Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5113/17 ("Respekt" d.o.o. Bijeljina)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5113/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-5113/17, rješavajući apelaciju „Respekt“ d.o.o. Bijeljina, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Respekt“ d.o.o.

Bijeljina podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 051140 15 Gž od 8. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Respekt“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zoran Perić, advokat iz Bijeljine, podnio je 5. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 051140 17 Rev od 28. septembra 2017. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 051140 15 Gž od 8. marta 2017. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-1401/17 od 15. juna 2017. godine, u odnosu na predmet broj AP-1861/17, konstatuje se da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

2. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 051140 13 P od 19. januara 2015. godine, obavezan je apelant, da tužiocu S. Z. (u daljnjem tekstu: tužioc) na ime duga isplati iznos od 22.178,54 KM (te iznos od 2,830,00 KM, kao i troškove postupka u određenom novčanom iznosu).

3. U obrazloženju navedene presude, Osnovni sud je istakao da među parničnim strankama nije sporno da je apelant tužiocu 5. januara 2011. godine prodao određeni nov putnički automobil (u daljnjem tekstu: prvi automobil) za određenu kupoprodajnu cijenu koju je tužilac u cijelosti isplatio. Zatim, da je na osnovu iskaza tužioca i zakonskog zastupnika apelanta, sud utvrdio da je (nakon što je tužilac kupio i isplatio kupoprodajnu cijenu za prvi automobil) postojao dogovor između parničnih stranaka, da tužilac od apelanta kupi drugi određeni putnički automobil (u daljnjem tekstu: drugi automobil), te da su u cilju realizacije tog dogovora parnične stranke 30. maja 2011. godine zaključile kupoprodajni Ugovor br. 4. o otkupu rabljenog motornog vozila (prvi automobil). U navedenom Ugovoru br. 4. parnične stranke su utvrdile kupoprodajnu cijenu za prvi automobil (rabljeni) u iznosu od 32.000,00 KM (a koji iznos je predstavljao dio kupoprodajne cijene koju je tužilac trebao dati za drugi automobil). Prvi automobil apelant je prodao trećem licu za iznos od 32.000,00 KM 22. juna 2011. godine.

4. Osnovni sud je istakao da je uvidom u kupoprodajni Ugovor br. 6. od 2. avgusta 2011. godine, zaključenog između apelanta i tužioca, utvrdio da je članom 1. tog ugovora regulisano da apelant kupuje, a tužitelj prodaje prvi automobil (rabljeni), za kupoprodajnu cijenu od 35.000,00 KM, te da članom 5. navedenog ugovora ugovorne strane stavljaju van snage Ugovor br. 4. (od 30. maja 2011. godine).

5. Nadalje, Osnovni sud je naveo da su Protokolom od 2. avgusta 2011. godine parnične stranke regulisale međusobne odnose koji se odnose na kupovinu drugog automobila od apelanta kao prodavca i tužitelja kao kupca. Navedenim protokolom konstatovano je da je prodavac-apelant saglasan da je tužitelj, na ime kupovine drugog automobila prodavcu-apelantu isplatio ukupan iznos od 46.000,00 KM (i to iznos od 35.000,00 KM, po Ugovoru br. 6. od 2. avgusta 2011. godine, kojim je tužilac prodao apelantu prvi automobil, te iznos od 11.000,00 KM po osnovu izvršenih uplata). Takođe, navedenim protokolom je konstatovano da tužitelj odustaje od kupovine drugog automobila, a da se prodavac-apelant obavezuje navedena sredstva (46.000,00 KM) vratiti kupcu-tužiocu do 1. oktobra 2011. godine.

6. Osnovni sud je naveo da su Protokol od 2. avgusta 2011. godine, kao i kupoprodajni ugovor od istog datuma, zaključeni u skladu sa članom 26. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te isti proizvode pravno dejstvo između ugovornih, odnosno parničnih stranaka. U vezi sa tim je istaknuto, da je zakonski zastupnik apelanta potvrdio da je ugovor o kupoprodaji od 2. avgusta 2011. godine, kao i protokol od istog datuma, potpisao u ime i za račun apelanta i ovjerio pečatom preduzeća, a da tvrdnje da je iste potpisao u zabludi nije dokazao tokom postupka, što je bio u obavezi na osnovu člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

7. Nadalje je navedeno, da među parničnim strankama nije sporno da je apelant, u cilju realizacije obaveze utvrđene Protokolom od 2. avgusta 2011. godine (46.000,00 KM), tužiocu isplatio iznos od 23.821,46 KM, pa da na osnovu svega izloženog proizlazi da je apelant u obavezi isplatiti tužiocu iznos od 22.178,54 KM, koji iznos predstavlja razliku između obaveze apelanta prema tužiocu utvrđene Protokolom od 2. avgusta 2011. godine i naknadno isplaćenog iznosa.

8. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 051140 15 Gž od 8. marta 2017. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

9. U obrazloženju navedene odluke, Okružni sud je istakao da neosnovano apelant ističe da se prvostepena presuda zasniva na Protokolu od 2. avgusta 2011. godine koji, prema apelantovim navodima, se ne poklapa sa drugim materijalnim dokazima, te da je očigledno da je 2. avgusta 2011. godine tužilac apelanta „na brzinu obradio“ te ga doveo u zabludu da on potpiše predmetni protokol. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da apelant nijednim dokazom nije dokazao, to jest potkrijepio navode koje je iznosio i pred prvostepenim sudom da je prilikom zaključenja predmetnog protokola sa tužiocem doveden u zabludu, a što je bio dužan učiniti shodno čl. 7. i 123. ZPP. Naime, pravilno je prvostepeni sud utvrdio da su navedenim protokolom parnične stranke regulisale međusobne odnose koji se odnose na kupovinu drugog automobila od apelanta kao prodavce i tužioca kao kupca. Nadalje je navedeno šta je konstatovano u predmetnom protokolu, odnosno šta su parnične stranke ugovorile kupoprodajnim Ugovorom br. 6. od 2. avgusta 2011. godine.

10. Okružni sud je naveo da je ocjenom svih provedenih dokaza pravilno prvostepeni sud utvrdio da su predmetni protokol i kupoprodajni Ugovor br. 6. od 2. avgusta 2011. godine, zaključeni u skladu sa odredbama člana 26. ZOO, te isti proizvode pravno dejstvo između ugovornih strana.

11. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju pogrešno ocijenili izvedene dokaze, te pogrešno i proizvoljno primijenili relevantne odredbe ZOO kojima je uređeno pitanje zablude. Apelant je, između ostalog, istakao da iz izvedenih dokaza jasno proističe da je prilikom zaključenja predmetnog protokola, koji predstavlja osnov tužiočevog zahtjeva, tužioc postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te da je apelant bio u zabludi o bitnim elementima navedenog protokola, pa da ne postoji osnov da se apelant obaveže na isplatu iznosa utvrđenog prvostepenom presudom.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant osporava samo dio tužbenog zahtjeva kojim je obavezan na isplatu duga u iznosu od 22.178,54 KM, te da, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na koja se pozvao u svojoj apelaciji zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 123. ZPP propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, na osnovu provedenog dokaznog postupka, zaključili da apelant (kao tuženi) u toku postupka nije dokazao svoje činjenične tvrdnje da je prilikom zaključenja predmetnog protokola sa tužiocem doveden u zabludu, odnosno da su zaključili da su predmetni protokol, kao i kupoprodajni Ugovor br. 6., zaključeni u skladu sa odredbama člana 26. ZOO, te da proizvode pravno dejstvo između ugovornih strana. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5113/17 ("Respekt" d.o.o. Bijeljina) | Sudska praksa | Aktio