Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6763/18 (Unsko-sanski kanton Bihać)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Javna vlast
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6763/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-6763/18, rješavajući apelaciju Unsko-sanskog kantona Bihać, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Unsko-sanski kanton Bihać protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Dn 009512 18 Pž 2 od 4. septembra 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj Dn-212/07 od 6. novembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Unsko-sanski kanton Bihać (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Bihać, podnio je 21. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 Dn 009512 18 Pž 2 od 4. septembra 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj Dn-212/07 od 6. novembra 2014. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem Kantonalnog suda odbijena je žalba apelanta kao protivnika predlagača i potvrđeno je prvostepeno rješenje od 6. novembra 2014. godine, kojim je na osnovu Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću od 29. oktobra 2004. godine i dopune rješenja prvostepenog suda od 29. marta 2007. godine dozvoljen upis promjene naziva titulara prava raspolaganja, te je brisan dotadašnji titular prava raspolaganja OZO „Bratstvo" Bužim, a kao novi titular prava raspolaganja je upisana Opšta zemljoradnička zadruga „Trgozad" p.o. Bužim (u daljnjem tekstu: predlagač) i to na svim katastarskim česticama koje su upisane u zemljišnoknjižnim ulošcima bliže opisanim u izreci prvostepenog rješenja.

3. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da iz stanja predmeta odnosno obrazloženja prvostepenog rješenja i sadržaja dokaza koji se nalaze u spisu proizlazi da je prvostepeni sud bez ikakve dvojbe utvrdio da su sporne nekretnine upisane kao državno vlasništvo (nekretnine koje su upisane u zemljišnoknjižnim ulošcima koji su navedeni u izreci pobijanog rješenja). Dalje, da je u zemljišnoj knjizi na tim nekretninama u korist OZO „Bratstvo“ Bužim upisano pravo raspolaganja, kao i da je zemljoradnička zadruga „Bratstvo" Bužim promijenila naziv i nastavila poslovati kao Zemljoradnička zadruga „Trgozad“ Bužim. Takođe je navedno da je pomenuta zadruga potom ponovno promijenila ime i nastavila poslovati pod imenom predlagača, što je utvrđeno iz sadržaja Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću od 29. oktobra 2004. godine. Polazeći od prednjeg činjeničnog utvrđenja, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud usvojio zahtjev predlagača od 29. oktobra 2014. godine, a kojim je zatražio da se u zemljišnoj knjizi izvrši upis promjene naziva titulara prava raspolaganja na predmetnom zemljištu-nekretninama, te da se na navedenim nekretninama predlagač upiše sa pravom raspolaganja umjesto ranijeg titulara OZO „Bratstvo" Bužim. Slijedom iznesenog, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijanog rješenja za svoju odluku dao jasne, argumentirane i valjane činjenično-pravne zaključke i razloge, a koje razloge apelant nije uspio dovesti u sumnju izjavljenom žalbom. Takođe, Kantonalni sud je ukazao da nije mogao uvažiti kao osnovane apelantove žalbene tvrdnje kojima prvostepeno rješenje pobija zbog povrede odredaba postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, kao i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pozivajući se na odredbe Zakona o poljoprivrednom zemljištu, Općeg zakona o zadrugama, Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom F BiH, Zakona o zemljišnim knjigama F BiH i odredbe Zakona o stvarnim pravima. Naime, Kantonalni sud je ukazao da navedeno iz razloga što je prvostepeni sud utvrdio da nekretninama koje su pobrojane u izreci pobijanog rješenja, nije vršen promet i raspolaganje, već je u zemljišnoj knjizi izvršen upis promjene naziva titulara prava raspolaganja, na koji način nije promijenjeno vlasništvo niti druga stvarna prava koja su upisana na tim nekretninama u zemljišnoj knjizi.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je „obrazloženje drugostepene odluke nejasno, te da mu je takvim propustom suda, da jasno i izričito odgovori na žalbene prigovore, u suštini onemogućeno da raspravlja pred sudom“. Nadalje, apelant je naveo „da se u obrazloženju rješenja drugostepeni sud nije osvrnuo na navode žalbe koji se odnose na to da zastupnicima državne imovine nije data mogućnost da se izjasne o činjenicama za donošenje prvostepenog rješenja, a da se radi o nekretninama u vlasništvu države koje bespravno koristi OZZ „Trgozad“ Bužim. Takođe, apelant je naveo da su redovni sudovi u konkretnom slučaju pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primjenjenili materijalno pravo odnosno Opći zakon o zadrugama, Zakon o zadrugama F BiH, te Zakon o zemljišnim knjigama.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. S obzirom na to da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, te da se drugostepeni sud nije osvrnuo na apelantove žalbene prigovore. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepenog rješenja, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. U odnosu na apelantove navode da Kantonalni sud nije odgovorio na sve njegove navode iz žalbe, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Kantonalni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene žalbene navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6763/18 (Unsko-sanski kanton Bihać) | Sudska praksa | Aktio