Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6620/18 ("Borovo" d.d. Vukovar)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekid postupka
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6620/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. rujna 2019. godine, u predmetu broj AP-6620/18, rješavajući apelacije "Borovo" d.d. Vukovar, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio "Borovo" d.d. Vukovar protiv:
- Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 61 0 Ps 000767 18 Pž 2 od 14. rujna 2018. godine;
- Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 117528 18 Pž od 17. listopada 2018. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-6620/18
1. "Borovo" d.d. Vukovar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Republike Hrvatske, kojeg zastupa Zdravko Grabovac odvjetnik iz Teslića, podnio je 14. studenog 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 61 0 Ps 000767 18 Pž 2 od 14. rujna 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Višeg privrednog suda, prekinut je postupak u predmetnoj pravnoj stvari, te određeno da će se postupak nastaviti kad se pravomoćno završi postupak pred sudom ili drugim nadležnim organom ili kad sud nađe da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak.
2. AP-38/19
3. Apelant, kojeg zastupa Zdravko Grabovac odvjetnik iz Teslića, podnio je 3. siječnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 117528 18 Pž od 17. listopada 2018. godine.
4. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Višeg privrednog suda, postupak u predmetnoj pravnoj stvari je prekinut, te određeno da će se nastaviti kad se pravomoćno završi postupak pred sudom ili drugim nadležnim organom ili kad sud nađe da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak.
5. U obrazloženjima rješenja Viši privredni sud je naveo da je apelant podnio tužbe sa zahtjevom da se utvrdi da je vlasnik nekretnina, koje je stekao njegov pravni prednik, i da se apelant upiše kao vlasnik u zemljišnim knjigama. Viši privredni sud je naveo da je člankom 1. Odluke o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji BiH propisano da se radi zaštite privatnog vlasništva i stečenog prava građana i pravnih osoba iz država sljednica bivše SFRJ, uređuje način i postupak vraćanja u prvobitno stanje na pokretnoj i nepokretnoj imovini koja se nalazi na teritoriji BiH. Nadalje, Viši privredni sud je naveo da u skladu s odredbama članka 7. Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji BiH sva fizička i pravna lica iz svake države nasljednice će na osnovu reciprociteta imati ista prava pristupa sudovima, upravnim tribunalima i agencijama, te države i drugih država nasljednica u svrhu realizacije zaštite njihovih prava. Također je ukazao da je Ustavni sud Bosne i Hercegovine u svojoj Odluci broj U-16/11 od 13. srpnja 2012. godine zauzeo stav da Sporazum o sukcesiji i njegovi aneksi jednako obavezuju sve potpisnice, te je prema shvatanju tog suda primjena principa reciprociteta, ako ne obaveza, onda sigurno mogućnost kojom bi se štitili interesi subjekta iz Bosne i Hercegovine u svim fazama postupka pred redovnim sudovima, odnosno drugim nadležnim organima. Nadalje, Viši privredni sud je naveo da je za primjenu principa reciprociteta, s obzirom na predmet spora, relevantno postupanje redovnih sudova i drugih nadležnih organa u Republici Hrvatskoj u istovrsnoj vrsti. Pri tome je ukazao da iz dopisa Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske od 4. ožujka 2014. godine koji je dostavljen Ministarstvu pravde Bosne i Hercegovine, a u vezi informacije o postojanju reciprociteta u primjeni Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije, proizlazi da: „rješavanje imovinskopravnih pitanja fizičkih i pravnih osoba između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine još nije definisano budući da između država nije potpisan Ugovor o uređenju imovinskopravnih odnosa, te da bi tek sklapanjem bilateralnog ugovora o rješavanju imovinsko pravnih odnosa između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske nastao podoban akt za brže rješavanje svih zahtjeva po pitanju zaštite imovine i stečenih prava", te je ukazano na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem su u predmetnim sporovima „sudovi apsolutno nenadležni za odlučivanje“. Imajući u vidu navedeno, Viši privredni sud je ukazao da nema uvjeta za meritorno rješavanje vlasničkog spora u predmetnim postupcima.
Spajanje predmeta
6. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na istog apelanta, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-6620/18.
Apelacioni navodi
7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju prava, prava na kažnjavanje samo na temelju zakona iz članka 7. Europske konvencije i povredu zabrane diskriminacije iz članka 14. Europske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka pogrešno primjenili materijalno pravo.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnim apelacijama, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3153/15 od 31. siječnja 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević