Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2446/19 (R. B. i B.M.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2446/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-2446/19, rješavajući apelacije Ratka Bodiroge i B. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ratko Bodiroga protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 040884 18 Rev od 20. marta 2019. godine;
B. M. protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 027148 19 Gž 3 od 29. maja 2019. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2446/19
1. Ratko Bodiroga (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Anel Droce, advokat iz Mostara, podnio je 7. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 040884 18 Rev od 20. marta 2019. godine.
2. Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) od 1. decembra 2016. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanta i utvrđeno je da je apsolutno ništav ugovor o prenosu prava raspolaganja od 7. jula 1987. godine, odnosno od 23. aprila 1987. godine, zaključen između prvotuženog (Opština Trebinje) i drugotuženog („Travunija“ a.d. Trebinje), kojim je prvotuženi prenio pravo raspolaganja u korist drugotuženog na čitavom prizemlju predmetne kuće. Utvrđeno je da Osnovni sud nije izdavalac rješenja od 25. maja 1990. godine i da slijedom toga navedeno rješenje nije istinito, te je utvrđeno da drugotuženi nije stekao pravni osnov za sticanje prava raspolaganja, kao ni pravo raspolaganja na predmetnoj nekretnini. Odbačena je tužba apelanta u dijelu kojim se traži utvrđenje da rješenje Osnovnog suda od 25. maja 1990. godine ne postoji.
3. Drugostepenom presudom Okružnog suda u Trebinju od 22. decembra 2017. godine usvojene su žalbe tuženih i prvostepena presuda je preinačena na način da je tužbeni zahtjev apelanta odbijen, a apelant je obavezan da tuženim nadoknadi troškove postupka.
4. Konačnom osporenom odlukom Vrhovnog suda je odbijena revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude.
5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su prvotuženi i drugotuženi sklopili ugovor kojim je pravo raspolaganja na poslovnom prostoru preneseno sa prvotuženog na drugotuženog. Osim toga, doneseno je rješenje Osnovnog suda od 25. maja 1990. godine kojim je dozvoljena uknjižba prava raspolaganja na predmetnoj nekretnini, koje apelant osporava, jer prema njemu nema sve nužne formalne elemente. Vrhovni sud je naveo da je u ovom predmetu kao dokaz provedena presuda tog suda u drugom predmetu u kojoj je u postupku između prvotužene i drugotužene utvrđeno da je punovažan ugovor sklopljen između njih, a kojim je preneseno pravo raspolaganja na predmetnoj nekretnini. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da predmetni ugovor nije protivan prinudnim propisima, a što je pravilno presudio i drugostepeni sud i za svoju odluku dao iscrpne i valjane razloge u pogledu ovlaštenja predsjednika skupštine prvotuženog za potpisivanje navedenog ugovora, koje je razloge kao pravilne prihvatio i taj sud. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev kojim je traženo da utvrdi da rješenje Osnovnog suda u Trebinju nije istinito i da ne postoji. Naime, drugostepeni sud je utvrdio da na rješenju postoji prijemni štambilj suda da je primljeno 21. maja 1990. godine u jednom primjerku, sa prilozima, taksirano i zavedeno pod odgovarajućim brojem sa potpisom ovlaštenog lica suda i sa naznakom IKS – slaže se – nema prepreke provođenja, te izveo je pravilan zaključak da rješenje potiče od Zemljišno-knjižnog ureda Osnovnog suda, kako je na njemu i naznačeno.
2. AP-2822/19
6. B. M. (u daljnjem tekstu: apelantica) podnijela je 10. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 027148 19 Gž 3 od 29. maja 2019. godine.
7. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je precizirani tužbeni zahtjev tužilaca (apelantice i A.Đ.) kojim su tražili da se utvrdi da postoji pravni interes tužilaca za tužbom, da otac parničnih stranaka nije svojeručno potpisao ugovor o zajedničkoj gradnji VK-77, da tužena (O.M) sa ocem A.Đ. nije sklopila predmetni ugovor o zajedničkoj gradnji VK-77 i da nije izgradila VK-77 koja se pominje u ugovoru. Takođe, tužbenim zahtjevom je traženo da sud oglasi apsolutno ništavnim sledeće ugovore: a) Ugovor o zajedničkoj gradnji VK-77 sastavljen 5. marta 1983. godine između drugotužioca i tužene koji ima ovjeru Opštine Mostar b) Ugovor o zajedničkoj gradnji VK-77 sastavljen 5. marta 1983. godine između drugotužioca i tužene koji ima i ovjeru Opštine Trebinje c) Ugovor o zajedničkoj gradnji VK-77 sastavljen 5. marta 1983. godine između drugotužioca i tužene koji ima i ovjeru Opštine Nevesinje d) Ugovor o zajedničkoj gradnji VK-77 sastavljen 5. marta 1983. godine između drugotužioca i tužene koji ima i ovjeru Grada Mostara.
8. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da tužioci tvrde da njihov otac A.Đ. nije potpisao pobijani ugovor o zajedničkoj gradnji VK-77, odnosno da ga ni tužena nije potpisala sa ocem, te takođe da tužena nije sopstvenim sredstvima sagradila objekat na predmetnoj parceli u vlasništvu A.Đ., posljedicom čega je pobijani ugovor ništav. Odnosno, da građevinski objekat ne predstavlja vlasništvo tužene nego da čini ostavinsku masu iza njihovog zajedničkog umrlog oca i predstavlja predmet ostavinskog postupka, koji je zbog tih spornih pitanja prekinut, a nasljednici su upućeni na parnicu. Okružni sud je dalje naveo da su tužioci predložili grafološko vještačenje potpisa njihovog oca na spornom ugovoru, te da je sud usvojio prijedlog za vještačenje. Međutim, kako tužioci nisu predujmili troškove vještačenja, Okružni sud je naveo da su došli u situaciju da snose rizik nedokazanosti da A.Đ., otac parničnih stranaka, nije potpisao pobijani ugovor. Naime, Okružni sud je naveo da bez obzira što su predložili više pismenih dokaza, tužioci nisu pružili dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava da tužena nije vlastitim novčanim sredstvima izgradila predmetni građevinski objekat. Osim toga, Okružni sud je naveo da tužioci nisu uspjeli u postupku, pa su onda saglasno odredbi člana 386. stav 1. ZPP-a ispravno obavezani da tuženoj naknade troškove postupka.
Spajanje predmeta
9. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2446/19.
10. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
11. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelanti se pozivaju i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentovali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava, na koja su se pozvali u predmetnim apelacijama, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević