Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-748/19 ("BRDO PROMET" DOO BANJA LUKA)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ništavost
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-748/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-748/19, rješavajući apelaciju "BRDO PROMET" DOO BANJA LUKA , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "BRDO PROMET" DOO BANJA LUKA protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 090651 18 Rev 2 od 15. novembra 2018. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 090651 17 Pž 2 od 15. maja 2018. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 090651 11 Ps od 31. januara 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "BRDO PROMET" DOO BANJA LUKA (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Čedo Đukić, advokat iz Banjaluke, podnio je 15. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 090651 18 Rev 2 od 15. novembra 2018. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud)broj 57 0 Ps 090651 17 Pž 2 od 15. maja 2018. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 090651 11 Ps od 31. januara 2014. godine.
2. Prvostepenom presudom Okružnog privrednog suda utvrđeno je da su ništave određene odredbe Ugovora o zajmu novca koji je zaključen 24. oktobra 2007. godine između apelanta (drugotuženog) kao zajmodavca i prvotuženog („Fruktone“ a.d. u stečaju Banja Luka) kao zajmoprimca; da je ništava založna izjava prvotuženog od 25. oktobra 2007. godine; da je ništav sporazum o postojanju potraživanja zaključen 29. oktobra 2007. godine između prvotuženog kao dužnika i apelanta kao povjerioca; da je ništav predugovor o prodaji zemljišta zaključen 1. novembra 2007. godine između prvotuženog kao prodavca, i apelanta kao kupca; da je ništav ugovor o prodaji zaključen između istih stranaka 31. marta 2008. godine; da je ništav aneks ugovora o prodaji zaključen i ovjeren kod notara 31. marta 2009. godine između prvotuženog kao prodavca i apelanta kao kupca; da je ništava odredba člana 4. u dijelu od podnaslova „zasnivanje založnog prava reda na nekretninama“ u dijelu koji se odnosi na nekretnine upisane u precizirane zk. uloške u ugovoru o dugoročnom kreditu od 8. novembra 2007. godine, a kojim su regulisana sredstva obezbjeđenja kredita – zaključenog između trećetuženog („Hupo Alpe Adria Bank“ a.d. Banja Luka) kao davaoca kredita i apelanta kao korisnika kredita. Osim toga, naloženo je Republičkoj upravi za geodetske i pravne poslove, Poslovnoj jedinici Banja Luka (u daljnjem tekstu: RUGIP) da na osnovu te presude izvrši brisanje upisa koji su u javnoj evidenciji (zemljišnim knjigama i katastarskom operatu) izvršeni na osnovu navedenih pravnih poslova i uspostavi prijašnje stanje u predmetnim z.k. ulošcima, odnosno u odgovarajućem listu nepokretnosti, a što su tuženi dužni priznati i trpiti. Tuženi su obavezani da tužiocima (Republika Srpska i Grad Banja Luka) predaju u posjed sve što su primili na temelju navedenih pravnih poslova i to tačno označeno građevinsko zemljište i građevinsko zemljište u društvenoj svojini. Takođe, tuženi su obavezani da solidarno tužiocima isplate troškove postupka. Odbijen je zahtjev tužilaca u dijelu kojim su tražili da se utvrdi da su ništavi: ugovor i aneks ugovora o regulisanju međusobnih odnosa između četvrtotuženog (PSC „TAM“ a.d. Banja Luka) i prvotuženog; aneks ugovora o zajmu zaključen između prvotuženog i apelanta 1. novembra 2007. godine; odluka prvotuženog ovjerena kod Osnovnog suda 13. novembra 2007. godine; odluka pravnog prednika prvotuženog od 24. oktobra 2007. godine i odluka apelanta od 25. oktobra 2007. godine. Ujedno je odbačena tužba tužioca u dijelu kojim su tražili da se utvrdi ništavost uknjižbe založnog prava na nekretninama upisanim u precizirane zk. uloške i da se naloži RUGIP da izvrši brisanje založnog prava upisanog u „C“ listu u tim istim zk. ulošcima.
3. Drugostepenom presudom Višeg privrednog suda žalba tužilaca je djelimično usvojena i prvostepena presuda je preinačena u odbijajućem dijelu tako što je utvrđeno da je ništav ugovor o regulisanju međusobnih odnosa zaključen između četvrtotuženog i prvotužene 27. septembra 2005. godine i aneks ugovora o regulisanju međusobnih odnosa od 11. maja 2006. godine. Istovremeno, žalbe apelanta i trećetuženog su djelimično usvojene i prvostepena presuda je preinačena u dosuđujućem dijelu tako što je odbijen zahtjev za utvrđenje ništavosti sporazuma u dijelu o postojanju potraživanja u iznosu od 4.000.000,00 na osnovu ugovora o zajmu zaključen 29. oktobra 2007. godine između prvotuženog i apelanta, kao povjerioca; za utvrđenje ništavosti predugovora o prodaji zemljišta zaključen 1. novembra 2007. godine između prvotuženog, kao prodavca, i trećetuženog, kao kupca u pogledu preciziranih parcela; u dijelu kojim se traži utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji zaključenog 31. marta 2008. godine između prvotuženog i trećetuženog u dijelu koji se odnosi na preciziranu parcelu; da je ništav aneks ugovora o kupoprodaji zaključen 31. marta 2009. godine, u odnosu na preciziranu parcelu. U ostalom dijelu žalbe tužilaca i tuženih su odbijene i prvostepena presuda je potvrđena u preostalom dosuđujućem i odbijajućem dijelu.
4. Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je na osnovu ugovora o međusobnom regulisanju odnosa zaključenih između četvrtotuženog i prvotuženog izvršena uknjižba privremenog prava korištenja predmetnog zemljišta u korist prvotuženog, sa upisanim pravom državne svojine i sa pravom raspolaganja u korist Opštine Banja Luka, da je to zemljište imalo status neizgrađenog građevinskog zemljišta i da je prvotuženi na osnovu rješenja RUGIP-a u postupku uspostave prijašnjeg vlasničkog režima zemljišta upisan kao vlasnik. Nadalje je utvrđeno da su prvotuženi i apelant zaključili kupoprodajne ugovore na osnovu kojih je apelant upisan kao vlasnik predmetnih parcela, iako su od strane notara upozoreni da je predmet prodaje upitan, jer je u toku postupak za obnovu postupka upisa prvotuženog kao vlasnika predmetnog zemljišta. Prije prometovanja zemljištem između prvotuženog i apelanta je zaključen ugovor o zajmu, koji je bio obezbjeđen založnim pravom na spornim nekretninama u korist apelanta. Sa druge strane, apelant je sa trećetuženim sklopio ugovor o namjenskom kreditu za kupovinu spornog zemljišta, a na tom zemljištu je zasnovano založno pravo u korist trećetuženog kao davaoca kredita. Međutim, od strane tužilaca je pokrenut postupak za obnovu postupka uknjižbe prvotuženog kao vlasnika predmetnih nekretnina i utvrđeno je da je ništavo rješenje o upisu, te su tužioci podnijeli tužbu kako bi se poništile sve radnje raspolaganja i opterećenja predmetnog zemljišta.
5. Vrhovni sud je naveo da prihvata kao pravilne razloge drugostepenog suda o postojanju pravnog interesa za predmetnu tužbu na strani tužilaca. Naime, bez obzira što je stupanjem na snagu Zakona o građevinskom zemljištu (u daljnjem tekstu: ZGZ) po sili zakona prestalo državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni (član 44.), prestanak tog prava se utvrđuje donošenjem rješenja organa uprave nadležnog za imovinsko pravne poslove, tek po provedenom upravnom postupku. Sve do tada, radi obezbjeđenja uslova za uspostavu ranijih vlasničko pravnih odnosa, odnosno u svrhu zaštite javnog interesa, to zemljište je na korištenju i upravljanju tužilaca u smislu člana 15. ZGZ. Drugačije rečeno, sve dok sporno zemljište faktički nije dobilo status gradskog građevinskog zemljišta u privatnoj svojini ranijih vlasnika, u smislu odredbe člana 8. ZGZ, radi se o zemljištu koje je na korištenju i upravljanju tužilaca. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je pravilno usvojen zahtjev tužilcaca u dijelu kojim je utvrđeno da su odredbe ugovora o zajmu (koji je zaključen između prvotuženog i apelanta), odredbe ugovora o kreditu (koji je zaključen između apelanta i trećetuženog), koje se tiču zasnivanja založnog prava, založne izjave i sporazum o dugu između prvotuženog i apelanta ništavi, s obzirom da se ovim ugovorima, izjavama i sporazumima raspolagalo gradskim građevinskim zemljištem u državnoj svojini sa pravom raspolaganja u korist Opštine Banja Luka, suprotno članu 15. ZGZ. Zbog čega se radi o ništavim pravnim poslovima u smislu odredbe člana 11. ZGZ, u vezi sa članom 103. Zakona o obligacionim odnosima. Iz istih razloga pravilno je usvojen zahtjev tužioca i u dijelu kojim je utvrđeno da su ništavi predugovor, ugovor i aneks ugovora o kupoprodaji, zaključeni između prvotuženog i apelanta. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je saglasno odredbi člana 104. ZOO pravilno naložena predaja u posjed preciziranih nekretnina, kod utvrđenja da je apelant zaključenjem kupoprodajnog ugovora preuzeo predmet prodaje, te da je iz prednjih razloga na strani tužioca jači pravni osnov na posjed predmetnih nekretnina u odnosu na tužene kojima saglasno odredbama ZGZ nije pripalo nikakvo pravo na istima. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da nije bilo mjesta da se tužiocima naloži da tuženima vrate ono što su tuženi dali po ugovorima, jer apelant nije istakao zahtjev u tom pravcu, pri čemu ne bi ni bilo mjesta da se tužiocima naloži navedeno, već bi zahtjev bio osnovan samo u odnosu na drugu ugovornu stranu iz ništavog ugovora. Kao posljedica ništavosti, pravilno je usvojen i zahtjev za uspostavu ranijeg zemljišno knjižnog stanja. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je pravilno odlučeno o troškovima postupka, srazmjerno postignutom uspjehu u parnici, a na temelju odredaba člana 386. stav 2. i 387. Zakona o parničnom postupku. Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, nisu zadovoljili standard „obrazložene odluke“, te da su proizvoljno primjenili pozitivno-pravne propise.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. „Proizvoljnost“ o kojoj se govori u ovim stavovima ne odnosi se na zaključak suda u vezi sa činjeničnim i pravnim utvrđenjima onda kada je odluka obrazložena na način koji ispunjava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naprotiv, ako obrazloženje činjeničnih i pravnih utvrđenja i zaključaka suda zadovoljava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, Ustavni sud neće ulaziti u kvalitet tih zaključaka jer je redovni sud u boljoj poziciji, kao sud koji je proveo postupak da donese odluku u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Dakle, cijeneći u konkretnom slučaju osporene presude, Ustavni sud iz njihovog obrazloženja ne zapaža proizvoljnost redovnih sudova u segmentu ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene pozitivnih propisa, pa sve prigovore usmjerene u tom pravcu Ustavni sud smatra neosnovanim. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević