Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5122/17 (Ž. G., N. G. i T. G.)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Zastara
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Nekretnina
  • Eksproprijacija
  • Naknada
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5122/17

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5122/17, rješavajući apelaciju Živka Gelića i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Živka Gelića, Nevijana Gelića i Todora Gelića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 P 016440 16 Gž 2 od 5.

oktobra 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši broj 73 0 P 016440 15 P 2 od 22. januara 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Živko Gelić, Nevijan Gelić i Todor Gelić (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant, trećeapelant ili apelanti) iz Kotor Varoši, zastupani po Mili Baltić, advokatu iz Banjaluke, podnijeli su 5. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 P 016440 17 Rev od 12. oktobra 2017. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 P 016440 16 Gž 2 od 5. oktobra 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 P 016440 15 P 2 od 22. januara 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno grupnom odlukom o dopustivosti broj AP 2066/16 od 7. marta 2017. godine, između ostalih, odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 4539/16 koju su apelanti podnijeli 1. decembra 2016. godine protiv Presude Okružnog suda broj 73 0 P 016440 16 Gž 2 od 5. oktobra 2016. godine budući da u vrijeme donošenja te odluke Vrhovni sud nije bio donio odluku povodom revizije apelanata.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i tužene Opštine Kneževo (u daljnjem tekstu: tužena), zastupane po Pravobranilaštvu Republike Srpske – sjedište zamjenika u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), zatraženo je 24. decembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Okružni sud, Osnovni sud i Pravobranilaštvo su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 24. do 31. decembra 2018. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 P 016440 15 P 2 od 22. januara 2016. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tužena da apelantima kao solidarnim povjeriocima „na ime naknade za korišćenje nepokretnosti“ pobliže precizirane kao u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nepokretnosti) za period od 1. januara 2004. godine do 1. oktobra 2015. godine isplati svaki mjesec 55,00 KM, odnosno ukupan iznos od 7.755,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na način preciziran u izreci, te da im tužena naknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom apelanti su obavezani da tuženoj naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 7.895,00 KM.

7. Osnovni sud je u obrazloženju naveo da su u toku dokaznog postupka izvedeni brojni dokazi (između ostalih, uvidom u nalaz vještaka geodetske struke Zorana Gavrića od 8. novembra 2013. godine i vještaka poljoprivredne struke Dalibora Đajića od 28. oktobra 2013. godine i Dragana Mandića od 10. februara 2014. godine, uvidom u zemljišne knjige, saslušanjem parničnih stranaka i dr. dokazi), čiji je sadržaj prezentovan u obrazloženju presude. Na osnovu izvedenih dokaza, Osnovni sud je utvrdio da su se pravni prednici apelanata – roditelji apelanata (u daljnjem tekstu: pravni prednici apelanata) do početka rata 1992. godine na predmetnim nepokretnostima bavili stočarstvom, gdje su imali stambene i pomoćne objekte pobliže navedene kao u obrazloženju presude, koji su uništeni tokom ratnih dešavanja. Tužena je poslije 2000. godine bez prethodno provedenog postupka eksproprijacije i odobrenja za građenje na predmetnim nepokretnostima započela i izgradila (na izvorištu Manatovac) objekat za kaptažu vode površine 106 m² i cjevovod za snabdijevanje vodom Kneževa. Nepokretnost na kojoj je tužena izgradila navedeni objekat je identifikovana nalazom vještaka geodetske struke, koji je sačinjen nakon uviđaja na licu mjesta. Dalje, taj sud je utvrdio da je tužena 2008. godine nudila predniku apelanata naknadu u iznosu od 5.000,00 KM za izgrađeni kaptažni objekat na predmetnoj parceli, koju otac apelanata nije prihvatio. Dalje, da je riječ o nepokretnosti, sada u susvojini apelanata, proizlazi iz nalaza vještaka geodetske struke i zemljišnoknjižnog uloška, iz kojih slijedi da su apelanti po osnovu nasljeđa nakon smrti oca 2009. godine upisani kao suvlasnici na predmetnoj nepokretnosti sa dijelom od po 1/3. Nadalje, taj sud je utvrdio da nije proveden postupak eksproprijacije predmetne nepokretnosti, što je potvrđeno iskazom svjedoka koji je bio zaposlenik Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove, gdje je radio kao rukovodilac, čiji iskaz tokom trajanja predmetnog postupka tužena nije osporila.

8. Osnovni sud je dalje utvrdio da je među parničnim strankama sporno da li je tužena dužna da isplati apelantima naknadu za korišćenje njihove nepokretnosti na kojoj je izgrađen kaptažni objekat. Odlučujući o spornom pitanju, pri tome imajući u vidu da nije proveden postupak eksproprijacije predmetne nepokretnosti na kojoj je tužena izgradila predmetni objekat, Osnovni sud je zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja postoji odnos „faktičke eksproprijacije“, izuzimanje zemljišta od građana (u ovom slučaju od apelanata), bez donošenja odluke, rješenja o izuzimanju zemljišta, kao i da faktičko izuzimanje zemljišta predstavlja osnov za ostvarivanje prava na naknadu za izuzeto zemljište. Faktičko izuzimanje zemljišta predstavlja osnov za ostvarivanje prava na naknadu za izuzeto zemljište, na koji način se štite subjektivna prava fizičkih lica koja imaju nepokretnosti (više se ne radi o privatnom dobru nego o javnom dobru). Imajući u vidu navedeno, prema ocjeni tog suda, apelanti bi kao korisnici izuzetog zemljišta imali pravo na naknadu za izuzetu nepokretnost, bez provedenog postupka eksproprijacije. U vezi s tim je navedeno da se odredbama Zakona o eksproprijaciji uređuju uslovi, način i postupak eksproprijacije nepokretnosti za izvođenje radova od opšteg interesa, da postoji zakonska procedura za izuzimanje zemljišta od građana i ona podrazumijeva donošenje odluke – rješenja o izuzimanju zemljišta, a što u konkretnom slučaju nije učinjeno jer nije proveden postupak eksproprijacije izuzetih nepokretnosti. Dakle, kako je tužena ne samo dozvolila izgradnju kaptažnog objekta od javnog interesa na zemljištu koje nije eksproprisano nego je i izgradila taj objekat, to se, prema obrazloženju Osnovnog suda, radi o propustu tužene koja snosi odgovornost prema vlasniku ili korisniku zemljišta jer je ono privedeno namjeni, a da prethodno nije izuzeto. Dalje, taj sud je utvrdio da je neosnovan prigovor zastarjelosti. Naime, navedeno je da u slučaju faktičke eksproprijacije (izvođenja radova od javnog interesa koji imaju za posljedicu potpuno ili djelimično izuzimanje prava svojine fizičkih ili pravnih lica na nepokretnostima iako ne postoji odluka o oduzimanju odnosno o utvrđivanju opšteg interesa, a ni rješenje o eksproprijaciji) postoji usaglašeno pravno shvatanje da zahtjev za novčanu naknadu zbog izvršene faktičke eksproprijacije ne zastarijeva. U slučaju faktičke eksproprijacije fizička i pravna lica lišena su prava svojine, pa je osnov tužbenog zahtjeva u stvari zahtjev za povraćaj stvari. Budući da povrat i uspostavljanje pređašnjeg stanja nisu mogući zbog privođenja namjeni ranije nepokretnosti (u ovom slučaju na parceli apelanata je izgrađen kaptažni objekat i cjevovod za vodovod Manatovac – Kneževo koji je u upotrebi), to, prema ocjeni tog suda, apelantima pripada pravo da traže naknadu za oduzete nepokretnosti. Stoga, Osnovni sud smatra da su apelanti aktivno legitimisani da potražuju naknadu koja vlasnicima treba da bude određena u skladu sa odredbama Zakona o eksproprijaciji i koja ne može da bude niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti, kako je to propisano odredbom člana 60 citiranog zakona. U konkretnom slučaju, Osnovni sud smatra da apelanti tužbenim zahtjevom potražuju naknadu na ime korišćenja nepokretnosti, međutim, prema ocjeni tog suda, takođe bi se moglo uzeti da apelanti potražuju izmaklu korist u smislu odredbe čl. 155 i 189 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zbog nekorišćenja nepokretnosti, iako se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete. U vezi s tim, taj sud je imao u vidu da se pri ocjeni izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati, prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Dalje, taj sud je ukazao da je potrebno, kako bi se dosudila naknada štete u vidu izmakle koristi, da su ispunjeni sljedeći uslovi: da je šteta u vidu izmakle koristi izvjesna, da postoje elementi za određivanje visine izmakle koristi i da izmakla korist nije protivna prinudnim propisima, dobrim poslovnim običajima i moralu. U pogledu prvog uslova, zakon ne traži potpunu (apsolutnu) izvjesnost o mogućnostima postojanja ovog vida štete, već govori o dobitku koji se osnovano mogao očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Osnovni sud smatra i da nema mjesta navodima apelanata da se u okolnostima konkretnog slučaja radi o institutu sticanja bez osnova u smislu odredbe člana 210 stav 1 ZOO-a jer za postojanje sticanja bez osnova potrebno je da se ispune sljedeći uslovi: da je imovina jednog lica uvećana, dok je imovina drugog lica umanjena i da postoji međusobna veza između uvećanja i umanjenja imovine dva lica. Stoga taj sud smatra da se u okolnostima konkretnog slučaja ne može govoriti o uvećanju imovine tuženog na način izgradnje kaptažnog objekta, niti u vezi s tim o umanjenju imovine apelanata. Osnovni sud smatra da apelanti čija je nepokretnost faktički eksproprisana imaju pravo na naknadu određenu u skladu sa Zakonom o eksproprijaciji (isplata tržišne cijene), odnosno nemaju pravo na naknadu zbog korišćenja te nepokretnosti, te zbog toga nema mjesta primjeni odredbe člana 219 ZOO-a (upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist). Prema tome, zbog činjenice da apelanti nisu izveli dokaze (vještačenjem) i utvrdili tržišnu cijenu predmetnih nepokretnosti, a da ne traže njihovu eksproprijaciju, taj sud je zaključio da nije dokazana visina tužbenog zahtjeva zbog čega ga je odbio kao neosnovan. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio primjenom odredbe čl. 383 st. 1 i 2, 386 st. 1 i 2 i 396 st. 1 i 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

9. Presudom Okružnog suda broj 73 0 P 016440 16 Gž 2 od 5. oktobra 2016. godine žalba apelanata je odbijena i presuda Osnovnog suda od 22. januara 2016. godine potvrđena, kao i zahtjev apelanata za naknadu troškova sastavljanja žalbe u iznosu od 1.870,00 KM.

10. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da apelanti izjavljenom žalbom osporavaju presudu prvostepenog suda zbog povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ocjenom dokaza izvedenih u postupku pred prvostepenim sudom taj sud je zaključio da je žalba apelanata neosnovana. Naime, taj sud je cijeneći da je tužena dozvolila izgradnju kaptažnog objekta od javnog interesa na zemljištu koje nije eksproprisano, a da apelanti svojim tužbenim zahtjevom potražuju naknadu na ime korišćenja nepokretnosti, na što, prema ocjeni tog suda, nemaju pravo, kao ni na naknadu po osnovu sticanja bez osnova, s obzirom na to da se radi o faktičkoj eksproprijaciji i što apelanti nisu dokazali visinu tužbenog zahtjeva, Okružni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno odlučio primjenom odredbe čl. 155, 189, 210 i 219 ZOO-a. Naime, ispitujući pobijanu presudu u dijelu u kome se osporava žalbom, te u granicama razloga navedenih u žalbi, Okružni sud je primjenom odredbe člana 221 ZPP odlučio kao u izreci presude. Navedeno je da apelanti žalbom ukazuju da se u konkretnom slučaju radi o sticanju bez osnova, a ne o faktičkoj eksproprijaciji, ponovo ističući da ne traže naknadu za eksproprisanu nepokretnosti, već, kako su to opredijeljenim tužbenim zahtjevom i tražili, naknadu za pravno neosnovano korišćenje njihove nepokretnosti. Taj sud je cijeneći žalbene navode apelanata ukazao da je odredbom člana 2 Zakona o eksproprijaciji propisano da je eksproprijacija oduzimanje ili ograničavanje prava svojine na nepokretnostima uz pravičnu naknadu koja ne može da bude niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti, te da je, suprotno žalbenim navodima apelanata, pravilan zaključak prvostepenog suda da se u ovom slučaju ne radi o obligacionopravnom odnosu između stranaka (sticanje bez osnova). Naime, postoje slučajevi izgradnje objekata od javnog interesa ili izvođenja drugih radova od javnog interesa koji imaju za posljedicu potpuno ili djelimično oduzimanje prava svojine fizičkih ili pravnih lica na nepokretnostima, iako ne postoji odluka o oduzimanju, odnosno odluka o utvrđivanju javnog interesa i rješenje o eksproprijaciji. Takve slučajeve pravna teorija i sudska praksa podvodi pod pojam faktičkog deposjediranja, odnosno tzv. faktičke eksproprijacije, kojeg od pojma formalne eksproprijacije razlikuje odsustvo nekog od bitnih elemenata zakonom utvrđenog postupka eksproprijacije. Faktička eksproprijacija predstavlja osnov za ostvarivanje prava na naknadu u skladu s odredbama Zakona o eksproprijaciji i pravo na ovu naknadu ne zastarijeva. Kako je nesporno da su apelanti vlasnici predmetnih nepokretnosti na kojima je tužena izgradila kaptažni objekat vodovoda Manatovac – Kneževo bez provedenog postupka eksproprijacije, to ovaj sud nalazi da se u ovom slučaju radi o faktičkoj eksproprijaciji nepokretnosti i da tužiocima pripada pravo da traže isplatu tržišne cijene zemljišta na kojem se nalaze predmetni objekti. Slijedom navedenog, smatra da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je tužbeni zahtjev apelanata, kojim su tražili naknadu za pravno neosnovano korišćenje predmetne nepokretnosti, odbio kao neosnovan jer su apelanti lišeni prava svojine i pripada im pravo da traže naknadu po osnovu oduzete nepokretnosti prema Zakonu o eksproprijaciji, a ne po osnovu naknade štete prema ZOO-u. Ispitujući odluku o troškovima postupka, a imajući u vidu da je apelantima odbijen u cijelosti tužbeni zahtjev, Okružni sud nalazi da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je, shodno odredbi čl. 386 i 395 ZPP, odredio da su apelanti dužni da tuženoj naknade troškove postupka u iznosu od 7.895,00 KM. Na osnovu navedenog, Okružni sud je primjenom odredbe čl. 226 i 235 tačka 2 ZPP odlučio kao u izreci presude.

11. Rješenjem Vrhovnog suda broj 73 0 P 016440 17 Rev od 12. oktobra 2017. godine revizija apelanata je odbačena kao nedozvoljena primjenom odredbe člana 237 stav 2 ZPP jer vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

12. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelanti smatraju da se osporene presude zasnivaju na proizvoljnoj primjeni odredbe člana 219 ZOO-a zbog čega su podnijeli predmetnu tužbu sudu, kojom su tražili da im tužena isplati naknadu zbog višegodišnjeg neosnovanog korišćenja predmetnog zemljišta. U vezi s tim ističu da tužena navedeno zemljište nije nikad eksproprisala, niti je dobila odobrenje za građenje kaptažnog objekta i cjevovoda na tom zemljištu. Takođe ističu da zakonom nije predviđena faktička eksproprijacija kao način oduzimanja svojine na nepokretnosti, da je zakonom samo predviđena eksproprijacija koja se vrši donošenjem rješenja o eksproprijaciji i nakon što je opšti interes zakonito utvrđen. Dakle, budući da smatraju da se u okolnostima konkretnog predmeta ne radi o faktičkoj eksproprijaciji, da tužena upotrebljava njihove nepokretnosti u svoju korist, tvrde da je dužna da im kao vlasnicima isplati naknadu za tu korist. Apelanti tvrde i da faktička eksproprijacija nije niti jednim zakonom predviđena kao način oduzimanja svojine na nepokretnostima. Dakle, apelanti smatraju da im je tužena dužna da naknadi korist koju je imala upotrebom njihovog zemljišta.

b) Odgovor na apelaciju

13. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u presudi tog suda i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

14. Osnovni sud navode apelanata smatra neosnovanim, te da se u konkretnom slučaju radi o faktičkoj eksproprijaciji, kako je to pravilno utvrđeno osporenim odlukama.

15. Tužena, koju zastupa Pravobranilaštvo, takođe navodi da su sudovi osporenim odlukama dali jasno i argumentovano obrazloženje zbog čega su tužbeni zahtjev apelanata odbili, pa predlaže da se apelacija apelanata odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

16. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 210. stav 1.

(1)Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prijelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće – da vrati vrijednost postignute koristi.

Član 219.

Kad je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.

17. U Zakonu o eksproprijaciji („Službeni glasnik RS“ br. 112/06, 37/07, 66/08 – ispravka, 110/08, 121/10 – odluka USRS i 2/15 – odluke USRS, 79/15) relevantne odredbe glase:

Član 60.

Naknada za eksproprisano poljoprivredno, građevinsko i gradsko građevinsko zemljište određuje se u novcu, tako da ona bude pravična i ne niža od tržišne vrijednosti takvog zemljišta.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u smislu člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća da je Odlukom Ustavnog suda broj AP 2066/16 od 7. marta 2017. godine, kojom je između ostalih obuhvaćen i predmet apelanata broj AP 4539/16, odbačena kao preuranjena apelacija kojom su apelanti osporavali presudu Okružnog suda od 5. oktobra 2016. godine budući da u vrijeme donošenja te odluke Vrhovni sud nije bio donio odluku povodom revizije apelanata. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 73 0 P 016440 17 Rev od 12. oktobra 2017. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, pa je, slijedeći navedeno, konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, presuda Okružnog suda od 5. oktobra 2016. godine kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu apelanata. Stoga će Ustavni sud u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) dopustivost apelacije ispitati u odnosu na tu presudu.

21. Dakle, u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 73 0 P 016440 16 Gž 2 od 5. oktobra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 27. oktobra 2016. godine, a prvobitna apelacija broj AP 4539/16 podnesena je 1. decembra 2016. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

25. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

26. Ustavni sud konstatuje da se u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev apelanata odnosio na naknadu za korišćenje predmetnih nepokretnosti, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

27. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

28. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

29. Ustavni sud zapaža da je presudom prvostepenog suda, koja je potvrđena drugostepenom presudom, odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tužena obaveže da im na ime naknade za korišćenje predmetnih nepokretnosti isplati iznose kao u izreci presude prvostepenog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su prvostepeni sud i drugostepeni sud odbili tužbeni zahtjev apelanata pozivajući se na čl. 155, 189, 210 i 219 ZOO-a i član 60 Zakona o eksproprijaciji, cijeneći da je tužena dozvolila izgradnju predmetnog objekta na predmetnom zemljištu u susvojini apelanata koje nije prethodno eksproprisano, da se s obzirom na činjenična utvrđenja radi o faktičkoj eksproprijaciji, te da apelanti nisu dokazali visinu tužbenog zahtjeva u smislu odredbi Zakona o eksproprijaciji.

30. U konkretnom slučaju apelanti smatraju da se osporene odluke sudova zasnivaju na proizvoljnoj primjeni relevantnog zakonodavstva budući da, kako navode apelanti: „Zakonom nije predviđena faktička eksproprijacija kao način oduzimanja svojine na nepokretnostima“, već da smatraju da su sudovi odluku o njihovom tužbenom zahtjevu trebali donijeti primjenom odredbe člana 219 ZOO-a.

31. U vezi s pitanjem „faktičke eksproprijacije“, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim svojim odlukama (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2676/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), prilikom odlučivanja o faktičkoj eksproprijaciji, pošao od usaglašenog pravnog shvatanja redovnih sudova iz oba entiteta (Sud Bosne i Hercegovine, Vrhovni sud FBiH, Vrhovni sud Republike Srpske i Apelacioni sud u Distriktu Brčko BiH) usvojenog na panelima za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti (30. januar 2014. godine). Naime, Ustavni sud je u citiranoj odluci podsjetio na to da je na navedenim panelima raspravljano pitanje zastarjelosti potraživanja u slučaju izgradnje objekata od javnog interesa ili izvođenja drugih radova od javnog interesa koji imaju za posljedicu potpuno ili djelimično oduzimanje prava svojine fizičkih ili pravnih lica na nepokretnostima, iako ne postoji odluka o oduzimanju, odnosno odluka o utvrđivanju javnog interesa i rješenje o eksproprijaciji (u praksi poznatija kao faktička eksproprijacija). U citiranoj odluci je istaknuto da je usaglašeno pravno shvatanje da zahtjev za novčanu naknadu zbog izvršene faktičke eksproprijacije ne zastarijeva imajući u vidu da su u slučaju faktičke eksproprijacije fizička ili pravna lica lišena prava svojine, pa je osnov tužbenog zahtjeva u stvari zahtjev za povrat svojine.

32. Dovodeći u vezu navode apelanata u pogledu primjene relevantnih odredbi ZOO-a, Ustavni sud zapaža da u okolnostima konkretnog predmeta nije bilo sporno da je tužena predmetni objekat za kaptažu vode i cjevovod izgradila na zemljištu u susvojini apelanata koje nije nikad eksproprisala, niti je utvrdila opšti interes za njihovu izgradnju, niti je dobila odobrenje za građenje kaptažnog objekta i cjevovoda na predmetnim nepokretnostima, dakle na dijelu zemljišta (imovini) u susvojini apelanata je izgradila predmetne nepokretnosti bez ikakvog pravnog osnova. S obzirom na to da u konkretnom slučaju povrat i uspostavljanje pređašnjeg stanje nije moguće, kako je to eksplicitno navedeno u obrazloženju presude prvostepenog suda, a da su apelanti nesporno lišeni dijela svoje imovine, to u smislu stava iz osporenih presuda nespornim proizlazi zaključak da apelantima pripada naknada za oduzetu imovinu u skladu s odredbama Zakona o eksproprijaciji. Međutim, kako su apelanti u okolnostima konkretnog predmeta tužbeni zahtjev definisali u vidu plaćanja „naknade za korišćenje nepokretnosti […] za period od 1. 1. 2004. do 1. 10. 2015. godine […] za svaki mjesec 55,00 KM ukupno7.755,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama […]“, kako je to definisano tužbenim zahtjevom, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju redovnih sudova da u datim okolnostima nema mjesta primjeni odredbi člana 219 ZOO-a, na čijoj primjeni apelanti insistiraju i u navodima apelacije.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su Okružni i Osnovni sud za svoj stav dali dovoljno jasno i argumentovano obrazloženje koje ne ostavlja utisak proizvoljnosti koja bi u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.

34. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama Okružnog i Osnovnog suda nije prekršeno pravo apelanata u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

35. Apelanti smatraju da im je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje ovog prava, u suštini, vežu za pogrešnu primjenu materijalnog prava, a ti su navodi već razmotreni u prethodnim tačkama ove odluke u kontekstu ispitivanja navoda o povredi prava na pravično suđenje. Pri tome je Ustavni sud u vezi s navodima o kršenju prava na imovinu imao u vidu kako okolnost da su redovni sudovi nespornim zaključili da apelanti imaju pravo na naknadu (u skladu s odredbama Zakona o eksproprijaciji) tako i okolnost da prema praksi redovnih sudova (usaglašeno pravno shvatanje usvojeno na panelima za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti) zahtjev za novčanu naknadu zbog izvršene faktičke eksproprijacije ne zastarijeva. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su Okružni i Osnovni sud odbili tužbeni zahtjev apelanata, te detaljno obrazložili zašto u konkretnom slučaju nema mjesta za primjenu odredbi Zakona o obligacionim odnosima, a data obrazloženja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava.

37. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud nije našao proizvoljnost u tom pogledu.

38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5122/17 (Ž. G., N. G. i T. G.) | Sudska praksa | Aktio