Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3322/17 (D. K.)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pristup sudu
  • Izvršni postupak
  • Dostava
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3322/17

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3322/17, rješavajući apelaciju Dragojle Knežević, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. septembra 2019. donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dragojle Knežević podnesena protiv Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 249661 16 I od 30. maja 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dragojla Knežević (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banje Luke, podnijela je 3. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 249661 16 I od 30. maja 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda i tražioca izvršenja „Banka Srpske“ a.d. Banja Luka – u stečaju (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) zatraženo je 26. decembra 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Osnovni sud i tražilac izvršenja nisu dostavili odgovor u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Rješenjem o namirenju Osnovnog suda broj 71 0 I 249661 16 I od 30. maja 2017. godine, donesenim u izvršnom postupku po prijedlogu tražioca izvršenja protiv apelantkinje kao izvršenika radi namirenja novčanog potraživanja, utvrđeno je da se iz cijene postignute prodajom pokretnih stvari izvršenika tražilac izvršenja namiruje za dio troškova izvršnog postupka u iznosu od 897,00 KM. Tražilac izvršenja ostaje nenamiren za dio troškova izvršnog postupka u iznosu od 480,50 KM, te za cjelokupni glavni dug u iznosu od 25.980,26 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22. novembra 2016. godine pa do konačne isplate.

6. U obrazloženju je navedeno da su na drugom ročištu za prodaju apelantkinjinih pokretnih stvari koje je održano 13. aprila 2017. godine prodane pokretne stvari tražiocu izvršenja kao jedinom ponuđaču za iznos od 897,00 KM. U skladu s odredbom člana 133 Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14) sud je bez održavanja ročišta, budući da se iz prodajne cijene namirivao samo jedan tražilac izvršenja, odredio da se iz iznosa dobijenog prodajom namiruje dio troškova izvršnog postupka u iznosu od 897,00 KM. Osnovni sud je u rješenju utvrdio da će se predmetno rješenje o namirenju objaviti na oglasnoj tabli suda u skladu sa članom 109 stav (6) Zakona o izvršnom postupku kojim je propisano: „Ako nužnost održavanja ročišta za diobu nije propisana ovim zakonom, sud će rješenje o namirenju objaviti na oglasnoj tabli. Istekom trećeg dana od dana isticanja na oglasnoj tabli smatra se da je rješenje dostavljeno svim licima koja imaju pravo da se iz prodajne cijene namire“. IV.Apelacija Navodi iz apelacije

7. Apelantkinja smatra da joj je u izvršnom postupku pred Osnovnim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na pristup suda iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i to objavljivanjem osporenog rješenja na oglasnoj tabli suda bez prethodnog pokušaja dostavljanja apelantkinji, usljed čega je, kako navodi, apelantkinja izgubila mogućnost za korišćenje pravnih lijekova.

V.Relevantni propisi

8. Zakon o izvršnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 – odluka USRS, 60/17 – odluka USBiH, 115/17 – odluka USBiH, 58/18 – rješenje USBiH i 66/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13 i 98/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Rješenje o namirenju Član 109.

(...).

(6) Ako nužnost održavanja ročišta za diobu nije propisana ovim zakonom, sud će rješenje o namirenju objaviti na oglasnoj tabli. Istekom trećeg dana od dana isticanja na oglasnoj tabli smatra se da je rješenje dostavljeno svim licima koja imaju pravo da se iz prodajne cijene namire.

9. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 66/18 od 17. jula 2018. godine) koji je donesen nakon donošenja osporene odluke, u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.

U članu 109. stav 6. briše se.

10. Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 7/17 od 30. novembra 2017. godine („Službeni glasnik BiH“ broj 90/17) u relevantnom dijelu glasi:

Utvrđuje se da član 109 stav 6 Zakona o izvršnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13 i 98/14) nije u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

[...] Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, Službenim novinama Federacije BiH“, „Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“.

Obrazloženje

[...] „Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije sporno propisivanje zakonodavca da se rješenje o namirenju objavljuje na oglasnoj tabli suda, već da se mora učiniti izvjesnim kada će se taj događaj desiti, odnosno kada će rješenje o namirenju biti objavljeno na oglasnoj tabli suda, budući da od tada za zainteresovana lica počinje teći rok za žalbu. Dakle, prema mišljenju Ustavnog suda, to ne smije biti neizvjestan događaj budući da od njega zavisi ostvarivanje procesnih prava stranaka u smislu izjavljivanja žalbe protiv rješenja o namirenju. Štaviše, sporna odredba bez bilo kakvog određenja koje bi indiciralo izvjesnost datuma postavljanja rješenja na oglasnoj tabli i, s tim u vezi, računanja roka za žalbu predstavlja pretjeran teret za zainteresovana lica na koja se ova odredba odnosi. Stoga, slijedi da sporna odredba nije u skladu sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije u smislu osiguranja procesnih garancija za izjavljivanje pravnog lijeka.

Ustavni sud naglašava da je spornu odredbu, u smislu svoje nadležnosti iz člana VI/3c), razmatrao in abstracto ne ulazeći u njenu konkretnu primjenu od redovnih sudova. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, u predmetu povodom kojeg je podnesen predmetni zahtjev, rješenje o namirenju dostavio tražiocima izvršenja (više od 20 tražilaca izvršenja) u smislu sporne odredbe, te da je jedan od tražilaca izvršenja, između ostalog, i zbog načina takvog dostavljanja, protiv rješenja o namirenju podnio žalbu o kojoj tek treba da odluči drugostepeni sud (podnosilac zahtjeva). Dakle, tek predstoji da drugostepeni sud odluči povodom podnesene žalbe. Međutim, imajući u vidu svoju nadležnost u smislu člana VI/3c) Ustavni sud neće davati upute podnosiocu zahtjeva kako će riješiti po žalbi u konkretnom slučaju budući da je to zadatak redovnih sudova, a ne zadatak ovog suda.

Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da osporena odredba nije u skladu s odredbom člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i odredbom člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VI.Dopustivost

11. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

12. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

13. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Osnovnog suda broj 71 0 I 249661 16 I od 30. maja 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantkinja je primila 19. jula 2017. godine, a apelacija je podnesena 3. avgusta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

14. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

15. Apelantkinja smatra da joj je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na pristup suda iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

16. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

17. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

18. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom prekršeno njeno pravo na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje jer objavljivanjem rješenja o namirenju u izvršnom postupku na oglasnoj tabli suda, primjenom odredbe člana 109 stav (6) ZIP-a, nije bila u mogućnosti da koristi pravne lijekove. Dakle, apelantkinja ukazuje na povredu procesnih garancija u vezi s pravom na izjavljivanje žalbe protiv rješenja o namirenju u izvršnom postupku, a koji postupak je hitne prirode u smislu prinudnog ostvarivanja potraživanja tražioca izvršenja u što kraćem roku.

19. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da Evropska konvencija izričito i ne pominje pravo na pristup sudu, a da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) pravo na pristup sudu prvi put objasnio u predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 4451/70, 1975. g.) u kojem je, između ostalog, zaključeno da pravo na pravično suđenje uključuje i pravo na pristup sudu koje ne smije biti uslovljeno, odnosno otežano. Evropski sud je takođe u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Evropski sud, Kreuz protiv Poljske, odluka iz 2001. g.) zauzeo stav da pravo na sud nije apsolutno i da ono može da bude podložno implicite dopuštenim ograničenjima jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države. Restrikcije se mogu ticati prava pristupa kao takvog ili određenih njegovih elemenata, npr. javnosti postupka ili se postupak može ograničiti na utvrđivanje specifičnih pitanja zakona. Štaviše, izvjesne implicite restrikcije primjenjuju se u tom smislu da krivični postupak može da bude i okončan bez intervencije suda, pod uslovom da ne vodi do formalnog ili činjeničnog utvrđivanja stanja stvari. Vlasti mogu i da odrede specifična ograničenja pravila pristupa sudu, ali data ograničenja ne smiju da ugrožavaju pravo pristupa samoj njegovoj suštini i mora da bude dovoljno jasno ili njihove odredbe moraju sadržati garancije da ne budu pogrešno shvaćene. Zapravo, ograničenja koja se primjenjuju moraju težiti legitimnom cilju, a mora postojati i razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi, između ostalih, Evropski sud, Tinnelly & Sons Ltd. i drugi, te McElduff i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1998. g.).

20. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da apelantkinja zapravo dovodi u pitanje način dostave osporenog rješenje o namirenju tražioca izvršenja u konkretnom predmetu, u skladu sa odredbom člana 109 stav 6 Zakona o izvršnom postupku, a u kojem predmetu je imala svojstvo izvršenika. Naime, apelantkinja smatra da joj je zakonskom stipulacijom iz navedene odredbe povrijeđeno pravo na pristup sudu jer je to rješenje objavljeno na oglasnoj tabli suda bez prethodnog pokušaja dostavljanja apelantkinji, uslijed čega je izgubila mogućnost za korišćenje pravnih lijekova, pa joj je time povrijeđeno pravo na pristup suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 109 stav 6 Zakona o izvršnom postupku, na koju se Osnovni sud pozvao u osporenom rješenju, propisano: „Ako nužnost održavanja ročišta za diobu nije propisana ovim zakonom, sud će rješenje o namirenju objaviti na oglasnoj tabli. Istekom trećeg dana od dana isticanja na oglasnoj tabli smatra se da je rješenje dostavljeno svim licima koja imaju pravo da se iz prodajne cijene namire“. Dakle, Ustavni sud zapaža da apelantkinja u konkretnom slučaju ne dovodi u pitanje postojanje uslova iz navedene zakonske odredbe za objavljivanje predmetnog rješenja na oglasnoj tabli suda, već da isključivo smatra da je takvim načinom dostavljanja povrijeđeno njeno pravo na pristup sudu.

21. U vezi s tim, Ustavni sud ima u vidu da je nakon donošenja osporenog rješenja Osnovnog suda od 30. maja 2017. godine, koje je zasnovano na odredbi člana 109 stav 6 Zakona o izvršnom postupku, Ustavni sud je na osnovu čl. 59 st. (1) i (2) i 61 st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda donio Odluku broj U 7/17 od 30. novembra 2017. godine kojom je utvrđeno da član 109 stav 6 Zakona o izvršnom postupku Republike Srpske nije u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Takođe, predmetnom odlukom naloženo je Narodnoj skupštini Republike Srpske da, u skladu sa članom 61 stav 4 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, najkasnije u roku od šest mjeseci od objavljivanja te odluke u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ usaglasi član 109 stav 6 Zakona o izvršnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13 i 98/14) sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Pored toga, naloženo je Narodnoj skupštini Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku iz prethodnog stava obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama preduzetim s ciljem izvršenja ove odluke. Takođe, Ustavni sud ima u vidu da je Narodna skupština Republike Srpske, s ciljem izvršenja Odluke Ustavnog suda broj U 7/17 od 30. novembra 2017. godine, shodno članu 61 stav 4 Pravila Ustavnog suda, donijela Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 66/18 od 17. jula 2018. godine) u kojem je odredbom člana 4 propisano: „U članu 109. stav 6. briše se“. Međutim, Ustavni sud ukazuje na svoju praksu u predmetu broj AP 3519/11 (vidi Ustavni sud, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3519/11 od 4. jula 2014. godine, tačka 56), u kojem je istakao da u odnosu na vremensko važenje ustavnosudskih odluka (ex nunc – od sada, od ovog časa) ili (ex tunc – od ranije) postoje različite teorije, ali da zadatak Ustavnog suda u okviru konkretnog slučaja nije da se opredjeljuje ni za jednu od tih teorija. Imajući u vidu navedeno, te uzimajući u obzir da je odredbama člana 61 stav 5 Pravila Ustavnog suda propisano: „Ako se u ostavljenom roku iz stava (4) ovog člana ne otkloni utvrđena nesaglasnost, Ustavni sud će svojom odlukom utvrditi da nesaglasne odredbe prestaju važiti“, a da je odredbom stava (6) istog člana propisano „Narednog dana od dana objavljivanja odluke iz stava (4) ovog člana u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ prestaju važiti nesaglasne odredbe.“ Ustavni sud konstatuje da navedena odluka Ustavnog suda U 7/17 od 30. novembra 2017. godine ima djestvo ex nunc – od sada.

22. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da je Osnovni sud u konkretnom slučaju primijenio sporni propis u tekstu koji je važio u vrijeme donošenja osporenog rješenja i čija neustavnost tada nije bila utvrđena s obzirom na to da u vrijeme donošenja odluke Osnovnog suda nije bila donesena Odluka Ustavnog suda broj U 7/17.

23. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije prekršeno apelantkinjino pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

24. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

25. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3322/17 (D. K.) | Sudska praksa | Aktio