Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5123/17 (Općina Livno)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Propisano zakonom
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Javna vlast
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5123/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-5123/17, rješavajući apelacije Općine Livno, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijela Općina Livno protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 Ps 008901 16 Rev od 5. septembra 2017.

godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP 5123/17

1. Općina Livno (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Alija Galijatović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 7. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Ps 008901 16 Rev od 5. septembra 2017. godine. AP 5182/17

2. Apelantkinja, koju zastupa Općinski javni pravobranilac, podnijela je 7. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 68 0 Ps 008901 16 Rev od 5. septembra 2017. godine.

Spajanja predmeta

3. S obzirom na to da je navedene apelacije podnio isti apelant, protiv iste odluke, te da pokreću isto pitanje dopustivosti, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 5123/17.

4. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je Presudom broj 68 0 Ps 008901 16 Rev od 5. septembra 2017. godine odbio apelantkinjinu reviziju podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Ps 008901 16 Pž 4 od 28. juna 2016. godine kojom je apelantkinjina žalba odbijena i potvrđena Presuda Općinskog suda u Livnu broj 68 0 Ps 008901 15 Ps 4 od 11. decembra 2015. godine. Navedenom prvostepenom presudom obavezana je apelantkinja da tužiocu na ime izvršenih radova isplati određeni novčani iznos.

5. U obrazloženju osporene konačne odluke Vrhovni sud je između ostalog naveo da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da su apelantkinja (naručilac radova) i tužilac (Li Grad d.o.o. Livno, kao izvođač radova) zaključili Ugovor o izgradnji vodospreme-građevinskih radova (u daljnjem tekstu: ugovor) u Livnu. Ugovorom je određeno da apelantkinja ustupa, a tužilac se obavezuje izvesti sve radove prema dostavljenoj tehničkoj dokumentaciji, važećim tehničkim normativima, pravilima struke, te ponude od 27. oktobra 2005. godine koja je sastavni dio ugovora, te je utvrđena i vrijednost radova. Članom 4. Ugovora je ugovoreno da je cijena predračunska, te da će se obračun i naplata izvršiti prema stvarno izvedenim i od nadzornog inžinjera priznatim količinama radova, obračunatim po jediničnim cijenama iz ponude od 27. oktobra 2005. godine. Vrhovni sud je nadalje naveo da su ugovorne strane 12. decembra 2005. godine zaključile Aneks ugovora kojim su vrijednost radova (iz člana 3. Ugovora) prema definisanom troškovniku iz prihvaćene ponude uvećali za određeni novčani iznos. Članom 3. Aneksa su ugovorili da se član 4. Ugovora mijenja na način da je cijena iz ugovora predračunska i da će se obračun i naplata vršiti prema stvarno izvedenim i od nadzornog inžinjera priznatim količinama radova obračunatim po jediničnim cijenama iz ponude i revidiranim cijenama materijala iz zaključka Povjerenstva za utvrđivanje razlike u cijenama građevinskog materijala za izgradnju vodospreme.

6. Vrhovni sud je naveo da je tokom postupka utvrđeno da se tužilac odmah na početku gradnje suočio sa nedostacima građevinskog dijela projekta (u sastavu projektne dokumentacije nije bilo projekta zemljanih radova, projektovana kategorija terena (III KAT) nije se slagala sa stvarnim stanjem zemljišta) o čemu je Nadzor odmah pismeno obavijestio apelantkinju. Apelantkinja je radi utvrđivanja ovih nedostataka angažovala stručnjaka iz predmetne oblasti prof. dr. sc P. M. sa Građevinskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru koji je sačinio dokumentaciju „Rekognosciranje terena za gradnju vodospreme na lokalitetu Zastinje – Livno“, a potom je u skladu sa tim pribavila novi projekat ovih radova. Dakle, apelantkinja je pristupila ponovnom projektovanju građevinskog dijela vodospreme, a novim projektom je došlo do izmjene dimenzija temeljne ploče i do znatnog povećanja količine iskopa, te armature. Vrhovni sud je naveo da je tokom postupka utvrđeno da je zbog čekanja na novi projekat gradilište jednu sezonu bilo izvan rada, što je tužiocu prouzrokovalo dodatne troškove oko odvoza viška „zarušenog“ materijala koji je nastao zbog stanja u gradnji, zamjene posteljice kvalitetnim materijalom na koji se mogla locirati vodosprema, te da su radovi nastavljeni i u cjelosti izvedeni prema novoj projektnoj dokumentaciji. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je iz privremenih i okončanih situacija utvrđeno da je tužilac izveo dodatne i naknadne radove, te da su sve privremene situacije i okončana situacija potpisane od strane Nadzora u kojima su priznate količine izvedenih radova. Obračun radova je izvršen prema jediničnim cijenama iz ponude od 27. oktobra 2005.godine, kako je to i ugovoreno članom 3. Aneksa ugovora. Vrhovni sud je naveo da je razlika u cijeni nastala zato što projekat zemljanih radova za predmetnu lokaciju i objekat nije bio sadržan u apelantkinjinom prvom projektu, a neophodan je bio za solidnost vodospreme, zbog čega je apelantkinja i naručila „preprojektovanje“. Vrhovni sud je dalje naveo da iz nalaza vještaka I. R., proizilazi da je apelantkinja tužiocu za izvedene radove isplatila određeni novčani iznos, te da je ostao neplaćen iznos od 306.506,92 KM, što tužilac tužbom i potražuje.

7. Vrhovni sud je dalje naveo da su u konkretnom slučaju nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te pravila o teretu dokazivanja iz Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Naveo je da nije prihvatljiv apelantkinjin stav da je u konkretnom slučaju pogrešno primjenjen član 633. ZOO (odredbe koje regulišu odstupanje od projekta) jer radovi koje je tužilac izveo naknadno nisu bili nužni radovi, da apelantkinja za njih, kao ni za izmjenu projekta nije dala suglasnost. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je do naknadnih radova došlo zbog apelantkinjinog propusta, zbog nepostojanja projekta zemljanih radova u okviru datog projekta tužiocu za rad, a tužilac je na taj propust blagovremeno ukazao putem Nadzornog organa, a apelantkinja je bila svjesna svojih propusta zbog kojih je mogla biti ugrožena solidnost objekta zbog čega je naručila elaborat i izvršila ponovno projektovanje građevinskih radova. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da apelantkinjina pisana saglasnost kao naručitelja radova u konkretnom slučaju nije bila nužna, jer je takva saglasnost potrebna kad sam izvođač želi da odstupi od projekata, a u konkretnom slučaju to nije bio slučaj. Apelantkinja je sama angažirala stručno lice radi procjene i kategorizacije iskopa zemljišta, čiji je elaborat prihvatila, te je naručila novi projekat. Dakle, apelantkinja je pristupila ponovnom projektovanju građevinskog dijela vodospreme i isti je dala tužiocu u rad kao izvođaču radova. Vrhovni sud je naveo da je Rješenjem Službe za graditeljstvo od 17. februara 2009. godine naloženo da izvođač radova obavi radove prema novoj projektnoj dokumentaciji, čime je apelantkinja promjenom projekta građenja izmjenila i predmet ugovora (u pogledu količine i cijene radova), to se u konkretnom slučaju imala primijeniti odredba člana 633. ZOO. Vrhovni sud je naveo da je tokom predmetnog postupka tužilac dokazao da je sve radove, pa i naknadne radove izveo po apelantkinjinom izmjenjenom projektu.

Apelacioni navodi

8. Apelantkinja smatra da joj je osporenom konačnom presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povredu navedenih prava, apelantkinja u suštini smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje, da je proizvoljno primjeno materijalno i procesno pravo tj. odredbe ZPP, ZOO, Zakona o računovodstu i reviziji, Zakona o javnim nabavkama, Posebnih uzansi o građenju, Uredbe o uređenju gradilišta, obaveznoj dokumentaciji na gradilištu i učesnicima u građenju, te da u obrazloženjima donesenih odluka nisu data jasna i precizna obrazloženja koja bi zadovoljila standarde prava na pravično suđenje. Apelankinja je u apelaciji iznijela svoju ocjenu provedenih dokaza, koja je suprotna stavu redovnih sudova. Apelantkinja je navela da „nema mjesta“ zaključku redovnih sudova da je Nadzorni organ priznao sve količine izvedenih radova jer izvođač radova nije imao njenu pismenu saglasnost za izvođenje naknadnih radova, te da tužilac ne može zahtijevati povećanje ugovorne cijene za radove koje je izvršio bez njene pismene saglasnosti kao naručioca radova.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. S obzirom na to da je apelantkinja nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stanovište da, prema članu VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava navedenih u apelaciji odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da osporena konačna presuda sadrži dovoljno jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda koje je dao u pogledu izvođenja zaključka da je u konkretnom slučaju tužilac izvršio sporne građevinske radove po novom projektu, a koji radovi su priznati u privremenim i okončanoj situaciji od apelantkinjinog Nadzornog organa, zbog čega je apelantkinja dužna tužiocu isplati određeni novčani iznos, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Nadalje, Ustavni sud, nasuprot apelantkinjinim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana ni na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredbi ZPP, niti na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredbi ZOO-a kada je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude detaljno naveo da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili činjenično stanje, da su na njega pravilno primjenili pozitivno pravne propise, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud isto tako ukazuje da apelantkinja ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka i u apelaciji je navela svoju ocjenu dokaza, koja je suprotna utvrđenju i stavu redovnih sudova.

14. U pogledu apelantkinjinih navoda da Vrhovni sud u konačnoj odluci nije odgovorio na sve njene revizione navode, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29; vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32). U vezi sa navedenim, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, u obrazloženju osporene konačne odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Naime, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje Vrhovni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene revizione navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio, te ni u tom dijelu osporena konačna presuda se ne čini proizvoljnom.

15. Imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantkinja nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine konvenciju koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5123/17 (Općina Livno) | Sudska praksa | Aktio