Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5975/18 (R.P., R.Dž., D.Dž., T.P., D.P., A.P. i D.G.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni spor
- Propisano zakonom
- Građevinsko zemljište
- Upravni postupak
- Nacionalizacija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Državno vlasništvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5975/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-5975/18, rješavajući apelaciju R.P. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su R.P., R.Dž., D.Dž., T.P., D.P., A.P. i D.G. protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 002538 16 Uvp od 24. maja 2018.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. R.P., R.Dž., D.Dž., T.P., D.P., A.P. i D.G. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnijeli su 24. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 15 0 U 002538 16 Uvp od 24. maja 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je zahtjev apelanata za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 15 0 U 002538 15 U od 16. maja 2016. godine, kojom je odbijena njihova tužba protiv rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) od 1. aprila 2015. godine, kojim je odbijena žalba apelanata izjavljena protiv prvostepenog rješenja od 3. februara 2015. godine. Tim prvostepenim rješenjem odbijen je zahtjev apelanata za utvrđivanje prestanka državne svojine, odnosno za uspostavljanje ranijeg vlasničko-pravnog odnosa na nekretninama označenim kao k.č. broj 1421/1 u površini od 1.088 m2 upisana u zk. ul. broj 404 k.o. SP Trebinje.
3. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je u postupku utvrđeno da je rješenjem Narodnog odbora Opštine Trebinje, Srez Mostar Odjeljenje za finansije NŽ od 15. septembra 1962. godine, koje je doneseno na osnovu čl. 38 i 41. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, ustupljeno u posjed ŽTP Mostar uz uknjižbu prava korištenja sa 1/1 dijela zemljište označeno kao k.č. broj 1421 u površini od 1330 m2 upisana u zk. ul. broj 1487 k.o. Trebinje, radi izgradnje dvospratne stambene zgrade sa devet stanova. Nadalje, utvrđeno je da je istim rješenjem propisana obaveza ranijeg vlasnika da po prijemu rješenja zemljište preda novom korisniku ŽTP Mostar koji je obavezan na isplatu naknade za to zemljište. Dalje je navedeno da je naloženo i prevođenje rješenja u zemljišnoj knjizi, te je isto uknjiženo s pravom korištenja ŽTP Mostar u z.k.ul. broj 404 k.o. SP Trebinje. Vrhovni sud je naveo da je u postupku izvršen uviđaj na licu mjesta, te da je na osnovu izjave vještaka geometra i vještaka urbaniste utvrđeno da se na predmetnom zemljištu nalazi izgrađena zgrada sa devet stanova, zbog čije je izgradnje dodjela i izvršena, te da se radi o zgradi za potrebe ŽTP Mostar, pa je zaključeno da je zemljište privedeno trajnoj namjeni. Takođe je utvrđeno da je za to područje donesen novi Regulacioni plan „Južni gradski izlaz” Grada Trebinje i da je preostali dio ove parcele predviđen za cijepanje, odnosno za izgradnju nove dvospratne stambene zgrade, jer je jedan dio parcele neizgrađen. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je ukazao da apelanti osporavaju da je predmetno zemljište privedeno namjeni. Po ocjeni ovog suda, Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju pravilno utvrđeno da je predmetno zemljište privedeno namjeni imajući u vidu da je na istom izgrađena dvospratna zgrada sa devet stanova, radi čije izgradnje je zemljište dodijeljeno ŽTP Mostar. Takođe, Vrhovni sud je naveo da se utvrđenje da li je zemljište u smislu odredbe člana 44. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske privedeno namjeni, cijeni prije svega prema aktima urbanističke regulative koji su bili na snazi u vrijeme nacionalizacije odnosno preuzimanja zemljišta iz posjeda ranijeg vlasnika. Vrhovni sud je dalje naveo da bi eventualna primjena važećih akata urbanističke regulative, koji su doneseni nakon preuzimanja, a radi utvrđenja privedenosti zemljišta namjeni, moguća je samo u slučaju da zemljište nije privedeno namjeni po ranijim urbanističkim aktima, što nije slučaj u ovoj upravnoj stvari. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je konstatovao da se u konkretnom slučaju radi o naknadno nastalim činjenicama koje ne mogu uticati na odluku o predmetnom zahtjevu, te činjenica da je polovina ove parcele predviđena za izgradnju novog kolektivnog objekta za stanovanje koji nije izgrađen, ne utiče na utvrđenje o privedenosti zemljišta namjeni, a čak i da utiče ne može se postaviti zahtjev za uspostavljanje ranijeg vlasničko-pravnog statusa na dijelu parcele koja nije formirana na terenu.
Apelacioni navodi
4. Apelanti ukazuju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u konkretnom slučaju pogrešeno i proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, kao i da je došlo do bitne povrede upravnog postupka i postupka po upravnom sporu po Zakonu o upravnom postupku i po Zakonu o upravnom sporu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelanti pozvaju u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o građevinskom zemljištu na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ovo naročito imajući u vidu da apelanti u apelaciji ponavljaju navode koje su isticali u zahtjevu za vanredno preispitivanje presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvalo, osim što su nezadovoljani rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević