Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1767/19 (Z. S.)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Dioba
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1767/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-1767/19, rješavajući apelaciju Zijada Smajlovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zijad Smajlović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 115439 18 Rev od 24. januara 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 115439 14 Gž od 20. juna 2018. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 115439 12 P od 16. maja 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zijad Smajlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Asim Ibrelić, advokat iz Tuzle, podnio je 19. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 115439 18 Rev od 24. januara 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 115439 14 Gž od 20. juna 2018. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 115439 12 P od 16. maja 2014. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, obavezani su tuženi (P.J. i apelant) da trpe da se izvrši fizička dioba određenog poslovnog prostora, a u slučaju nemogućnosti fizičke diobe tuženi su obavezani da trpe civilnu diobu javnom prodajom istog poslovnog prostora i isplatom ½ postignute kupoprodajne cijene tužiocu (M.S). Ujedno je odbijen tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da se apelant obaveže da plati tužiocu određeni novčan iznos na ime izgubljene zakupnine za određeni vremenski period sa zakonskom zateznom kamatom. Osim toga, odbijen je protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je on stekao pravo vlasništva dosjelošću po osnovu valjanog ugovora o kupoprodaji i aneksa na isti nad dijelom ½ poslovnog prostora, kao i alternativni protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tužilac da mu po osnovu isplaćene kupoprodajne cijene poslovnog prostora dijelom ½ isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da se obaveže tužilac da apelantu po osnovu uloženih materijalnih sredstava u opremanje poslovnog prostora dijelom ½ isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su tužilac i prvotuženi udružili sredstva za izgradnju poslovnog prostora na kojem su upisani kao suvlasnici sa dijelom ½. Takođe je utvrđeno da je tužilac sa A.K. zaključio ugovor o poklonu od 20. septembra 1993. godine kojim mu je poklonio ½ svog suvlasničkog dijela na spornom poslovnom prostoru, da bi istog dana tužilac i A.K. zaključili sporazum o raskidu zaključenog ugovora o poklonu. Nadalje je utvrđeno da je A.K. sa preduzećem „Zagent“ Tuzla, čiji je direktor bio apelant, zaključio ugovor o kupoprodaji od 21. septembra 1993. godine kojim je tom preduzeću A.K. prodao suvlasnički dio tužioca na spornom prostoru. Apelant je po osnovu pismenog ugovora o kupoprodaji i ugovora kojim mu je prvotuženi takođe prodao svoj suvlasnički dio stupio u posjed spornog prostora, koji koristi i danas. Međutim, Vrhovni sud je naveo da ugovor o poklonu, zaključen između tužioca i A.K. ne proizvodi pravno dejstvo, jer su se stranke sporazumjele da ugovor raskinu isti dan izrazom svoje slobodne volje. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je ugovor o kupoprodaji zaključen između A.K. i preduzeća „Zagent" Tuzla, odnosno apelanta, ništav u smislu odredbe člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima u vezi sa članom 46. stav 2. istog zakona. Ugovor je ništav budući da A.K. nije stekao pravo vlasništva na poslovnom prostoru, pa ni preduzeću „Zagent“ Tuzla, odnosno apelantu nije mogao prenijeti suvlasnički dio, odnosno nije mu mogao prenijeti pravo koje i sam nema. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda da apelant nije na osnovu kupoprodajnog ugovora dosjelošću stekao pravo suvlasništva poslovnog prostora. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da nema osnova ni alternativni zahtjev apelanta za isplatu kupoprodajne cijene i uloženih sredstva za opremanje poslovnog prostora jer takve tvrdnje nije dokazao.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da osporenim odlukama ni na koji način nije odlučivalo o apelantovom pravu na ličnu slobodu i sigurnost, te su stoga ovi navodi očigledno neosnovani. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1767/19 (Z. S.) | Sudska praksa | Aktio