Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4786/17 (M. D.)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - nezavisan sud
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Disciplinska mjera
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
  • Naknada
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4786/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-4786/17, rješavajući apelaciju Mirsada Delića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsada Delića podnesena protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine br.S1 3 P 019410 16 Rev od 19. septembra 2017. godine, S1 3 P 019410 16 Gž od 6. maja 2016. godine i S1 3 P 019410 15 P od 8. marta 2016.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirsad Delić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Adnan Novo, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br.S1 3 P 019410 16 Rev od 19. septembra 2017. godine, S1 3 P 019410 16 Gž od 6. maja 2016. godine i S1 3 P 019410 15 P od 8. marta 2016. godine.

2. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 019410 15 P od 8. marta 2016. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud poništi kao nezakonita rješenja disciplinskih organa Centralne banke BiH (u daljnjem tekstu: tužena) i to rješenje Drugostepene disciplinske komisije od 25. juna 2015. godine i rješenje Prvostepene disciplinske komisije od 18. maja 2015. godine. Presudom je odbijen tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženu da apelantu nadoknadi štetu zbog umanjenja plate za vrijeme suspenzije i po osnovu poništenih rješenja u iznosu pobliže navedenom u izreci presude. Potom je odbijen tužbeni zahtjev da se tužena obaveže da apelantu nadoknadi štetu zbog neisplaćene vanredne isplate za 2014. godinu za uspješno ostvarene rezultate rada za 2014. godinu u određenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom. Također, presudom je odbijen i tužbeni zahtjev za utvrđenje da je apelant trpio zlostavljanje na radu kod tužene, i to provođenjem nezakonitog disciplinskog postupka, suspenzijom i donošenjem rješenja o izricanju kazne u disciplinskom postupku, što je dovelo do degradacije njegovog profesionalnog statusa, kao i straha od gubitka posla, za određeni period, te na obavezivanje tužene da mu isplati određeni iznos na ime naknade štete zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog zlostavljanja na radu u navedenom periodu, sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom je obavezan apelant da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

3. Prvostepeni sud je obrazložio kako je nakon provedenog dokaznog postupka, uvidom u brojne materijalne dokaze, te saslušavanjem svjedoka i parničnih stranaka (dokazi su taksativno pobrojani na stranama od 4 do 8 obrazloženja), te njihovom ocjenom u smislu člana 13. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan. Naime, Sud BiH je na osnovu provedenih dokaza, između ostalog, utvrdio da je apelant uposlenik kod tužene te da je raspoređen na radno mjesto „Samostalni referent za servisiranje mašina u Službi za trezorske poslove Centralne banke BiH“ kao i da je obavljao poslove suključara trezora tužene. Nadalje je utvrđeno da je protiv apelanta pokrenut disciplinski postupak zbog postojanja osnovane sumnje da je tokom 2014. godine nesavjesnim i nemarnim obavljanjem zadataka i obaveza radnog mjesta na koje je raspoređen, u svojstvu jednog od suključara trezora tužene, propustio da spriječi otuđenje veće količine gotovog novca iz trezora, što predstavlja težu povredu službene dužnosti iz člana 7. stav 1. tačka d) alineja 6 Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti službenika Centralne Banke BiH (u daljnjem tekstu: Pravilnik tužene), nesavjesno i nemarno vršenje povjerenih poslova koje ima za posljedicu kršenje zakona ili propisa, nastupanje materijalne štete ili štete po reputaciju poslodavca. Pored toga, utvrđeno je da je nakon provedenog disciplinskog postupka, odlukom Prvostepene disciplinske komisije od 18. maja 2015. godine apelant proglašen odgovornim za počinjenu težu povredu službene dužnosti, te mu je izrečena kazna u visini od 20% osnovne mjesečne plaće za jedan mjesec i dodijeljeno 20 negativnih bodova. Protiv navedene odluke apelant je podnio žalbu koja je odbijena rješenjem Drugostepene disciplinske komisije od 25. juna 2015. godine.

4. Prvostepeni sud je istaknuo da je među parničnim strankama sporan osnov i visina postavljenog tužbenog zahtjeva, odnosno, da li su rješenja disciplinskih komisija donesena na zakonit način, da li je nedostavljanjem rješenja Drugostepene disciplinske komisije apelantovom punomoćniku povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na djelotvoran pravni lijek, da li je u rješenju Drugostepene disciplinske komisije data pogrešna pouka o pravnom lijeku, da li je Drugostepena disciplinska komisija mogla provoditi nove dokaze i utvrđivati činjenično stanje, zakonitost vođenja odvojenih postupaka, da li rješenje o pokretanju disciplinskog postupka sadrži sve potrebne podatke, odnosno da li je u tom rješenju navedeno vrijeme i način povrede radne obaveze te da li je apelant diskriminiran u odnosu na ostale službenike.

5. S tim u vezi, Prvostepeni sud je istaknuo da ne smatra bitnom povredom postupka činjenicu nedostavljanja drugostepenog rješenja apelantovom punomoćniku, obzirom na to da u Pravilniku tužene nije izrekom propisano da se rješenje drugostepene disciplinske komisije mora dostaviti i punomoćniku službenika protiv kojeg se vodio disciplinski postupak, shodno odredbama čl. 60. -

66. Zakona o radu u institucijama BiH (u daljnjem tekstu: ZOR) i člana 46. stav 1. Pravilnika tužene. Nadalje, prvostepeni sud je ocijenio da nije osnovan ni apelantov prigovor da rješenje Drugostepene disciplinske komisije sadrži pogrešnu pouku o pravnom lijeku. S tim u vezi, prvostepeni sud je ocijenio da je rok za pokretanje postupka pred Sudom BiH povodom odluke Drugostepene disciplinske komisije vezan za odredbe ZOR-a koje se odnose na disciplinski postupak, a kojima je propisano da se disciplinski postupak provodi na način i u skladu sa Pravilnikom o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti (čl. 61. - 66), dok je članom 47. stav 1. Pravilnika tužene propisano da se protiv rješenja Drugostepene disciplinske komisije može pokrenuti postupak pred Sudom BiH u roku od trideset dana od dana dostavljanja rješenja drugostepene komisije. Slijedom navedenog, prvostepeni sud je zaključio da Drugostepena disciplinska komisija u svom rješenju nije dala pogrešnu pouku o pravnom lijeku. Prvostepeni sud je ocijenio da nije osnovan niti apelantov prigovor koji se odnosi na pravilnost drugostepenog postupka. S tim u vezi, prvostepeni sud je imao u vidu odredbu čl. 43. i 44. Pravilnika tužene, koje je citirao, naglasivši da je Drugostepena disciplinska komisija održala raspravu, izvodila nove dokaze i upotpunjavala činjenično stanje, kako bi dala odgovor na sve razloge žalbe, što joj je bilo dopušteno o čemu se taj sud iscrpnije izjasnio na strani 10 obrazloženja. Prvostepeni sud je odbio kao neosnovan i apelantov prigovor kojim je osporavao zakonitost vođenja odvojenih postupaka, naglasivši da u Pravilniku tužene nema odredbi koje bi eventualno bile smetnja vođenju pojedinačnih postupaka protiv službenika. Prvostepeni sud je također ocijenio da nije osnovan niti apelantov prigovor da je diskriminisan u odnosu na ostale službenike, naglasivši da u konkretnom slučaju nema različitog postupanja tužene protiv apelanta, jer je disciplinski postupak pokrenut i protiv drugih službenika, a ne samo protiv apelanta, ocijenivši da činjenica da protiv nekog zaposlenika nije pokrenut disciplinski postupak ne može biti dokaz diskriminaciji.

6. U vezi sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim apelant tvrdi da nije dokazano da nije ispunjavao obaveze i dužnosti koje su mu nadređeni davali, prvostepeni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizilazi da je apelant poslove suključarstva za koje je zadužen i koje je preuzeo, obavljao bez da je, na formalan način, bio upoznat sa propisima tužene koji regulišu trezorsko poslovanje, mada su ti propisi bili dostupni svim službenicima tužene. Prvostepeni sud je ocijenio da je ispravan stav disciplinske komisije da je apelant izuzetno odgovorne poslove obavljao na osnovu usmenih naloga svojih pretpostavljenih, bez da je uložio dodatne napore da se upozna sa propisima kojima su poslovi koje je obavljao detaljno regulisani. Prvostepeni sud je dalje naveo da iz provedenih dokaza proizilazi da prilikom zamjene suključara nisu sastavljani zapisnici o primopredaji suključarstva kojima se preuzimaju vrijednosti koje se čuvaju u trezoru, odnosno ove zamjene su vršene suprotno propisima tužene, na osnovu usmenog naloga. Kada se radi o načinu primopredaje novca između suključara i blagajnika, iz apelantovog iskaza koji je dao u disciplinskom postupku, Prvostepeni sud je ocijenio da je evidentno da su navedene radnje vršene suprotno propisima tužene. Obzirom na utvrđeni manjak veće količine gotovog novca iz trezora, prvostepeni sud je zaključio da su suključari neadekvatno izvršavali svoje dužnosti, što predstavlja ozbiljno kršenje procedura i pravila poslovanja u trezoru tužene, te je pogodovalo stvaranju uslova za izvršenje krivičnog djela pronevjere u službi, pri čemu postoji propust i odgovornost apelanta u lancu povezanih radnih operacija. Prvostepeni sud je neosnovanost apelantovog prigovora da ni u dispozitivu ni u obrazloženju rješenja Prvostepene disciplinske komisije nije navedeno kada i kojim radnjama je apelant počinio povredu službene dužnosti detaljno pojasnio na str. 11. i 12. obrazloženja presude.

7. Imajući u vidu navedeno, Prvostepeni sud je zaključio da su rješenja i Prvostepene i Drugostepene disciplinske komisije zakonita, odnosno da u disciplinskom postupku nisu povrijeđena pravila postupka te je pravilno utvrđeno da je apelant počinio povredu službene dužnosti. Dakle, u disciplinskom postupku protiv apelanta je pravilno utvrđeno da su poslovi suključarstva, obavljani sa evidentnim propustima i suprotno propisima tužene kojima je regulisano trezorsko poslovanje. Obzirom da su novčani zahtjevi apelanta akcesorne prirode, odnosno zavise o ocjeni zakonitosti pobijanih rješenja, Prvostepeni sud je odbio apelantov zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete. Odluku o troškovima postupka prvostepeni sud je donio primjenom čl. 320, 323. stav 1. i 333. ZPP-a o čemu se taj sud iscrpnije izjasnio na strani 13 obrazloženja.

8. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv prvostepene presude Drugostepeno vijeće Suda BiH je Presudom broj S1 3 P 019410 16 Gž od 6. maja 2016. godine žalbu odbilo i osporenu presudu potvrdilo.

9. Drugostepeni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, kao i da je dao argumentovane razloge kada je odbio tužbeni zahtjev apelanta. Pri tome, Drugostepeni sud je, između ostalog, ocijenio da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da je sudija u prvom stepenu počinio povredu odredaba čl. 16, 61. i 63. ZPP-a, jer je saslušao svjedoke nakon saslušanja apelanta kao parnične stranke, ostavljajući dovoljno vremena svjedocima da koordiniraju i usaglase svoje iskaze na osnovu apelantovog iskaza. S tim u vezi, Drugostepeni sud je naveo da se dokaz saslušanjem svjedoka izvodi nakon saslušanja parnične stranke, u skladu sa redoslijedom propisanim odredbom člana 61. stav 1. ZPP-a, dok je stavom 2. istog člana propisano da izuzetno, sud može odrediti redoslijed odvijanja glavne rasprave drugačiji od redoslijeda predviđenog u stavu 1. ovog člana. Drugostepeni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije sporno da su predloženi svjedoci zaposlenici tužene, međutim, svjedoke je kao takve predložio apelant na navedene okolnosti. Drugostepeni sud je naveo da apelant u predmetnoj pravnoj stvari pobija odluke Prvostepene i Drugostepene disciplinske komisije, te je kao svjedoke predložio članove tih komisija. Nejasno je šta su, prema navodima žalbe, ti svjedoci u svojim iskazima trebali da iskoordiniraju i usaglase. Osim toga, Drugostepeni sud je pojasnio da su svjedoci u skladu sa zakonom upozoreni da su pred sudom dužni govoriti istinu i na posljedice davanja lažnog iskaza.

10. Drugostepeni sud je naveo da je odluka o troškovima parničnog postupka zasnovana na pravilnoj primjeni odredbi čl. 320., 323., 324. i 333. ZPP-a, naglasivši da nije na apelantu da određuje da li će tuženu zastupati punomoćnik advokat ili eventualno Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), jer je to isključivo njeno zakonsko pravo. Međutim, i u jednom i u drugom slučaju po apelanta su isti troškovi. S tim u vezi, Drugostepeni sud je naveo da prema odredbi člana 332. ZPP-a, odredbe o troškovima primjenjuju se i na stranke koje zastupa Pravobranilaštvo. U tom slučaju, troškovi postupka obuhvataju i iznos koji bi se stranci priznao na ime nagrade advokatu. U konkretnom slučaju parnični troškovi su utvrđeni prema visini apelantovog tužbenog zahtjeva, u skladu sa odredbama čl. 12. i 13. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.

11. Odlučujući o apelantovoj reviziji revizijsko vijeće Suda BiH je Presudom broj S1 3 P 019410 16 Rev od 19. septembra 2017. godine reviziju odbilo.

12. Revizijsko vijeće je neosnovanost revizijskih prigovora u dijelu kojim je apelant ukazivao na povrede odredaba parničnog postupka detaljno pojasnio na strani 3 obrazloženja presude istaknuvši da je Drugostepeni sud dao pravilne i potpune razloge o navodno učinjenoj povredi postupka na koje je apelant ukazivao u žalbi, a koji se odnose na saslušanje svjedoka i apelanta lično kao parnične stranke. Nadalje, Revizijsko vijeće je neosnovnost revizije u dijelu kojim je apelant ukazivao na pogrešnu primjenu materijalnog prava detaljno pojasnio na str. 3 i 4 obrazloženja. Prema ocjeni Revizijskog vijeća, pravilan je i na zakonu zasnovan stav Drugostepenog suda. Pri tome, Revizijsko vijeće je posebno ukazalo da apelant pogrešno tumači da su razlozi dati u Drugostepenoj presudi jedna od floskula kada sud navodi da u radnim sporovima nema punu jurisdikciju, jer se ne radi o floskulama, nego o pravilnoj primjeni materijalnog prava. Pored toga, Revizijsko vijeće je naglasilo da su navodi revizije, kojim se ukazuje na navodno povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer su superiornijoj strani dosuđeni troškovi postupka, paušalni i ničim potkrijepljeni, istaknuvši da je odluka o troškovima parničnog postupka zasnovana na pravilnoj primjeni odredaba čl. 320, 323, 324. i 333. ZPP-a.

Apelacioni navodi

13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelanti vidi u tome što je isti sud – Sud BiH u konkretnoj parnici sudio u sve tri stepena. Naime, apelant je naveo da je prvostepeni sud odbio njegov tužbeni zahtjev, nakon čega je protiv prvostepene presude podnio žalbu koju je isti sud odbio, da bi, konačno, protiv drugostepene presude izjavio reviziju, koju je, također, isti sud odbio. Osim toga, apelant smatra da u konkretnom predmetu ni Drugostepeni ni Revizijski sud, odnosno odjeljenje istog suda, nisu razmotrili navode žalbe i revizije, na koji način mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek. Također, apelant je naveo da se superiornoj stranci dosuđuju troškovi postupka, čime se zaposlenici poput njega na taj način odvraćaju od obraćanja sudu, jer će moćnijoj stranci morati plaćati troškove. Smatra da Prvostepeni i Drugostepeni sud nisu trebali dosuditi troškove zastupanja advokatu, jer tužena ima svoju pravnu službu, a i radi se o državnoj instituciji koju je trebalo zastupati Pravobranilaštvo.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Apelant povredu navedenih prava nalazi u tome što je isti sud – Sud BiH u konkretnoj parnici sudio u sve tri stepena iz čega proizilazi da ukazuje da Sud BiH ne zadovoljava standarde „nezavisnog i nepristrasnog suda“ budući da je taj sud odlučivao o njegovoj tužbi, žalbi i reviziji. Nadalje, povredu navedenih prava vidi i u načinu na koji je Sud BiH mijenjao redoslijed izvođenja dokaza na glavnoj raspravi, što u konkretnom predmetu Drugostepeni i Revizijski sud nisu odgovorili na sve žalbene, odnosno revizijske navode, kao i u odluci o troškovima postupka.

17. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

18. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku, okončanom osporenom presudom Suda BiH odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište rješenja tužene o disciplinskoj odgovornosti, kao i o isplati naknada iz radnog odnosa i naknada na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog zlostavljanja na radu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da je apelant obavljao poslove suključara pri čemu se nije pridržavao uputstava o načinu rukovanja, čuvanja i evidentiranja vrijednostima u trezorima tužene, iz čega je utvrđeno postojanje propusta u radu apelanta, odnosno utvrđena povreda službene dužnosti iz člana 7. stav 1. tačka d) alineja 6 Pravilnika tužene. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH na tri instance utvrdio da su pobijane odluke disciplinskih organa zakonite, jer su pravilno utvrdile da je apelant počinio povredu službene dužnosti koja mu je stavljena na teret i pri tome se pozvao na relevantne odredbe ZOR-a koje se odnose na disciplinski postupak (čl. 61. - 66) i Pravilnika tužene. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZOR-a i Pravilnika tužene sa odlučenjem Suda BiH na sve tri instance, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Suda BiH, kao i zaključku da nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev. Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. U vezi s apelantičinim navodima da je isti sud – Sud BiH u konkretnoj parnici sudio u sve tri stepena iz čega proizilazi da ukazuje da Sud BiH ne zadovoljava standarde „nezavisnog i nepristrasnog suda“ budući da je taj sud odlučivao o njegovoj tužbi, žalbi i reviziji, Ustavni sud ističe da se prema utvrđenoj praksi Evropskog i Ustavnog suda postojanje nepristrasnosti u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije mora ocjenjivati prema subjektivnom i objektivnom testu. Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi nikakve dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristrasnost Suda BiH. S druge strane, Ustavni sud ukazuje na to da se objektivna nepristranost ne pretpostavlja, već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. Ustavni sud ukazuje da je Zakonom o Sudu BiH propisano da je, u skladu s Poslovnikom Suda, predsjednik Suda nadležan da sudije raspoređuje na opšte i posebne zadatke u bilo koje odjeljenje, vijeće ili predmet, osim ako zakonom nije drugačije propisano. Ustavni sud ukazuje da iz navedenog proizlazi da u pogledu imenovanja sudija Suda BiH postoji zakonska procedura koja obezbjeđuje funkcionisanje Suda BiH nezavisno od izvršne vlasti i vanjskih uticaja, kao i nezavisan, nepristran i profesionalan rad sudija tog suda, što sveukupno ostavlja utisak nezavisnosti tog suda. Po mišljenju Ustavnog suda, navedeno upućuje na zaključak da Sud BiH zadovoljava standarde "nezavisnog suda" u smislu kriterija koje je uspostavio Evropski sud u svojoj praksi povodom tog pitanja (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 646/12 od 13. januara 2015. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na takav zaključak, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi o tome da je isti sud – Sud BiH u konkretnoj parnici sudio u sve tri stepena, ni na koji način ne dovodi u pitanje poštovanje principa nezavisnosti suda u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su očigledno (prima facie) neosnovani apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje i u ovom kontekstu.

20. Ustavni sud dalje primjećuje da apelant tvrdi da je Sud BiH bez obavještavanja apelanta mijenjao redoslijed izvođenja dokaza na glavnoj raspravi, kao i da su superiornoj stranci dosuđeni troškovi postupka. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi bavili ovim pitanjima, te iz obrazloženja presuda slijedi da je sud odredio redoslijed odvijanja glavne rasprave drugačije od redoslijeda predviđenog članom 61. stav 1. ZPP-a, shodno stavu 2. navedenog člana. Osim toga Ustavni sud ukazuje da ZPP sadrži eksplicitne odredbe vezane za naknadu troškova postupka pa Ustavni sud imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i relevantne odredbe ZPP-a ne nalazi nikakvu proizvoljnost u postupanju Suda BiH kad je u konačnici, s obzirom na ishod spora - uspjeh u parnici, obavezao apelanta da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

21. U vezi sa apelacionim navodima koji se odnose na tvrdnje da Drugostepeni i Revizijski sud nisu odgovorili na sve žalbene, odnosno revizijske navode, čime su povrijedili njegovo pravo na efektivno dvostepeno odlučivanje, odnosno efektivno ulaganje pravnog lijeka. U pogledu ovih navoda apelanta, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije, Ustavni sud zapaža da su Drugostepeni sud i Revizijski sud, suprotno navodima apelacije, u svojim presudama odgovorili na svaki žalbeni, odnosno revizioni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stanovište dali valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog navedenog Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.

22. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4786/17 (M. D.) | Sudska praksa | Aktio