Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2883/19 (Mldb. E.S.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2883/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-2883/19, rješavajući apelaciju mldb. E.S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio mldb.
E.S. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 318872 19 Rev od 18. aprila 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mldb. E.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa zakonski zastupnik A.S. (majka), koju zastupa Sulejman Hadžibegović advokat iz Sarajeva, podnio je 12. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 318872 19 Rev od 18. aprila 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi (Kanton Sarajevo, MUP Kantona Sarajevo) da mu na ime nematerijalne štete (za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, fizičke bolove, pretrpljeni strah i zbog naruženosti) isplati određeni novčani iznos; Također, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja (apelantoviog oca F.S. i majke A.S.) da se obaveže tuženi da im na ime nematerijalne štete (pretrpljenih duševnih bolova zbog teškog invaliditeta bliske osobe-apelanta) isplati određene novčane iznose, uz naknadu troškova postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je 17. maja 2008. godine nepoznata osoba pogodila apelanta metkom iz vatrenog oružja dok se igrao u dvorištu kuće i nanijela mu teške tjelesne povrede mozga, s umanjenjem životne aktivnosti 80%. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da se ne radi o situaciji na koju se primjenjuje član 180. Zakona o obligacionim odnosima, te naglasio da je za utvrđivanje pasivne legitimacije po navedenoj zakonskoj odredbi odlučno to čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe akt nasilja ili terora, te naglasio da je pravilan stav drugostepenog suda da se sporni akt nasilja ne smatra aktom nasilja u smislu navedene zakonske odredbe iz koje bi proizilazila obaveza tuženog da po važećim propisima spriječi takvu štetu (u protivnom da odgovara za nastalu štetu). Vrhovni sud je naveo da ranjavanje apelanta oružjem u dvorištu kuće od strane nepoznate osobe jeste akt nasilja ali ne takav akt koji je tuženi bio dužan spriječiti, jer bi odgovornost tuženog u ovoj situaciji (iako ima obavezu da prati izdavanje dozvola za upotrebu i nošenje oružja, te da preduzima mjere u cilju otkrivanja neovlaštenog držanja i upotrebe oružja) značila isuviše široko postavljanje odgovornosti za slučajeve u kojima nije realno (sa aspekta ljudskih ograničenja) zahtijevati toliki stepen spremnosti na predviđanje i sprečavanje takvih štetnih događaja. Naime, Vrhovni sud je naveo da se radi o aktu nasilja nepoznate osobe koji nije bilo moguće pretpostaviti pa tako ni preduzeti mjere radi onemogućavanja ili otklanjanja njegovog nastajanja, zbog čega su neosnovani navodi tužitelja (pa i apelanta) da tuženi nije preduzeo mjere da se takav akt nasilja spriječi, da istraga o nepoznatom počiniocu još traje te da to upućuje na odgovornost tuženog koji nije poduzeo mjere da spriječi nastanak štete iako je to bio dužan po važećim propisima. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno odbili tužbeni zahtjev tužitelja (pa i apelanta), te naglasio da nije posebno obrazlagao ostale apelantove prigovore jer nisu od uticaja na drugačiju odluku suda.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su u predmetnom postupku pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na život, pravo na slobodu i sigurnost, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovni suda vezano za primjenu odredaba materijalnog prava, Ustavni sud nalazi da nema mjesta zaključku da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u reviziji protiv drugostepene odluke, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević