Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2435/19 (E. B.)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
  • Trajanje pritvora
  • Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Krivični postupak
  • Apelacija preuranjena
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2435/19

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2435/19, rješavajući apelaciju Emilia Balde, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka l), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Emilia Balde.

Utvrđuje se povreda prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka

c) i stav 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu rješenjā Okružnog suda u Banjaluci – Posebnog odjeljenja za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala br. 11 0 K 024603 19 Kv-p od 30. aprila 2019. godine i 11 0 K 024603 19 K995-p od 25.

aprila 2019. godine koji se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske.

Odbija se kao neosnovana apelacija Emilia Balde podnesena protiv rješenjā Okružnog suda u Banjaluci – Posebnog odjeljenja za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala br. 11 0 K 024603 19 Kv-p od 30. aprila 2019. godine i 11 0 K 024603 19 K995-p od 25.

aprila 2019. godine u odnosu na ostale aspekte prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i člana 5 stav 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Emilia Balde podnesena protiv rješenjā Okružnog suda u Banjaluci – Posebnog odjeljenja za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala br. 11 0 K 024603 19 Kv-p od 30. aprila 2019. godine i 11 0 K 024603 19 K995-p od 25.

aprila 2019. godine u odnosu na pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Emilio Baldo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupaju Dragan Stupar i Aleksandar Čorni, advokati iz Banjaluke, podnio je 7. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Okružnog suda u Banjaluci – Posebnog odjeljenja za suzbijanje korupcije, organizovanog kriminala i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) br. 11 0 K 024603 19 Kv-p od 30. aprila 2019. godine i 11 0 K 024603 19 K995-p od 25. aprila 2019. godine. Budući da uz apelaciju nije dostavljena osporena odluka i punomoć za zastupanje apelanta pred Ustavnim sudom, od apelantovih punomoćnika je 11. juna 2019. godine zatraženo da otklone navedene nedostatke, što su oni i učinili 21. juna 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske – Posebnog odjeljenja za suzbijanje korupcije, organizovanog kriminala i najtežih oblika privrednog kriminala u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 2. jula 2019. godine dostave odgovor na apelaciju.

3. Tužilaštvo je odgovor na apelaciju dostavilo 11. jula 2019. godine. Okružni sud u ostavljenom roku, koji je istekao 10. jula 2019. godine, nije dostavio traženi odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Rješenjem broj 11 0 K 024603 19 K995-p od 25. aprila 2019. godine Okružni sud (sudija za prethodni postupak) apelantu je odredio pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je izvršio krivično djelo teškog ubistva iz člana 125 stav 2 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i postojanja posebnih razloga za pritvor propisanih odredbama člana 197 stav 1 tač. a), b) i g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS). Prema ovom rješenju, pritvor je apelantu mogao trajati najduže 1 (jedan) mjesec od lišenja slobode, tj. najduže do 23. maja 2019. godine.

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da se po Naredbi Tužilaštva broj T 12 000963 19 od 24. aprila 2019. godine sprovodi istraga protiv apelanta i Benedija Đukanovića zbog osnova sumnje da su zajedno i po prethodnom dogovoru sa sada pokojnim Željkom Kovačevićem organizovano lišili života Slavišu Krunića 22. aprila 2019. godine oko 22.30 časova u mjestu Glamočani, prethodno se sastajući i dogovarajući u ugostiteljskom objektu „Pink“ (u zakupu Dalibora Račića) u Glamočanima o načinu izvršenja djela, nabavljanju oružja i prevozu prije i poslije izvršenja djela, te međusobnoj komunikaciji. Navedeno je da su konačan dogovor oko izvršenja djela postigli u navedenom ugostiteljskom objektu, u skladu s kojim dogovorom je Željko Kovačević, zajedno s jednim od osumnjičenih, oko 22.00 časa došao na mjesto navedeno u naredbi, gdje su naoružani automatskim puškama sačekali nailazak vozila kojim se kretao oštećeni Krunić sa svojim pratiocima (tjelohraniteljima), o čijem kretanju ih je obavještavao drugi saučesnik, a kada se približilo vozilo oštećenog „Land Cruser“, sa zatamnjenim staklima, kojim je upravljao Goran Ilić, a na mjestu suvozača sjedio Žarko Pavlović, a Slaviša Krunić iza mjesta suvozača, usporivši kretanje vozila da bi skrenuo prema vikend kući Slaviše Krunića, otvorili rafalne paljbe iz automatskih pušaka po vozilu, pogodivši svu trojicu oštećenih u vozilu i nanijevši im više teških i po život opasnih tjelesnih povreda, od kojih su Žarko Pavlović i Slaviša Krunić podlegli, a ranjeni Goran Ilić je iz svog oružja otvorio vatru u pravcu napadača dok su pokušavali pobjeći s lica mjesta i tom prilikom usmrtio jednog od njih – Željka Kovačevića, dok je jedan od osumnjičenih pobjegao u nepoznatom pravcu, te na taj način, preciznije opisan u toj naredbi, izvršili krivično djelo teškog ubistva iz člana 125 stav 2 KZRS na štetu Slaviše Krunića i Žarka Pavlovića. Navedeno je da je Okružnom sudu dostavljen pismeno obrazložen Prijedlog Tužilaštva broj T12 1 KT 0000963 19 od 24. aprila 2019. godine da se apelantu odredi pritvor zbog osnovane sumnje da je izvršio navedeno krivično djelo zbog kojeg se protiv njega i Benedija Đukanovića vodi predmetna istraga, iz posebnih razloga za pritvor propisanih članom 197 stav 1 tač. a), b) i g) ZKPRS. Povodom prijedloga za određivanje pritvora pred sudijom za prethodni postupak je 25. aprila 2019. godine održano ročište.

7. Okružni sud je najprije ispitao postojanje osnovane sumnje da je apelant zajedno sa Benedijem Đukanovićem i sada pokojnim Željkom Kovačevićem učinio krivično djelo teškog ubistva iz člana 125 stav 2 KZRS, zbog kojeg se protiv njega vodi predmetna istraga. U vezi s tim, Okružni sud je naveo pojedinačne dokaze koje je Tužilaštvo dostavilo i koje je razmotrio, pa je zaključio da svi ti dokazi jasno ukazuju da postoji osnovana sumnja kao preduslov za određivanje mjere pritvora. Okružni sud je naveo da je osnovana sumnja potkrijepljena: Izvještajem o učinjenim krivičnim djelima MUPRS – Uprava za organizovani i teški kriminalitet Banjaluka broj KU-7/19 od 24. aprila 2019. godine s prilozima, Zapisnikom o uviđaju broj 03/1-177/19 i broj 03/1-184/19 od 23. aprila 2019. godine, više zapisnika o prepoznavanju lica na osnovu fotografija od 23. aprila 2019. godine, Službenom zabilješkom Policijske uprave Banjaluka broj 13-02/1-2-265/19 od 23. aprila 2019. godine, aktom Kriminalističko-tehničkog centra Banjaluka broj 06/2-1 -233- SL/l9 od 23. aprila 2019. godine, zapisnicima Policijske uprave Banjaluka o saslušanju 13 imenovanih svjedoka, Zapisnikom o ispitivanju osumnjičenog apelanta broj T12 1 KT 0000963 19 od 24. aprila 2019. godine te drugim u rješenju navedenim dokazima.

8. Navedeno je da iz zapisnika o uviđaju, oštećenja na vozilu koje su koristili oštećeni, beživotnog tijela Željka Kovačevića, pištolja, velikog broja čaura, metaka i drugih predmeta, pronađenih na licu mjesta prilikom vršenja uviđaja, nesumnjivo proizlazi da su oštećeni Slaviša Krunić i Žarko Pavlović lišeni života 22. aprila 2019. godine oko 22.30 časova dok su se vozilom kretali prema kući Slaviše Krunića, kada je na njih iz neposredne blizine pucano iz automatskog oružja. Da su tom prilikom dvojica napadača pucala proizlazi iz izjave vozača Gorana Ilića, koji je vidio siluete dva lica kako se udaljavaju sa lica mjesta i koji je, i sam ranjen, uspio da iz svog pištolja prema njima ispali više hitaca od kojih su neki pogodili i na licu mjesta usmrtili Željka Kovačevića, dok je drugi napadač uspio da pobjegne. Nadalje, sve okolnosti pod kojima je učinjeno predmetno krivično djelo nesumnjivo ukazuju da su ova dvojica napadača imala i trećeg saučesnika i da su zajedno organizovala i izvršila ubistvo Slaviše Krunića. Naime, prema izjavama svjedoka Lj. K. i S. K., oštećeni je neposredno prije boravio u Glamočanima u ugostiteljskom objektu „Moreti“ u Glamočanima, zajedno sa Žarkom Pavlovićem i Goranom Ilićem, koji su obavljali poslove njegove lične zaštite, a prema onom što je u informativnom razgovoru neposredno nakon kritičnog događaja policijskim službenicima rekao Goran Ilić u UKCRS, gdje se nalazi na liječenju, a o tome je sačinjena Službena zabilješka PU Banjaluka broj 13-02/1-2-265/19 od 23. aprila 2019. godine, on je vozilom koje su koristili predmetne prilike (marke Tojota „Land Cruser“, na kom su prozori zatamnjeni) odvezao hranu supruzi i djeci Slaviše Krunića u njihovu vikend kuću u periodu između 21.00 i 21.30 časova, pa kako napadači na vozilo nisu tom prilikom pucali, već nepun sat kasnije, kada je istim putem naišlo isto vozilo u kome je sad sjedio Slaviša Krunić, na mjestu suvozača bio Žarko Pavlović, jasno je da je jedan od izvršilaca pratio kretanje Slaviše Krunića i blagovremeno o tome izvještavao drugu dvojicu koja su se, prema ranijem dogovoru i određenim ulogama, nalazila na mjestu gdje je izvršen napad.

9. Stoga, postoji osnovana sumnja da je ubistvo izvršeno organizovano od strane trojice izvršilaca, kao i da je jedan od njih apelant. Na ovaj zaključak upućuju okolnosti da se apelant, i prema sopstvenoj izjavi, duži vremenski period intenzivno družio sa Željkom Kovačevićem, s kojim je jedno vrijeme zajedno izdržavao i kaznu zatvora, a zajedno s njima je u društvu više puta bio i osumnjičeni Benedi Đukanović, pa su se tako i kritičnog dana 22. aprila 2019. godine oko 20.00 časova sastali i boravili neko vrijeme u ugostiteljskom objektu ,,Pink“ u Glamočanima, a u društvu s njima je bio zakupac tog objekta Dalibor Račić. Apelant, osim toga, ne spori da se i prije toga često viđao s ovom dvojicom, a posebno sa Željkom, i to kako u ,,Pinku“ tako i u kafiću ,,Miral“, koji je nedaleko od njegove kuće, te u kafiću ,,Župa“ u Klašnicama. Svjedok Dalibor Račić je u svojoj izjavi naveo da su osumnjičeni Benedi Đukanović i Željko Kovačević nekoliko dana prije kritičnog događaja dolazili u njegov kafić iz kojeg se jasno vidi stara Transka cesta i da je s njima u društvu bilo i treće lice (visoko oko 195 cm, crne kraće kose, mršave građe), kao i kritične večeri 22. aprila 2019. godine, kada su objekat napustili iza 20.00 časova, sva trojica odvezavši se Kovačevićevim vozilom prema Klašnicama, da bi se zatim vratili pred kafić vozilom u kojem više nije sjedilo visoko muško lice, pa je iz tog vozila izašlo deblje lice koje je prethodno s Kovačevićem bilo u njegovom kafiću, te ušlo u vozilo crne boje marke „Opel astra“ koje je tu ostalo parkirano, te su se oba vozila udaljila u pravcu Banjaluke. Kada se to ima u vidu, kao i nesporne navedene činjenice kontakata apelanta sa osumnjičenim Benedijem Đukanovićem i Željkom Kovačevićem, te kada se one dovedu u vezu s izjavama svjedoka Dalibora Račića i drugih saslušanih svjedoka, to, imajući u vidu vrijeme boravka apelanta u ugostiteljskom objektu ,,Pink“, udaljenost ugostiteljskog objekta ,,Moreti“ (u kojem je boravio oštećeni Krunić) od samo par stotina metara tog kafića ,,Pink“ i da niko u kritičnom periodu nije potvrdio apelantove navode o njegovom kretanju nakon napuštanja kafića ,,Pink“, u vrijeme izvršenja krivičnog djela i neposredno nakon toga, osim njegove nevjenčane supruge, koja je do 23.00 časa radila kao konobarica u ugostiteljskom objektu ,,Alabama“, Okružni sud je zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant, zajedno sa Benedijem Đukanovićem (koji je trenutno u bjekstvu) i sada pokojnim Željkom Kovačevićem, učinio krivično djelo teškog ubistva iz člana 125 stav 2 KZRS, zbog kojeg se protiv njega vodi predmetna istraga.

10. Dalje, Okružni sud se bavio pitanjem postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tač. a), b) i g) ZKPRS, zbog kojih je apelantu odredio pritvor, nalazeći da se u ovoj početnoj fazi istrage ista svrha ne bi mogla postići nekom drugom mjerom blažom od pritvora.

11. U odnosu na opasnost od bjekstva, Okružni sud je naveo da apelant, pored državljanstva Republike Srpske – BiH ima i državljanstvo Republike Italije, pa kada se ta okolnost sagleda u kontekstu kako njegovih ličnih prilika, a posebno činjenice da je pored drugih osuda ranije osuđivan na kaznu zatvora i zbog krivičnog djela bjekstva lica lišenog slobode iz člana 347 stav 1 KZRS (pokušao je pobjeći iz zgrade Okružnog suda gdje je priveden iz KPZ Banjaluka radi izricanja presude), tako i okolnosti da mu se na teret stavlja izvršenje teškog krivičnog djela i da su o tome već prikupljeni značajni dokazi, to se nesumnjivo radi o okolnostima koje ukazuju na opasnost od njegovog bjekstva, što je razlog iz člana 197 stav 1 tačka a) ZKPRS, zbog kojeg mu je neophodno odrediti pritvor.

12. Uz to, Okružni sud je naveo da postoji i osnovana bojazan da će apelant, ukoliko bi bio pušten na slobodu, ometati krivični postupak negativnim uticajem na svjedoke koje Tužilaštvo namjerava da sasluša u daljem toku istrage kako bi bili provjereni navodi njegove odbrane u pogledu mjesta neposredno prije, u vrijeme i nakon izvršenja krivičnog djela, pa i ponovo saslušati detaljnije na određene okolnosti apelantovu nevjenčanu suprugu i svjedoka Dalibora Račića, sve kako bi za sebe ishodovao što povoljnije njihove iskaze i tako izbjegao ili umanjio svoju odgovornost. Osim toga, osumnjičeni Benedi Đukanović se nalazi u bjekstvu, pa je izvjesno da bi apelant s njim mogao ostvariti kontakt i međusobno dogovoriti odbrane, na koji način bi ometao krivični postupak, što je razlog iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS zbog kojeg je apelantu neophodno odrediti pritvor.

13. Okružni sud je takođe utvrdio da postoje i posebni razlozi iz člana 197 stav 1 tačka

g) ZKPRS zbog kojih je apelantu neophodno odrediti pritvor. Naime, za krivično djelo iz člana 125 stav 2 KZRS može se izreći kazna zatvora od 10 godina i teža kazna, čime je ispunjen objektivni uslov za određivanje pritvora po ovom osnovu. U tom kontekstu je navedeno da je djelo izvršeno u naseljenom mjestu na javnoj saobraćajnici, gdje su izvršioci sačekali i pucanjem iz automatskog oružja lišili života Slavišu Krunića, nadomak njegove vikend kuće, gdje ga je čekala supruga s djecom i njihovim gostima, a radi se o poznatom građaninu i privredniku, te je brutalno ubijen i njegov saputnik vozač teško ranjen. Dalje je navedeno da način izvršenja i posljedice djela čine djelo naročito teškim i apelanta tako opasnim da bi njegovo puštanje na slobodu u ovoj početnoj fazi istrage rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda, prvenstveno na području mjesta gdje je djelo izvršeno i gdje žive kako apelant i njegova porodica, rođaci i prijatelji, tako i porodica nastradalih Slaviše Krunića i Žarka Pavlovića, rođaci i prijatelji, kod kojih je njihova smrt i način na koji su lišeni života nesumnjivo izazvala ne samo veliku uznemirenost već i ozlojeđenost. Iz navedenih razloga se, prema stavu Okružnog suda, realno može očekivati da bi svoje nezadovoljstvo manifestovali i javnim okupljanjem i protestima, a moguće i sukobima na javnom mjestu ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu. Sve to upućuje na zaključak da se radi o vanrednim okolnostima zbog kojih je i po ovom osnovu iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS apelantu neophodno odrediti pritvor jer se opasnost od remećenja javnog reda u ovim vanrednim okolnostima ne može otkloniti nekom drugom mjerom blažom od pritvora.

14. Na kraju je Okružni sud istakao, iako pritvor po ovom rješenju može trajati mjesec dana, da je dužnost svih organa koji učestvuju u postupku da postupaju s posebnom hitnošću kako bi trajanje pritvora bilo svedeno na najkraće nužno vrijeme.

15. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja Okružni sud (vijeće) donio je Rješenje broj 11 0 K 024603 19 Kv-p od 30. aprila 2019. godine kojim je žalbu odbio. U obrazloženju navedenog rješenja, Okružni sud je, nakon što je izložio sadržaj obrazloženja prvostepenog rješenja, istakao da je sudija za prethodni postupak pravilno zaključio da su ispunjeni opšti i posebni uslovi za određivanje pritvora apelantu propisani članom 197 stav 1 tač. a), b) i g) ZKPRS. U vezi s tim je ukazano da argumentima sadržanim u obrazloženju žalbe nije dovedena u sumnju zakonitost i pravilnost činjeničnog utvrđenja pobijanog rješenja. Naročito je navedeno da su bez osnova navodi žalbe apelantovog branioca da je pobijano rješenje doneseno uz bitne povrede odredaba ZKPRS na način da je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu. Suprotno navedenom stavu, vijeće Okružnog suda je zaključilo da je sudija za prethodni postupak, donoseći pobijano rješenje na osnovu dokaza koji su dostavljeni uz prijedlog za određivanje pritvora, pravilno analizirao dostavljene dokaze i izveo pravilan zaključak da je u ovoj fazi istrage apelant osnovano sumnjiv da je počinio radnje koje mu se stavljaju na teret u naredbi o sprovođenju istrage. Istragu Tužilaštvo u saradnji s pripadnicima Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljem tekstu MUPRS) i sprovodi kako bi se definitivno i konačno po okončanju istrage mogla konkretno utvrditi i definisati radnja svakog od osumnjičenih koji je učestvovao u izvršenju ovog krivičnog djela. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i „st. 2 i 4“ Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Apelant navodi da je rješenje kojim mu je određen pritvor doneseno bez pouzdanog utvrđivanja osnovane sumnje za određivanje pritvora i obrazloženja razloga zbog čega se pritvor određuje, navodeći da je u konkretnom slučaju sud postupao po neurednom prijedlogu za određivanje pritvora, bez jasnog navođenja koje se radnje stavljaju na teret apelantu kao osumnjičenom, odnosno ne navodeći jasno subjektivne i objektivne elemente djela. Stoga je, kako apelant tvrdi, „potpuno bespredmetno raspravljati da li postoje dokazi koji ukazuju na osnovanu sumnju“ da je apelant izvršio krivično djelo kada je nejasno i šta mu se stavlja na teret. Da ni samom Tužilaštvu nije jasno šta stavlja na teret osumnjičenom (pa je logično da nije jasno ni odbrani) ukazuje i to da je u prijedlogu za određivanje pritvora (na strani 4) navedeno da „Tužilaštvo smatra da je osumnjičeni čekajući i pazeći na nailazak oštećenog Slaviše Krunića iz UG 'Moreti' isti dojavio Željku Kovačeviću i Benediu Đukanoviću o kretanju oštećenog, a sve naravno ukoliko se u ovoj fazi istrage prihvati teza da je osumnjičeni bio osmatrač i dojavljivač“, što ukazuje da Tužilaštvo ovaj prijedlog za određivanje pritvora bazira na tezama i pretpostavkama, a ne na jasnim dokazima i osnovanoj sumnji kao opštem pritvorskom razlogu iz člana 197 stav 1 ZKPRS. Iz dokaza koje je Tužilaštvo prezentovalo uz prijedlog za određivanje pritvora ne proizlazi osnovana sumnja da je apelant na bilo koji način učestvovao u ubistvu Slaviše Krunića i Željka Pavlovića.

17. Apelant je pred tužiocem dao detaljnu izjavu u kojoj je opisao svoje kretanje kritičnog dana, a tužilac nije ponudio dokaze kojim bi pobio iskaz ili dijelove tog iskaza. Dalje, apelant prigovara odluci suda o postojanju posebnih razloga za pritvor propisanih članom 197 stav 1 tač. a), b) i g) ZKPRS. Smatra da se radi o paušalnim zaključcima i da ih sud nije detaljno naveo i obrazložio. Ističe da je opasnost od bjekstva samo paušalno navedena, iako okolnosti konkretnog slučaja (to da je osumnjičeni lišen slobode u svojoj kući, iako bi prema tezi Tužilaštva da je on saučesnik u djelu bilo logično da pobjegne, a ne da ode kući i spava, te da drugim radnjama nije ukazao da ima namjeru da pobjegne) ne ukazuju na postojanje ovog posebnog pritvorskog razloga. U pogledu uticaja na svjedoke (pritvorski razlog iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS), apelant navodi da je iskaz svjedoka Dalibora Račića već uzet i obezbijeđen i da je stoga nemoguće više vršiti uticaj na njega. Takođe osporava stav da bi mogao uticati na svoju nevjenčanu suprugu iako je i ona dala iskaz i potvrdila apelantovo kretanje, pa je i njen iskaz obezbijeđen, koji je uzgred i povoljan za odbranu, pa je bilo kakav uticaj na nju apsurdan. Apelant smatra da u konkretnom slučaju nije ispunjen ni poseban uslov za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g), te ističe da se radi o olako donesenom i proizvoljnom zaključku o postojanju tog osnova. Naime, za primjenu ovog pritvorskog osnova nije dovoljna sama težina krivičnog djela (iako odbrana ne spori da je ubistvo Slaviše Krunića svirepo i uznemiravajuće, naročito kada se ima u vidu da se radi o porodičnom i uglednom čovjeku i privredniku u Banjaluci). Za postojanje ovog pritvorskog razloga potrebno je postojanje konkretnih dokaza i indicija koji bi opravdali zaključak da će doći do određenih nemira, protesta, osveta ili opasnosti po javni red, što u ovom slučaju izostaje. Sud samo paušalno i apstraktno navodi ovu opasnost, ali je ne konkretizuje, niti navodi činjenice iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje na slobodu osumnjičenog zaista narušilo javni red.

b) Odgovor na apelaciju

18. Tužilaštvo smatra da je Okružni sud u svom rješenju pravilno analizirao dostavljene dokaze i izveo pravilan zaključak da je apelant osnovano sumnjiv da je počinio radnje koje mu se stavljaju na teret. Jasno se naredbom o sprovođenju istrage apelantu stavlja na teret da je učestvovao u organizovanom ubistvu, te su sudu prezentovani dokazi o tome. U početnoj fazi istrage apsolutno je bilo nemoguće precizirati da li je on postupao kao saizvršilac ili pomagač (kao jedan od oblika saučesništva). To će se, naravno, konačno i precizno definisati po okončanju istrage, a što je, uostalom već postalo jasno i u dosadašnjoj fazi istrage, mnogo prije njenog okončanja. Apsolutno je paušalna tvrdnja da je prijedlog za određivanje pritvora neuredan, te je pogrešno zaključeno u apelaciji da ni samom Tužilaštvu nije jasno šta se to apelantu stavlja na teret, a sve zbog toga što Tužilaštvo ima „tezu da je osumnjičeni bio osmatrač i dojavljivač“. Svakako je u toj fazi istrage to bila teza, ali za koju je apelant bio osnovano sumnjiv. Dokaze za tu tezu Tužilaštvo će ponuditi uz optužnicu. Minimiziranje značaja izjave svjedoka Dalibora Račića je neosnovano i proizvoljno. Upravo iskaz ovog svjedoka, koji u svom bitnom dijelu odstupa, odnosno ne poklapa se s apelantovom odbranom, u toj fazi istrage bio je presudan za formiranje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Naprosto nije tačno da ovaj svjedok nema saznanja o bilo kojoj inkriminisanoj radnji koja se apelantu stavlja na teret jer već i sam boravak u ugostiteljskom objektu „Pink“, zajedno sa sada pokojnim Kovačevićem i osumnjičenim Đukanovićem, te njihovi dogovori i usaglašavanja oko izvršenja djela, predstavljaju već dio radnje izvršenja koja se apelantu stavlja na teret, a o kojima ovaj svjedok (Dalibor Račić) ima i te kakva saznanja. Konačno, u pogledu pritvorskih razloga kojima se sud rukovodio prilikom određivanja mjere pritvora, u apelaciji se prigovara da su oni paušalni itd., što nije tačno. Pogrešna je apelantova tvrdnja da da je bio saučesnik bilo bi logično da pobjegne, a on nije, već je otišao kući da spava. Upravo ta okolnost, prema stavu Tužilaštva, dokazuje da je apelant cijenio da je sebi obezbijedio savršen alibi, pa je stoga otišao kući da spava. Pogrešna je apelantova tvrdnja da je u dotadašnjoj fazi istrage uzet i obezbijeđen iskaz od Račića, pa stoga nema mogućnosti uticaja na svjedoke. Tužilaštvo je u prijedlogu za određivanje pritvora precizno navelo koje još svjedoke treba da sasluša, pa i svjedoka Račića ponovo, te konačno stoji mogućnost uticaja na saizvršioca krivičnog djela, odnosno mogućnost dogovora i usaglašavanja odbrana. Da je predmetna apelacija neosnovana i da još uvijek postoje razlozi za pritvor ponovo je potvrdilo vijeće Okružnog suda koje je, svojim Rješenjem broj 11 0 K 024603 19 Kv 2-p od 21. maja 2019. godine, produžilo pritvor apelantu za još dva mjeseca, a na koje rješenje je apelantov branilac izjavio žalbu koju je Vrhovni sud Republike Srpske svojim Rješenjem broj 11 0 K 024603 19 Kž odbio kao neosnovanu. V.Relevantni propisi

19. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:

Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tač. a), b) i g) i stav (2) (1)Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

(2) U slučaju iz stava 1. tačka b) ovog člana pritvor će se ukinuti čim se obezbijede dokazi zbog kojih je pritvor određen.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

U odnosu na član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 Evropske konvencije

22. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Rješenje Okružnog suda broj 11 0 K 024603 19 Kv-p od 30. aprila 2019. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je apelacija podnesena 7. juna 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

U odnosu na člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije

24. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasno stanovište da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68 i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

25. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da osporena rješenja o određivanju pritvora ne predstavljaju utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, već da su to procesna rješenja donesena u postupku o prijedlogu Tužilaštva za određivanje mjere pritvora, pa proizlazi da postupak protiv apelanta nije okončan, niti se s aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodno stanovište, u toj fazi postupka može utvrđivati da li je krivični postupak bio pravičan u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 Evropske konvencije.

26. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

VII.Meritum

27. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i st. 2 i 4 Evropske konvencije. Međutim, budući da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant ukazuje na prava iz člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3, to će Ustavni sud ispitati apelaciju u kontekstu prava navedenih u tim odredbama.

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

29. Član 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.

30. Apelant tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi za određivanje pritvora, pri čemu osporava kako postojanje osnovane sumnje tako i posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 197 stav 1 tač a), b) i g) ZKPRS. Ustavni sud zapaža da iz apelacije proizlazi da je apelant lišen slobode i da je, prema osporenim rješenjima, bio u pritvoru koji je mogao trajati najduže 1 (jedan) mjesec od lišenja slobode, tj. najduže do 23. maja 2019. godine.

Član 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije – postojanje osnovane sumnje

31. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i bezbjednost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5 Evropske konvencije garantuje da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKPRS koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle nacionalnog prava koje mora da bude usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije. Ustavni sud, takođe, podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice ne smije za osumnjičenog pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo te, načelno, samo s ciljem obezbjeđenja njegovog prisustva i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga ZKPRS za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje opšteg uslova, to jest „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 197 stav 1 tač. a), b), v) i g).

32. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je to Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je lice koje je u pitanju moglo počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati „osnovanim“ zavisiće od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne bezbjednosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, serija A, broj 182, tač. 32-34) i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).

33. Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5 stav 1 Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora da ima pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora da bude u skladu sa svrhom člana 5 Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora da bude zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti.

34. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su i sudija za prethodni postupak i vijeće Okružnog suda na osnovu dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za određivanje pritvora utvrdili da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, o čemu su u osporenim rješenjima dati detaljni, jasni i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi. Ustavni sud naročito ističe da su u prvostepenom rješenju navedeni svi dostavljeni dokazi, i to, prije svega, izvještaj o učinjenim krivičnim djelima s prilozima, zapisnik o uviđaju, zapisnik o prepoznavanju, zapisnici o prepoznavanju lica na osnovu fotografija, Službena zabilješka Policijske uprave Banjaluka broj 13-02/1-2-265/19 od 23. aprila 2019. godine, akt Kriminalističko-tehničkog centra Banjaluka broj 06/2-1 -233-SL/l9 od 23. aprila 2019. godine, zapisnik Policijske uprave Banjaluka o saslušanju 13 imenovanih svjedoka, Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog apelanta broj T12 1 KT 0000963 19 od 24. aprila 2019. godine, koji su prikupljeni do podnošenja prijedloga za određivanje pritvora apelantu. U prvostepenom rješenju su vrlo detaljno i opširno obrazloženi zaključci do kojih je sudija za prethodni postupak došao razmatranjem ovih dokaza, a vijeće je u cijelosti prihvatilo tu argumentaciju, kao i zaključak prvostepenog vijeća da iz navedenih dokaza jasno proizlazi postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelanta da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Stoga, nema ništa što ukazuje da je o pitanju postojanja osnovane sumnje odlučeno proizvoljno. Ustavni sud naročito ističe da iz osporenih odluka proizlazi da su oba suda razmotrila sve dostavljene dokaze koji su taksativno navedeni u tim odlukama, koji su prikupljeni u predmetnom postupku po Naredbi o sprovođenju istrage broj T 12 000963 19 od 24. aprila 2019. godine. U prvostepenom rješenju su vrlo detaljno i opširno obrazloženi zaključci suda do kojih se došlo razmatranjem ovih dokaza, a vijeće Okružnog suda je u cijelosti prihvatilo tu argumentaciju, kao i zaključak Okružnog suda da iz navedenih dokaza jasno proizlazi postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelanta da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret.

35. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije prekršeno apelantovo pravo iz člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije zato što su redovni sudovi u dva navrata pitanje postojanja osnovane sumnje detaljno razmotrili i za svoje zaključke dali dovoljne, jasne i zadovoljavajuće razloge.

Član 5 stav 3 Evropske konvencije – opšti principi

36. Ustavni sud ukazuje na konzistentnu sopstvenu i praksu Evropskog suda, prema kojoj se pitanje da li je period pritvora razuman ne može ocjenjivati in abstracto, već u svakom konkretnom predmetu prema posebnim okolnostima tog predmeta. Evropski sud je pozvan da odluči da li je došlo do povrede prava iz člana 5 stav 3 Evropske konvencije, u suštini, na osnovu obrazloženja datih u tim odlukama i činjenica koje navode aplikanti u svojim žalbama (vidi, između ostalog, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, tač. 60-61, aplikacija broj 57180/09). Dalje, poštovanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome, postojanje osnovane sumnje nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Kad su dati takvi razlozi, Evropski i Ustavni sud će ispitati i da li su nadležne vlasti pokazale posebnu revnost u vođenju postupka (idem, Bernobić protiv Hrvatske, stav 62, s daljim referencama).

37. U konkretnom slučaju Okružni sud je apelantu odredio pritvor pozivajući se na tri razloga navedena u članu 197 stav 1, i to: a) zbog opasnosti od bjekstva, b) zbog rizika da će, ukoliko bude pušten na slobodu, uticajem na svjedoke ometati dalju istragu i g) zbog postojanja vanrednih okolnosti da će apelantovo puštanje na slobodu rezultovati stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. Ustavni sud će razmotriti svaki od ovih razloga pojedinačno.

Opasnost od bjekstva

38. Prema praksi Evropskog suda, opasnost da će se aplikant „sakriti radi izbjegavanja krivičnog gonjenja“ ne može se ocijeniti samo na osnovu težine kazne koja je zaprijećena. Takva opasnost se mora procijeniti u odnosu na druge brojne relevantne faktore koji mogu bilo potvrditi postojanje takve opasnosti bilo pokazati da je takva opasnost tako mala da ne može opravdati pritvor u fazi istrage. Osim toga, takva opasnost se mora procjenjivati i u svjetlu faktora koji se tiču karaktera osumnjičenog, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih konkretnih veza u zemlji u kojoj se protiv njega vodi krivični postupak (vidi Evropski sud, Panchenko protiv Rusije, presuda od 8. februara 2005. godine, aplikacija broj 45100/98, tačka 106 i Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 58). Ustavni sud, takođe, podsjeća da je u svojoj praksi ukazao kako činjenica da apelant ima dvojno državljanstvo i imovinu u nekoj susjednoj državi ne može per se biti valjan i opravdan razlog na osnovu kojeg sudovi mogu zaključiti da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od apelantovog bijega, „niti se zbog ove činjenice za svako osumnjičeno lice, koje posjeduje državljanstvo susjedne države, te imovinu u njoj, po automatizmu može smatrati da postoji bojazan da će pobjeći od pravde u Bosni i Hercegovini“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1150/10 od 14. septembra 2010. godine, tačka 48, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 27/11).

39. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Okružni sud rizik od opasnosti od bjekstva obrazložio time da apelant, pored državljanstva Republike Srpske – BiH, ima i državljanstvo Republike Italije, pa kada se ta okolnost sagleda u kontekstu kako njegovih ličnih prilika, a posebno činjenice da je pored drugih osuda ranije osuđivan na kaznu zatvora i zbog krivičnog djela bjekstva lica lišenog slobode iz člana 347 stav 1 KZRS (pokušao je pobjeći iz zgrade Okružnog suda gdje je priveden iz KPZ Banjaluka radi izricanja presude), tako i okolnosti da mu se na teret stavlja izvršenje teškog krivičnog djela i da su o tome već prikupljeni značajni dokazi, to se nesumnjivo radi o okolnostima koje ukazuju na opasnost od njegovog bjekstva, što je razlog iz člana 197 stav 1 tačka a) ZKPRS, zbog kojeg mu je neophodno odrediti pritvor. Ustavni sud smatra da u ovoj fazi postupka njegov zadatak nije da preispituje tačnost ovih navoda, već je to zadatak suda koji odlučuje o mjeri pritvora jer je taj sud u boljoj poziciji da sagleda ukupnu situaciju i procijeni sve okolnosti. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da pitanje eventualnog dvojnog državljanstva nije bila jedina i odlučujuća činjenica koju je Okružni sud ocijenio. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je Okružni sud uzeo u obzir niz faktora na osnovu kojih je zaključio da postoji opasnost od bjekstva, o čemu je dao relevantno i dovoljno obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim. Stoga, u odnosu na ovaj pritvorski osnov nema ništa što ukazuje na kršenje člana 5 stav 3 Evropske konvencije. Ometanje istrage

40. Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda, na opasnost od ometanja krivične istrage ne može pozvati in abstracto, već se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima. Takođe, Ustavni sud je u svojoj praksi jasno ukazao da „samo postojanje pretpostavki da bi takvo apelantovo postupanje bilo moguće nije dovoljno jer sud ne može samo pretpostaviti takvu mogućnost, već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentovane radnje i postupci koji bi bili valjan pravni osnov za određivanje pritvora u konkretnom slučaju“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine, tačka 38, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 49/08).

41. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Okružni sud utvrdio da postoje razlozi koji ukazuju da postoji bojazan da će apelant, ako bude pušten na slobodu, ometati krivični postupak. Naime, Okružni sud je utvrdio da je Tužilaštvo ponudilo konkretne činjenice i okolnosti koje bi opravdale određivanje pritvora po ovom pritvorskom osnovu u odnosu na apelanta, odnosno koje bi ukazivale da postoji osnovana bojazan da će oni boravkom na slobodi ometati krivični postupak uticajem na svjedoke i saučesnike. Pri tome, kako je navedeno, Okružni sud je zaključio da bi apelant mogao ometati krivični postupak negativnim uticajem na svjedoke, koje Tužilaštvo namjerava saslušati u daljem toku istrage kako bi bili provjereni navodi njegove odbrane u pogledu mjesta, neposredno prije, u vrijeme i nakon izvršenja krivičnog djela, pa i ponovo saslušati detaljnije na određene okolnosti apelantovu nevjenčanu suprugu i svjedoka Dalibora Račića, sve kako bi za sebe ishodovao što povoljnije njihove iskaze i tako izbjegao ili umanjio svoju odgovornost. Osim toga, osumnjičeni Benedi Đukanović se nalazi u bjekstvu, pa je izvjesno da bi s njim apelant mogao ostvariti kontakt i međusobno dogovoriti odbrane, na koji način bi ometao krivični postupak, što je razlog iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS zbog kojeg je apelantu neophodno odrediti pritvor.

42. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju Okružni sud nije pozvao samo na apstraktne razloge, već da je za svoj zaključak da postoji realna opasnost da bi apelant, ako bi bio pušten na slobodu, mogao uticati na istragu i dovesti je u pitanje, dao dovoljne i relevantne razloge kako to i zahtijeva član 5 stav 3 Evropske konvencije. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS.

Zaštita javnog reda

43. Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor određen i iz razloga što su redovni sudovi utvrdili da je ispunjen poseban osnov iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.

44. Ustavni sud zapaža da se citirani osnov može primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna (što u konkretnom slučaju nije sporno), koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela ako bi puštanje na slobodu rezultovalo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Rizik od narušavanja javnog reda jedan je od najosjetljivijih razloga za procjenu da li je odbijanje puštanja pritvorenika na slobodu osnovano ili ne. Pri procjeni opravdanosti mjere pritvora Evropski sud smatra da se taj osnov može uzeti u obzir samo izuzetno u „posebnim okolnostima“ i kada činjenice ukazuju da bi puštanje pritvorenika na slobodu zaista narušilo javni red. U tom pravcu Ustavni sud podsjeća da samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenog moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanja javnog reda nije dovoljno, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje, kao takve, nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije aplikacija broj 15217/07).

45. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se stoga može uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To u svakom slučaju važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uslovom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može se koristiti kao anticipacija za zatvorsku kaznu (vidi Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51 i I. A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104). Ovakav stav slijedio je i Ustavni sud u nekim svojim odlukama, npr. br. AP 2930/15 i AP 1971/14 (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine i AP 1971/14 od 17. septembra 2014. godine, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, takođe, podsjeća na to da i Komitet ministara Savjeta Evrope smatra da se ovaj osnov može koristiti kao opravdanje za pritvor samo u slučaju da postoje suštinski dokazi o reakciji na teško krivično djelo poput ubistva. Jedino nastanak izuzetne situacije može učiniti pritvor neophodnim (vidi Preporuku (2006)13 Komiteta ministara Savjeta Evrope o zadržavanju u pritvoru, uslovima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zloupotrebe (C/M Rec (2006) 13).

46. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci broj AP 3210/15 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 3210/15 od 27. oktobra 2015. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) takođe razmatrao apelantove navode u tom predmetu koji su se ticali opravdanosti i postojanja razloga za određivanje pritvora po osnovu člana 146 stav 1 tačka d) ZKPFBiH, čija odredba je formulisana na isti način kao i odredba člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, te utvrdio kršenje apelantovog prava na slobodu i bezbjednost ličnosti u odnosu na postojanje tih razloga i osnova. U toj odluci Ustavni sud je između ostalog (tač. 63-65) ukazao na Izvještaj misije OEBS-a u Bosni i Hercegovini iz avgusta 2008. godine, u kojem je u odnosu na poseban pritvorski razlog iz tadašnje odredbe tačke d) stava 1 člana 146 ZKPFBiH istakao da Evropski sud uvažava da potreba za održavanjem javnog reda može biti osnov za određivanje mjere pritvora u vrlo ograničenom obimu. OEBS je zaključio da se sveobuhvatan koncept javnog reda zasniva na ugroženosti javne bezbjednosti zbog načina na koji je krivično djelo počinjeno ili zbog posljedica navodnog djela. Međutim, OEBS je istakao da obrazloženja u vezi s primjenom ovog osnova takođe „ne sadrže konkretne činjenice koje bi ukazale na to da postoji stalna prijetnja po bezbjednost građana ili imovine u stepenu koji dovodi u pitanje javni red, tako da se usredsređenost stavlja više na objašnjenje načina na koji je navodno djelo počinjeno nego na njegove eventualne buduće posljedice ako se optuženom ne odredi pritvor, i najzad da stepen u kojem se domaći praktičari oslanjaju na ovaj osnov ukazuje na to da je on postao zamjena za odredbu o obaveznom pritvoru za krivična djela za koja je zaprijećena kazna zatvora u trajanju od deset ili više godina, koju su sadržavali prethodni krivičnoprocesni zakoni“.

47. Ustavni sud je u navedenoj Odluci broj AP 3210/15, uzimajući u obzir standarde Evropske konvencije, praksu Evropskog suda, kao i navedeni izvještaj OEBS-a, zaključio da iz osporenih rješenja zapravo ne zapaža da su redovni sudovi predočili relevantne razloge o postojanju stvarne i razumne opasnosti od narušavanja javnog reda u slučaju puštanja apelanta na slobodu, kako propisuju standardi Evropskog suda i kako konačno proizlazi iz tačke d) stava 1 člana 146 ZKPFBiH koja, između ostalog, propisuje postojanje „stvarne prijetnje narušavanja javnog reda“. Zaključeno je da redovni sudovi nisu naveli nijedan konkretan dokaz, ni bilo kakvu indiciju da bi puštanjem apelanta iz pritvora zaista i došlo do narušavanja javnog reda, što je osnovna pretpostavka da bi se uopšte moglo govoriti o primjeni ovog zakonskog osnova za određivanje mjere pritvora, kako nalažu standardi Evropskog suda.

48. Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud prije svega primjećuje da domaće zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom ispitivanja postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS ukazali na visinu propisane kazne zatvora za predmetna krivična djela (kao objektivnog uslova za postojanje tog pritvorskog razloga), te na način izvršenja krivičnog djela. Naime, ukazano je da je predmetno krivično djelo izvršeno u naseljenom mjestu, na javnoj saobraćajnici, gdje su izvršioci sačekali i pucanjem iz automatskog oružja lišili života Slavišu Krunića nadomak njegove vikend kuće, gdje ga je čekala supruga s djecom i njihovim gostima, a radi se o poznatom građaninu i privredniku, te je brutalno ubijen i njegov saputnik vozač teško ranjen. Takođe je istaknuto da je djelo izvršeno u mjestu gdje žive kako apelant i njegova porodica, rođaci i prijatelji, tako i porodica nastradalih i njihovi rođaci i prijatelji, kod kojih je njihova smrt i način na koji su lišeni života nesumnjivo izazvala ne samo veliku uznemirenost već i ozlojeđenost. Iz navedenih razloga, prema stavu Okružnog suda, realno se može očekivati da bi svoje nezadovoljstvo manifestovali i javnim okupljanjem i protestima, a moguće i sukobima na javnom mjestu ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu. Na osnovu navedenog, redovni sudovi su zaključili da navedene okolnosti predstavljaju vanredne okolnosti izvršenja djela koje bi, ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu, objektivno za rezultat imale stvarnu prijetnju narušavanja javnog reda.

49. U vezi s navedenim obrazloženjima redovnih sudova, Ustavni sud ponovo naglašava da se pritvorski osnov iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS može primijeniti samo izuzetno, i to u „posebnim okolnostima“, pri čemu se moraju navesti konkretne okolnosti koje nesumnjivo ukazuju na to da će do narušavanja javnog reda zaista i doći, a ozbiljnost moguće kazne i priroda krivičnog djela, na čemu su redovni sudovi u konkretnom slučaju suštinski zasnovali stav o postojanju ovog zakonskog razloga za produženje pritvora, nisu per se dovoljni za primjenu ovog pritvorskog osnova.

50. Ustavni sud ukazuje da u smislu uspostavljenih standarda organa Evropske konvencije, te shodno citiranom izvještaju OEBS-a, samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenih moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nisu dovoljni, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje, kao takve, nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu nijednim argumentom ukazali da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u smislu navedenih stavova Evropskog suda, već su, upravo potvrđujući konstataciju iz navedenog izvještaja OEBS-a i stava Ustavnog suda iz Odluke broj AP 3210/15, osporena rješenja o određivanju pritvora donijeli usredsređujući se na objašnjenje visine zaprijećene kazne i načina na koji je navodno djelo počinjeno umjesto na njegove eventualne buduće posljedice ako apelantu ne bude određena mjera pritvora. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, zaključivanjem da navedene okolnosti koje su odlikovale način izvršenja djela i nastale posljedice, predstavljaju vanredne okolnosti izvršenja djela koje bi, ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu, izazvale reakciju građana koja bi mogla dovesti do narušavanja javnog reda, postupali sa apstraktnog i formalističkog stanovišta, pri čemu su propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak da će puštanje apelanta na slobodu rezultovati stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda u smislu odredaba člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi iznijeli samo pretpostavku da bi puštanje apelanta na slobodu predstavljalo stvarnu opasnost za narušavanje javnog reda, pri čemu su propustili da utvrde postojanje navedenih okolnosti u vremenu relevantnom za određivanje pritvora i pri čemu nisu naveli kojim radnjama i dešavanjima će se odvijati narušavanje javnog reda i mira. Samim tim, prema stavu Ustavnog suda, u potpunosti je izostala analiza okolnosti relevantnih za konkretnu situaciju u pogledu postojanja stvarne prijetnje za narušavanje javnog reda budući da pretpostavka da će doći do narušavanja javnog reda, sama po sebi, nije dovoljna za određivanje pritvora iz ovog pritvorskog razloga.

51. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da je osporenim rješenjima povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i člana 5 stav 3 Evropske konvencije u odnosu na zaključak redovnih sudova da postoji osnov za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.

52. Najzad, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno produživanju mjere pritvora, da u situaciji kada utvrdi da je apelantovo lišavanje slobode po osporenoj odluci redovnog suda rezultovalo povredom prava na ličnu slobodu i bezbjednost, i to samo u odnosu na jedan od tri pritvorska razloga, te da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode po osporenim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja/produžavanja mjere pritvora (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tač. 68 i 69 s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba).

VIII.Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije kada su redovni sudovi propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi puštanje apelanta na slobodu rezultovalo vanrednim okolnostima usljed stvarne (ne apstraktne) prijetnje narušavanju javnog reda u smislu odredaba člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.

54. Međutim, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na ličnu slobodu i bezbjednost u odnosu na ostale aspekte člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stava 3 Evropske konvencije jer je sud odluku o određivanju pritvora apelantu donio nakon što je utvrdio postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti, o čemu je dao odgovarajuće i relevantno obrazloženje, i kada je sud, odlučujući da li postoji opasnost od apelantovog bjekstva, te opasnost da će apelant ometati krivični postupak, uzeo u obzir niz faktora o kojima je dao konkretno obrazloženje za svaki od tih pritvorskih osnova po kojim je apelantu pritvor određen, a ti razlozi su relevantni i dovoljni da opravdaju apelantovo držanje u pritvoru u ukupnom periodu od jednog mjeseca.

55. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka l), člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

57. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2435/19 (E. B.) | Sudska praksa | Aktio