Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1093/18 (E. S.)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Radni odnos
  • Prava iz radnog odnosa
  • Otkaz
  • Propisano zakonom
  • Radni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1093/18

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1093/18, rješavajući apelaciju Esada Skenderovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Esada Skenderovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 Rs 006415 16 Rev od 21. novembra 2017.

godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 Rs 006415 15 Rsž 3 od 24. marta 2016. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 Rs 006415 15 Rs3 od 11. augusta 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Esad Skenderović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Amir Kajtezović, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 19. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 23 0 Rs 006415 16 Rev od 21. novembra 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 Rs 006415 15 Rsž 3 od 24. marta 2016. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 23 0 Rs 006415 15 Rs3 od 11. augusta 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i zastupnika JKUP „Komunalije“ d.o.o. Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 31. jula 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 19. augusta 2019. godine, Kantonalni sud 5. augusta 2019. godine, a Općinski sud 9. augusta 2019. godine.

4. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 8. februara 2010. godine podnio Općinskom sudu tužbu protiv tuženog kojom je tražio poništenje rješenja o otkazu ugovora o radu, vraćanje na poslove i zadatke radnika na deponiji, isplatu neisplaćenih plaća i uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje.

7. Apelant je podneskom od 24. novembra 2011. godine preinačio tužbeni zahtjev u pogledu perioda i iznosa neisplaćenih plaća.

8. Općinski sud je 22. februara 2012. godine održao pripremno ročište, a 14. augusta 2012. godine je zaključio glavnu raspravu.

9. Općinski sud je presudom od 12. septembra 2012. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev.

10. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je presudom od 13. januara 2014. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu ukinuo, te predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

11. Općinski sud je u ponovnom postupku održao pripremno ročište u aprilu 2014. godine na kojem je apelant ponovo preinačio tužbeni zahtjev u pogledu perioda i iznosa neisplaćenih plaća, kao i u pogledu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje.

12. Općinski sud je donio presudu 23. septembra 2014. godine kojom je ponovo odbio apelantov tužbeni zahtjev.

13. Apelant je protiv navedene presude Općinskog suda od 23. septembra 2014. godine izjavio žalbu koju je Kantonalni sud rješenjem od 5. februara 2015. godine uvažio i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

14. Općinski sud je u ponovnom postupku Presudom broj 23 0 Rs 006415 I5 Rs3 od 11. augusta 2015. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništavo rješenje o otkazu ugovora o radu od 19. januara 2010. godine, da se tuženi obaveže da apelanta vrati na poslove i zadatke radnika na deponiji, te da mu izvrši isplatu neisplaćenih plaća za vrijeme nezakonitog otkaza u periodu od 19. januara 2010. do 13. juna 2015. godine, kao i da mu za navedeni period uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje.

15. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno da je apelant bio zaposlenik kod tuženog od 2003. godine. Općinski sud je također naveo da je apelantu tokom 2008. godine izrečena pismena opomena pred prekid radnog odnosa zbog lakše povrede radnih obaveza, a u toku 2009. godine, nakon provedenog disciplinskog postupka, određeno mu je umanjenje plaće za 20% zbog učinjene slične povrede radnih obaveza. Nadalje, Općinski sud je istakao da je apelantu rješenjem tuženog od 19. januara 2010. godine otkazan ugovor o radu bez poštovanja otkaznog roka zbog toga što je apelant više puta ponavljao povredu radnog odnosa koja se ogleda u zanemarivanju i nepostupanju po odluci direktora tuženog o zabrani ulaska i deponovanja otpada trećim licima na gradskoj deponiji bez ovjerene propusnice odgovornog lica. Općinski sud je istakao da je apelant protiv navedenog rješenja podnio prigovor Nadzornom odboru tuženog koji je odlučio da se disciplinski postupak ponovo provede, nakon čega je donio zaključak kojim se odbija kao neosnovan apelantov prigovor, a da se rješenje o otkazu od 19. januara 2010. godine potvrđuje u cijelosti. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je izveo zaključak da je odluka o otkazu ugovora o radu donesena u skladu s odredbama čl. 88. i 94. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). Osim toga, Općinski sud je istakao da je navedena odluka o otkazu ugovora o radu donesena i u skladu s odredbama člana 81. Pravilnika o radu tuženog kojim je propisano da se poslodavac obavezuje da u pismenoj formi obrazloži otkaz ugovora o radu, kao i u skladu s odredbama člana 82. stav 1. tačka 27. Pravilnika o radu tuženog kojim je propisano da se težom povredom radne dužnosti smatraju i lakše povrede radnih obaveza u povratu ili višestrukom povratu, kao što je u konkretnom slučaju.

16. Presudom Kantonalnog suda broj 23 0 Rs 006415 15 Rsž 3 od 24. marta 2016. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda je potvrđena.

17. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da je apelant počinio težu povredu radne dužnosti jer je dozvolio deponovanje veće količine otpada bez poštovanja procedure iako je za prethodnu povredu radne dužnosti prethodno opominjan i izrečena mu je mjera umanjenja plaće. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da je u apelantovom slučaju disciplinska komisija na zasjedanju od 18. januara 2010. godine utvrdila da je apelant počinio povredu radne dužnosti koja mu se stavlja na teret, te da je predložila da se apelant sankcioniše umanjenjem plaće ili da mu se dâ otkaz, ali da je Nadzorni odbor tuženog, kojem je apelant podnio prigovor, zaključkom naložio disciplinskoj komisiji da još jednom razmotri apelantov slučaj radi utvrđenja činjenica, te da je po prijemu zapisnika disciplinske komisije od 29. januara 2010. godine odlučio da je apelantov prigovor neosnovan zbog čega ga je i odbio. U vezi s navedenim, Kantonalni sud je zaključio da je pravilan stav prvostepenog suda da je rješenje o otkazu ugovora o radu doneseno u skladu s navedenom odredbom člana 88. stav 1. ZOR-a, te čl. 81. i 82. Pravilnika tuženog.

18. Presudom Vrhovnog suda broj 23 0 Rs 006415 16 Rev od 21. novembra 2017. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

19. Vrhovni sud je u obrazloženju, između ostalog, naveo da je, suprotno apelantovim revizionim prigovorima, drugostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud pravilno izveo zaključak da je apelant postupio suprotno odluci direktora kada je dozvolio deponovanje veće količine otpada trećim licima, te da je na taj način počinio težu povredu radne dužnosti propisane članom 82. stav 1. tačka 1. Pravilnika o radu tuženog. Prema stavu Vrhovnog suda, budući da je tuženi kao poslodavac u postupku pred sudom u skladu s odredbom člana 91. ZOR-a dokazao postojanje razloga za otkaz, tj. da ponašanje apelanta kao zaposlenika predstavlja težu povredu radne dužnosti koja ima za posljedicu prestanak radnog odnosa u smislu člana 88. stav 1. Zakona o radu, lišeni su valjanog pravnog uporišta apelantovi prigovori istaknuti u reviziji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, Vrhovni sud je zaključio da kod utvrđenja da je odluka o otkazu ugovora o radu zakonita i da je apelantu prestao radni odnos kod tuženog samim tim su prestala i prava koja proizlaze iz odredbi člana 96. stav 2. ZOR-a, pa su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava apelantu odbili i ovaj dio tužbenog zahtjeva. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

20. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant, u suštini, vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava u okviru redovnih sudova koji su pogrešno zaključili da je otkaz ugovora o radu bio zakonit. Osim toga, apelant navodi da je došlo do povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku jer je predmetni postupak trajao nerazumno dugo. II.Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je istakao da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju presude od 21. novembra 2017. godine navodeći da je presuda donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava i Evropske konvencije.

22. Kantonalni sud je naveo da odlukom ovog suda nisu povrijeđena prava na koja apelant ukazuje u apelaciji, te je predložio da se predmetna apelacija odbije.

23. Općinski sud je ukratko izložio tok predmetnog postupka, te je ukazao da je i apelant doprinio dužini trajanja postupka jer je nekoliko puta preinačavao tužbeni zahtjev u pogledu perioda na koje se odnosi isplata plaća. Općinski sud je predložio da Ustavni sud odbije predmetnu apelaciju.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o radu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:

Član 88.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku, bez obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup, ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos.

U slučaju lakših prijestupa ili lakših povreda radnih obaveza iz ugovora o radu, ugovor o radu se ne može otkazati bez prethodnog pismenog upozorenja zaposleniku.

Pismeno upozorenje iz stava 2. ovog člana sadrži opis prijestupa ili povrede radne obaveze za koje se zaposlenik smatra odgovornim i izjavu o namjeri da se otkaže ugovor o radu bez davanja predviđenog otkazanog roka za slučaj da se takav prijestup ponovi.

Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu mogu se utvrditi vrste prijestupa ili povreda radnih obaveza iz st. 1. i 2. ovog člana.

Član 94.

Otkaz se daje u pismenoj formi.

Poslodavac je obavezan, u pismenoj formi, obrazložiti otkaz zaposleniku.

Otkaz se dostavlja zaposleniku, odnosno poslodavcu kojem se otkazuje.

25. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 23 0 Rs 006415 16 Rev od 21. novembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. decembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 19. februara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući razuman rok kao segment prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

a) U odnosu na osporene odluke

33. U odnosu na apelantove navode da je u osporenim odlukama proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

34. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama zaključili da je apelant, postupajući suprotno odluci direktora tuženog, dozvolio deponovanje veće količine otpada trećim licima bez saglasnosti, te da je na taj način počinio težu povredu radne dužnosti shodno relevantnim odredbama Pravilnika o radu tuženog, a što je za posljedicu imalo prestanak radnog odnosa u smislu člana 88. stav 1. ZOR-a, zbog čega je neosnovan njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje rješenja tuženog o otkazu ugovora o radu. Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi zaključili da je neosnovan i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio vraćanje na radno mjesto i isplatu plaća i doprinosa. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u vezi s navedenim zaključcima dali dovoljno jasno i detaljno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud smatra da se, suprotno apelantovim navodima, ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba ZOR-a u bilo kojem smislu proizvoljna. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na osporene odluke neosnovana.

b) U odnosu na suđenje u razumnom roku

35. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

36. Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).

37. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut apelantovom tužbom 8. februara 2010. godine i da je pravosnažno okončan Presudom Vrhovnog suda broj 23 0 Rs 006415 16 Rev od 21. novembra 2017. godine. Dakle, postupak je ukupno trajao sedam godina i devet mjeseci.

38. Analizirajući dužinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku radilo o utvrđivanju ništavosti odluke o otkazu ugovora o radu i utvrđivanju naknada koje proizlaze iz apelantovog radnog odnosa, te da, u vezi s tim, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazivali da se radilo o složenom postupku. Nadalje, u odnosu na apelantov doprinos trajanju predmetnog postupka, Ustavni sud primjećuje da je apelant tokom postupka dva puta preinačio tužbeni zahtjev, što jeste njegovo procesno pravo, ali konzumacija tog prava produžava postupak u kojem se ono konzumira. U pogledu ponašanja sudova, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u predmetnom postupku u periodu od sedam godina i devet mjeseci donijeli sedam odluka na tri sudske instance, od čega je pet meritornih. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u roku od dvije godine i šest mjeseci od podnošenja tužbe održao pripremno ročište i zaključio glavnu raspravu, te donio prvostepenu presudu. Ustavni sud, također, zapaža da je Kantonalni sud predmet u dva navrata vraćao prvostepenom sudu na ponovni postupak. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realizuju svoja prava jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, kao i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Međutim, Ustavni sud ukazuje na već navedene okolnosti konkretnog slučaja, iz kojih, prema stavu ovog suda, ne proizlazi da su redovni sudovi namjerno odgađali donošenje konačne odluke i odugovlačili postupak na apelantovu štetu. Ustavni sud naročito ima u vidu da iz stanja spisa proizlazi da je odlučujući u ponovnom postupku prvostepeni sud u relativno u kratkom roku donosio svoje odluke (tj. prvi put u roku od sedam mjeseci od donošenja drugostepene odluke, a drugi put u roku od šest mjeseci). Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je postupak pred Vrhovnim sudom trajao ukupno jednu godinu i osam mjeseci (računajući od donošenja drugostepene presude).

39. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, posebno imajući u vidu okolnost da je apelant do konačne odluke u svom predmetu došao prije podnošenja apelacije, da su u predmetnom postupku redovni sudovi kontinuirano preduzimali radnje u predmetu i donijeli sedam sudskih odluka od čega pet meritornih, kao i da je apelant dva puta preinačio tužbeni zahtjev što je utjecalo na dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta, koji je istina po svojoj naravi hitne prirode i iziskuje adekvatnu ažurnost u postupanju, ne može se smatrati da je predmetni postupak nerazumno dugo trajao, te, stoga, nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku. Ustavni sud, dakle, nalazi da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostala prava

41. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoju odluku kada su, pozivajući se na relevantne odredbe ZOR-a, odbili apelantov tužbeni zahtjev zaključujući da je apelant počinio težu povredu radne dužnosti, a što je za posljedicu imalo prestanak radnog odnosa, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je predmetni postupak trajao sedam godina i devet mjeseci, u okviru kojeg perioda su sudovi kontinuirano preduzimali procesne radnje i donijeli sedam sudskih odluka, od čega pet meritornih, što se, u ocjeni dužine trajanja postupka u cjelini, u okolnostima konkretnog slučaja ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1093/18 (E. S.) | Sudska praksa | Aktio