Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5571/17 (B.S.)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5571/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-5571/17, rješavajući apelaciju B.S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija B.S. podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 220786 17 Gž od 24.

oktobra 2017. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 220786 15 P od 26. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. B.S. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Mišo Golub, advokat iz Banjaluke, podnijela je 28. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 220786 17 Gž od 24. oktobra 2017. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 220786 15 P od 26. februara 2017. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 220786 15 P od 26. februara 2017. godine, obavezana je apelantica da iz osnova ugovora o otkupu stana isplati Fondu stanovanja Republike Srpske AD Banjaluka, kojim upravlja Investiciono-razvojna banka Republike Srpske AD Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužitelj) određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom od 11. augusta 2012. godine do isplate, dok je zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate preko dosuđenog odbijen kao neosnovan. Presudom je dalje određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su MDP ,,Incel-Holding“ Banjaluka, kao prodavac, i apelantica, kao kupac, 5. augusta 2002. godine zaključili ugovor o otkupu stana na otplatu (otkup stana u državnoj svojini, u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), u kojem je ugovorena otkupna cijena stana u određenom novčanom iznosu i rok otplate od 20 godina u 240 jednake mjesečne rate, sa obavezom plaćanja do 15. u mjesecu za svaki mjesec, počev od augusta 2002. godine. Dalje je naveo da je članom VII predmetnog ugovora ugovoreno da ako kupac ili njegovi nasljednici ne isplate tri uzastopne rate, cijeli neotplaćeni ostatak otkupne cijene dospijeva odmah na naplatu. Osnovni sud je istaknuo da iz finansijske kartice predmetnog ugovora proizlazi da apelantica nije redovno ispunjavala svoju ugovorenu obavezu u pogledu plaćanja mjesečnih rata i da je u periodu od 13. januara 2003. godine do 13. juna 2007. godine, izvršila sedam uplata u različitim iznosima, te kada se zbir ovih uplata dovede u vezu sa iznosom rate proizlazi da je apelantica uplatila 59 rata. Osnovni sud je dalje obrazložio da novčane obaveze podijeljene u jednake obroke koje dospijevaju u jednakim vremenskim razmacima, a koji ukupno uzeti mogu biti i duži od godinu dana, kao u konkretnom slučaju, zastarjevaju u rokovima za pravni posao koji je osnov za nastanak obaveze. Dalje je obrazložio da zakon za ovu vrstu potraživanja iz predmetnog ugovora ne propisuje poseban rok zastarjelosti, pa se zastarjelost u ovoj pravoj stvari ima cijeniti prema općem zastarnom roku - potraživanja zastarjevaju u roku od deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti (član 371. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO).

4. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da pravilna primjena odredbe člana 312. stav 2. ZOO nalaže da se u takvom slučaju obaveze namiruju onim redom kako je koja dospjela za ispunjenje, počevši od najstarije obaveze, a apelantica je davanjem otplata prekidala zastarijevanje (član 387. stav 2. ZOO). S tim u vezi, obrazloženo je da je apelantica ovim uplatama namirivala obaveze prema tužitelju kako je koja dospjela za ispunjenje počevši od najstarije, a to je obaveza od 15. augusta 2002. godine. Kada se sa apelantičinim uplatama u određenom novčanom iznosu namire (zatvore) najstarija dospjela potraživanja odnosno 59 rata, po mišljenju Osnovnog suda, pravilnom primjenom materijalnog prava (član 312. stav 2. ZOO), dolazi se do utvrđenja da je apelantica ispunila svoju ugovornu obavezu do 15. jula 2007. godine. Istaknuo je da u prilog ovakvom zaključku je i to da apelantica nije kao dokaz provela čitanje ovih uplatnica, iz kojih bi se vidjelo ima li njene izjave o uračunavanju, što daje za pravo tužitelju da namiruje obaveze kao da te izjave nema, kako su dospjele. Osnovni sud je ocijenio da navedeno pravilo ima mjesta primjeni u konkretnom slučaju jer između tužitelja i apelantice postoji više istorodnih i jednakih obaveza (član 312. stav 1. ZOO u vezi sa stavom 4.), a apelantica tokom postupka nije ni tvrdila niti dokazivala, postojanje njene izjave o uračunavanju, zbog čega obaveze namiruju onim redom kako su nastale. Osnovni sud je naveo da kada se član VII predmetnog ugovora primjeni na konkretnu parnicu proizlazi da je cijeli neotplaćeni ostatak otkupne cijene dospio na naplatu 16. oktobra 2007. godine. Kako se zastarjelost u ovoj pravoj stvari ima cijeniti prema općem zastarnom roku, te imajući u vidu da je tužba podnesena 11. augusta 2015. godine, Osnovni sud je zaključio da, suprotno apelantičinim tvrdnjama, nije nastupila zastarjelost predmetnog potraživanja, iz čega proizlazi da tužitelj osnovano zahtijeva ispunjenje predmetnog ugovora (član 17. stav 1. u vezi sa članom 262. ZOO). Osnovni sud je dalje naveo da je visina potraživanja tužitelja utvrđena iz finansijske kartice predmetnog ugovora, koju tužitelj vodi na imenu apelantice i predstavlja službenu ispravu, koja ima dokaznu snagu u smislu odredbe člana 132. stav 2. Zakona o parničnom postupku, te predstavlja podoban dokaz na kojem se u nedostatku kontra-dokaza može zasnivati utvrđenje o visini predmetnog potraživanja. Istaknuo je da apelantica tokom postupka nije sporila navedenu karticu, niti joj prigovarala, niti ju je dovela u sumnju pravno relevantnim dokaznim sredstvima.

5. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 220786 17 Gž od 24. oktobra 2017. godine djelomično je uvažena apelantičina žalba i presuda Osnovnog suda preinačena tako da je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos glavnog duga počev od 11. augusta 2012. godine pa do konačne isplate. Apelantičina žalba u ostalom dijelu je odbijena i prvostepena presuda u preostalom dosuđujućem dijelu obaveze plaćanja glavnog duga potvrđena. Presudom je također odbijen apelantičin zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe.

6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepena odluka pravilna i zakonita u dijelu obaveze plaćanja glavnog duga apelantice. Dalje je naveo da je apelantica vršila povremeno plaćanje glavnog duga, koji je prema finansijskoj kartici izvršen 2003., 2005., 2006. i 13. juna 2007. godine. S tim u vezi, obrazloženo je da je takvim uplatama apelantica prekidala rokove zastare i od svake naredne uplate rokovi zastare ponovo počinju da teku, primjenom odredbe člana 387. stav 2. ZOO. Nadalje, Osnovni sud je zaključio da se neosnovano apelantičina žalba poziva da je apelantica ovim plaćanjem platila zakonsku kamatu, koju činjenicu prvostepeni sud nije cijenio kod donošenja prvostepene odluke. S tim u vezi, obrazloženo je da iz sadržaja predmetnog ugovora ne proizilazi da u slučaju docnje odnosno momentom dospjelosti cijelog glavnog duga zbog neplaćanja tri uzastopne rate, apelantica pored glavnice duguje i zakonske zatezne kamate na dospjeli iznos. Stoga je, po mišljenju Okružnog suda, prilikom plaćanja određenih novčanih iznosa apelantica, kako to pravilno zaključuje prvostepeni sud, platila dio glavnog duga, te nije bilo mjesta primjeni odredbe člana 313. ZOO. Istaknuo je da apelantici nije ni poznat iznos zakonske zatezne kamate na glavni dug, niti je tužitelj u vrijeme plaćanja pozvao da plati zakonsku zateznu kamatu. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je ocijenio neosnovanim žalbeni navod da je prvostepeni sud suprotno odredbi člana 371. i 360. ZOO obavezao apelanticu da tužitelju izmiri dosuđeni iznos glavnog duga, pa je u ovom dijelu prvostepenu odluku potvrdio. Međutim, po mišljenju Okružnog suda, odlučujući o zahtjevu tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate, prvostepeni sud gubi iz vida da je u vrijeme zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom na snazi Zakon o privatizaciji državnih stanova, kojim se uređuje privatizacija stanova u državnoj svojini, a koja se vrši otkupom stanova u skladu sa odredbama predmetnog zakona. S tim u vezi, citirao je odredbu člana 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji državnih stanova, te naveo da predmetna zakonska odredba se ima primijeniti na slučajeve gdje kupci stana nisu izmirili svoje obaveze. Kako apelantica nije izmirila svoju obavezu plaćanjem glavnog duga, po mišljenju Okružnog suda, u pogledu zakonske zatezne kamate mogla je biti obavezana da je plati počev od mjesečnih pojedinačnih iznosa iz otplatnog plana po predmetnom ugovoru. Kako tužitelj u predmetnoj pravnoj stvari nije dokazao kada su pojedinačni mjesečni anuiteti dospijevali za isplatu, u smislu odredbi čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku, preinačenjem prvostepene presude odbijen je ovaj zahtjev tužitelja.

7. Apelantica navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da su redovni sudovi svojim odlukama faktički omogućili produžetak općeg zastarnog roka iz ZOO, te da je kasnijim učinjenim plaćanjem priznat samo iznos duga koji je plaćen, pa se ovakvo plaćanje ne može smatrati priznanjem cjelokupnog duga. Tvrdi da je Okružni sud u skoro identičnoj pravnoj situaciji zauzeo stav da je zastarni rok za potraživanje iz ugovora o otkupu stana deset godina i da se povremenim uplatama ne priznaje u cijelosti potraživanje povjerioca (u prilog apelaciji dostavila presudu broj 71 0 P 160764 14 Gž od 13. novembra 2014. godine). Apelantica navodi da izvršenjem osporenih presuda može ostati bez primanja i bez stana.

8. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.

Član 312.

Kad između istih lica postoji više istorodnih obaveza, pa ono što dužnik ispuni nije dovoljno da bi se mogle namiriti sve, onda se, ako o tome ne postoji sporazum povjerioca i dužnika, uračunavanje vrši onim redom koji odredi dužnik najkasnije prilikom ispunjenja.

Kad nema dužnikove izjave o uračunavanju, obaveze se namiruju redom kako je koja dospjela za ispunjenje.

Ako je više obaveza istovremeno dospjelo, prvo se namiruju one koje su najmanje obezbijeđene, a kad su sve podjednako obezbijeđene, prvo se namiruju one koje su dužniku na najvećem teretu.

Ako su u svemu naprijed rečenom obaveze jednake, namiruju se redom kako su nastale, a ako su istovremeno nastale, ono što je dato na ime ispunjenja raspoređuje se na sve obaveze srazmjerno njihovim iznosima.

Član 371.

Potraživanja zastarijevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.

Član 387.

Zastarijevanje se prekida kada dužnik prizna dug.

Priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom povjeriocu nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbjeđenja.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno i detaljno obrazložili razloge zbog kojih su usvojili tužbeni zahtjev tužitelja i obavezali apelanticu na isplatu određenog novčanog iznosa na ime glavnog duga, te pri tome dali jasne razloge zašto u konkretnom slučaju potraživanje tužitelja nije zastarjelo. Nadalje, u pogledu presude Okružnog suda broj 71 0 P 160764 14 Gž od 13. novembra 2014. godine, na koju je apelantica ukazala u apelaciji, Ustavni sud zapaža da iz navedene presude proizilazi da je predmet te parnice tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos zadocnjelog plaćanja glavnog duga (tuženi je isplatio ostatak dugovanog iznosa na ime glavnice). Proizilazi da se ne radi o identičnom tužbenom zahtjevu kao u konkretnom predmetu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5571/17 (B.S.) | Sudska praksa | Aktio