Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5097/17 (N. Š.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5097/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-5097/17, rješavajući apelaciju Nevenke Šabić na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nevenke Šabić podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 081397 17 Gži od 26. oktobra 2017. godine, Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 081397 16 I 2 od 10. februara 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 081397 16 I 2 od 13.
oktobra 2016. godine, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nevenke Šabić podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 081397 17 Gži od 26. oktobra 2017. godine, Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 081397 16 I 2 od 10. februara 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 081397 16 I 2 od 13.
oktobra 2016. godine, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nevenka Šabić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnijela je 5. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 081397 17 Gži od 26. oktobra 2017. godine, Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 081397 16 I 2 od 10. februara 2017. godine i Rješenja Općinskog suda broj 32 0 P 081397 16 I 2 od 13. oktobra 2016. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršni postupak koji se vodi pred Općinskim sudom do donošenja odluke o apelaciji.
2. Ustavni sud je, postupajući po podnesenoj apelaciji, donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP-5097/17 od 20. decembra 2017. godine kojom je odbio zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere.
3. Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 P 081397 16 I 2 od 13. oktobra 2016. godine određeno je predloženo izvršenje, kao i troškovi izvršnog postupka u određenom novčanom iznosu. Naime, ukazano je da je D.O.O. „Tehnograd-Company“ Tuzla (u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja) tom sudu 19. septembra 2016. godine podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika, tj. apelantice na osnovu izvršne isprave – presude Općinskog suda od 24. januara 2013. godine, radi naplate troškova parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 25. februara 2013. godine pa do konačne isplate pljenidbom, procjenom i prodajom pokretnih stvari apelantice.
4. Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 P 081397 16 I 2 od 10. februara 2017. godine prigovor apelantice je odbijen kao neosnovan i rješenje tog suda broj 32 0 P 081397 16 I 2 od 13. oktobra 2016. godine u cijelosti je održano na snazi.
5. Općinski sud je u obrazloženju rješenja istakao da iz izvršne isprave – presude Općinskog suda od 24. januara 2013. godine slijedi da je pred Općinskim sudom vođen parnični postupak po tužbi apelantice, u ovom predmetu izvršenika, protiv tuženog, u ovom predmetu tražitelja izvršenja, radi predaje u posjed i naknade štete. Također, ukazano je da je tom presudom odbijen zahtjev apelantice, pobliže preciziran u stavu I izreke presude, kao i da je odbijen kao neosnovan eventualni tužbeni zahtjev apelantice, pobliže opisan u stavu II izreke presude, te da je obavezana apelantica da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu (stav III izreke presude). Isto tako, istaknuto je da je pomenuta presuda potvrđena presudom Kantonalnog suda od 17. septembra 2013. godine, dok je presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) od 18. septembra 2014. godine usvojena revizija tužiteljice, tj. apelantice i presude Općinskog i Kantonalnog suda su preinačene tako da je djelimično usvojen eventualni tužbeni zahtjev i tuženi, tj. tražitelj izvršenja je obavezan da tužiteljici isplati određeni novčani iznos na ime naknade štete sa zakonskom zateznom kamatom, dok je revizija u preostalom dijelu odbijena.
6. Nadalje, Općinski sud je istakao da prema podacima spisa slijedi da je apelantica putem punomoćnika 1. novembra 2016. godine podnijela zahtjev za ukidanje klauzule pravosnažnosti i izvršnosti presude Općinskog suda od 24. januara 2013. godine. U vezi s tim, navedeno je da prema sadržini dopisa Općinskog suda od 19. decembra 2016. godine, proizilazi da sud nije udovoljio predmetnom zahtjevu obzirom da je navedena presuda, a uvidom kroz CMS program tog suda u status dokumenta upisana kao preinačena 18. septembra 2014. godine, te da je u rubrici opis tačno navedeno u kom dijelu je ta presuda preinačena, dok status izvršnosti nije upisan, tako da i nije moguće postupiti u skladu sa odredbom člana 35. stav 4. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Dakle, ukazano je da određujući izvršnost sudske odluke, kojom je naloženo ispunjenje potraživanja na neko davanje ili činjenje, određuje se da je ta odluka izvršna, ako je postala pravosnažna i ako je protekao rok za dobrovoljno ispunjenje (paricioni rok), s tim da taj rok počinje teći od dana dostave odluke izvršeniku. Shodno navedenom, Općinski sud je istakao da je presuda tog suda od 24. januara 2013. godine u dijelu odluke o troškovima postupka pravosnažna danom donošenja drugostepene odluke, te da je, cijeneći pitanje izvršnosti odluke o troškovima postupka u odnosu na protek roka od 30 dana za dobrovoljno ispunjenje obaveze apelantice po prijemu drugostepene presude, a shodno članu 25. stav 1. ZIP, stekla svojstvo izvršnosti 11. novembra 2013. godine. Također, istaknuto je da apelantica ničim nije dokazala da je na bilo koji drugi način navedena izvršna isprava ukinuta, poništena, preinačena, ili na drugi način stvaljena van snage, odnosno da je na drugi način izgubila svoju djelotvornost ili da je utvrđeno da je bez učinka, u odnosu na njenu obavezu da tražitelju izvršenja isplati troškove parničnog postupka dosuđene izvršnom ispravom. U vezi s tim, navedeno je da u situaciji kada potraživanje tražitelja izvršenja radi čije naplate je podnio izvršni prijedlog proizilazi iz izvršne isprave koja u stavu III izreke presude – u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka nije stavljena van snage odnosno ni na kakav način nije izgubila svoju djelotvornost (član 47. stav 1. točka 2. ZIP), to se prigovor apelantice ukazuje neosnovanim.
7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 0 P 081397 17 Gži od 26. oktobra 2017. godine žalba apelantice je odbijena i potvrđeno je prvostepeno rješenje.
8. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da su neosnovani žalbeni navodi apelantice da je izvršna isprava – presuda Općinskog suda od 24. januara 2013. godine, na temelju koje je određeno izvršenje radi naplate troškova parničnog postupka, donošenjem odluke Vrhovnog suda izgubila svoju djelotvornost u dijelu stava III izreke, jer takvo što iz odluke Vrhovnog suda ne proizilazi (izreka presude Vrhovnog suda od 18. septembra 2014. godine).
9. Nadalje, ukazano je da nisu osnovani ni žalbeni navodi apelantice da je prvostepeni sud odredio izvršenje na temelju izvršne isprave koja nije snabdjevena potvrdom izvršnosti (član 35. stav 4. ZPP). Naime, Kantonalni sud je istakao da iz podataka spisa prvostepenog suda slijedi da je tražitelj izvršenja prijedlog za prinudno izvršenje podnio sudu koji je odlučivao u prvom stepenu, te uz prijedlog za izvršenje nije bio obavezan da podnese izvršnu ispravu na kojoj je potvrda izvršnosti (član 35. stav 1. ZIP). Međutim, navedeno je da je prvostepeni sud, budući da je u konkretnom slučaju podnesen prijedlog za izvršenje sudu koji je odlučivao u prvom stepenu, bio dužan da po službenoj dužnosti od pisarnice pribavi presudu sa klauzulom izvršnosti, što je prvostepeni sud i učinio prije donošenja odluke po prigovoru apelantice. U vezi s tim, istaknuto je da iz podataka spisa prvostepnog suda slijedi da je prvostepeni sud dopisom od 24. januara 2013. godine, od pisarnice suda tražio stavljanje klauzule pravosnažnosti i izvršnosti na presudu Općinskog suda od 24. januara 2013. godine, u dijelu odluke o troškovima postupka, te da je pisarnica tog suda na presudu stavila klauzulu izvršnosti, tj. da je presuda izvršna u st. II i III izreke, 11. novembra 2013. godine. Dakle, Kantonalni sud je naveo da je presuda na temelju koje je određeno izvršenje postala izvršna 11. novembra 2013. godine, zbog čega su neosnovani žalbeni navodi apelantice da je izvršenje dozvoljeno na temelju izvršne isprave koja nije steklo svojstvo izvršnosti i koja nije snabdjevena klauzulom izvršnosti. Najzad, Kantonalni sud je istakao da kako do donošenja pobijanog rješenja apelantica nije dokazala da je izvršna isprava na temelju koje je određeno izvršenje izgubila svoju djelotvornost u pogledu odluke o troškovima postupka i da je klauzula izvršnosti stavljena van snage odnosno da je ukinuta, to je irelevantno pozivanje apelantice na dopis Općinskog suda od 19. decembra 2016. godine.
10. U predmetnoj apelaciji, apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica smatra da je donošenjem presude Vrhovnog suda od 18. septembra 2014. godine, izvršna isprava preinačena i da je izgubila svoju djelotvornost, zatim da parnično odjeljenje Općinskog suda nije izvršnu ispravu snabdjelo potvrdom izvršnosti (što proizilazi iz dopisa Općinskog suda od 19. decembra 2016. godine), a da izvršno odjeljenje tog suda provodi izvršni postupak bez potvrde izvršnosti.
Relevantni propisi
11. Zakon o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 - ispravka, 39/09, 35/12 i 46/16). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06 i 39/06 – ispravka), koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 25. stav (1) Izvršnost odluke (1) Sudska odluka kojom je naloženo ispunjenje potraživanja na neko davanje ili činjenje izvršna je ako je postala pravosnažna i ako je protekao rok za dobrovoljno ispunjenje. Rok za dobrovoljno ispunjenje teče od dana dostavljanja odluke izvršeniku, a završava se istekom posljednjeg dana određenog sudskom odlukom, ako zakonom nije drukčije određeno.
Član 35. st. (1) i (4) Potvrda o izvršnosti (1) Ako se prijedlog za izvršenje podnosi sudu koji nije odlučivao u prvom stepenu, uz prijedlog se podnosi izvršni dokument u originalu ili ovjerenom prepisu na kojem je potvrda o izvršnosti.
(4) Neosnovanu potvrdu o izvršnosti ukinuće rješenjem isti sud odnosno organ vlasti, na prijedlog izvršenika, koji mora biti podnešen u roku od osam dana od dana prijema rješenja o izvršenju.
Član 47. stav (1) tačka 2) Razlozi za prigovor (1) Prigovor protiv rješenja o izvršenju može se podnijeti iz razloga koji sprečavaju izvršenje, a naročito ako:
2) je izvršni dokument na osnovu kojeg je donešeno rješenje o izvršenju ukinut, poništen, preinačen ili na drugi način stavljen van snage, odnosno ako je na drugi način izgubio svoju djelotvornost ili je utvrđeno da je bez učinka;
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a)Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
13. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelantica ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
14. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem se odlučivalo o apelantovoj žalbi podnesenoj u izvršnom postupku, koji je pokrenuo tražilac izvršenja protiv apelantice, na osnovu pravosnažne sudske odluke. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana «apelantičina nova građanska prava i obaveze », već da su ona ranije utvrđena navedenom izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
15. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
b)Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na imovinu
16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
17. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
18. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su, suprotno navodima apelantice, redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su zaključili da predmetna izvršna isprava, na temelju koje je određeno izvršenje radi naplate troškova parničnog postupka, nije izgubila svoju djelotvornost donošenjem presude Vrhovnog suda od 18. septembra 2014. godine, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pored toga, Ustavni sud ima u vidu da apelantica uglavnom ponavlja identične navode koje je ranije isticala u toku postupka po žalbi, a kojima ukazuje da je prvostepeni sud odredio izvršenje na temelju izvršne isprave koja nije snabdjevena potvrdom izvršnosti, kao i da se poziva na dopis Općinskog suda od 19. decembra 2016. godine. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na obrazloženje Kantonalnog suda iz kojeg jasno proizilazi da je taj sud, suprotno tvrdnjama apelantice, pomenute navode apelantice imao u vidu i da ih je obrazložio u svojoj odluci, ističući zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju, pa proizilazi da su paušalni navodi apelantice istaknuti u ovom pravcu. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević