Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2243/19 (E. Đ. i S. Đ.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Trajanje pritvora
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
- Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Krivični postupak
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2243/19
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2243/19, rješavajući apelaciju Enise Đalić i Sanela Đalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Enise Đalić i Sanela Đalića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 027189 19 Kž 13 od 23. aprila 2019. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 027189 19 Kv 66 od 4. aprila 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Enisa Đalić i Sanel Đalić (u daljnjem tekstu: apelantica i apelant ili apelanti), koje zastupaju Mirna Delalić, advokat iz Tuzle, i Senad Kreho, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 24. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 027189 19 Kž 13 od 23. aprila 2019. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 027189 19 Kv 66 od 4. aprila 2019. godine. Apelanti su također zatražili da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti puštanje apelanata iz pritvora do konačne odluke Ustavnog suda.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 29. maja 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 027189 19 Kv 66 od 4. aprila 2019. godine apelantima je produžen pritvor za dva mjeseca tako da može trajati najduže do 4. juna 2019. godine ili do druge odluke suda. Pritvor je apelantima produžen zbog razloga propisanih u članu 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), a apelantici i zbog razloga propisanog u članu 146. stav 1. tačka a) ZKP.
5. Protiv apelanata je 31. januara 2019. godine potvrđena optužnica broj T09 KTO 0106155 16, i to zbog krivičnih djela organiziranog kriminala iz člana 242. stav 3. i stav 2. u vezi sa stavom 1. u vezi sa krivičnim djelima zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1, pranja novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1, krivotvorenja isprave iz člana 373. stav 2. u vezi sa stavom 1. i nedozvoljenog korištenja ličnih podataka iz člana 193. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH).
6. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je Rješenjem vanraspravnog vijeća tog suda broj 9 0 K 032141 18 Kv 3 od 5. februara 2019. godine apelantima nakon potvrđivanja optužnice u smislu odredbe člana 151. stav 1. ZKP produžen pritvor za dva mjeseca i određeno da po tom rješenju pritvor može trajati do 5. aprila 2019. godine ili do nove odluke suda. Dalje, navedeno je da je odlučujući o kontroli opravdanosti pritvora apelantima, postupajući po službenoj dužnosti, vanraspravno vijeće na nejavnoj sjednici, nakon uvida u spis, ocijenilo da i dalje postoje razlozi za produženje pritvora apelantima, pa im je pritvor produžen za naredna dva mjeseca.
7. Kantonalni sud je ispitao postojanje osnovane sumnje da su apelanti počinili krivična djela za koja su optuženi. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo pojedinačne dokaze koje je Tužiteljstvo dostavilo i koje je razmotrio, pa je zaključio da svi ti dokazi jasno ukazuju da postoji osnovana sumnja kao preduvjet za određivanje ili produženje mjere pritvora. Naime, Kantonalni sud je u rješenju (na str. od 2. do 137. obrazloženja) dao konkretne razloge na osnovu kojih je zaključio da postoji osnovana sumnja da su apelanti počinili predmetna krivična djela, na način i u vrijeme kako se terete optužnicom. Taj se zaključak, kako je naveo Kantonalni sud, zasniva na materijalnim dokazima kao što su uvjerenja, porezni računi, na materijalnim dokazima pribavljenim provođenjem posebnih istražnih radnji, na nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke, te na iskazima svjedoka, kao i na iskazima iz istrage jednog broja optuženih (šest imenovanih lica). Kantonalni sud je naveo da prema dokazima u spisu postoji osnovana sumnja da su apelanti u dužem periodu (od 20. oktobra 2010. godine do 22. augusta 2016. godine) s ciljem stjecanja protivpravne imovinske koristi, i to preko agencija za posredovanje u zapošljavanju ,,Leading“ d.o.o. i ,,Eslider“ d.o.o. Sarajevo, ostvarili bitna obilježja krivičnih djela za koja se terete. U obrazloženju je navedeno da postoji osnovana sumnja da je samo preko blagajne firme ,,Leading“ d.o.o. izvršeno 71.218 fingiranih isplata na ime naknada studentima i učenicima za radove koji nisu bili nikada izvršeni, a preko firme ,,Eslider“ d.o.o. Sarajevo 2.798 takvih isplata, i to bez ikakve evidencije o prijemu novca od navodno angažiranih studenata i učenika koji su navedeni u uputama za rad koje je konkretno naveo Kantonalni sud u rješenju iznošenjem sadržaja tih dokaza, a koje su, kako je navedeno, prikazane i u nalazu vještaka finansijske struke.
8. U pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga, Kantonalni sud je ocijenio da i dalje postoje posebni razlozi za određivanje pritvora apelantima, koji su propisani članom 146. stav 1. tačka c) ZKP, te u odnosu na apelanticu i razlozi propisani odredbom člana 146. stav 1. tačka a) ZKP.
9. U odnosu na pritvorski osnov propisan odredbom člana 146. stav 1. tačka a) ZKP na osnovu kojeg je apelantici produžen pritvor, Kantonalni sud je naveo da je apelantica prema podacima NCB Interpola Republike Crne Gore (u daljnjem tekstu: Crna Gora) prikupljenim putem Direkcije za koordinaciju policijskih tijela od 12. januara 2018. godine, a što je potvrđeno i aktom MUP-a Crne Gore, Direktorat za građanska stanja i lične isprave, Direkcija za državljanstvo broj 04/3 broj 211/18-2340/2 od 22. januara 2018. godine, evidentirana kao državljanin Crne Gore, te da ima prijavljeno prebivalište u Pljevljima, Crna Gora, gdje je i rođena. Cijeneći navedenu činjenicu, kao i to da sada apelantica nema državljanstvo BiH, niti stalno mjesto prebivališta/boravišta, a niti čvrstih veza imovinske, porodične ili druge prirode sa BiH, Kantonalni sud je istakao da se može opravdano zaključiti da postoji opasnost od bjekstva sada optužene apelantice, a to posebno uzimajući u obzir blizinu Crne Gore, kao i „poroznost“ graničnih prijelaza između BiH i Crne Gore. U prilog navedenom, Kantonalni sud je citirao i dio telefonske komunikacije apelantice sa njenom prijateljicom N. S., ostvarene 6. augusta 2017. godine (komunikacija broj 16), u kojoj apelantica govori N. S.: „Da probam mogu li šta još ovde mogu ne mogu odo dalje ništa me ... ne drži ovde iskreno“, na šta N. S. odgovara da bi i ona otišla da je na njenom mjestu, da nema djece i Tome (supruga), te govori apelantici: „al kažem ti eto ništa te ne veže boli te...“. Istaknuto je da je nakon lišenja slobode apelantica upoznata s krivičnim djelima zbog kojih se vodila predmetna istraga, sada je potvrđena optužnica, te je sud imajući u vidu krivična djela za koja je optužena, težinu djela i propisane kazne zatvora zaključio da sve te okolnosti nesumnjivo mogu predstavljati motiv za bjekstvo. Zaključeno je da apelantica ima interes da se u postojećim okolnostima krije ili pobjegne sa područja BiH kako bi izbjegla svoje daljnje procesuiranje. Ovo naročito, kako je dalje navedeno, i zbog činjenice što Crna Gora ne izručuje svoje državljane radi procesuiranja drugim državama, te bi stoga apelantica postala nedostupna pravosudnim organima BiH, a što bi nesumnjivo bilo od utjecaja na daljnji tok postupka. Kantonalni sud je ukazao da je cijenio i činjenicu da apelantica osim pravne veze sa susjednom državom tamo ima i rodbinu koja joj nesumnjivo može pružiti pomoć i osigurati nesmetan boravak u toj zemlji, ako se na takav korak odluči.
10. Nadalje, Kantonalni sud je razmotrio postojanje posebnih razloga za produženje pritvora propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKP, odnosno postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će sada nakon potvrđivanja optužnice apelanti ponoviti izvršenje ili nastaviti sa vršenjem krivičnih djela, a za ta se djela može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je nesumnjivo ispunjen objektivni zakonski uvjet s obzirom na to da se radi o krivičnim djelima za koja se apelantima može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna.
11. U pogledu postojanja naročitih okolnosti, Kantonalni sud je istakao da, prema njegovoj ocjeni, prijedlog Tužiteljstva i dokazi na kojim se zasniva optužnica pružaju osnovanu sumnju da su sada optuženi radnje izvršenja krivičnih djela za koja su optuženi i za koja se osnovano sumnjiče preduzimali u dužem periodu (osam godina), kontinuirano, da su preduzimane u okviru organizirane grupe koja je djelovala po principu jasno podijeljenih uloga njenih članova, u kojoj su apelanti djelovali kao organizatori, a ostali imenovani optuženi (devet lica) posrednici, te odgovorna lica, direktori i uposlenici firmi kao članovi grupe, te da su iskazali visok stepen upornosti pri izvršenju inkriminiranih radnji, koje su rezultirale enormno visokim iznosima protivpravno stečene imovinske koristi. Da se radilo o uhodanoj, razvijenoj, dobro organiziranoj shemi nezakonitog poslovanja (ustanovljenoj i izučenoj i prije „osamostaljivanja“ osumnjičenih, tj. osnivanja Agencije „Leading“), o fiktivnom prikazivanju radova za koje studenti/đaci nisu angažirani, proizlazi iz iskaza svih do sada ispitanih osumnjičenih koji su citirani. Istaknuto je da su apelanti takvim poslovanjem, dakle, kontinuirano, godinama, kako se može zaključiti iz iskaza navedenih osumnjičenih, ali i izuzete materijalne dokumentacije, uslugama agencija „Leading“ d.o.o. Sarajevo i „Eslider“ d.o.o. Sarajevo drugim pravnim licima pribavljali gotovinu i „pokrivanje“ izvršenih uplata potrebnom računovodstvenom dokumentacijom radi stvaranja privida legalnosti.
12. Na kontekst „naročitih okolnosti“ koje opravdavaju bojazan da će apelanti ponoviti krivično djelo ukoliko budu pušteni na slobodu posebno ukazuju činjenice o postojanju osnovane sumnje o brojnosti radnji koje su apelanti preduzeli u periodu obuhvaćenom optužnicom, kao i iznos novca koji je „izvučen“ iz navedenih firmi kao novac za plaćanje radnika koji nikada nisu angažirani na obavljanju poslova. Tako su iz sadržaja presretnutih razgovora utvrđene gotovo svakodnevne komunikacije između apelantice i posrednika, koji međusobno razgovaraju, te se u kratkim razgovorima koji nerijetko sadrže svega nekoliko rečenica ili pitanja „da li je leglo“, „da će pustiti“, brojeve koji označavaju iznose koji se traže.
13. Imajući u vidu da postoji osnovana sumnja da su apelanti kao organizatori grupe, nakon zatvaranja jedne agencije („Leading“), pronašli način da nastave s nezakonitim poslovanjem (osnovana druga agencija „Eslider“), ocijenjeno je da postoji osnovana bojazan da će tako postupiti u narednom periodu ukoliko budu pušteni da se brane sa slobode. S obzirom na to da se apelantima na teret stavljaju teška krivična djela koja su izvršili kao organizatori, odnosno pripadnici grupe za organizirani kriminal, način izvršenja djela, međusobnu povezanost optuženih, a posebno povezanost apelanata koji su djelovali kao posrednici između osumnjičenih, odnosno sada optuženih pravnih lica i apelanata kao organizatora, kao i visoku profitabilnost nezakonitih radnji koje im se stavljaju na teret, Kantonalni sud je ocijenio da u konkretnom slučaju postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelanti, ukoliko se nađu na slobodi, ponoviti isto ili istovrsno krivično djelo.
14. Prilikom kontrole opravdanosti pritvora Kantonalni sud je razmotrio da li bi se prema apelantima, u smislu odredbe člana 137. stav 2. ZKP, mogla primijeniti neka od blažih mjera u odnosu na mjeru pritvora. Navedeno je da je sud, imajući u vidu vrstu i težinu krivičnih djela i način njihovog izvršenja, iskazanu odlučnost, upornost i istrajnost u počinjenju krivičnih djela, te imajući u vidu da se apelanti tereti da su duži period, u kontinuitetu, preduzimali inkriminirane radnje, kao i zakonske razloge na osnovu kojih im je pritvor određen, zaključio da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju daljnje trajanje mjere pritvora s obzirom na to da mjere zabrane u konkretnom slučaju nisu primjenjive niti svrsishodne, odnosno da se njima ne može ukloniti opasnost od bjekstva, odnosno ponavljanja krivičnog djela.
15. Rješenjem Vrhovnog suda broj 09 0 K 027189 19 Kž 13 od 23. aprila 2019. godine odbijene su kao neosnovane žalbe koje su apelanti podnijeli protiv prvostepenog rješenja.
16. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da su apelanti žalbu podnijeli zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, uz prijedlog da se žalba uvaži, osporeno rješenje ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, odnosno da se žalba uvaži i osporeno rješenje preinači na način da se apelanti odmah puste na slobodu uz eventualno određivanje mjera zabrane.
17. Vrhovni sud je dalje naveo da su, osporavajući pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja, apelanti istakli da je osporenim rješenjem prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba ZKP iz člana 312. stav 2. u vezi sa članom 145. st. 2. i 3. jer je apelantima produžio pritvor iako Tužiteljstvo sudu nije podnijelo obrazložen prijedlog za produženje pritvora optuženim. U vezi s tim, apelanti su dalje istakli da njihovoj odbrani prije donošenja prvostepenog rješenja nije omogućeno izjašnjenje o kontroli opravdanosti pritvora jer je prvostepeni sud bez održavanja ročišta na kojem bi se razmotrile sve okolnosti relevantne za produženje pritvora i bez izjašnjenja odbrane na te okolnosti produžio pritvor, čime je povrijeđeno pravo optuženih na odbranu i počinjena bitna povreda odredaba ZKP. Vrhovni sud je u odgovoru na ove navedene žalbene navode ukazao da je prvostepeno rješenje doneseno u postupku redovne, dvomjesečne kontrole opravdanosti pritvora optuženim u smislu člana 151. stav 1. ZKPFBiH, koju sud vrši po službenoj dužnosti bez prijedloga tužitelja i bez održavanja ročišta na kojem bi stranke i branitelji dali izjašnjenje u pogledu okolnosti relevantnih za produženje pritvora. Istaknuto je da se u konkretnom slučaju nije radilo o produženju pritvora u smislu člana 145. stav 3. navedenog zakona koje sud donosi po prijedlogu tužitelja, kako to branitelji optuženih smatraju. Iz navedenog slijedi da u konkretnoj procesnoj situaciji nije povrijeđeno pravo apelanata na odbranu, odnosno nije ni učinjena bitna povreda odredaba ZKP.
18. Dalje, Vrhovni sud je naveo da su, osporavajući pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja, apelanti iznijeli tvrdnje da nakon podizanja optužnice odbrani nikada nisu dostavljeni dokazi uz optužnicu na kojima se zasniva osporeno rješenje. Apelanti su naveli da su uputili dopise Tužiteljstvu tražeći da im se dostave dokazi na kojima se zasniva optužnica, da im je na dopis odgovoreno da su dokazi za odbranu dostavljeni Kantonalnom sudu, ali da joj dokazi koji su dostavljeni sudu uz optužnicu nisu nikada dostavljeni iako ih je tražila dopisima u više navrata. Smatraju da je takvim postupanjem povrijeđeno njihovo pravo na odbranu, te time učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav l. tačka d) ZKPFBiH. U vezi s navedenim prigovorima, Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 61. stav 3. ZKP kojom je propisano da nakon podizanja optužnice osumnjičeni, odnosno optuženi i branitelj imaju pravo uvida u sve spise i dokaze i u skladu sa stavom 5. iste zakonske odredbe mogu izvršiti fotokopiranje svih spisa i dokumenata koji su priloženi uz optužnicu. Dakle, citirana zakonska odredba ne propisuje obavezu suda da dokaze koji su priloženi uz optužnicu dostavlja optuženom i njegovom branitelju, nego njima daje pravo da mogu izvršiti uvid u dokaze i uz dozvolu suda fotokopirati sve dokaze dostavljene uz optužnicu. Kako iz žalbenih navoda proizlazi da su branitelji u povodu dopisa koje su uputili Tužiteljstvu i sudu obaviješteni da se dokazi koje je Tužiteljstvo priložio uz optužnicu nalaze u sudu i kako iz navoda žalbi ne proizlazi da su branitelji tražili uvid u navedene dokaze, odnosno tražili njihovo fotokopiranje i da im je to pravo uskraćeno, već su tražili da im se dokazi dostave, bez pravnog osnova su žalbeni prigovori u ovom pogledu.
19. U odgovoru na navode apelanata da u prvostepenom rješenju nije izvršena suštinska kontrola opravdanosti pritvora optuženim, da su navodi iz osporenog rješenja u pogledu postojanja osnovane sumnje da su optuženi počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret bez konkretizacije i da su zaključci prvostepenog suda u tom pogledu paušalni, Vrhovni sud je naveo da u osporenom rješenju nije izostala ocjena dokaza na kojima je zasnovan zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelanti počinili krivična djela koja su im stavljena na teret, kao ni ocjena postojanja posebnih pritvorskih uvjeta na osnovu kojih je pritvor produžen. Istaknuto je da iz prvostepenog rješenja proizlazi da je u obrazloženju, nakon što je iznio sadržaj dokaza priloženih uz optužnicu (str. od 36. do 137), prvostepeni sud naveo određene i za zaključak o postojanju osnovane sumnje dovoljne razloge da su apelanti počinili krivična djela za koja ih se tereti, pozivajući se pri tome na niz dokaza (nabrojanih na str. 4. i 5. rješenja Vrhovnog suda). Iz navedenog je Vrhovni sud zaključio da je prvostepeni sud, suprotno žalbenim navodima, upravo nakon izvršene analize svih izvedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, izveo zaključak da postoji osnovana sumnja da su apelanti počinili navedena djela.
20. Dalje, u odgovoru na apelanticine navode kojima je osporila postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH tvrdeći da je prvostepeni sud zaključak o njegovom postojanju zasnovao na okolnosti da apelantica ima državljanstvo Crne Gore i prebivalište u Crnoj Gori, što ona nikad nije ni sporila, te na okolnosti da optužena nema čvrste veze sa državom Bosnom i Hercegovinom, pri čemu apelantica nikad nije pokušala napustiti Bosnu i Hercegovinu, pa ni u vrijeme dok je bila puštena na slobodu po rješenju Vrhovnog suda od 8. maja 2018. godine, iako je raspolagala pasošem i nisu joj bile određene mjere zabrane, Vrhovni sud je istakao da se tim navodima ne dovodi u pitanje zaključak prvostepenog suda o postojanju posebnog uvjeta za pritvor iz osnova člana 146. stav 1. tačka a) ZKP. Prema obrazloženju osporenog rješenja (str. od 137. do 139), prvostepeni sud je za zaključak o postojanju tog posebnog pritvorskog osnova dao sasvim određene razloge kojima je argumentiran zaključak o neophodnosti produženja pritvora apelantici po tom osnovu, koje je ponovio i prihvatio i Vrhovni sud.
21. U pogledu navoda apelanata kojima su osporili postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, Vrhovni sud je smatrao da je, prije svega, neophodno naglasiti da ranija osuđivanost nije uvjet za određivanje, odnosno produženje pritvora u smislu člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, nego je uvjet za to postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni, odnosno optuženi ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, pri čemu se za ta krivična djela može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Dalje, Vrhovni sud je našao da je prvostepeni sud dao detaljne, jasne i određene razloge za zaključak da u konkretnom slučaju postoji iteracijska opasnost u slučaju puštanja na slobodu optuženih.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
22. Apelanti ukazuju na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.
23. Istakli su da nije sporno da je odredbom člana 151. stav 2. ZKP propisano da pritvor nakon potvrđivanja optužnice može najduže trajati do tri godine ukoliko se radi o krivičnom djelu za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora, dok je stavom 1. tog člana propisano da se kontrola opravdanosti pritvora vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru, međutim, da se ta kontrola vrši u situaciji kada sudovi nakon potvrđivanja optužnice prihvate prijedlog Tužiteljstva za produženje pritvora npr. na rok od dvije ili tri godine, pa se onda vrši kontrola opravdanosti svaka dva mjeseca. Međutim, u konkretnom predmetu je rješenje od 5. februara 2019. godine, kojim je apelantima pritvor produžen nakon potvrđivanja optužnice, doneseno samo na period od dva mjeseca, dakle ne na duži period da bi se mogla vršiti kontrola opravdanosti pritvora svaka dva mjeseca, nego je rješenjem pritvor produžen samo na način da može trajati do 5. aprila 2019. godine. Smatraju da je u navedenoj situaciji, nakon 5. aprila 2019. godine, Kantonalni sud mogao produžiti pritvor samo ukoliko bi Tužiteljstvo podnijelo novi prijedlog za produženje pritvora, što u konkretnoj situaciji nije slučaj. I ne samo to, Kantonalni sud je nakon 5. aprila 2019. godine morao ponovno odlučivati o opravdanosti produženja pritvora, te pri izreci rješenja kakva egzistira od 5. februara 2019. godine nije mogao vršiti kontrolu opravdanosti pritvora jer se nema nad čime vršiti kontrola s obzirom na to da pritvor nije produžen na period duži od 5. aprila 2019. godine. U toj situaciji morale su biti primijenjene odredbe člana 145. st. 2. i 3. ZKP kojima je propisano da se pritvor određuje ili produžava rješenjem na prijedlog tužitelja nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže. Pored toga, članom 145. stav 3. ZKPFBiH propisano je da je tužitelj dužan sudu podnijeti obrazložen prijedlog za produženje pritvora najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru, a sud takav prijedlog odmah dostavlja osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom branitelju. Međutim, Kantonalni sud uopće nije primijenio navedene odredbe, tako da Tužiteljstvo nije dostavilo prijedlog za produženje pritvora apelantima. Kantonalni sud takav eventualni prijedlog nije proslijedio odbrani na izjašnjenje, niti je Kantonalni sud odbranu i apelante uopće pozvao da se izjasne povodom produženja pritvora. Stoga je opisano postupanje u cijelosti protivno odredbama člana 5. Evropske konvencije i zahtjevu iz njegova stava 1. da se lišenje slobode može provesti samo u skladu sa zakonom propisanim postupkom, te stavovima 3. i 4. ovog člana u smislu prava da apelanti budu izvedeni pred sudiju prije odlučivanja o produženju pritvora i da im se omogući da se izjasne.
24. Ističu da nepozivanje apelanata i njihove odbrane da dostave svoje izjašnjenje jasno vodi ka povredi prava na odbranu. Da je odbrani pružena takva mogućnost ukazali bi na okolnosti koje osporavaju zaključak Kantonalnog suda o opravdanosti produženja pritvora, a radi se upravo o apelanticinom ponašanju koje ukazuje na činjenicu da ona niti je ikada željela bježati niti je ikada bježala. Apelantica nije ni pokušala pobjeći, pa ni napustiti Bosnu i Hercegovinu, iako je imala svoje putne isprave i nije imala nijednu mjeru zabrane sve vrijeme od kada se nalazila na slobodi u periodu kada su, tada osumnjičeni, po odluci Vrhovnog suda pušteni da se brane sa slobode i nisu im izrečene mjere zabrane. Ukazali bi i na činjenicu da su apelanti još od 2016. godine znali da se vodi istraga po ovom pitanju, kada su pozvani na informativni razgovor, ali ni tada, kao ni u jednom kasnijem trenutku nisu pokušali da se kriju i da bježe.
25. Isto tako bi odbrana ukazala i da ne postoje nikakve naročite okolnosti za produženje pritvora po osnovu člana 146. stav 1. tačka c) ZKP. Odbrana bi ukazala da apelanti nemaju nikakav način i mogućnost ponavljanja krivičnih djela koja im se stavljaju na teret, posebno imajući u vidu da ne mogu koristiti imovinu, da ne mogu poslovati putem pravnih lica, da su u medijima objavljeni svi podaci o ovom predmetu, da je apsolutno neosnovano očekivati da bi na bilo koji način poslovali ili ponovili krivično djelo kakvo im se stavlja na teret. Naglasili su da je do povrede prava na odbranu došlo jer je Kantonalni sud cijenio samo navode koje je Tužiteljstvo istaklo u prijedlogu za produženje pritvora uz optužnicu, ali uopće nije cijenio navode na koje je odbrana ukazivala na ročištu prije donošenja rješenja od 5. februara 2019. godine kada je posljednji puta imala mogućnost izjasniti se u vezi sa zahtjevom za produženje pritvora.
II.Odgovor na apelaciju
26. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da iz sadržaja apelacije proizlazi da apelanti iznose navode koji su u osnovi identični žalbenim prigovorima iznesenima protiv rješenja Kantonalnog suda od 4. aprila 2019. godine kojima su ukazali da je prvostepeni sud bez održavanja ročišta na kojem bi se razmotrile sve okolnosti relevantne za produženje pritvora i bez izjašnjenja odbrane na te okolnosti apelantima produžio pritvor. Vrhovni sud je istakao da je navedene prigovore ocijenio neosnovanima zbog razloga iznesenih u rješenju tog suda od 23. aprila 2019. godine (str. 2. pasus četvrti, peti i šesti), kao i da u cijelosti ostaje pri razlozima iznesenim u tom rješenju. Isto se odnosi i na navode iz apelacije gdje se iznose tvrdnje da apelantica nikada nije imala namjeru napustiti Bosnu i Hercegovinu i da nikada nije pokušala bjekstvo, kao i na navode da Tužiteljstvo nije ukazalo na postojanje naročitih okolnosti koje bi opravdale bojazan od ponavljanja krivičnih djela.
27. Kantonalni sud je naveo da su apelanti u apelaciji ponovili prigovore koje su iznijeli u žalbi protiv prvostepenog rješenja kojima su ukazali da je prvostepeni sud bez održavanja ročišta na kojem bi se razmotrile sve okolnosti relevantne za produženje pritvora i bez izjašnjenja odbrane na te okolnosti produžio pritvor optuženima. Istaknuto je da je predmetno rješenje doneseno u postupku redovne dvomjesečne kontrole opravdanosti pritvora optuženim u smislu člana 151. stav
1. ZKPFBiH, koje sud vrši po službenoj dužnosti bez prijedloga Tužiteljstva i bez održavanja ročišta na kojem bi stranke i branitelji dali izjašnjenja u pogledu okolnosti relevantnih za produženje pritvora. Navode iz apelacije o tome da apelantica nikada nije imala namjeru napustiti Bosnu i Hercegovinu i da nikada nije pokušala bjekstvo, te navode da Tužiteljstvo nije ukazalo na postojanje naročitih okolnosti koje bi opravdale bojazan od ponavljanja krivičnih djela Kantonalni sud nalazi neosnovanima budući da su dati jasni razlozi da u konkretnom slučaju postoji iteracijska opasnost u slučaju puštanja na slobodu optuženih, kao i dovoljno argumenata za izvođenje zaključka da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje ukazuju na realnu opasnost od bjekstva optužene ukoliko bi se našla na slobodi.
28. Tužiteljstvo je navelo da smatra da nema povrede prava na slobodu i sigurnost ličnosti u vezi s primjenom odredaba čl. 2, 145, 146 i 151 ZKP, odnosno Tužiteljstvo smatra da osporenim odlukama Vrhovnog i Kantonalnog suda apelantima nisu povrijeđena prava i slobode, te predmetnu apelaciju, kao i zahtjev za donošenje privremene mjere smatra apsolutno neosnovanim. Istaknuto je da je iz obrazloženja rješenja Kantonalnog suda jasno da se u konkretnom slučaju ne radi o produženju pritvora u smislu člana 143. ZKP, nego je to rješenje doneseno u postupku redovne dvomjesečne kontrole opravdanosti pritvora u smislu člana 151. stav 1. ZKP, koju sud vrši po službenoj dužnosti bez prijedloga Tužiteljstva i bez održavanja ročišta. Navedeno je da je praksa sudova u FBiH takva da se nakon potvrđivanja optužnice pritvor „produžava“ svaka dva mjeseca, u okviru zakonskih ograničenja ukupne dužine trajanja pritvora u toj fazi, upravo kako bi se osigurala redovna i stvarna kontrola postojanja osnova za njegovo trajanje. Sama formalno-jezička interpretacija, koju apelanti potenciraju, da se u izreci osporenog rješenja navodi da se pritvor „produžava“, suštinski i sadržajno ni na koji način nije različita od situacije u kojoj bi se npr. navelo da sud utvrđuje da „i dalje postoje okolnosti zbog kojih je pritvor određen“, jer upravo to i jeste razlog njegovog „produženja“ ili „ostajanja na snazi“. U odnosu na navode iz apelacije koji se odnose na postojanje posebnih pritvorskih razloga, Tužiteljstvo je navelo da smatra da su sudovi iznijeli detaljne i jasne razloge iz kojih su cijenili njihovo postojanje, a koji su u cijelosti u skladu sa standardima uspostavljenim praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava. V.Relevantni propisi
29. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 145.
"Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog Zakona.
(3) Tužitelj je dužan sudu podnijeti obrazložen prijedlog za produženje pritvora najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom branitelju.
(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.
(5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu. Po prijedlogu optuženog ili branitelja za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama sud će održati ročište odnosno sjednicu vijeća o čemu će obavijestiti stranke i branitelja. Nedolazak stranaka i branitelja koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje ročišta, odnosno sjednice vijeća. Protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora žalba nije dozvoljena.".
Član 146. stav 1. tačke a) i c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje "od tri godine" ili teža kazna, Član 151.
Pritvor poslije potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i poslije potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje. (...)
VI.Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 027189 19 Kž 13 od 23. aprila 2019. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanti su primili 29. aprila 2019. godine, a apelacija je podnesena 24. maja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelanti osporavaju navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njihova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
36. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(...)
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(...)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud u kratkom roku razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
37. Ustavni sud zapaža da su apelanti lica koja su lišena slobode i da su se u vrijeme podnošenja apelacije nalazili u pritvoru koji, prema osporenim rješenjima, može trajati najduže do 4. juna 2019. godine ili do nove odluke suda. Apelanti smatraju da su osporena rješenja donesena kao rezultat kršenja relevantnih odredaba ZKP, što ih čini nezakonitima. U prvom su redu ukazali da je sud pogrešno primijenio odredbe ZKP jer im je „produžio pritvor“, iako je, kako apelanti tvrde, ranijim rješenjem pritvor određen „samo“ na dva mjeseca, pa u ovom slučaju nije bilo mjesta primjeni odredbe člana 151. ZKP, nego je sud trebao primijeniti odredbu člana 145. stav 2. ZKP. Istakli su da nisu saslušani prilikom donošenja osporenog rješenja i da je pritvor produžen bez prijedloga Tužiteljstva. Osim toga, apelanti smatraju da ne postoje posebni pritvorski razlozi koji su propisani članom 146. stav 1. tačke a) i c) ZKP.
38. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva procesnog prava, odnosno, u konkretnom slučaju, ZKP kao nacionalnog prava, koje mora biti usklađeno sa standardima Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da je pritvor dopušteno odrediti/produžiti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo, te, načelno, samo radi osiguranja njegove prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, za određivanje pritvora ZKP uvijek traži da kumulativno postoje opći uvjeti, to jest „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo i da postoji barem jedan od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 146. stav 1. tačke a), b), c) i d).
39. U kontekstu apelacionih navoda Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda izražen u više njegovih presuda (vidi, između ostalih, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, aplikacija broj 57180/09) da član 5. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva, na prvom mjestu, da pritvaranje bude zakonito, što uključuje i ispunjenje procedure propisane nacionalnim zakonodavstvom, ali da poštovanje nacionalnog prava nije dovoljno jer član 5. stav 1. Evropske konvencije traži da svako lišavanje slobode bude u skladu sa svrhom zaštite pojedinaca od proizvoljnosti. Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud u citiranoj odluci ponovio mjerodavna načela koja potpadaju pod obim zaštite člana 5. stav 1. Evropske konvencije koja je navedeni sud utemeljio u presudi Mooren (vidi Evropski sud, predmet Mooren protiv Njemačke (GC), broj 11364/03, ECHR 2009, st. 72-81). Tako je Evropski sud u kontekstu načela koja se primjenjuju prilikom ispitivanja poštovanja domaćeg zakona, između ostalog, naveo da je u svojoj novijoj sudskoj praksi usvojio stav da svaki nedostatak otkriven u rješenju kojim se određuje pritvor ne čini taj pritvor kao takav nezakonitim, u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije, te je iznio stav da je period pritvora u načelu „zakonit“ ako se zasniva na sudskoj odluci. Još je naglašeno da se rješenje o određivanju pritvora mora smatrati ex facie nevaljanim ako nedostatak u rješenju predstavlja „tešku i očiglednu nepravilnost“, pa, osim ako ne predstavljaju „tešku i očiglednu nepravilnost“, nedostatke rješenja kojima je određen pritvor mogu ispraviti domaći žalbeni sudovi u toku sudskog preispitivanja postupka. U vezi sa zahtjevom koji se tiče kvaliteta domaćeg prava, Evropski sud je u presudi Mooren, pozivajući se na vlastitu praksu, između ostalog, naveo da „kvalitet prava“ podrazumijeva da, kad nacionalno pravo dopušta lišavanje slobode, njegova primjena mora biti dovoljno pristupačna, precizna i predvidljiva kako bi se izbjegao rizik proizvoljnosti. U kontekstu pojma proizvoljan pritvor Evropski sud je iznio opće načelo koje je uspostavljeno u sudskoj praksi da će pritvor biti „proizvoljan“ uprkos tome što je u skladu s formulacijom u domaćem pravu ukoliko postoji element mala fide na strani vlasti ili kad su domaće vlasti zanemarile da pokušaju pravilno primijeniti mjerodavne propise.
40. Dovodeći navedene principe u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud, prije svega, zapaža da se ključni navod apelanata odnosi na kršenje člana 151. ZKP jer, prema apelantovoj ocjeni, redovni sudovi nisu bili ovlašteni da mu „produže pritvor“ budući da u konkretnom slučaju Tužiteljstvo nije podnijelo prijedlog za produženje pritvora, niti su apelanti saslušani na okolnosti razloga zbog kojih je pritvor predložen.
41. U vezi s tim navodima, Ustavni sud upućuje da je slične navode kao i u predmetnoj apelaciji razmatrao u svojoj odluci AP 1895/16 od 20. juna 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). U tački 50. predmetne odluke je navedeno: „Dakle, kao što je već rečeno, iz navedenog proizlazi da nakon potvrđivanja optužnice, što se u konkretnom slučaju desilo 9. decembra 2015. godine, više ne postoji obaveza dostavljanja obrazloženog prijedloga Tužiteljstva za produženje pritvora niti saslušanja optuženog, već postoji obaveza vijeća suda da samo u okviru svoje redovne nadležnosti vrši obaveznu kontrolu opravdanosti produženja pritvora, što je u konkretnom slučaju i učinjeno. Kako je iz činjenica predmeta nesporno da apelant nije tražio ukidanje pritvora, odnosno da nije podnio takav zahtjev o kojem bi sud bio obavezan odlučiti, te kako je iz stanja spisa vidljivo da redovni sud u rokovima propisanim zakonom vrši kontrolu opravdanosti pritvora koji je određen apelantu, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi vezani za nesaslušavanje apelanta pred sudom i nedostavljanje obrazloženog prijedloga Tužiteljstva za produženje pritvora prilikom donošenja osporene odluke o produženju pritvora apelantu neosnovani“. Imajući u vidu navedeno, te činjenice konkretnog predmeta koje u suštini korespondiraju činjenicama iz navedene odluke, Ustavni sud smatra da je navedeni stav primjenljiv i na konkretan slučaj, te da u ovom segmentu nije povrijeđeno pravo apelanata iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
42. Dalje, s obzirom na to da apelanti ne osporavaju postojanje osnovane sumnje, Ustavni sud će u nastavku ove odluke ispitati obrazloženja koja su redovni sudovi dali u pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga.
43. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da nisu dati obrazloženi i konkretni razlozi za posebni pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKP, odnosno da je sud pogrešno cijenio opasnost od bjekstva, odnosno sve konkretne okolnosti kod apelantice.
44. Ustavni sud podsjeća da se opasnost od bjekstva mora ocjenjivati s obzirom na brojne relevantne faktore koji mogu potvrditi postojanje opasnosti od bjekstva ili da je učine toliko slabom da ne može opravdati pritvor za vrijeme trajanja suđenja (vidi Evropski sud, Yağcı i Sargın protiv Turske, 8. juna 1995. godine, stav 52, serija A, broj 319-A). Opasnost od bjekstva mora se cijeniti u vezi s faktorima koji se tiču karaktera lica u pitanju, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih vrsta veza sa zemljom u kojoj mu se sudi. Očekivanje teže kazne i težina dokaza mogu biti relevantni, ali to nije odlučujuće i mogućnost dobijanja garancija može biti korištena za neutralizaciju rizika od bjekstva (vidi Evropski sud, Neumeister protiv Austrije, 27. juni 1968. godina, stav 10, serija A, broj 8). Ustavni sud podsjeća i da je u svojoj praksi ukazao kako činjenica da apelant ima dvojno državljanstvo i imovinu u nekoj susjednoj državi ne može per se biti valjan i opravdan razlog na osnovu kojeg sudovi mogu zaključiti da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od apelantovog bijega, „niti se zbog ove činjenice za svako osumnjičeno lice koje posjeduje državljanstvo susjedne države, te imovinu u njoj, po automatizmu može smatrati da postoji bojazan da će pobjeći od pravde u Bosni i Hercegovini“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1150/10 od 14. septembra 2010. godine, tačka 48, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 27/11). Činjenica da lice nema prijavljeno stalno mjesto prebivališta sama po sebi, također, ne može uputiti na zaključak da postoji opasnost od bjekstva (vidi Evropski sud, Soulaja protiv Estonije, presuda od 15. februara 2005. godine, stav 64).
45. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je Kantonalni sud u prilog zaključku o postojanju opasnosti od bjekstva cijenio, s obzirom na činjenicu da je apelantica državljanka Crne Gore gdje je i rođena i gdje još uvijek ima prijavljeno prebivalište, da nema državljanstvo ili bilo kakvu imovinu u Bosni i Hercegovini, te da je svjesna težine krivičnih djela za koja je optužena, visinom zaprijećenih kazni i dokazima koji su u predmetnom krivičnom postupku prikupljeni protiv nje. Navedene okolnosti dovedene su u kontekst blizine Crne Gore, „poroznosti“ graničnih prijelaza, okolnošću da apelantica osim pravne veze ima i rodbinu koja joj može pružiti pomoć i osigurati nesmetan boravak, kao i rezultatima istrage iz kojih proizlazi da apelantica ima određenu gotovinsku sumu koja nije pronađena, na osnovu čega je zaključeno da je osnovano pretpostaviti da bi te okolnosti apelantica mogla iskoristiti u slučaju bjekstva za nesmetan boravak, čak i u dužem periodu. Također je Kantonalni sud, između ostalog, cijenio i činjenicu da je zaključen ugovor o izručenju između BiH i Crne Gore, te da je naveo da Crna Gora ne izručuje svoje državljane. Ustavni sud naročito zapaža da je i Vrhovni sud posebno cijenio i okolnosti koje proizlaze iz snimljene telefonske komunikacije apelantice sa njenom prijateljicom „da je ovdje iskreno ništa ne drži“. Stoga, Ustavni sud smatra da su navedene konkretne okolnosti uzete u cjelini bile dovoljne za zaključak o postojanju osnovane bojazni da bi apelantica za slučaj da bude puštena na slobodu mogla pobjeći. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u odnosu na pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKP imao u vidu brojnu praksu na koji su se apelanti pozvali u apelaciji, koja u konkretnom slučaju nikako ne može utjecati na drugačiju odluku Ustavnog suda.
46. Nadalje, apelanti tvrde da osporena rješenja o određivanju pritvora nisu zakonita, odnosno da nije ispunjen uvjet iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP jer nisu identificirane posebne okolnosti, a ovakvim pristupom pritvor postaje obligatoran za krivična djela koja se apelantima stavljaju na teret. Ustavni sud ponavlja da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti navedenog lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991. godine, stav 40, serija A, br. 225, i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobra 2009. godine). Najzad, težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duge periode pritvora (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81, 26. juli 2001, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stav 49, 4. maj 2006, i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stav 186, 1. april 2010. godine).
47. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da nije sporno da je ispunjen formalni uvjet. Nadalje, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi kao naročite okolnosti ocijenili brojnost krivičnopravnih radnji preduzetih u dužem periodu, kontinuirano, da su inkriminirane radnje preduzimane u okviru organizirane grupe, visok stepen iskazane upornosti koji se ogleda u činjenici da je i nakon inspekcijskog nadzora i utvrđenih nepravilnosti i nezakonitosti u poslovanju „Leading“ d.o.o. apelantica u kratkom vremenu osnovala novo društvo koje je radilo na identičan način (nezakonito poslovalo, kako se osnovano sumnja). Imajući u vidu sve navedeno, ovakav stav redovnog suda u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te nije mogao prihvatiti osnovanim tvrdnje apelanata o proizvoljnosti primjene člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, odnosno datog obrazloženja.
48. Ustavni sud smatra, imajući u vidu navedeno, da su redovni sudovi, suprotno navodima iz apelacije, pri ocjeni opravdanosti mjere produženja pritvora imali u vidu s jedne strane značaj osnovnog prava na slobodu i sigurnost i s druge strane naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ (vidi već citirana odluka Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179) i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima (u zakonskoj definiciji nisu taksativno navedene) koje u sveukupnosti opravdavaju bojazan da bi apelanti u slučaju puštanja na slobodu mogli ponoviti ista ili istovrsna krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U tom smislu, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri ocjeni naročitih okolnosti naveli jasne i argumentirane razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi već citirana odluka I.A. protiv Francuske, 23. septembar 1998. god., stav 102, Izvještaji 1998-VII i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine). U tom kontekstu je također preispitana mogućnost izricanja blažih mjera u odnosu na mjeru pritvora, te navedeni potpuni i određeni razlozi zbog kojih je zaključeno da neke od blažih mjera nisu primjenjive niti svrsishodne u konkretnom slučaju, te da svestranom analizom svih okolnosti i dalje egzistiraju objektivni razlozi i bojazan da bi apelanti za slučaj da budu pušteni na slobodu mogli ponoviti isto ili istovrsno krivično djelo.
49. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije neosnovani u odnosu na osporena rješenja kojim im je pritvor određen u skladu sa članom 149. stav 3. ZKP, a iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, kao i člana 146. stav 1. tačka a) ZKP u odnosu na apelanticu.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada je redovni sud, odlučujući o produženju mjere pritvora apelantima nakon što je optužnica potvrđena, primijenio odredbu člana
151. ZKP kojom je propisano da se kontrola opravdanosti pritvora vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru, te ponudio relevantne i dovoljne razloge za zaključak da postoji osnovana sumnja da su apelanti počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret, te da postoji opasnost od apelanticinog bjekstva i naročite okolnosti koje ukazuju da postoji opasnost da će apelanti ukoliko se nađu na slobodi ponoviti krivična djela za koja su optuženi, te kada su razlozi koje je dao za svoju odluku valjani i ne doimaju se proizvoljnima.
51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.
53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević