Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3921/17 (Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 19. 09. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Javna vlast
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3921/17

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3921/17, rješavajući apelaciju Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. septembra 2019. donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 007609 16 Rev 2 od 5. juna 2017. godine.

BRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, podnio je 14. septembra 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 007609 16 Rev 2 od 5. juna 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te od M. R. i I. R. (u daljnjem tekstu: tužilac, tužiteljica ili tužioci) i S. H. (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 13. marta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Apelacioni sud i Osnovni sud su odgovore na apelaciju dostavili 21. i 22. marta 2019. godine. Tužioci i tužena u ostavljenom roku nisu dostavili traženi odgovor.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Tužioci su 30. marta 2010. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu protiv apelanta i tužene radi utvrđenja prava građenja i prava vlasništva.

6. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 007609 10 P od 28. maja 2012. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužilaca i utvrđeno da su tužioci nosioci prava građenja i suvlasništva na nekretninama pobliže označenim u dispozitivu presude, te su apelant i tužena dužni trpjeti da se tužioci upišu sa utvrđenim pravom u zemljišne knjige. Također je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza (uvidom u materijalne dokaze, vještačenjem po sudskom vještaku geodetske struke i saslušavanjem svjedoka, kao i tužilaca i tuženih u svojstvu parničnih stranaka), te njihovom ocjenom, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da su 13. oktobra 2005. godine tužioci kao kupci i H. Č. kao prodavac zaključili i ovjerili u Općinskom sudu u Gračanici predugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina. Nakon toga, proveden je postupak izlaganja na javni uvid podataka o nekretninama, te je na osnovu rješenja za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanje prava na zemljištu od 1. marta 2007. godine u zk. ul. Brčko 1 (privremeni registar) upisano pravo građenja i vlasništva na predmetnim nekretninama, i to u korist prodavca nekretnina H. Č., apelanta, tužene i MB „Velma“ Brčko. Osnovni sud je također utvrdio da su tužioci i H. Č. 6. januara 2009. godine u Brčkom pred notarom Lj. D. zaključili ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina, te da su nakon toga ušli u njihov posjed. Osnovni sud je naveo da je vještak geodetske struke u svom nalazu utvrdio da pravo građenja na zemljištu i pravo vlasništva na izgrađenim objektima na tom zemljištu u dijelu od 25/29 pripada tužiocima, a na osnovu upisanog prava prodavca H. Č. u zk. ul. Brčko 1 (privremeni registar). Naime, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke kao stručan i objektivan, „a koji nijedna stranka u postupku nije osporila“, Osnovni sud je, pozivajući se na odredbe čl. 21, 22. i 79. stav 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, donio odluku kao i izreci presude.

8. Apelacioni sud – žalbeno vijeće je, odlučujući o žalbama parničnih stranaka, donio presudu od 28. augusta 2013. godine, koja je u revizionom postupku rješenjem Apelacionog suda – apelacionog vijeća od 3. jula 2014. godine ukinuta i predmet je vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

9. Odlučujući u ponovnom postupku, Apelacioni sud – žalbeno vijeće je donio Presudu broj 96 0 P 007609 14 Gž 2 od 20. septembra 2016. godine kojom je prvostepenu presudu preinačio tako što je žalba apelanta i tužene djelimično uvažena, te je utvrđeno da su tužioci nosioci prava građenja i suvlasništva na predmetnim nekretninama s dijelom 25/29. Istom presudom je uvažena žalba tužilaca izjavljena protiv odluke o troškovima postupka i prvostepena presuda preinačena tako što su apelant i tužena obavezani da tužiocima naknade troškove postupka u iznosu od 5.699,00 KM. U obrazloženju presude, Apelacioni sud – žalbeno vijeće je naveo da se apelantovi žalbeni navodi u bitnom odnose na tvrdnju da „nije jasno na šta se odnosi dio od 25/29 koji pripada tužiocima, koliki je pojedinačni dio svakog tužioca, a koliki je dio koji pripada tuženim“. U vezi s tim, Apelacioni sud – žalbeno vijeće je istakao da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da se „idealni dio od 25/29 koji pripada tužiocima odnosi na pravo građenja na zemljištu i pravo vlasništva na objektima izgrađenim na tom zemljištu, a koje je utvrđeno na osnovu upisanog prava pravnog prednika tužilaca – prodavca H. Č. U vezi s tim, Apelacioni sud je ukazao na odredbe člana 79. stav 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kojima je propisano: „Zgrada koja je izgrađena na osnovu prava građenja prenosi se, nasljeđuje i opterećuje zajedno s pravom građenja.“ Pri tome, Apelacioni sud –žalbeno vijeće je ukazao da „utvrđeni idealni dio tužilaca od 25/29 prava građenja i prava vlasništva na predmetnim nekretninama ne uskraćuje“ tuženoj pravo da i dalje nesmetano koristi svoj stan na spratu izgrađene zgrade zajedno sa terasom, stubištem i zemljištem koje za to služi, te da nakon etažiranja zgrade i formalno postane isključivi vlasnik tog stana.

10. U vezi s apelantovim žalbenim navodima koji se tiču osporavanja nalaza i mišljenja vještaka u dijelu kojim je utvrđen idealni dio od 25/29 u korist tužilaca, Apelacioni sud je zaključio da apelant u postupku pred prvostepenim sudom nije osporavao, niti je isticao bilo kakve prigovore u vezi s nalazom i mišljenjem vještaka i da stoga ne može u žalbenom postupku osporiti činjenice koje je prvostepeni sud nesporno utvrdio na osnovu vještačenja. Shodno navedenom, Apelacioni sud – žalbeno vijeće je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe člana 79. stav 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kao osnov za stjecanje prava vlasništva jer su tužioci na predmetnim nekretninama stekli pravo upisano u zemljišnu knjigu na zakonit način, a apelant tokom postupka nije dokazao da tužbeni zahtjev tužilaca nije osnovan. Stoga je Apelacioni sud, primjenom odredaba čl. 338. i 344. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio kao u izreci presude.

11. Odlučujući o reviziji apelanta i reviziji tužene, Apelacioni sud – apelaciono vijeće je Presudom broj 96 0 P 007609 16 Rev 2 od 5. juna 2017. godine revizije odbio i drugostepenu presudu potvrdio. Apelacioni sud je u obrazloženju presude ponovio da je predmet spora zahtjev tužilaca da se utvrdi pravo građenja i pravo vlasništva na predmetnim nekretninama na osnovu pravnog posla (kupoprodajnog ugovora) zaključenog s vlasnikom predmetnih nekretnina (H. Č.). Nakon što je ponovio činjenično utvrđenje u obrazloženju presude, Apelacioni sud – apelaciono vijeće je zaključio da je drugostepeni sud svoju presudu zasnovao na pravilnoj primjeni materijalnog prava, odnosno na odredbama člana 79. stav 3. Zakona o vlasništvu kao osnov za stjecanje prava vlasništva, cijeneći da je drugostepeni sud o tome dao dovoljne i jasne razloge koje u cijelosti prihvaća i taj sud. U vezi s tim, Apelacioni sud – apelaciono vijeće je zaključio da nisu osnovani apelantovi revizioni navodi „kojim ukazuje da je izostala 'pravilna ocjena ili analiza zk. ul. broj 128 k.o. Brčko 1, a time obim i prava ostalih suvlasnika na predmetnim nekretninama'“. Naime, Apelacioni sud – apelaciono vijeće je obrazložio da je „sadržaj, kao i historijat posjeda i vlasništva predmetne nekretnine jasno i detaljno utvrđen nalazom i mišljenjem vještaka geodetske struke, a time i zemljišno-knjižnog uloška zk. ul. broj 128 k.o. Brčko 1“, s tim da, kako je navelo apelaciono vijeće, u prvostepenom postupku nije tražena dopuna nalaza i mišljenja vještaka radi utvrđenja suvlasničkih prava ostalih suvlasnika, što su stranke imale pravo s obzirom na to da one određuju predmet i obim vještačenja. U vezi s tim, Apelacioni sud – apelaciono vijeće je ukazao na odredbe člana 237. Zakona o registru zemljišta i prava na zemljištu kojim je propisano da se u postupku pred Vijećem za izlaganje podataka o nekretninama utvrđuju prava na nekretninama, da nakon okončanja postupka učesnik koji nije zadovoljan rješenjem ne može izjaviti žalbu, ali može pokrenuti parnicu (član 240. ZPP). U tom slučaju se radi o tužbi kojom stranka predlaže utvrđenje prava na nekretninama (član 152. ZPP), koje pravo u smislu navedenih odredbi ne zastarijeva. Nadalje, Apelacioni sud je ukazao da ukoliko se u parničnom postupku po tužbi za utvrđenje utvrdi da je zahtjev osnovan, pravnoj snazi utvrđenja sadržanog u rješenju Vijeća za izlaganje podataka o nekretninama suprotstavila bi se pravna snaga utvrđujuće presude parničnog suda, a koji je akt jače pravne snage, što, prema mišljenju Apelacionog suda, u konačnom znači da tuženi nakon okončanja predmetnog postupka imaju pravo da pred sudom traže zaštitu svojih prava.

12. Stoga, prema mišljenju Apelacionog suda – apelacionog vijeća, činjenica da tužioci svojim tužbenim zahtjevom u predmetnom postupku nisu tražili utvrđenje vlasničkih prava svih suvlasnika na predmetnim nekretninama ne predstavlja povredu postupka kada utvrđeni vlasnički udio od 25/29 u korist tužilaca predstavlja vlasništvo njihovog prednika – prodavca H. Č., koji je ugovorom o kupoprodaji prenesen na tužioce, a koji su svoj zahtjev i opredijelili na taj način. Suprotno revizionim navodima, Apelacioni sud – apelaciono vijeće je zaključio da drugostepeni sud nije prekoračio tužbeni zahtjev (član 2. ZPP) kada je prvostepenu presudu preinačio djelimičnim usvajanjem tužbenog zahtjeva, s obzirom na sadržaj tužbenog zahtjeva i obim prava njihove prednice, koja prava su prenesena na tužioce ugovorom o kupoprodaji, a imajući u vidu i propise materijalnog prava da zemljište i zgrade izgrađene na zemljištu predstavljaju jedinstvo nekretnine (član 79. stav 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima), „te da zgrada koja je izgrađena na pravu građenja se prenosi, nasljeđuje i opterećuje s pravom građenja“. Stoga je Apelacioni sud – apelaciono vijeće zaključio da materijalno pravo nije primijenjeno na apelantovu štetu kod utvrđene činjenice da je pravna prednica tužilaca H. Č. bila vlasnik i nosilac prava građenja na predmetnim nekretninama u dijelu od 25/29, te da su tužioci na osnovu ugovora o kupoprodaji kao valjanog osnova stjecanja prava vlasništva, te stupanjem u posjed predmetnih nekretnina (čl. 34. i 79. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima), stekli pravo vlasništva i građenja na predmetnim nekretninama.

13. Apelacioni sud je zaključio da nisu osnovani apelantovi revizioni navodi „da u postupku nije utvrđen suvlasnički udio tuženih (apelant i tužena) na predmetnim nekretninama jer tuženi na te okolnosti nisu tražili dodatno izjašnjenje vještaka geodetske struke, niti je takav zahtjev tuženih bio predmet raspravljanja u postupku pred prvostepenim sudom“.

14. Apelacioni sud – apelaciono vijeće je zaključio da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je ocijenio da donošenjem pobijane presude nisu umanjena apelantova prava na dijelu predmetnih nekretnina i da će u postupku etažiranja objekta steći isključivo pravo vlasništva na stanu koji koriste i pravo na zemljištu na kojem je stambeni objekt izgrađen, a sve u skladu s materijalnim propisima.

15. Imajući u vidu navedeno, Apelacioni sud – apelaciono vijeće je zaključio da su tužioci dokazali da je njihov tužbeni zahtjev osnovan pa su, primjenom odredaba člana 357. ZPP, revizije apelanta i tužene odbijene kao neosnovane.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povredu navedenih prava, apelant je prije svega hronološki opisao tok postupka pred redovnim sudovima, a zatim neslaganje u pogledu zaključaka o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Ukazuje na proizvoljnu primjenu odredaba Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Smatra da se u konkretnom slučaju, iako je u postupku utvrđeno da su tužioci nosioci prava građenja i prava vlasništva na predmetnim nekretninama, u osporenoj odluci ne navodi osnov za utvrđenje prava vlasništva i prava građenja u korist tužilaca u dijelu od 25/29. Naime, apelant smatra da je tužiocima utvrđen veći suvlasnički udio (25/29) na predmetnim nekretninama u odnosu na dio koji su kupili od prodavca H. Č.

II.Odgovor na apelaciju

17. Apelacioni sud smatra da osporenom presudom nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao u apelaciji. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Osnovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u presudi tog suda. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ br. 11/01, 8/03, 40/04 i 19/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 34.

(1)Pravo vlasništva na nekretninama stiče se upisom u zemljišnu knjigu ako je sticalac savjestan, ako zakonom nije drugačije određeno. Savjesnost sticaoca se podrazumijeva.

(2)Savjesnim se smatra onaj sticalac koji se pouzdao u sadržinu javnog registra nekretnina, koji nije znao niti je mogao znati da lice sa kojim je zaključilo ugovor nije vlasnik nekretnine, niti je znalo ni moglo znati da je zaključeno više ugovora o otuđenju iste nekretnine, niti da je nekretnina predata u posjed nekom od više ugovarača.

(3)Niko se neće smatrati nesavjesnim samo zato što nije istraživao vanknjižno stanje.

Član 79.

(3)Zgrada koja je izgrađena na pravu građenja je dio prava građenja i prenosi se, nasljeđuje i opterećuje zajedno sa pravom građenja. Suprotne odredbe ugovora su ništave.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda (reviziono vijeće) broj 96 0 P 007609 16 Rev 2 od 5. juna 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. jula 2017. godine, a apelacija je podnesena 14. septembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant pobija presudu Apelacionog suda – apelaciono vijeće tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

25. S obzirom na to da je apelant organ javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelaciju u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radilo o postupku građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine.

28. Apelant smatra da su njegova prava na pravično suđenje povrijeđena zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

30. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud – apelaciono vijeće u obrazloženju osporene odluke, koja je konačna u predmetnom parničnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a u kojima nema ništa što bi ukazivalo da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Apelacioni sud – apelaciono vijeće, odlučujući u okviru apelantovih revizionih navoda, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, svoju odluku zasnovao na relevantnim odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u svojoj odluci, suprotno apelantovim tvrdnjama, dovoljno jasno i argumentirano obrazložio zaključak da materijalno pravo nije primijenjeno na apelantovu štetu kod utvrđene činjenice da je pravna prednica tužilaca H. Č. bila vlasnik i nosilac prava građenja na predmetnim nekretninama u dijelu od 25/29, te da su tužioci na osnovu ugovora o kupoprodaji kao valjanog osnova stjecanja prava vlasništva, te stupanjem u posjed predmetnih nekretnina, stekli pravo vlasništva i građenja na predmetnim nekretninama shodno odredbama čl. 34. i 79. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Stoga, dovodeći apelacione navode u vezu sa sadržajem relevantnih odredbi čl. 34. i 79. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Ustavni sud u datom obrazloženju u kontekstu primjene relevantnih odredaba Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost, niti takvo što proizlazi iz stanja spisa. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima na kojim je zasnovana osporena presuda Apelacionog suda – apelacionog vijeća kao konačna presuda u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da su navedena obrazloženja u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, te da se apelant ne može pozivati na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava i u postupanju redovnih sudova u situaciji kada niti jednim argumentom nije dokazao svoje navode.

31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

32. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, neosnovani.

VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Apelacioni sud, prilikom usvajanja tužbenog zahtjeva tužilaca za utvrđenje prava građenja i pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, za svoju odluku dao jasna i argumentirana obrazloženja uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a iz kojih ne proizlazi proizvoljnost na koju je apelant ukazao.

34. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada se navodi o kršenju toga prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njegovih prava u tom pogledu.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3921/17 (Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine) | Sudska praksa | Aktio