Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5466/17 (P. i M. Ž.)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Dokazni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5466/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-5466/17, rješavajući apelaciju Pavla Župljanina i Mladena Župljanina na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Pavla Župljanina i Mladena Župljanina podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 122050 16 Rev od 28. septembra 2017.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Pavle Župljanin i Mladen Župljanin (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Saša Grabež, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 22. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 122050 16 Rev od 28. septembra 2017. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 122050 11 P od 27. maja 2015. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se Republika Srpska (u daljnjem tekstu: tužena) obaveže da im na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom zbog gubitka određenih nekretnina, te određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom zbog gubitka osnovnih sredstava, kao i određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama na ime naknade štete po osnovu izgubljene dobiti, zajedno sa troškovima postupka, sve pobliže precizirano u izreci presude.

3. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je predmet spora u ovoj parnici zahtjev apelanata da se tužena obaveže da im nadoknadi štetu i to: na ime gubitka određenih nekretnina u određenom novčanom iznosu, na ime gubitka osnovnih sredstava društva „AMP-KOMERC“ d.o.o. Kotor Varoš (u daljnjem tekstu: Društvo) u određenom novčanom iznosu i na ime naknade štete po osnovu izgubljene dobiti koju bi apelanti, kao vlasnici Društva, ostvarivali kroz poslovanje Društva u periodu od 2007. do 2014. godine, u određenim novčanim iznosima, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, uz naknadu troškova postupka, sve precizirano u izreci presude.

4. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je, na temelju ocjene provedenih dokaza, utvrdio da su apelanti bili jedni od direktora Društva koje se nalazilo u mjestu Maslovare, Općina Kotor Varoš, te da je Sud BiH rješenjem od 21. marta 2007. godine odredio privremene mjere zabrane raspolaganja novčanim sredstvima pomenutog Društva po računima kako je to u rješenju navedeno, zabrane raspolaganja nepokretnom imovinom u suvlasništvu apelanata, pobliže označenom u obrazloženju presude, na kojoj su izgrađeni objekti Društva (benzinska pumpa sa pratećim sadržajima). Također, istaknuto je da je Osnovni sud u Kotor Varoši u postupku izvršenja pomenutog rješenja popisao i zaplijenio pokretne stvari Društva, kao i da je Sud BiH rješenjem od 10. jula 2008. godine ukinuo privremene mjere koje su određene ranijom odlukom tog suda. Isto tako, ukazano je da je, prema navodima apelanata, radnjama organa tužene i to MUP RS i Osnovnog suda u Kotor Varoši, Društvo onemogućeno u radu, i to kroz konstantno prisustvo pripadnika MUP RS na području Društva, bezrazložno identifikovanje kupaca na benzinskoj pumpi koja je pripadala Društvu, te bezbrojnim privođenjem i hapšenjem apelanata. Nadalje, navedeno je da je prema izjavama svjedoka MUP RS vršio određene aktivnosti u cilju pronalaženja S.Ž. (oca apelanata), koji je optužen od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ), tako što su vršene određene opservacije, pretresi stambenih i poslovnih prostorija apelanata i Društva. Također, istaknuto je da su 5. septembra 2006. godine između NLB Razvojne banke a.d. Banjaluka i Društva zaključeni ugovor o dugoročnom kreditu i ugovor o okvirnom kreditu, te da je radi obezbjeđenja navedenih kredita, rješenjima Osnovnog suda u Kotor Varoši od 13. septembra 2006. godine, određena uknjižba založnog prava u korist banke na nekretninama apelanata, sve pobliže precizirano u obrazloženju presude. U vezi s tim, ukazano je da je 25. marta 2008. godine između „DLD Petrol“ d.o.o. Banjaluka i NLB Razvojne banke a.d. Banjaluka zaključen ugovor o ustupanju potraživanja po navedenim kreditima, kao i da je 31. jula 2008. godine između „DLD Petrol“ d.o.o. Banjaluka i Društva zaključen ugovor o regulisanju međusobnih prava i obaveza povodom preuzimanja duga iz navedenih kredita. Naime, navedeno je da je postignut sporazum da „DLD Petrol“ d.o.o. Banjaluka ispuni obaveze po kreditima, a da će se nakon izmirenja obaveza u svojinu tog društva prenijeti pravo vlasništva na predmetnim nekretninama. Najzad, istaknuto je da su predmetne nekretnine upisane u korist „DLD Petrol“ d.o.o. Banjaluka, a osnov uknjižbe je ugovor o kupoprodaji od 25. augusta 2008. godine, dok su na tim nekretninama ranije bili uknjiženi apelanti.

5. Shodno navedenom, Osnovni sud je, u pogledu dijela zahtjeva za naknadu štete za oduzete pokretne stvari, istakao da su se predmetne pokretne stvari u momentu izuzimanja nalazile u prostorijama Društva, a da apelanti tokom postupka nisu izvodili dokaze kojima bi dokazali da su predmetne stvari njihova svojina, a ne Društva koje ima svojstvo pravnog lica i upisano je u sudski registar. Prema tome, Osnovni sud je ukazao da je jedino Društvo aktivno legitimisano da traži povrat tih stvari, odnosno naknadu štete za te stvari, a ne i apelanti, pa je zahtjev apelanata u ovom dijelu odbio kao neosnovan. Nadalje, u odnosu na zahtjev za naknadu štete zbog gubitka predmetnih nekretnina, ranije vlasništvo apelanata, a sada u vlasništvu „DLD Petrol“ d.o.o. Banjaluka, koji je pravo svojine stekao na osnovu ugovora o prodaji od 25. augusta 2008. godine i na ime izgubljene dobiti zbog neostvarenog dobitka Društva, Osnovni sud je naveo da ne postoji odgovornost na strani tužene, u smislu odredbe člana 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i člana 17. Ustava Republike Srpske, pa je i u ovom dijelu zahtjev apelanata odbio.

6. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 122050 15 Gž 2 od 10. novembra 2015. godine žalba apelanata je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda, s tim da je taj sud stanovišta da apelanti nisu dokazali da su aktivno legitimisani i u dijelu zahtjeva za isplatu izgubljene dobiti, imajući u vidu da su u sudskom registru upisani kao direktori navedenog preduzeća, ali ne i kao vlasnici i osnivači tog preduzeća.

7. Vrhovni sud je 28. septembra 2017. godine donio Presudu broj 71 0 P 122050 16 Rev, kojom je odbio reviziju apelanata izjavljenu protiv drugostepene presude.

8. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je odredbom člana 17. stav 1. Ustava Republike Srpske propisano da svako ima pravo na naknadu štete koju mu nezakonitim ili nepravilnim radom nanese službeno lice ili državni organ, odnosno organizacija koja vrši javna ovlaštenja. Nadalje, ukazano je da bi ostvario pravo na naknadu štete od pravnog lica, po pravilima o odgovornosti za drugog, oštećeni mora da dokaže, pored općih uslova za građansko pravnu odgovornost, da je štetu pričinio organ pravnog lica nezakonitim ili nepravilnim radom u vršenju svojih funkcija (član 172. ZOO). Isto tako, istaknuto je da postupanje organa pravnog lica u okviru zakonskih ovlaštenja isključuje odgovornost pravnog lica za nastalu štetu, pa, prema tome, nema mjesta revizionim navodima da je uslov za odgovornost samo da je šteta nastala u vršenju dužnosti ili u vezi sa vršenjem dužnosti. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da su u konkretnom slučaju organi tužene postupali u okviru zakonskih ovlaštenja i obaveza, pa je tako MUP RS, preduzimajući radnje opservacije, pretresanja stambenih i poslovnih objekata, postupao po propisima o saradnji sa MKSJ, dok je Osnovni sud u Kotor Varoši izvršavao privremenu mjeru izrečenu od strane Suda BiH, te time nema protivpravnosti u njihovom postupanju, a ni odgovornosti tužene za eventualnu štetu. Također, ukazano je da drugačiji zaključak ne može ishoditi činjenica, na koju se apelanti pozivaju, da oni nisu osuđeni za krivično djelo pomaganja osobi optuženoj od strane MKSJ, što bi po revizionim navodima bilo jedino opravdanje za zakonitost preduzetih radnji.

9. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da su apelanti su dijelom zahtjeva zatražili naknadu štete zbog gubitka nekretnina u određenom novčanom iznosu, sve pobliže precizirano u obrazloženju presude. Međutim, ukazano je da kod utvrđenih činjenica da su predmetne nekretnine bile opterećene založnim pravom radi obezbjeđenja kredita datih Društvu, te da su te nekretnine kupoprodajnim ugovorom od 25. augusta 2008. godine prodane preduzeću „DLD Petrol“ d.o.o. Banjaluka, apelanti nisu dokazali ni uzročno posljedičnu vezu između radnji organa tužene, na koje su se pozivali u tužbi, niti nastalu štetu i visinu te štete. U vezi s tim, istaknuto je da treba imati u vidu da nije došlo do oštećenja ili propasti predmetnih nekretnina, već do otuđenja tih nekretnina u korist preduzeća koje je preuzelo obaveze iz kredita kojima je bilo zaduženo Društvo.

10. Nadalje, u pogledu dijela zahtjeva za naknadu izgubljene dobiti Društva u period od 2007. do 2014. godine, ukazano je da apelanti nisu aktivno legitimisani već samo Društvo, pod uslovom ispunjenja ostalih zakonskih uslova, koje može zahtijevati naknadu te štete. U prilog zaključku da apelanti nisu aktivno legitimisani u ovom dijelu zahtjeva, Vrhovni sud je istakao da je i činjenica da apelanti u sudskom registru nisu bili upisani kao vlasnici i osnivači Društva, već samo kao direktori. Osim toga, navedeno je da izvedenim dokazima nije ni dokazano postojanje izgubljene dobiti Društva u navedenom vremenskom periodu, u smislu odredbe člana 189. stav 3. ZOO, odnosno da je došlo do gubitka redovnih ili ugovorenih poslova Društva. Naime, istaknuto je da je u dokaznom postupku ostalo neutvrđeno da li je nakon zaključenja kupoprodajnog ugovora od 25. augusta 2008. godine i prodaje nekretnina u kojima je obavljana djelatnost, Društvo nastavilo sa radom i pod kojim okolnostima. Najzad, u odnosu na zahtjev za naknadu štete zbog gubitka osnovnih sredstava (pokretnih stvari), Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelanti nisu aktivno legitimisani, jer se radi o pokretnim stvarima Društva, koje su oduzete i privremeno deponovane, kao imovina Društva, i nisu vraćene, a ne o stvarima u vlasništvu apelanata.

11. U predmetnoj apelaciji, apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj ocjeni dokaza. Apelanti smatraju da im je navedenim postupanjem MUP RS, kao i Osnovnog suda u Kotor Varoši, koji je izvršenjem navedenog rješenja Suda BiH popisao i zaplijenio pokretne stvari Društva, nanesena višemilionska šteta koja se ogleda u gubitku nekretnina, gubitku pokretnih stvari, te potpunom gubitku dobiti od poslovanja Društva. U vezi s tim, apelanti tvrde da su redovni sudovi u sve tri presude samo šturo nabrojali dokaze koji su izvedeni u toku postupka, međutim nigdje nisu naveli kako je utvrđeno činjenično stanje, kako su sudovi cijenili dokaze, te koje odredbe materijalnog prava je primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi ocijenili dokaze. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, u obrazloženju svojih odluka dali jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, o čemu se izjasnio i drugostepeni sud povodom žalbe apelanata protiv prvostepene presude, kao i revizioni sud povodom revizije apelanata protiv drugostepene presude, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5466/17 (P. i M. Ž.) | Sudska praksa | Aktio