogledu dostupnosti, tj. pristupačnosti (objavljen je u „Službenim novinama FBiH“ koje su javno glasilo) i uvjete jasnoće (s obzirom na to da su primijenjene odredbe ZKPFBiH dovoljno jasno formulirane u smislu da svako može shvatiti način i uvjete pod kojima se provodi postupak izricanja mjera zabrane u krivičnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju miješanje u apelantovo pravo na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom u smislu standarda Evropske konvencije.
34. U vezi sa sljedećim pitanjem, da li miješanje u pravo na apelantovu imovinu ima legitiman cilj od javnog interesa, Ustavni sud ukazuje na to da je Evropski sud ustanovio da domaće vlasti uživaju široko polje procjene prilikom donošenja odluka koje su vezane za miješanje u imovinska prava pojedinaca zbog neposrednog poznavanja društva i njegovih potreba. Odluka da se izvrši miješanje u nečiju imovinu često uključuje razmatranje političkih, ekonomskih i socijalnih pitanja o kojima će se mišljenja u okviru demokratskog društva bitno razlikovati. Stoga će se presuda domaćih vlasti poštovati, osim ako je očigledno bez opravdanog osnova (vidi Evropski sud, James i dr. protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, stav 46). U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je izricanje mjera zabrane u službi zakonitog cilja u javnom interesu koji se ogleda u osiguranju uvjeta za efikasno vođenje krivičnog postupka, što nesumnjivo predstavlja legitiman cilj od javnog interesa. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je u predmetnom postupku, konkretnim osporenim rješenjima, kojim je apelantu suštinski izrečena mjera koja ima za posljedicu ograničenje apelantovog prava da obavlja advokatsku djelatnost, došlo do miješanja u apelantovu imovinu koje je predviđeno zakonom (relevantne odredbe ZKPFBiH) u službi zakonitog cilja (osiguranje uvjeta za efikasno vođenje postupka), te Ustavni sud treba dalje utvrditi da li je uspostavljena pravična ravnoteža između apelantovog prava i općeg interesa.
35. Međutim, postavlja se pitanje da li je u konkretnom slučaju miješanje u apelantovu imovinu proporcionalno tom zakonitom cilju koji se želi postići, odnosno da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. U vezi s tim, Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati pravičan odnos između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi poseban i pretjeran teret (ibid, st. 46. i 50). Naravno, pitanje da li je pravična ravnoteža zaista postignuta postaje relevantno samo ako i kada se utvrdi da je miješanje u pitanju zadovoljilo navedeni uvjet zakonitosti i da nije bilo proizvoljno (vidi Evropski sud, Iatridis protiv Grčke [VV] broj 31107/96, stav 58, ECHR 1999-II).
36. Cijeneći proporcionalnost u pogledu miješanja u apelantovu imovinu u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud podsjeća da je Kantonalni sud osporenim drugostepenim rješenjima od 17. i 26. aprila 2019. godine potvrdio odluku iz prvostepenog rješenja (od 29. marta 2019. godine), te opravdao izricanje mjere zabrane bavljenja advokatskom djelatnošću u reduciranom obimu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud rješenjem od 29. marta 2019. godine, prilikom izricanja mjere zabrane obavljanja svih advokatskih poslova vezanih za zastupanje u parničnim postupcima i svim postupcima vezanim za promet i raspolaganje nekretninama rukovodio stavom da ta mjera još uvijek predstavlja nužnu mjeru, da je apelant sve inkriminirane radnje obavljao u svojstvu advokata u parničnom postupku i u pogledu prometa i raspolaganja nekretninama, da okolnosti upućuju da bi apelant, obavljajući svoju profesionalnu djelatnost, mogao i ponoviti izvršenje krivičnih djela. Pri tome je Kantonalni sud istakao da je analizom konkretnih dokaza dostavljenih uz optužnicu u odnosu na apelanta utvrdio da postoji osnovana sumnja o počinjenju radnji krivičnih djela, koji dokazi su precizirani u rješenju. Dakle, Kantonalni sud je zaključio da je apelant pri preduzimanju radnji, pobliže opisanih u optužnici i rješenjima, zloupotrebom pozicije advokata preduzimao radnje počinjenja krivičnih djela za koja je optužen. Ukazano je da se u konkretnom slučaju postupak u odnosu na apelanta vodi za parnične predmete „koji prilikom pretresa advokatske kancelarije nisu pronađeni“, što osnovano ukazuje da bi apelant, obavljajući svoju profesionalnu djelatnost, mogao i ponoviti izvršenje krivičnih djela. Izricanjem mjere zabrane obavljanja advokatskih poslova koji su u vezi s počinjenim krivičnim djelom, na način da mu se zabranjuje obavljanje svih advokatskih poslova vezanih za zastupanje u parničnim postupcima i svim postupcima vezanim za promet i raspolaganje nekretninama, prema ocjeni Kantonalnog suda, može se ograničiti mogućnost ponavljanja izvršenja istih ili istovrsnih krivičnih djela za koja je apelant optužen.
37. Kantonalni sud je u predmetnom postupku u kojem su donesena osporena rješenja iznio stav da prikupljeni dokazi upućuju na osnovanu sumnju da je apelant imao važnu ulogu u procesu djelovanja grupe za organizirani kriminal, te da je nezakonito postupao u predmetima koji su bili u vezi s nekretninama, na način detaljno opisan u optužnici, odnosno osporenim rješenjima. Dakle, Kantonalni sud je u predmetnom postupku suštinski zaključio da postoji opasnost da bi apelant, ukoliko mu se ne bi zabranilo da obavlja advokatsku djelatnost u parničnim postupcima i svim postupcima vezanim za promet i raspolaganje nekretninama, ponovio ili izvršio ista ili istovrsna krivična djela koja su mu optužnicom stavljena na teret. Na sličan zaključak je ukazalo i Kantonalno tužilaštvo u svom odgovoru na predmetnu apelaciju u kojem je ukazalo da je apelant bio uporan, istrajan i odlučan, te je krivična djela činio u dužem vremenskom periodu, što ukazuje da postoji opasnost da će ih ponoviti i u budućnosti, odnosno da će ponovo učiniti krivična djela kao advokat u parničnim postupcima i postupcima u vezi s nekretninama.
38. Ustavni sud podsjeća da je identičan stav, naveden u prethodnom dijelu ove odluke, zauzeo prilikom odlučivanja o istom pitanju, to jest izricanju mjera zabrane obavljanja poslova u advokaturi, i to svih advokatskih poslova vezanih za zastupanje u parničnim postupcima u Odluci broj AP 1768/19 od 10. septembra 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), koji stav slijedi i u ovoj odluci.
39. Međutim, Ustavni sud smatra da se razlozi Kantonalnog suda kojim su apelantu izrečene mjere zabrane u konkretnom slučaju, bez jasne konkretizacije na koji način u trenutku donošenja osporenog rješenja postoji opasnost da bi apelant, ukoliko mu se ne bi zabranilo da obavlja advokatsku djelatnost u parničnim postupcima i svim postupcima vezanim za promet i raspolaganje nekretninama, ponovio ili izvršio ista ili istovrsna krivična djela koja su mu optužnicom stavljena na teret, u okolnostima konkretnog slučaja čine nedovoljno ubjedljivim i jasnim. U prilog navedenom stavu Ustavnog suda ide i činjenica da je upravo u predmetnom postupku u kojem je doneseno osporeno rješenje apelantu, osim navedene mjere zabrane (djelimičnog) obavljanja advokatske djelatnosti, izrečena i mjera sastajanja sa svim optuženim iz optužnice od 6. oktobra 2017. godine, kao i sa svjedocima navedenim u toj optužnici. Navedenom mjerom se, prema mišljenju suda, doprinosi osiguranju efikasnog vođenja navedenog postupka u konkretnoj krivičnoj stvari, te održavanju njegovog nesmetanog kontinuiteta.
40. Ustavni sud ne može prihvatiti opravdanom argumentaciju Kantonalnog tužilaštva (iz odgovora na apelaciju) da apelant, u kontekstu izrečene mjere ograničenog obavljanja advokatske djelatnosti i osiguranja njegove egzistencije, ima i dalje mogućnost obavljanja poslova iz npr. oblasti obligacionog, porodičnog i nasljednog prava, te radnih sporova itd. budući da je upravo parnični postupak (koji je u cijelosti obuhvaćen mjerom zabrane apelantu) redovni put pravne zaštite u području građanskopravnih odnosa pa tako, između ostalog, i pojedinih navedenih oblasti prava na koje je Kantonalno tužilaštvo ukazalo u općenitom smislu u svom odgovoru na apelaciju.
41. Slijedom navedenog, proizlazi da mjera zabrane obavljanja svih advokatskih poslova vezanih za zastupanje u parničnim postupcima predstavlja pretjeran teret za apelanta, te da je stoga miješanje u apelantovu imovinu neproporcionalno, zbog čega apelant snosi pretjeran teret koji narušava pravičnu ravnotežu između javnog i apelantovog interesa, što je suprotno standardima zaštite prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju izricanjem mjere zabrane obavljanja poslova u advokaturi, i to svih advokatskih poslova vezanih za zastupanje u parničnim postupcima, prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
42. Ustavni sud naročito podsjeća da je identičan stav, naveden u prethodnom dijelu ove odluke, zauzeo prilikom odlučivanja o istom pitanju, to jest izricanju mjera zabrane obavljanja poslova u advokaturi, i to svih advokatskih poslova vezanih za zastupanje u parničnim postupcima u Odluci broj AP 1768/19 od 10. septembra 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), koji stav slijedi i u ovoj odluci.
43. Dalje, Ustavni sud će ispitati i apelantove navode da o njegovoj žalbi na rješenje (od 29. marta 2019. godine) Kantonalni sud nije odlučio u zakonom propisanom roku. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se Kantonalni sud nije izjasnio na ove apelantove navode. Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je Kantonalni sud o apelantovoj žalbi odlučio osmog dana (računajući i dan predaje žalbe u pisarnicu) od dana predaje žalbe, a o žalbi apelantovog branioca 23. dana od dana predaje pošiljke sa žalbom u poštu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 140b. stav (7) ZKPFBiH propisano: „Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane, [...] može se podnijeti žalba [...]. O žalbi odlučuje vijeće u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.“ U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud nije odlučio o apelantovoj žalbi u zakonom propisanom roku od tri dana, nego je, budući da su žalbe protiv istog rješenja podnijeli i apelant i njegov branilac, o žalbama odvojeno odlučivao, i to u roku od osam i 23 dana.
44. Pri tome, Ustavni sud smatra da Kantonalni sud ne može ekskulpirati činjenica da je odredbama tog člana propisano da žalba ne zadržava izvršenje rješenja jer je njegova obaveza da u roku propisanom tim odredbama odluči o podnesenoj žalbi. Ovo pogotovo zato što se izrečenim mjerama zabrane dovode u pitanje i apelantova egzistencijalna pitanja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da Kantonalni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, nije poštovao odredbe člana 140b. stav (7) ZKP-a kada o apelantovoj žalbi nije odlučio u roku od tri dana propisanom tim odredbama, pa stoga (i) iz tog razloga miješanje u apelantovu imovinu nije izvršeno u skladu sa zakonom u odnosu na njegov proceduralni aspekt.
45. Prema svemu navedenom, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
46. Član 13. Evropske konvencije glasi:
Član 13.
Svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima, bez obzira na to da li su povredu učinile osobe koje su postupale u službenom svojstvu.
47. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 13. Evropske konvencije propisano da svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima, bez obzira na to da li su povredu učinila lica koja su postupala u službenom svojstvu. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je apelant imao na raspolaganju pravna sredstva – žalbu kojima je mogao osporiti osnovanost izrečenih mjera zabrane, što je i koristio. Međutim, Ustavni sud uočava da se srž apelantovog prigovora na osnovu tog člana odnosi na nedjelotvornost, a ne na nepostojanje dostupnih pravnih sredstava.
48. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 302/17 od 7. marta 2017. godine, ispitujući navode istog apelanta, zaključio, između ostalog, da je zbog toga što o apelantovoj žalbi nije odlučeno u roku od tri dana, već nakon 51 dan od isteka roka propisanog odredbama člana 140b. stav (7) ZKP-a (vidi tačku 48) došlo i do povrede apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije budući da apelantova žalba u konkretnom slučaju nije bila „djelotvorna“ u smislu sprečavanja navodne povrede njegovog prava na imovinu i trajanja te povrede.
49. Imajući u vidu da je identično pravno pitanje Ustavni sud razmatrao u Odluci broj AP 302/17 (u kojoj je utvrdio povredu apelantovog prava), te da i u nastavku postupka (iz kojeg je proizašlo osporeno rješenje) Kantonalni sud nije postupao u zakonom propisanom roku (o apelantovoj žalbi je odlučeno van roka propisanog u odredbi člana 140b. stav (7) ZKPFBiH), Ustavni sud zaključuje da žalba koju je apelant podnio protiv rješenja kojim su mu određene mjere zabrane nije bila „djelotvorno“ pravno sredstvo te da je, stoga, došlo do povrede i apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada mjere zabrane izrečene apelantu u skladu sa zakonom i u službi zakonitog cilja ne postižu pravičnu ravnotežu između cilja kojem se teži i apelantovih ustavnih prava.
51. Ustavni sud, također, zaključuje da je zbog takvog postupanja Kantonalnog suda došlo i do povrede apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije budući da apelantova žalba u konkretnom slučaju nije bila „djelotvorna“ u smislu sprečavanja navodne povrede njegovog prava na imovinu i trajanja te povrede.
52. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević