Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1216/19 (J. M.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Zastara
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1216/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine,, u predmetu broj AP-1216/19, rješavajući apelaciju Jadranka Mujadžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jadranko Mujadžić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 181726 18 Gž od 31. januara 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 181726 13 Mal od 18.
sepetmbra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jadranko Mujadžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluka, kojeg zastupa Milenko Sanković advokat iz Banjaluke, podnio je 15. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 181726 18 Gž od 31. januara 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Mal 181726 13 Mal od 18. sepetmbra 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužiocu („Drina osiguranje" a.d. Milići) na ime neplaćene premije osiguranja, a po osnovu Ugovora o kombinovanom osiguranju motornih vozila, isplati određeni novčani iznos na ime duga.
3. U obrazloženju odluke Osnovni sud je, pored ostalog, naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je apelant sa tužiteljem zaključio Ugovor o kombinovanom osiguranju motornih vozila (auto kasko) sa rokom važenja od 14. januara 2008. godine do 14. januara 2016. godine, da se prema navedenoj polisi osiguranja apelant obavezao da plati tužitelju premije u određenim novčanim iznosima. Takođe je utvrđeno da apelant nije izvršavao svoju ugovornu obavezu na način kako je to predviđeno predmetnim ugovorom, te da ga je tužitelj više puta kontaktirao u namjeri da se postigne dogovor oko načina izmirenja obaveza i izbjegne vođenje sudskog spora, međutim da apelant nije izvršio uplate dugovanih novčanih sredstava. Takođe je utvrđeno da je tužitelj pismenim putem 7. novembra 2013. godine obavijestio apelanta o raskidu ugovora o osiguranju. Osnovni sud je ukazao da je apelant u pismenom odgovoru na tužbu priznao postojanje duga, kao i visinu duga, te da je apelantov punomoćnik tokom postupka istakao prigovor zastarjelosti prava potraživanja u smislu odredbe člana 372. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da je shodno odredbi člana 371. istog zakona odbio prigovor zastare prava potraživanja uzimajući u obzir činjenicu da je apelant u odgovoru na tužbu priznao i osnov i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja. Naime, ukazao je da prema članu 366. ZOO pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra se kao odricanje od zastarjelosti, te da apelant nije osporio nijedan navod tužbe. Osim toga, Osnovni sud je istakao da tokom postupka tužena strana nije niti predlagala niti izvodila dokaze. Na osnovu navedenog Osnovni sud je naveo da je odbio prigovor zastare prava potraživanja od strane apelanta, te da je imajući u vidu sve izvedene materijalne dokaze tužitelja izveo zaključak da je tužitelj dokazao i osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva. Pored toga, imajući u vidu da je apelant u pismenom odgovoru na tužbu priznao postojanje duga kao i visinu duga, te da je u pismenom odgovoru tražio od tužitelja da prihvati da dug plati u ratama, kao i da pred sudom zaključi sudsko poravnanje, a kako je istaknuti prigovor zastare potraživanja odbijen kao neosnovan, Osnovni sud je zaključio da je osnovan tužiteljev tužbeni zahtjev i da ga je kao takvog usvojio u cijelosti.
4. U obrazloženju odluke Okružni sud je, pored ostalog, naveo da je prvostepeni sud suprotno apelantovim navodima savjesno i brižljivo ocjenio svaki od provedenih dokaza zasebno i sve dokaze zajedno, kako bi, na osnovu slobodne ocjene dokaza odlučio, koje će činjenice uzeti kao dokazane. Dalje je ukazano da je za takav svoj stav, prvostepeni sud dao objektivno prihvatljivo obrazloženje, u skladu sa odredbom člana 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), koje kao pravilne usvaja i ovaj sud. Okružni sud je naveo da je predmetna parnica, u smislu odredbe člana 429. stav 1. ZPP, spor male vrijednosti, pošto se tužbeni zahtjev tužioca odnosi na potraživanje u novcu, čiji iznos ne prelazi 5.000,00 KM. Prema odredbama člana 433. stav 1. istog zakona, presuda ili rješenje, kojim se završava spor male vrijednosti, može se pobijati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, ali ne i zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kako to čini apelant. Suprotno žalbenim navodima apelanta, Okružni sud je ukazao da je prvostepena presuda donesena i uz pravilnu primjenu materijalnog prava, odredbe člana 897. ZOO, kojom odredbom je propisano, da se ugovorom o osiguranju obavezuje ugovarač osiguranja, da plati određeni iznos organizaciji za osiguranje, a organizacija se obavezuje, da ako se desi događaj, koji predstavlja osigurani slučaj, isplati osiguraniku ili nekom trećem licu, naknadu, odnosno ugovorenu svotu ili učini nešto drugo. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju „izostala savjesna i brižljiva ocjena svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, te da su redovni sudovi iz izvedenih dokaza i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, donijeli odluku, na osnovu subjektivnog ubjeđenja o priznanju i odricanju zastarjelosti prava potraživanja tužioca iako je to priznaje dato u stanju bitne zablude o vremenu u kojem je apelant uplatio zadnju dospjelu ratu duga, što je sud trebao imati u vidu“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnosi na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljno i jasno obrazloženje, o čemu se izjasnio i drugostepeni sud povodom apelantove žalbe protiv prvostepene presude, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević