Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6556/18 (S. L.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6556/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-6556/18, rješavajući apelaciju Save Ljubomirca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Savo Ljubomirac protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 I 024511 18 Gži od 26. septembra 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 I 024511 17 I od 23. maja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Savo Ljubomirac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Boris Šanjević i Momo Turanjanin advokati iz Trebinja, podnio je 13. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 I 024511 18 Gži od 26. septembra 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 I 024511 17 I od 23. maja 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanta kao tražioca izvršenja podnesena protiv prvostepenog rješenja, kojim je usvojen prigovor izvršenika (MH ERS ZP „Hidroelektrane na Trebišnjici“ a.d. Trebinje) i odgovornog lica u pravnom licu, te je obustavljen izvršni postupak jer se smatra da je izvršna radnja sprovedena.
3. Okružni sud je u obrazloženju rješenja, pored ostalog, naveo da iz obrazloženja prvostepenog suda proizilazi da je apelant ovom sudu podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika, na osnovu izvršne isprave - pravosnažne Presude Okružnog suda od 16. juna 2015. godine, radi ponovnog provođenja postupka davanja predmetnih stanova u zakup između učesnika konkursa i pod uslovima shodno Odluci izvršenika od 12. decembra 2011. godine. Dalje je navedeno da je postupajući po apelantovom prijedlogu sud dozvolio izvršenje Rješenjem od 12. jula 2017. godine. Takođe je navedeno da je prvostepeni sud rješenjem od 2. aprila 2018. godine izrekao novčane kazne izvršeniku i odgovornom licu u pravnom licu, iz razloga što nisu postupili po izvršnoj ispravi na način kako je u istoj naloženo, a s obzirom da izvršnu radnju može obaviti samo izvršenik. Nadalje je navedeno da su protiv navedenog rješenja izvršenik i odgovorno lice izjavili prigovor u kojem, između ostalog, navode da su postupili po zaključku suda od 15. februara 2018. godine te dostavili sudu dokaze da je izvršenik postupio po rješenju o izvršenju, odnosno da je u cijelosti proveo konkursnu proceduru, te dostavio izvještaj o radu Komisije izvršenika, o evidentiranju tražene i dostavljene dokumentacije radnika preduzeća, učesnika konkursa, pod uslovima shodno Odluci o raspisivanju konkursa za davanje u zakup stanova izvršenika od 12. decembra 2011. godine. Dalje, su naveli da je putem podneska sud obaviješten da je formirana komisija preduzeća koja je donijela Izvještaj o svakom učesniku konkursa, te da je predmet razmatranja bio i apelant ali da je komisija nakon uvida u svu dokumentaciju ocijenila da kandidat ne ispunjava uslove za bodovanje od strane komisije. Slijedom iznesenog, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pozivajući se na odredbu člana 64. Zakona o izvršnom postupku kojom je predviđeno da se postupak izvršenja smatra završenim sprovođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava, obustavio izvršni postupak. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da apelant žalbom suštinski ističe da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je izvršenik postupio po izvršnoj presudi. Međutim, kako obrazlaže i prvostepeni sud, Okružni sud je ukazao da je očigledno da je izvršenik proveo ponovni postupak raspodjele, koja obaveza mu je naložena izvršnom ispravom. Naime, Okružni sud je ukazao da je izvršenik sproveo ponovni postupak, te konstatovao da sedam kandidata ispunjava uslove konkursa (među kojima nije apelant), te donio odluku o utvrđivanju rang lista za davanje u zakup stanova preduzeća od 13. oktobra 2017. godine sa pravnom poukom da se protiv ove odluke može podnijeti zahtjev za zaštitu prava nadzornom odboru preduzeća. Okružni sud je istakao da valjanost ovakve odluke o raspodjeli, odnosno dodjeli stanova u zakup, može biti samo predmet ocjene suda u parničnom postupku, ali ne suda u izvršnom postupku.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra činjenični i pravni zaključci redovnih sudova nisu ni pravilni ni zakoniti, te da su rješenja zahvaćena povredama izvršnog postupka i da su zasnovani na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Takođe, apelant je naveo da drugostepeni sud nije dao odlučujuće razloge zašto je nakon svog provedenog postupka utvrdio da izvršenik nije postupio po izvršnoj ispravi i pristupio novčanom kažnjavanju istog, te bez ikakvog logičnog objašnjenja odjednom smatrao da je izvršna radnja sprovedena, iako izvršenik nije preduzimao nikakve radnje u tom pravcu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u konkretnom slučaju utvrđeno činjenično stanje i primjenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepenog rješenja, a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević