Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7573/18 (I. B. i R.B.)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Upravni spor
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Invalid
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Invalidnina
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7573/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-7573/18, rješavajući apelacije Ilije Burečića i R. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ilija Burečić protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 013291 16 U od 5. novembra 2018. godine i R. B. protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 061344 18 Rev od 29. novembra 2019. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-7573/18

1. Ilija Burečić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 21. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 013291 16 U od 5. novembra 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata) od 28. aprila 2016. godine. Tim osporenim rješenjem je odbijena apelantova žalba protiv prvostepenog upravnog akta od 1. oktobra 2013. godine (kojim je apelantu ukinuto svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu invalidninu sa 30. septembrom 2013. godine), te je prvostepeno rješenje izmijenjeno na način što je apelantu svojstvo ratnog vojnog invalida prestalo sa 28. februarom 2013. godine i na način što je ukinuto rješenje Uprave za pitanja branitelja Mostar, Sektor za pitanja branitelja od 17. aprila 2007. godine.

3. U obrazloženju rješenja tuženog je navedeno, između ostalog, da je ljekarska komisija za nadzor i medicinsko vještačenje izvršila nadzor i medicinsko vještačenje nalaza i mišljenja prvostepene ljekarske komisije od 18. jula 2006. godine i revizione ljekarske komisije od 23. februara 2007. godine, te da je na osnovu uvida u isti, neposrednog pregleda i priloženu medicinsku dokumentaciju, donijela drugačiji nalaz i mišljenje u odnosu na nalaz i mišljenje naprijed navedene ljekarske komisije, od 25. februara 2013.godine kojim je utvrdila da invaliditet kod apelanta iznosi ispod 20%. S obzirom da je navedena ljekarska komisija donijela drugačiji nalaz i mišljenje u pogledu procenta vojnog invaliditeta apelanta u odnosu na prvostepenu i revizionu ljekarsku komisiju, navedeno je da je nastupila promjena te da su ispunjeni uslovi za pokretanje postupka po službenoj dužnosti propisani članom 34. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica. Naime, odredbom člana 34. stav 3. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodice propisano je da će prvostepeni organi nadležni za boračko-invaiidsku zaštitu po službenoj dužnosti na osnovu prijave korisnika prava ih saznanja na drugi način o nastaloj promjeni iz stava 2. ovog člana, pokrenuti postupak odmah, a najkasnije u roku od 15 dana od dana prijema zahtjeva odnosno saznanja i donijeti rješenje o prestanku ili izmjeni priznatih prava prema ovom Zakonu sa pravnim djelovanjem od prvog dana narednog mjeseca po nastaloj promjeni. S obzirom na to, istaknuto je da je prvostepeni organ pravilno utvrdio da nisu ispunjeni uslovi iz člana 3. Zakona za dalje priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida i prava na ličnu invalidninu.

4. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeno upravno rješenje od 1. oktobra 2013. godine doneseno na osnovu člana 52. stav 2. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica kojim je propisano da ukoliko u postupku nadzora i medicinskog vještačenja posebna ljekarska komisija iz člana 47. stav 4. pomenutog Zakona donese drugačiji nalaz i mišljenje u odnosu na nalaz i mišljenje ljekarskih komisija iz člana 47. st. 1, 2 i 3 ovog Zakona, taj nalaz i mišljenje će poslužiti kao razlog za obnovu postupka. Naime, navedeno je da je ljekarska komisija za nadzor i medicinsko vještačenje, na osnovu neposrednog pregleda apelanta i medicinske dokumentacije u spisu, donijela nalaz i mišljenje od 25. februara 2013. godine, kojim je utvrđeno da je vojni invaliditet apelanta ispod 20%. Takođe je navedeno da se taj nalaz i mišljenje razlikuje se od nalaza i mišljenja revizione ljekarske komisije od 23. februara 2007. godine, koja je utvrdila vojni invaliditet apelanta od 80% i prvostepene ljekarske od 18. juna 2006. godine, koja je utvrdila vojni invaliditet apelanta od 70%. Kantonalni sud je ukazao da je u obrazloženju nalaza i mišljenja ljekarske komisije od 25. februara 2013. godine navedeno da nisu pravilni navedeni nalazi i mišljenja prvostepene i revizione ljekarske komisije. Naime, Kantonalni sud je naveo da je nalaz i mišljenje od 25. februara 2013. godine dat po pravilima struke, te da je Komisija bila sastavljena u skladu sa članom 47. stav 4. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, kao i da je njen nalaz i mišljenje potpun, jasan i dovoljno obrazložen. Slijedom iznesenog, Kantonalni sud je istakao da je pomenuti nalaz i mišljenje od 25. februara 2013. godine bio osnov za obnovu postupka po službenoj dužnosti te u obnovljenom postupku donošenja prvostepenog upravnog rješenja od 1. oktobra 2013.godine. Pri svemu navedenom, Kantonalni sud je istakao da je apelantu omogućeno da se izjasni o nalazu i mišljenju ljekarske komisije za nadzor i medicinsko vještačenje od 25. februara 2013.godine, što je on i učinio te da mu je na taj način omogućeno učešće u postupku slijedom čega je navedeno su zbog toga neosnovani navodi iz tužbe apelanta o povredi pravila postupka odnosno povredi načela Zakona o upravnom postupku.

2. AP-871/19

5. R. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Siniša Đorđević advokat iz Doboja, podnio je 25. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 061344 18 Rev od 28. februar 2019. godine.

6. U predmetnom postupku, koji je okončan odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je, između ostalog, tražio da mu tužena (Republika Srpska, Ministrastvo rada i boračko-invalidske zaštite Banjaluka) na ime naknade materijalne štete isplati određeni novčani iznos.

7. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je, pored ostalog, naveo da apelant tvrdi da je nezakonitim, odnosno nepravilnim radom organa tužene Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske, Odjeljenja za boračkoinvalidsku zaštitu Doboj, a koji se ogleda u propustu da donese odluku po njegovoj žalbi u roku od 60 dana, pretrpio materijalnu štetu jer mu je u tom periodu isplaćivana umanjena invalidnina. Dalje, da taj propust tužene nije saniran ni u postupku po njegovoj žalbi o kojoj je organ tužene odlučio nakon 44. mjeseca od dana podnošenja žalbe, te koju, iako je usvojio i prvostepeno rješenje od 5. juna 2012. godine ukinuo, nije omogućio apelantu pravo na isplatu novog iznosa invalidnine od ukidanja prvostepenog rješenja, već je to pravo apelantu ustanovljeno tek od 1. juna 2016. godine. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da iz odredbe člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) proizilazi da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. Dalje je navedeno da je odredbom člana 155. ZOO propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta). Naime, navedeno je da bi po odredbama čl. 154, 155 i 158. ZOO postojala odgovornost nekog lica za naknadu štete, potrebno je da su ispunjene sljedeće zakonske pretpostavke: da šteta postoji, da je prouzrokovana protivpravnom radnjom ili propuštanjem, da se radnja ili propuštanje mogu pripisati u krivicu štetniku i da postoji uzročna veza između radnji, odnosno propuštanja i nastale štete. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je apelant mogao zbog nedonošenja odluke u zakonskom roku voditi upravne i sudske postupke, te da je mogao i pobijati konačnu odluku kojom je drugostepeni organ odlučio o žalbi apelanta, rješenjem od 27. maja 2016. godine, a u pogledu početka isplate invalidnine određenog po tom rješenju (ne i rješenja u cjelosti). Naime, navedeno iz razloga što to predstavlja dio zakonom predviđene procedure koja je na raspolaganju svakom licu da se u upravnom postupku i u upravnom sporu, a ne u parničnom postupku, vrši preispitivanje pravilnosti postupanja tužene, pa nisu ispunjeni uslovi iz odredbe čl. 172 i 155. ZOO za naknadu štete.

Spajanje predmeta

8. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-7573/18.

9. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

10. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Osim toga, apelant se u apelaciji broj AP-871/19 pozivao i na povredu prava iz člana 13. Evropske konvencije, te je, između ostalog, naveo da tužena u upravnom postupku nije donijela rješenja po njegovoj žalbi u razumnom roku, te da je „došlo i do povrede prava iz člana 13. Evropske konvencije obzirom da je tuženi prekršio odredbu člana 232. Zakona o upravnom postupku u pogledu roka za postupanje po žalbi iako se u konkretnom slučaju radi o građanskom pravu apelanta (pravo na imovinu) budući da je ovakvim postupanjem na nezakonit način došlo do umanjenja njegove imovine“.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su apelanti ukazali u predmetnim apelacijama odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i/ili primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Takođe, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi i u odnosu na navode apelanta iz AP-871/19, koji se tiču zaključaka redovnih sudova da je apelant mogao zbog nedonošenja odluke u zakonskom roku voditi upravne i sudske postupke, te da je mogao i pobijati konačnu odluku kojom je drugostepeni organ odlučio o njegovoj žalbi rješenjem od 27. maja 2016. godine iz razloga što to predstavlja dio zakonom predviđene procedure koja je na raspolaganju svakom licu da se u upravnom postupku i u upravnom sporu, a ne u parničnom postupku, vrši preispitivanje pravilnosti postupanja tužene, dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7573/18 (I. B. i R.B.) | Sudska praksa | Aktio