Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3188/17 (E. O.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3188/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-3188/17, rješavajući apelaciju Esme Omerhodžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Esme Omerhodžić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 013666 15 Uvp od 11. maja 2017. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 013666 14 U od 16. februara 2015. godine, rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje RS – Odjeljenje za rješavanje o pravima u drugom stepenu broj 1026164300 od 6.
decembra 2013. godine i rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje RS – Filijala Banjaluka broj 1026164300 od 17. oktobra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Esma Omerhodžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Boško Diljević, advokat iz Banjaluke, podnijela je 27. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 013666 15 Uvp od 11. maja 2017. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 013666 14 U od 16. februara 2015. godine, rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje RS – Odjeljenje za rješavanje o pravima u drugom stepenu (u daljnjem tekstu: Fond PIO) broj 1026164300 od 6. decembra 2013. godine i rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje RS – Filijala Banjaluka (u daljnjem tekstu: Filijala PIO) broj 1026164300 od 17. oktobra 2013. godine.
2. Rješenjem Filijale PIO broj 1026164300 od 17. oktobra 2013. godine odbijen je zahtjev apelantice za ostvarivanje prava na starosnu penziju. U obrazloženju rješenja je navedeno da je postupak pokrenut povodom zahtjeva apelantice, koji je podnesen 21. septembra 2012. godine. U toku postupka je utvrđeno da je apelantica na dan podnošenja zahtjeva imala navršenih 58 godina života, da je ukupan penzijski staž iznosio 33 godine, 5 mjeseci i 0 dana. Utvrđeno je da je navedeni staž ostvaren u bivšoj SR BiH u trajanju od 19 godina, 0 mjeseci i 0 dana, te u Republici Austriji u trajanju od 14 godina, 6 mjeseci i 0 dana. Filijala PIO nije apelantici u ukupan penzijski staž, uračunala vrijeme provedeno u osiguranju od 1. marta 1991. godine do 31. decembra 1993. godine, jer za to vrijeme nisu plaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje.
3. Protiv navedenog rješenja Filijale PIO apelantica se žalila Fondu PIO, koji je rješenjem broj 1026164300 od 6. decembra 2013. godine apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Fond PIO je naveo da iz stanja u spisu proizlazi da je apelantica na dan podnošenja zahtjeva imala navršenih 58 godina života i 33 godine i 6 mjeseci penzijskog staža, pa shodno odredbama člana 42. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), kojim je propisano da osiguranik žena koja nema navršenih 65 godina života, ima pravo na starosnu penziju kada navrši 58 godina života i 35 godina staža. Imajući u vidu navedeno Fond PIO je zaključio da u konkretnom slučaju apelantica ne ispunjava uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Dalje, utvrđeno je da apelantici za period od 1. marta 1991. do 31. decembra 1993. godine nisu uplaćeni doprinosi, a što je potvrđeno Uvjerenjem o izmirenim doprinosima Odjeljenja za finansijske poslove, kontrolu obračuna i evidentiranje prihoda Filijale PIO od 18. oktobra 2003. godine, pa joj, kako je zaključeno, navedeni period nije mogao biti uračunat u staž osiguranja.
4. Apelantica je protiv navedenog rješenja Fonda PIO tužbom pokrenula upravni spor pred Okružnim sudom. Odlučujući o apelanticinoj tužbi, Okružni sud je presudom broj 11 0 U 013666 14 U od 16. februara 2015. godine tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da je članom 24. Zakona o PIO propisano da se u staž osiguranja sa efektivnim trajanjem računa vrijeme koje je osiguranik poslije navršene 15-e godine života proveo u obaveznom i dobrovoljnom osiguranju, za koje je uplaćen doprinos. Iz spisa predmeta, kako je dalje istaknuto proizlazi da apelantici za period od 1. marta 1991. do 31. decembra 1993. godine nisu uplaćeni doprinosi za penzijsko - invalidsko osiguranje, a dokaz o tome je navedeno Uvjerenje Filijale PIO od 18. oktobra 2003. godine koje se nalazi u spisu. U spisu predmeta se također, nalaze i dopisi apelantice u kojima tvrdi da su joj za sporni period uplaćeni doprinosi i to u preduzeću „Omel- Impeks" Banjaluka, koje je bilo privatno preduzeće sa dva zaposlena i to Ibrahim Omerhodžić direktor i apelantica kao radnik. Međutim, kako je istakao Okružni sud, u spisu predmeta nigdje se ne zatiču dokazi o tome niti je apelantica navela da raspolaže istima. Navodi iz tužbe, koji se odnose na obavezu Fonda PIO i Poreske uprave Republike Srpske da vrše kontrolu naplate doprinosa, u smislu ostvarivanja prava apelantice da joj se sporni period prizna u staž osiguranja, također, po ocjeni Okružnog suda nisu osnovani, a imajući u vidu pomenutu odredbu člana 24. Zakona o PIO. Kako je, dakle, nesporno da apelantica ne ostvaruje uslov propisan članom 42. stav
2. Zakona o PIO, to je pravilna odluka tuženog da odbije žalbu apelantice izjavljenu protiv prvostepenog rješenja, kojim je njen zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju odbijen zbog neispunjavanja uslova.
5. Odlučujući o zahtjevu apelantice za vanredno preispitivanje navedene presude Okružnog suda, Vrhovni sud je presudom broj 11 0 U 013666 15 Uvp od 11. maja 2017. godine odbio apelanticin zahtjev. U obrazloženju presude je navedeno da iz podataka spisa proizlazi da je apelantica zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju podnijela 21. septembra 2012. godine i da je na dan podnošenja zahtjeva imala 58 godina, 7 mjeseci i 8 dana života, te 33 godine i 6 mjeseci penzijskog staža, od čega u bivšoj SR BiH 19 godina (od 1. marta 1972. do 28. februara 1991. godine) i u Republici Austriji 14 godina i 6 mjeseci (od 1. januara 1998. do 31. maja 2012. godine). Dalje proizlazi da nije uplaćen doprinos od 1. marta 1991. do 31. decembra 1993. godine, pa je prvostepenim rješenjem odbijen zahtjev apelantice jer ne ispunjava uslove iz odredbi čl. 41. do 43. i čl. 177. i 178. Zakona o PIO za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Vrhovni sud se u obrazloženju odluke pozvao na odredbe člana 41, te člana 42. st. 1. i 2. Zakona o PIO. Na osnovu činjeničnog utvrđenja Vrhovni sud je zaključio da nesporno proizilazi da apelantica na dan podnošenja zahtjeva (21. septembar 2012. godine) nema 35 godina staža osiguranja, pa ne ispunjava uslove iz odredbe člana 42. stav 2. Zakona o PIO za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Dalje je istaknuto da apelantica nije ni osporila činjenicu da joj za sporni period radnog staža nije uplaćen doprinos, ali smatra da je tuženi Fond PIO bio u obavezi da pokrene postupak prinudne naplate doprinosa za PIO kod nadležne Poreske uprave. Vrhovni sud je naveo da je 1. januara 2012. godine stupio na pravnu snagu Zakon o PIO („Služben glasnik RS“, broj 134/11) koji je važio u vrijeme podnošenja zahtjeva i donošenja rješenja, a koji ne sadrži odredbe čl. 25. i 26. ranijeg Zakona o PIO na koje se apelantica poziva u zahtjevu (a prema kojima Poreska uprava po dostavljenom zapisniku Fonda PIO pokreće postupak prinudne naplate doprinosa). Novim važećim zakonom je u odredbi člana 106. stav 1. regulisano da Fond PIO vodi matičnu evidenciju o osiguranicima, uplatiocima doprinosa i korisnicima prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, dok je odredbom člana 169. stav 5. tog zakona propisano da nadzor nad poštovanjem ovog zakona i propisa donesenih za njegovo sprovođenje u dijelu koji se tiče obaveze uplate doprinosa vrši Poreska uprava. Otuda, uloga i položaj tuženog Fonda PIO je sveden na vođenje evidencije doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, pa je neosnovano pozivanje apelantice na odredbe čl. 25. i 26. ranije vazećeg Zakona o PIO, jer te ili slične odredbe ne sadrži sada važeći Zakon o PIO, koji je relevantan za odlučivanje o zahtjevu apelantice na starosnu penziju.
6. Okolnost da prinudnu naplatu doprinosa vrši Poreska uprava, a ne tuženi organ, po ocjeni Vrhovnog suda ne utiče na pravilnost donijete odluke kod nesporne činjenice da za određeni period radnog staža apelantice, nisu plaćeni doprinosi za PIO, a plaćanje doprinosa je zakonski uslov da se određeni radni staž prizna u staž osiguranja. Također, je neosnovano pozivanje apelantice na Instrukciju „Centralne službe Fonda iz 2014. godine, da se do 1. januara 1995. godine priznanje staža ne uslovljava uplatom doprinosa“, jer se, kako je zaključio Vrhovni sud, Instrukcijom, kao podzakonskim aktom, ne mogu derogirati odredbe zakona kojima su uređena pitanja plaćanja doprinosa i uslovi pod kojima se radni staž priznaje u staž osiguranja.
7. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Istakla je da su sudovi u konačnici pogrešno primijenili odredbe člana 24. i člana 42. stav 2. Zakona o PIO kada su utvrdili da apelantica nije ispunila uslove za starosnu penziju. Apelantica smatra da je tumačenje Vrhovnog suda relevantnih odredbi Zakona o PIO proizvoljno i predstavlja povredu principa ,,zakonitosti“, jer bi stavljanje na teret apelantkinji plaćanja doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i dokazivanje da je doprinos plaćen bio preveliki teret za nju. Dalje je istakla da nije nadležnost Fonda PIO da kontroliše naplatu doprinosa, već je to danas nadležnost Poreske uprave RS, da je obaveza uplate doprinosa regulisana normama imperativne prirode tj. odredbama Zakona o doprinosima, te da je to obaveza poslodavca koji je obveznik uplate doprinosa a ne radnika. Apelantica se pozvala na praksu Ustavnog suda u predmetima broj AP-2019/06, AP-1330/06, AP- 1989/06 i AP-2255/07.
Relevantni propisi
8. U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 134/11, 82/13 i 103/15) relevantne odredbe glase:
Član 22.
Penzijski staž Penzijski staž na osnovu kojeg se ostvaruju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja obuhvaća staž osiguranja i poseban staž.
Član 24.
U staž osiguranja sa efektivnim trajanjem računa se vrijeme koje je osiguranik, poslije 15. godine života, proveo u obaveznom i dobrovoljnom osiguranju, za koje je uplaćen doprinos.
Starosna penzija Član 41.
Pravo na starosnu penziju ima osiguranik kada navrši 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja.
Član 42. st. 1. i 2.
(1) Osiguranik koji nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 60 godina života i 40 godina penzijskog staža.
(2) Osiguranik žena koja nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 58 godina života i 35 godina staža osiguranja.
Član 106. stav 1.
(1)Fond vodi matičnu evidenciju o osiguranicima, uplatiocima doprinosa i korisnicima prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja.
Član 169. stav 5.
(5) Nadzor nad poštovanjem ovog zakona i propisa donesenih za njegovo sprovođenje u dijelu koji se tiče obaveze uplate doprinosa vrši Poreska uprava.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Apelantica smatra da je Vrhovni sud u konačnici, pri donošenju osporene odluke, proizvoljno primijenio relevantne odredbe Zakona o PIO, te da nije dao valjano obrazloženje za svoje odlučenje, što je za posljedicu imalo kršenje njenog prava na imovinu. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi i organi uprave u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su, utvrđujući ispunjenost uslova za starosnu penziju apelantice utvrdili da za sporni period nisu uplaćeni doprinosi za penzijsko-invalidsko osiguranje pozivajući se pri tome na relevantne odredbe Zakona o PIO. S obzirom na to Ustavni sud u datim okolnostima apelanticinog slučaja ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo proizvoljno. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupaka u kojem su donesene osporene odluke.
13. Vezano za pozivanje apelantice na praksu Ustavnog suda u predmetima broj AP-2019/06, AP- 1330/06, AP-1989/06 i AP-2255/07, Ustavni sud ističe da je u navedenim predmetima utvrdio povrede prava apelanata na pravično suđenje ili prava na imovinu u situacijama kada je kao datum priznavanja prava i početak isplate penzije bio određen dan kada je poslodavac izvršio retroaktivnu uplatu doprinosa fondu PIO umjesto dana kada je apelant predao zahtjev za ostvarivanje prava na penziju (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP-2019/06 od 3. aprila 2008. godine, AP-1330/06 od 6. jula 2007. godine, AP-1989/06 od 11. marta 2008. godine i AP-2255/07 od 11. novembra 2009. godine, dostupne na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta koji razmatra Ustavni sud i činjenice u navedenim predmetima, Ustavni sud zaključuje da se ne radi o istim pitanjima, te da je stoga pozivanje apelantice na navedene predmete neosnovano. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» pa su navodi iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević