Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3596/17 (Dioničko društvo „MilkoS“ Sarajevska mljekara Sarajevo)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Upravni spor
  • Privatizacija
  • Upravni postupak
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3596/17

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3596/17, rješavajući apelaciju Dioničkog društva „MilkoS“ Sarajevska mljekara Sarajevo, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dioničkog društva „MilkoS“ Sarajevska mljekara Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 U 004325 14 Uvp od 24. maja 2017. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 004325 14 U od 27. februara 2014. godine, Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske broj 21.05/476-317/13 od 28. novembra 2013.

godine i Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske – Područna jedinica Bijeljina broj 21.12/476-28/13 od 18. oktobra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dioničko društvo „MilkoS“ Sarajevska mljekara Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Drago Višnjić, advokat iz Bijeljine, podnijelo je 24. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 U 004325 14 Uvp od 24. maja 2017. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 U 004325 14 U od 27. februara 2014. godine, Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 21.05/476-317/13 od 28. novembra 2013. godine i Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske – Područna jedinica Bijeljina (u daljnjem tekstu: Područna jedinica) broj 21.12/476-28/13 od 18. oktobra 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Uprave i Područne jedinice zatraženo je 12. decembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Republička uprava i Područna jedinica su u periodu od 24. do 31. decembra 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Područna jedinica je donijela Rješenje broj 21.12/476-28/13 od 18. oktobra 2013. godine kojim je kao neosnovan odbijen apelantov zahtjev za utvrđivanje prava svojine po osnovu Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima (u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji RS), i to na nepokretnostima označenim kao precizirana k.č., upisana u precizirani zk. ul. k.o. Ljeljenča, što po katastru odgovara nepokretnostima označenim kao precizirana k.č., upisana u precizirani pl. br. k.o. Ljeljenča (u daljnjem tekstu: predmetne nepokretnosti ili predmetna parcela).

6. U obrazloženju rješenja je konstatovano da su predmetne nepokretnosti (u naravi magacin i dvorište – ciglana) upisane u precizirani zk. ul. k.o. Ljeljenča, a u kojem je u vlasničkom „B“ listu uknjižena državna svojina, dok je u teretnom „C“ listu uknjiženo pravo korišćenja i raspolaganja u korist UPI Društveno preduzeće „Industrija mlijeka i sladoleda“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: Upi). Dalje je navedeno da je uvidom u istorijat Milkosa d.d. Sarajevo, koji je izdao Odjel za registar privrednih društava Opštinskog suda u Sarajevu, precizirani broj od 8. jula 2008. godine, utvrđeno da je apelant pravni sljednik Upija, „koje je sada upisano s pravom korišćenja i raspolaganja u zk. ul. broj […] k.o. Ljeljenča“. Zatim je navedeno da je uvidom u informaciju Investiciono-razvojne banke Republike Srpske, precizirani broj od 23. maja 2013. godine, utvrđeno da apelantov državni kapital nije bio predmet privatizacije u Republici Srpskoj. Međutim, konstatovano je da su predmetne nepokretnosti bile „predmet privatizacije državnog kapitala preduzeća 'Milkos' d.d. Sarajevo“ u Federaciji Bosne i Hercegovine – Kanton Sarajevo, a što je navedeno u obavještenju Kantonalne agencije za privatizaciju Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalna agencija za privatizaciju) precizirani broj od 17. maja 2013. godine.

7. U vezi s navedenim, Područna jedinica se pozvala na odredbe člana 8a Zakona o privatizaciji RS. Takođe je navela da je Okvirnim zakonom o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Okvirni zakon o privatizaciji) propisano da se državni kapital u preduzećima, odnosno imovina koja nije u privatnoj svojini, a koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske, privatizuje po zakonima i odlukama nadležnog organa za privatizaciju u Republici Srpskoj i prihodi od takve privatizacije pripadaju fondovima i budžetu Republike Srpske. Pored toga, ukazala je da je članom 2 stav 1 tog zakona propisano da u skladu sa GFAP ovaj zakon izričito priznaje pravo entiteta da privatizuju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji, koji nisu u privatnoj svojini. Imajući u vidu navedeno, Republička uprava je konstatovala da nisu ispunjeni uslovi iz člana 8a Zakona o privatizaciji da se donese rješenje kojim se utvrđuje pravo svojine u apelantovu korist s obzirom na to da predmetne nepokretnosti nisu bile predmet privatizacije u Republici Srpskoj, a što je, kako je zaključila, jedan od uslova koji treba da su kumulativno ispunjeni u konkretnom slučaju.

8. Odlučujući o žalbi koju je apelant podnio protiv navedenog rješenja Područne jedinice, Uprava je donijela Rješenje broj 21.05/476-317/13 od 28. novembra 2013. godine kojom je žalbu odbila kao neosnovanu.

9. Uprava je u obrazloženju rješenja, između ostalog, konstatovala da iz predmetne upravne stvari proizlazi da je apelant 23. aprila 2013. godine podnio zahtjev za pretvaranje prava korišćenja i raspolaganja na predmetnim nepokretnostima u pravo svojine, postupajući po kojem je, shodno članu 8a Zakona privatizaciji RS, prvostepeni organ utvrdio da se zahtjev odnosi na preciziranu k.č., upisanu u precizirani zk. ul. k.o. Ljeljenča, u državnoj svojini s 1/1 dijela, s pravom korišćenja i raspolaganja u korist Upija s 1/1 dijela, što se po novom premjeru odnosi na preciziranu k.č., upisanu u precizirani pl. br. k.o. Ljeljenča na ime Stublina d.o.o. Bijeljina s 1/1 dijela. Republička uprava se pozvala na odredbe člana 8a st. 1 i 2 Zakona o privatizaciji RS i odredbu člana 2 stav 1 Okvirnog zakona o privatizaciji. Dalje, ukazala je da iz činjeničnog stanja utvrđenog u toku prvostepenog postupka nesporno proizlazi da su predmetne nepokretnosti privatizovane u postupku privatizacije državnog kapitala koji je sproveden pred nadležnim organom u FBiH, a da je na njima i dalje u z.k. evidenciji upisan apelantov pravni prednik. Međutim, zaključila je da da bi se, u smislu člana 8a Zakona o privatizaciji RS, privatizovanom preduzeću moglo priznati pravo svojine na objektu i zemljištu koji služi redovnoj upotrebi objekta neophodno je da je ta nepokretnost ušla u program privatizacije u smislu Zakona o privatizaciji državnog kapitala koji je važio u vrijeme privatizacije, kao i da „IRBRS“, kao pravni sljednik Direkcije za privatizaciju Republike Srpske, izda uvjerenje kojim će potvrditi tu činjenicu. Uprava je ukazala da je u konkretnom slučaju nesporno, a što proizlazi i iz dopisa „IRBRS“ precizirani broj od 23. maja 2013. godine, da državni kapital preduzeća DD „MilkoS“ Sarajevska mljekara (dakle apelanta) nije bio predmet privatizacije u Republici Srpskoj, pa samim tim ni „IRBRS“ nije u mogućnosti da izda navedeno uvjerenje. Uprava je zaključila da iz navedenog, dakle, proizlazi da u konkretnom slučaju nema uslova za primjenu člana 8a Zakona o privatizaciji RS s obzirom na to da predmetna parcela nije privatizovana na teritoriji Republike Srpske, zbog čega je, prema njenom mišljenju, prvostepeni organ pravilno odlučio kada je odbio podneseni zahtjev. Pri tome je zaključila da apelant pogrešno smatra da privatizacija izvršena na teritoriji FBiH ima uticaja na imovinu koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske. Naime, prema mišljenju Uprave, takvo postupanje bi bilo u direktnoj suprotnosti s citiranom odredbom Okvirnog zakona o privatizaciji, a koji je, kako je navela, priznao isključivu nadležnost entitetima za privatizaciju državne imovine na njihovoj teritoriji, ali i ranijim i Zakonom o privatizaciji RS, koji je lex specialis u pogledu oblasti privatizacije državnog kapitala u preduzećima na teritoriji Republike Srpske. Dakle, Uprava je navela da je jasno da je Republika Srpska imala pravo da privatizuje imovinu državnih preduzeća koja se nalazi na njenoj teritoriji, a isto tako je to pravo imala FBiH u odnosu na imovinu na njenoj teritoriji, pri čemu i nije bilo moguće vršiti privatizaciju imovine na teritoriji drugog entiteta ili države i obratno.

10. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Uprave, koja je odbijena kao neosnovana Presudom Okružnog suda broj 12 0 U 004325 14 U od 27. februara 2014. godine.

11. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da su, s obzirom na utvrđene činjenice u sprovedenom upravnom postupku, pravilna stanovišta organa uprave u pogledu apelantovog zahtjeva podnesenog radi utvrđivanja prava svojine na predmetnim nepokretnostima. Naime, Okružni sud je ukazao da apelant svoj zahtjev zasniva na činjenici da su predmetne nepokretnosti upisane kao apelantov kapital prilikom izvršene privatizacije državnog kapitala kod Kantonalne agencije za privatizaciju, te da je na osnovu ugovora koji je zaključen sa DOO „Stublina“ iz Bijeljine, kao kupcem predmetnih nepokretnosti, upisan posjed tih nepokretnosti u katastarske evidencije prvo na apelanta, a zatim i DOO „Stublina“ iz Bijeljine kao novog posjednika. Međutim, Okružni sud je ocijenio da je taj zahtjev neosnovan jer je, i prema mišljenju tog suda, suprotan odredbi člana 8a st. 1 i 2 Zakona o privatizaciji RS i članu 2 stav 1 Okvirnog zakona o privatizaciji.

12. Pored toga, Okružni sud je ukazao da je kao jedna od činjenica po osnovu kojih se traži priznavanje prava svojine u apelantovu korist na predmetnim nepokretnostima, istaknuto da su u privatizovani kapital apelanta unesene i predmetne nepokretnosti. Međutim, prema mišljenju tog suda, navedeno je povreda naprijed navedenih zakonskih odredbi i svih ostalih odredbi zakonskih propisa kojima se reguliše privatizacija državnog kapitala u Republici Srpskoj. Naime, Okružni sud je istakao da iz zemljišno-knjižnog izvatka, precizirani broj od 28. marta 2013. godine, proizlazi da su predmetne nepokretnosti upisane u vlasničkom listu kao državna svojina, a da je na osnovu ugovora u teretnom listu na „tužioca“ (apelanta) upisano samo pravo korišćenja i raspolaganja. S obzirom na naprijed navedene činjenice, Okružni sud je ukazao da se sasvim osnovano postavlja pitanje zakonitosti ugovora koji je apelant zaključio s kupcem predmetnih nepokretnosti – DOO „Stublina“ iz Bijeljine jer, kako je naveo, državna svojina nije mogla biti stvar prometa u predmetnom ugovoru, pogotovo što ugovor ne sadrži mišljenje Pravobranilaštva Republike Srpske, koje je u ovom slučaju obavezno. S obzirom na to da je privatizacija predmetnih nepokretnosti, kako je naveo, izvršena suprotno naprijed navedenim zakonskim propisima, o čemu su, prema njegovom mišljenju, nadležni upravni organi u svojim rješenjima dali pravilno obrazloženje, te da je zatim, kako je istakao, izvršena nezakonita prodaja predmetnih nepokretnosti od strane apelanta, a zatim i upis posjeda jer apelant nije imao zakonskog osnova za prodaju tih nepokretnosti jer nije bio vlasnik, Okružni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za utvrđivanje prava svojine u apelantovu korist na predmetnim nepokretnostima.

13. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda koji je odbijen Presudom Vrhovnog suda broj 12 0 U 004325 14 Uvp od 24. maja 2017. godine.

14. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, ukazao da je u sprovedenom upravnom postupku utvrđeno da je apelant zahtjevom od 23. aprila 2013. godine zatražio utvrđivanje prava svojine na predmetnim nepokretnostima na osnovu odredbe člana 326 Zakona o stvarnim pravima, koji je u toku postupka izmijenio u smislu osnova za ostvarivanje prava, uz obrazloženje da mu se pravo svojine na predmetnim nepokretnostima prizna na osnovu Okvirnog zakona o privatizaciji i Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije, kao i na osnovu odredbe člana 8a) Zakona o privatizaciji RS. Dalje je podsjetio da je u toku upravnog postupka utvrđeno da je predmetno zemljište upisano u precizirani zk. ul. broj k.o. Ljeljenča kao državna svojina s pravom korišćenja i raspolaganja u korist Upija, a u katastarskom operatu u apelantovu korist, te da je apelant prema upisu u sudski registar Opštinskog suda u Sarajevu upisan kao pravni sljednik preduzeća DD „Industrija mlijeka i sladoleda“ Sarajevo, koje je nastalo statusnom promjenom Upija, kao i da su predmetne nepokretnosti bile u programu privatizacije državnog kapitala Kantonalne agencije za privatizaciju, navedene kao apelantova imovina, a da apelantov državni kapital nije bio predmet privatizacije u Republici Srpskoj.

15. Vrhovni sud je dalje konstatovao da je apelant u podnesenom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda negirao primjenu odredbi člana 8a) Zakona o privatizaciji RS. Međutim, imajući u vidu da je apelant postavljenim zahtjevom tražio priznavanje prava svojine i na osnovu navedene zakonske odredbe, Vrhovni sud je zaključio da su u smislu tako postavljenog zahtjeva, a shodno utvrđenom činjeničnom stanju, organi uprave i Okružni sud pravilno zaključili da nisu ispunjeni uslovi da se apelantu utvrdi pravo svojine na predmetnim nepokretnostima na osnovu te zakonske odredbe. Naime, Vrhovni sud je zaključio da iz ove zakonske odredbe proizlazi da je osnovni uslov za sticanje prava svojine taj da su nepokretnosti, koje su predmet zahtjeva, bile iskazane u početnom bilansu stanja kao imovina preduzeća koje je privatizovano po odredbama Zakona o privatizaciji iz 1998. godine (u daljnjem tekstu: raniji Zakon o privatizaciji RS) i odredbama Okvirnog zakona o privatizaciji. Međutim, imajući u vidu da je predmetne nepokretnosti privatizovala Kantonalna agencija za privatizaciju, te da su u početnom bilansu stanja iskazane kao apelantova imovina, Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz odredbe člana 8a) Zakona o privatizaciji RS da se na tim nepokretnostima apelantu prizna pravo svojine. Pri tome je Vrhovni sud konstatovao da u konkretnom slučaju nije od uticaja ni činjenica da su predmetne nepokretnosti u apelantovom posjedu.

16. Vrhovni sud je zatim zaključio da apelant pravo svojine na predmetnim nepokretnostima ne može ostvariti ni po odredbama ranijeg Zakona o privatizaciji RS, koji je, kako je naveo, osim što nije na snazi, u vrijeme važenja propisivao uslove i postupak za prodaju i prenošenje državnog kapitala u preduzećima Republike Srpske u svojinu domaćih i stranih fizičkih i pravnih lica (član 1). Vrhovni sud je pored toga istakao da je u članu 3 navedenog zakona propisano da je predmet privatizacije državni kapital u preduzećima u državnoj i mješovitoj svojini u preduzećima Republike Srpske. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je navedenim zakonom regulisan postupak privatizacije u preduzećima Republike Srpske, a ne u preduzećima čije se sjedište nalazi van njene teritorije, kao što je slučaj s apelantom, zbog čega se, prema mišljenju tog suda, navedeni zakon primjenjivao samo u odnosu na preduzeća i imovinu tih preduzeća koja se nalazila na teritoriji Republike Srpske. Vrhovni sud je konstatovao da je to u skladu i sa odredbom člana 2 Okvirnog zakona o privatizaciji kojom je izričito priznato pravo entitetima da privatizuju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koji nisu u privatnoj svojini, odnosno, kako je naveo, dato je ovlašćenje i obaveza entitetima da normativno regulišu privatizaciju preduzeća koja se nalaze na njihovoj teritoriji. Vrhovni sud je istakao da to proizlazi i iz odredbe člana 3 navedenog zakona kojom je propisano da će se zakonima entiteta o privatizaciji obuhvatiti samo ona imovina i potraživanja u vezi te imovine koja se nalazi na teritoriji tog entiteta. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je konstatovao da je pogrešan apelantov zaključak da entitet može vršiti privatizaciju imovine preduzeća bez obzira na to gdje se nalazi ta imovina, odnosno da li na području BiH ili na području neke od bivših republika SFRJ, ako je sjedište preduzeća na teritoriji tog entiteta. Pored toga, Vrhovni sud je ocijenio da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije s obzirom na to da se on odnosi samo na dijelove preduzeća koja su ostala na teritoriji republika nasljednica SFRJ, koje su i potpisnice tog sporazuma, a da se ne odnosi na nepokretnosti koje su ostale na području entiteta Republike Bosne i Hercegovine. Na kraju obrazloženja, Vrhovni sud je naveo: „Kako ni ostali navodi nisu od uticaja na odluku, proizlazi da pobijanom presudom nisu ostvareni razlozi predviđeni odredbama člana 35 stav 2 ZUS-a, pa se zahtjev [apelanta] odbija na osnovu člana 40 stav 1 i 2 tog zakona, pobijana presuda preinačava tako da se tužba uvažava i osporeni akt poništava jer su ostvareni razlozi iz odredaba člana 10 tačke 2 i 4 ZUS-a.“

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant, u suštini, tvrdi da su osporenim odlukama proizvoljno primijenjeni relevantni propisi.

18. Apelant, u suštini, smatra da privatizacija njegovog pravnog prednika – Upija, bez obzira na to što ju je izvršila Kantonalna agencija za privatizaciju, predstavlja pravni osnov za sticanje apelantovog prava svojine na predmetnim nepokretnostima, a koje se nalaze na teritoriji Republike Srpske. Ovo s obzirom na to da je, kako apelant smatra, ta privatizacija izvršena u skladu s važećim propisima, a predmetne nepokretnosti su bile predmet te privatizacije. Naime, apelant smatra da iz odredbi člana 1 ranijeg Zakona o privatizaciji RS, a koji je, kako ističe, važio u vrijeme izvršene privatizacije, proizlazi da je privatizaciju predmetnih nepokretnosti mogla odobriti i sprovesti samo Kantonalna agencija za privatizaciju. Apelant tvrdi da niti jednim zakonom BiH i entiteta nije isključeno pravo entiteta da privatizuje dio imovine preduzeća smještenog na njegovoj teritoriji, a koja se nalazi na području drugog entiteta, već da je samo određeno da u pogledu dijela te imovine na području drugog entiteta ne može donositi zakone. Apelant tvrdi da mu pravo svojine na predmetnim nepokretnostima pripada, kako tvrdi, pravilnom primjenom odredbi stava 3 Preambule Okvirnog zakona o privatizaciji, te člana 2 stav 1 i člana 3 stav 2 tog zakona, te odredbi člana 8a. st. 1 i 2 Zakona o privatizaciji RS, kao i odredbi čl. 324 stav 1 i 326 st. 1 i 3 Zakona o stvarnim pravima. Pored toga, apelant u apelaciji opisuje hronologiju događaja u vezi s predmetnim nepokretnostima, ukazujući, između ostalog, da je u svojstvu prodavca 23. aprila 2013. godine sklopio ugovor o kupoprodaji predmetnih nepokretnosti s preduzećem DOO „Stublina“ Bijeljina, kojim se, između ostalog, obavezao da će sprovesti postupak pretvaranja državne svojine u pravo svojine u korist prodavca i obezbijediti upis prodavca s pravom svojine na predmetnim nepokretnostima u zemljišno-knjižnoj evidenciji. Osim toga, apelant ukazuje da je u obrazloženju presude Vrhovnog suda navedeno da se pobijana presuda preinačava tako što se tužba uvažava i osporeni akt poništava jer su ostvareni razlozi iz odredaba člana 10 tačka 2 i 4 ZUS-a, zbog čega apelant smatra da se radi o takvoj protivrječnosti između izreke presude i njenog zaključnog dijela, zbog koje ta presuda, kako navodi, „ne može pravno opstati“.

b) Odgovori na apelaciju

19. Vrhovni sud navodi da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude. Naime, smatra da je u toj presudi dao detaljne razloge kojima se rukovodio prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, kao i obrazloženje svog zaključka da apelant ne ispunjava uslove iz člana 8a) Zakona o privatizaciji RS za utvrđivanje prava svojine na predmetnim nepokretnostima. Ukazuje da je dao obrazloženje i o neosnovanosti apelantovih navoda da je pravo svojine na predmetnim nepokretnostima stekao po Zakonu o stvarnim pravima jer, kako navodi, odlučivanje po tom zakonu nije bilo predmet postupka s obzirom na to da je u toku postupka, kako je to u obrazloženju osporene presude i navedeno, zahtjev izmijenio u smislu osnova za ostvarivanje prava, navodeći da mu se pravo svojine na predmetnim nepokretnostima treba priznati na osnovu Okvirnog zakona o privatizaciji, Aneksa G Sporazuma i člana 8a) Zakona o privatizaciji RS. Vrhovni sud je istakao da, iako je apelant prvobitno postavio zahtjev za primjenu člana 326 Zakona o stvarnim pravima, zbog izmjene zahtjeva nije bilo moguće raspravljati o njegovim pravima po nekom drugom zakonskom osnovu. Vrhovni sud navodi da su iz tog razloga navodi apelacije istaknuti na tu okolnost bez uticaja na zakonitost presude. Vrhovni sud, takođe, navodi da je bez uticaja apelantovo ukazivanje na kontradiktornost između izreke i obrazloženja presude u dijelu završnog zaključka jer je očigledno da je u tom dijelu presude došlo do greške pri izradi presude, a ne do povrede procesnih prava. Vrhovni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, a na čiju povredu se pozvao u apelaciji.

20. Okružni sud smatra da osporenom presudom nije povrijeđena odredba niti jednog materijalnog propisa, konkretno člana 8a) st. 1 i 2 Zakona o privatizaciji RS i člana 2 stav 1 Okvirnog zakona o privatizaciji.

21. Uprava navodi hronologiju donošenja odluka u konkretnom predmetu i smatra da su apelacioni navodi neosnovani, a da su osporene odluke donesene u skladu s pozitivnim zakonskim propisima, pa predlaže da se apelacija odbije.

22. Područna jedinica navodi da ostaje pri navodima datim u osporenom rješenju. V.Relevantni propisi

23. Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 12/99, 14/00, 16/02 i 88/05). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi navedenog zakona, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Preambula Općim okvirnim sporazumom za mir u Bosni i Hercegovini (u daljem tekstu nazvan GFAP) i posebno Aneksom 4 utvrđene su funkcije i odgovornosti institucija Bosne i Hercegovine i entiteta, kao i finansijske obaveze entiteta prema tim institucijama, ali u njima nema niti jedna konkretna odredba koja se odnosi na vlasništvo nad javnim dobrima.

Ovaj zakon ima za cilj uspostaviti siguran pravni okvir za postupak privatizacije preduzeća i banaka i omogućiti da se taj proces odvija što je moguće transparentnije i brže u korist državljana Bosne i Hercegovine (BiH), uključujući raseljene osobe i izbjeglice.

Stoga, Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovina donosi ovaj zakon izričito priznavajući pravo entiteta da privatiziraju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji a koja nisu u privatnom vlasništvu i da im pripadnu prihodi koji se time ostvare u skladu sa propisima koje usvajaju parlamenti entiteta.

Član 2.

Oblast djelovanja zakona

1. U skladu GFAP, ovaj zakon izričito priznaje pravo entiteta da privatiziraju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koji nisu u privatnom vlasništvu.

[...] Član 3.

Zakoni o privatizaciji koje donose entiteti [...]

2. Zakonima koje donose entiteti koji provode privatizaciju obuhvatit će se samo ona imovina i potraživanja u vezi te imovine koja se nalazi na teritoriji tog entiteta.

[...]

24. Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik RS” br. 24/98, 62/02, 38/03, 65/03 i 109/05), koji je važio do donošenja Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima Republike Srpske ( „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 51/06). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi navedenog zakona, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se uslovi i postupak za prodaju i prenošenje državnog kapitala u preduzećima Republike Srpske, u svojinu domaćih i stranih fizičkih i pravnih lica (u daljnjem tekstu: privatizacija).

Pod državnim kapitalom u smislu ovog zakona podrazumeva se kapital u državnoj svojini u preduzećima (u daljnjem tekstu: državni kapital).

25. Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 51/06, 1/07, 53/07, 41/08, 58/09, 79/11, i 28/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi navedenog zakona, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se uslovi i postupak za prodaju i prenošenje državnog kapitala u preduzećima, koji je u svojini Republike Srpske (u daljem tekstu: državni kapital), u svojinu domaćih i stranih fizičkih i pravnih lica (u daljem tekstu: privatizacija).

Član 8a.

(1) Na osnovu evidencije o izvršenoj privatizaciji državnog kapitala u preduzećima po odredbama Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima (‘Službeni glasnik Republike Srpske’, br. 24/98, 62/02, 38/03 i 109/05) i odredbama Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini (‘Službeni glasnik Bosne i Hercegovine’, broj 14/98), Investiciono-razvojna banka Republike Srpske a. d. Banja Luka, po zahtjevu preduzeća, izdaje uvjerenje u kojem se označavaju nepokretnosti, onako kako su u početnom bilansu stanja (program privatizacije)označene i iskazane u imovini preduzeća koje je bilo predmet izvršene privatizacije.

(2) Na osnovu uvjerenja iz stava 1. ovog člana, zemljišno-knjižne, katastarske dokumentacije i izvoda iz sudskog registra o osnivanju preduzeća, a po zahtjevu preduzeća, Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove provodi postupak i, nakon izvršenog uviđaja i izjašnjenja od strane lica geodetske struke u pogledu identifikovanja zemljišta ispod objekta i zemljišta neophodnog za redovnu upotrebu objekta, a po potrebi i izjašnjenja vještaka druge struke, donosi rješenje kojim se odlučuje o pravu svojine podnosioca zahtjeva na objektu koji je bio predmet privatizacije i na zemljištu neophodnom za redovnu upotrebu tog objekta.

[...]

26. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09, 58/09, 95/11, 60/15 i 18/16 – Odluka Ustavnog suda Republike Srpske broj U-27/14 od 24. februara 2016. godine, objavljena u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 18/16 od 10. marta 2016. godine). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi navedenog zakona, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Pretvaranje prava korištenja, upravljanja ili raspolaganja Član 324.

(1)Ako posebnim zakonom nije drukčije propisano, pravo upravljanja, korištenja ili raspolaganja kao osnovno pravo na stvarima u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje do stupanja na snagu ovog zakona nisu postala svojina drugog lica, pretvara se u pravo svojine njegovog dosadašnjeg nosioca ili njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet svojine.

[...] (3)Pravo upravljanja, korištenja ili raspolaganja na nepokretnostima u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje do stupanja na snagu ovog zakona nisu postale svojina drugog lica, pretvara se u pravo svojine jedinice lokalne samouprave na čijoj se teritoriji nalazi ta nepokretnost, ako je nosilac tog prava prestao da postoji i nema pravnog sljednika.

Rješenje o pretvaranju u pravo svojine Član 326.

(1)Organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove provodi postupak i donosi rješenje o pretvaranju prava iz čl. 324. i 325. ovog zakona.

[...] (3)Uknjižba se provodi po pravnim pravilima kojima je regulisan upis prava u javne evidencije o nepokretnostima i prava na njima.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 12 0 U 004325 14 Uvp od 24. maja 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. juna 2017. godine, a apelacija je podnesena 24. avgusta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

33. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

34. Ustavni sud prije svega, ukazuje da su u predmetnom postupku organi uprave i redovni sudovi u upravnom postupku i upravnom sporu odlučivali o apelantovom zahtjevu za utvrđivanje prava svojine na nepokretnostima. U skladu s praksom Ustavnog suda radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa je stoga član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 3172/16 od 6. novembra 2018. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

35. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant, u suštini, tvrdi da je u konkretnom slučaju do povrede prava na pravično suđenje došlo usljed proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava prilikom odlučivanja o njegovom zahtjevu za utvrđivanje prava svojine na predmetnim nepokretnostima. Naime, iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da u skladu s relevantnim odredbama materijalnog prava u konkretnom slučaju postoji pravni osnov za utvrđivanje njegovog prava svojine na predmetnim nepokretnostima. Ovo s obzirom na to da su, kako u suštini tvrdi, predmetne nepokretnosti bile predmet privatizacije njegovog pravnog prednika – Upija, a koju je izvršila Kantonalna agencija za privatizaciju. Apelant, takođe, ukazuje na protivrječnost između izreke i završnog dijela obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda, zbog koje ta presuda, kako navodi, „ne može pravno opstati“.

36. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

37. Ustavni sud se, dakle, prema navedenim stavovima, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

38. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud će prvo ispitati apelantove navode o protivrječnost između izreke i završnog dijela obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda, zbog koje, kako navodi, ta presuda „ne može pravno opstati“. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da zaista postoji nedosljednost između izreke presude (kojom je odbijen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda) i završnog dijela obrazloženja te presude u dijelu u kojem je navedeno :„[…] pobijana presuda se preinačava tako da se tužba uvažava i osporeni akt poništava jer su ostvareni razlozi iz odredaba člana 10 tačke 2 i 4 ZUS-a.“ Međutim, imajući u vidu da je izreka dio presude koji obavezuje, te uzimajući u obzir da je prije navedene sporne tvrdnje u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda navedeno i da „se zahtjev [apelanta] odbija na osnovu člana 40 stav 1 i 2 tog zakona“, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o omaški prilikom izrade presude, kako je to naveo i sam Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju, a ne o kršenju procesnih odredbi koje bi dovele u pitanje pravičnost predmetnog postupka u smislu odredbi člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivih na taj postupak.

39. U odnosu na ostale apelacione navode, Ustavni sud smatra potrebnim ukazati da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant, koji nesumnjivo ima sjedište na teritoriji FBiH i čiji je pravni prednik (Upi), kako to proizlazi iz dostavljene dokumentacije, takođe imao sjedište na sadašnjoj teritoriji FBiH, izmijenjenim zahtjevom u predmetnom postupku tražio da mu se utvrdi pravo svojine na predmetnim nepokretnostima, koje se nesporno nalaze na teritoriji Republike Srpske, i to upravo zbog toga što je smatrao da je to pravo stekao po osnovu privatizacije svog pravnog prednika. Dalje, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da apelantov pravni prednik (Upi) u zemljišnoj knjizi ima upisano pravo raspolaganja i korišćenja predmetnih nepokretnosti, koje su upisane u zemljišnoj knjizi kao državna svojina 1/1. Takođe, iz osporenih odluka proizlazi da je u predmetnom postupku utvrđeno da su predmetne nepokretnosti bile predmet privatizacije državnog kapitala apelantovog pravnog prednika, a koju je sprovela Kantonalna agencija za privatizaciju, dakle u FBiH, a da apelantov državni kapital nije bio predmet privatizacije u Republici Srpskoj. Ustavni sud zapaža da je, imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud u osporenoj odluci, u suštini, zauzeo stav da u takvom slučaju nisu ispunjeni uslovi za utvrđivanje apelantovog prava svojine propisani članom 8a) Zakona o privatizaciji RS. Vrhovni sud je takođe zaključio da apelant, s obzirom na odredbe čl. 2 i 3 Okvirnog zakona o privatizaciji, pravo svojine na predmetnim nepokretnostima nije mogao ostvariti ni po odredbama ranijeg Zakona o privatizaciji RS, koji je, kako je zaključio, regulisao postupak privatizacije u preduzećima Republike Srpske, a ne preduzećima čije se sjedište nalazi van njene teritorije, kao što je slučaj s apelantom, zbog čega, se, prema mišljenju tog suda, navedeni zakon primjenjivao samo u odnosu na preduzeća i imovinu tih preduzeća koja se nalazila na teritoriji Republike Srpske. Dakle, Ustavni sud zapaža da iz navedenog proizlazi da je Vrhovni sud zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za utvrđivanje prava svojine u skladu s propisima koji regulišu postupak privatizacije.

40. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud dao dovoljno jasno i argumentovano obrazloženje za zaključak da apelant, a koji je u konkretnom postupku tražio da mu se prizna pravo svojine na predmetnim nepokretnostima (koje se nalaze na teritoriji Republike Srpske), smatrajući da je to pravo stekao po osnovu privatizacije svog pravnog prednika (izvršene prema propisima FBiH), koji ima upisano pravo raspolaganja i korišćenja predmetnih nepokretnosti u zemljišnoj knjizi, ne ispunjava zakonom propisane uslove da mu se utvrdi pravo svojine na predmetnim nepokretnostima. Iz navedenog obrazloženja, prema mišljenju Ustavnog suda, ne proizlazi proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni relevantnih materijalnih i procesnih propisa.

Pravo na imovinu

41. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant svoje tvrdnje o kršenju tog prava zasniva isključivo na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud dao dovoljno jasno i argumentovano obrazloženje za zaključak da apelant, a koji je konkretnom postupku tražio da mu se prizna pravo svojine na predmetnim nepokretnostima (koje se nalaze na teritoriji Republike Srpske), smatrajući da je to pravo stekao po osnovu privatizacije svog pravnog prednika (izvršene prema propisima FBiH), koji ima upisano pravo raspolaganja i korišćenja predmetnih nepokretnosti u zemljišnoj knjizi, ne ispunjava zakonom propisane uslove da mu se utvrdi pravo svojine na predmetnim nepokretnostima. Iz navedenog obrazloženja, prema mišljenju Ustavnog suda, ne proizlazi proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni relevantnih materijalnih i procesnih propisa.

43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava svodi na navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

44. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3596/17 (Dioničko društvo „MilkoS“ Sarajevska… | Sudska praksa | Aktio