Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1281/19 (M. B. i drugi)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1281/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-1281/19, rješavajući apelacije Mirsada Bešića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Mirsad Bešić, Adil Sudžuka, Saudin Jusić, Nihad Bešlić, Edin Nišić i Almin Krasnić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Rs 055416 16 Rsž od 30. marta 2017. godine;
Dražiana Miškić, Ljubica Lukić, Zorica Stojičić i Milka Filipović protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 Rs 103133 19 Rsž od 13. marta 2019. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 Rs 103133 17 Rs od 26.
jula 2018. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1281/19
1. Mirsad Bešić, Adil Sudžuka, Saudin Jusić, Nihad Bešlić, Edin Nišić i Almin Krasnić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnijeli su 20. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 Rs 055416 16 Rsž od 30. marta 2017. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-2348/15 od 25. oktobra 2017. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda Federacije BiH broj 41 0 Rs 055416 17 Rev od 14. decembra 2018. godine revizija apelanata odbačena, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se kao nezakonite ponište odluke o otkazu ugovora o radu, te da se tuženi (Prevent Sarajevo d.o.o. Visoko) obaveže da apelante vrati na posao i rasporedi na ranije radne zadatke ili druge odgovarajuće poslove.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da su apelanti bili zaposleni kod tuženog, ali su im ugovori o radu otkazani zbog ekonomskih i organizacijskih razloga uz obrazloženje da se zbog ukidanja proizvodnih i pratećih procesa na lokaciji Goruša ukidaju radna mjesta apelanata, te da trenutno nema upražnjenih drugih radnih mjesta kod tuženog, zbog čega im nije bio u mogućnosti ponuditi sklapanje ugovora na drugim postovima i nisu postojala radna mjesta za koja bi se mogli osposobiti. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je utvrđeno da je tuženi donio Elaborat o smanjenju broja uposlenih u kome je navedeno da je zbog negativnog bilansa poslovanja i dugogodišnje recesije u auto industriji koja je uticala na smanjenje obima posla neophodno izvršiti reorganizaciju poslovanja što ima za posljedicu promjene u sistematizaciji u vidu smanjenja broja izvršilaca na određenim radnim mjestima. Ovaj elaborat je dostavljen na konsultaciju Vijeću zaposlenika. Slijedom iznesenog, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud ispravno utvrdio da je tuženi u cijelosti postupio u skladu sa odredbama člana 87. stav 1. tačka 1., te čl. 98. i 99. Zakona o radu, a kojima je regulisan postupak i način otkazivanja ugovora o radu u slučajevima kada je otkaz opravdan zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da Vijeće zaposlenika nije imalo primjedbi na sačinjeni Elaborat, ali da u postupku konsultacija nije dalo saglasnost na otkaz ugovora o radu za radno mjesto „pakirer“. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da obveza poslodavca, ukoliko donese elaborat o namjeri da otkaže ugovor o radu za više od 10% zaposlenika, jeste da u skladu sa odredbom člana 23. Zakona o vijeću zaposlenika u vezi odredbe čl. 98. i 99. Zakona o radu FBiH konsultuje Vijeće zaposlenika, međutim, to ne znači da mora imati njegovu suglasnost. Slijedom iznesenog, Kantonalni sud je naveo da je tuženi je ispunio svoju obvezu konsultovanja sa Vijećem zaposlenika, a izostanak saglasnosti ne čini odluku o otkazu nezakonitom.
2. AP-2296/19
5. Dražiana Miškić, Ljubica Lukić, Zorica Stojičić i Milka Filipović (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnijele su 24. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Rs 103133 19 Rsž od 13. marta 2019. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 Rs 103133 17 Rs od 26. jula 2018. godine.
6. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Apelacionog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se utvrdi da su nezakonita rješenja o otkazu ugovora o radu, da se tuženi („Jahorina auto“ d.o.o. Banja Luka) obaveže da apelantice vrati na posao i rasporedi ih na ranija radna mjesta ili druga odgovarajuća radna mjesta, da im isplati plate za period od kada im je prestao radni odnos, pa do povratka na posao, zajedno sa doprinosima za PIO i zdravstveno osiguranje i regresom za godišnje odmore, sve sa zakonskim zateznim kamatama. Osim toga, odbijen je alternativni tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile, da se osim zahtjeva iz osnovnog tužbenog zahtjeva, tuženi obaveže da im isplati određeni novčani iznos na ime 18 mjesečnih plata zbog nemogućnosti povrata na pripadajuće radno mjesto.
7. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud istakao da je članom 72. tačka 6. Zakona o radu Brčko distrikta BiH propisano da ugovor o radu prestaje prestankom postojanja radnog mjesta, te da je utvrdio da je upravni odbor „Wiener osiguranja“ (osnivač tuženog) donio odluku o promjeni naziva i sjedišta tuženog prema kojoj je novo sjedište preduzeća u Banjaluci, a radna mjesta apelantica u Brčkom su prestala postojati (ta radna mjesta su sada u direkciji u Banjaluci). Takođe, utvrđeno je da je tuženi otkazujući ugovore o radu (zaključene sa apelanticama u pogledu radnih mjesta u Brčkom) istovremeno apelanticama ponudio zaključivanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme pod izmijenjenim uslovima (ponuđena su ima ista radna mjesta u sjedištu preduzeća u Banjaluci). Slijedom iznesenog, Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud ispravno utvrdio da je tuženi ispoštovao odredbe koje se odnose na proceduru kada se otkazuje ugovor o radu, jer su apelantice o promjeni naziva i sjedišta tuženog i o prestanku postojanja radnih mjesta u Brčkom obaviještene u pismenoj formi putem ponuđenih ugovora za zasnivanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme pod izmijenjenim uslovima (koji su apelanticama dostavljeni zajedno sa rješenjima o otkazu ugovora o radu). Osim toga, Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno našao da tuženi nije morao u pogledu obavještavanja apelantica o promjeni naziva i sjedišta preduzeća donijeti poseban akt o obavještavanju „koji bi im omogućavao izjavljivanje žalbe protiv takvog akta“, nego je tuženi, donoseći sporna rješenja, u svemu postupio prema odredbama članova 72. i 82. Zakona o radu Brčko distrikta BiH.
Spajanje predmeta
8. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1281/19.
9. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
10. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Osim toga, pojedini apelanti se pozivaju i na povredu prava na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentovali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su apelanti ukazali u predmetnim apelacijama odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević