Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1692/19 (T. T., M. S., M. I. i M. K. i drugi)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Kolektivni ugovor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1692/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. rujna 2019. godine, u predmetu broj AP-1692/19, rješavajući apelacije Tomislava Tomića i drugih, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Tomislav Tomić, Maida Salkanović, Mario Ivić i Mijo Kovačević protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 044327 17 Rsž od 6. prosinca 2017. godine;

Frano Akrap protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 102133 15 Rsž od 26. ožujka 2019. godine;

Saudin Jusić, Edin Nišić, Almin Krasnić, Mirsad Bešić i Huso Lemeš protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Rs 047784 17 Rsž 2 od 15. ožujka 2018. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1692/19

1. Tomislav Tomić, Maida Salkanović, Mario Ivić i Mijo Kovačević (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Edin Hodžić odvjetnik iz Tuzle, podnijeli su 15. travnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 Rs 044327 18 Rev od 25. prosinca 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 Rs 044327 17 Rsž od 6. prosinca 2017. godine.

2. Ustavni sud konstatira da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-893/18 od 23. travnja 2018. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv Presude Kantonalnog suda broj 25 0 Rs 044327 17 Rsž od 6. prosinca 2017. godine. Imajući u vidu da je osporenom presudom Vrhovnog suda revizija apelanata odbačena, Ustavni sud ukazuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan odlukom Kantonalnog suda, obavezana je tužena (Federacija BiH, Sudska policija Federacije BiH) da apelantima isplati određene iznose na ime neisplaćenih naknada-dnevnica za službena putovanja, neisplaćenog dijela plaće za minuli rad, dok su odbijeni kao neutemeljeni tužbeni zahtjevi apelanata za neisplaćeni dio plaće, za izvršenje uplate neisplaćenog dijela pripadajućih doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje na ime manje obračunate i isplaćene plaće, naknade za topli obrok u određenom dijelu, naknade korištenje godišnjeg odmora, te naknade na ime neisplaćene naknada-dnevnica za službena putovanja u određenom dijelu. Također, obvezana je tužena da apelantima naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u dijelu spornog perioda pravni odnos između djelatnika sudske policije bio reguliran i sada važećim Zakonom o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama i naknadama) kojim je propisan način utvrđivanja osnovice za obračun plaće, dok je u preostalom utuženom dijelu na snazi bio Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH, odnosno Kolektivni ugovor o izmjenama kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH čijim je odredbama propisan način obračuna osnovne plaće službenika. Kantonalni sud je naveo da se plaća službenika utvrđuje prema parametrima iz Zakona o plaćama i naknadama kao izvora radnog zakonodavstva, a odredbama Općeg kolektivnog ugovora (u daljnjem tekstu: OKU) se zaposlenicima samo jamči plaća koja ne može biti manja od najniže koju predviđa OKU. Budući da odredbama OKU-a nije uređena plaća službenika sudske policije, Kantonalni sud je naveo da se ne može primijeniti načelo povoljnijeg prava, jer zaštitu tog prava zaposlenik ne može ostvariti tvrdeći da mu pripada veća plaća kao rezultat umnoška neto satnice, odnosno osnovice iz OKU –a sa koeficijentom složenosti poslova iz Zakona o plaćama i naknadama, kao dva različita izvora radnog zakonodavstva. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostupanjski sud zaključio da se na obračun plaća djelatnika sudske policije primjenjuje Zakon o plaćama i naknadama kao lex specialis, imajući u vidu da je takvo pravno shvatanje iznio i Vrhovni sud na svojoj sjednici građanskog odjeljenja održanoj dana 17. ožujka 2017. godine u odluci broj 65 0 Rs 539250 16 Spp. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud, u skladu sa odredbama članka 386. stavak 2. i članka 396. stavak 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, pravilno zaključio da su prema konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu apelanti uspjeli u sporu u određenom postotku.

2. AP-2308/19

5. Frano Akrap (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Nermin Vila odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 28. svibnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 102133 15 Rsž od 26. ožujka 2019. godine.

6. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev kojim apelant traži da mu tuženi (JP Hrvatske telekomunikacije d.d. Mostar) isplati određeni novčani iznos na ime dijela neisplaćene plaće za određeni period, uz zakonsku zateznu kamatu određenu na mjesečne iznose.

7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je predmet spora visina plaće, koja prema shvatanju apelanta treba biti obračunata primjenom bruto satnice koja uz obračunate doprinose iznosi 6,20 KM, jer to proizilazi iz odredaba članka 43. i članka 45. Granskog kolektivnog ugovora (u daljnjem tekstu: GKU). Kantonalni sud je ukazao da je odredbama članka 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: OKU) propisano da se najniža bruto satnica usklađuje sa povećanjem troškova života, rasta cijena na malo i ukupnog gospodarskog napretka, najmanje jednom godišnje odlukom Vlade F BiH na osnovu usaglašenih stavova socijalnih partnera u Gospodarsko-socijalnom vijeću za teritoriju F BiH. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je na osnovu nalaza vještaka prvostupanjski sud utvrdio da bruto satnica iz GKU nije nominalno izražena, da se ista može izračunati i iznosi 5,40 KM za neto satnicu od 3,67 KM. Pri tome, naveo je da se prije stupanja na snagu GKU kao osnovica za obračun plaće koristila neto plaća na koju se dodaju doprinosi iz plaće, doprinosi na plaću i porez na plaću, a stupanjem na snagu Zakona o porezu na dohodak, došlo do izmjena obračuna, jer su primjenom čl.

49. Zakona o porezu na dohodak i odredaba Uputstva o načinu obračunavanja i uplate doprinosa poslodavci dužni mjesečne plaće zaposlenika obračunavati i u evidencijama iskazivati u bruto iznosima, što je tuženi i učinio. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da prema odredbama članka 43. GKU bruto satnica uključuje doprinose na platću, doprinose iz plaće i porez na plaću, pa se sa aspekta ekonomske struke ne može tretirati cijenom bruto satnice, te je neosnovana tvrdnja apelanta da najmanja bruto satnica prema odredbama GKU iznosi 5,88 KM. Također, sud je naveo da se ne može se primijeniti odredba čl. 45. GKU, odnosno povećanje osnovne plate zbog porasta troškova života, jer apelant nije dokazao da su se stekli uvjeti za njenu primjenu, a poslodavac nije dužan vršiti usklađivanje najniže bruto satnice sa troškovima života, s obzirom da je to u nadležnosti Vlade F BiH, kako proizilazi iz članka 9. Općeg kolektivnog ugovora.

3. AP-2553/19

8. Saudin Jusić, Edin Nišić, Almin Krasnić, Mirsad Bešić i Huso Lemeš (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Visokog, koje zastupa Zahid Hadžić odvjetnik iz Visokog, podnijeli su 14. lipnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 Rs 047784 18 Rev od 12. veljače 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantoni sud) broj 41 0 Rs 047784 17 Rsž 2 od 15. ožujka 2018. godine.

9. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-2998/18 od 19. lipnja 2018. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv Presude Kantonalnog suda broj 41 0 Rs 047784 17 Rsž 2 od 15. ožujka 2018. godine. Imajući u vidu da je osporenom presudom Vrhovnog suda revizija apelanata odbačena, Ustavni sud ukazuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

10. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obvezan je tuženi (Prevent Sarajevo d.o.o. Visoko) da apelantima isplati isplati razliku plaće, dodataka na plaću i naknade bolovanja u određenim iznosima, dok su odbijeni su kao neosnovani zahtjevi apelanata preko dosuđenih iznosa.

11. U obrazloženju presude Kantoni sud je naveo da je prvostupanjski sud nije pogriješio kada je kao točnu prihvatio varijantu I. nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke u kojoj je osnovna plaća apelanata izračunata u skladu sa članom 7., 8. i 9. Općeg kolektivnog ugovora i primjenom najnižeg koeficijenata propisanih odredbama Pravilnikom o obračunu plaća. Pitanje u koju grupu složenosti poslova spadaju poslovi apelanata i određivanje grupe složenosti po Granskom kolektivnom ugovoru i Pravilniku o radu tuženog je pitanje činjenične prirode koje stranke dokazuju drugim dokaznim sredstvima i ne spada u domen stručnosti vještaka, zbog čega su apelanti činjenice o grupi i koeficijentu grupe složenosti iz Pravilnika o obračunu plaćen bili dužni dokazati u skladu sa člankom 123. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a što su propustili učiniti. Osim toga, apelanti nisu imali primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka u pogledu dokumentacije na osnovu koje je sačinjen, niti su apelanti u pogledu tabelice koeficijenata složenosti poslova koja se nalazi kod tuženog, u skladu s odredbama članka 135. ZPP, tražili od suda da obaveže tuženog da podnese ispravu. Nadalje, neosnovan je prigovor apelanata da sud nije primijenilo najpovoljnije pravo, s obzirom da je osnovna plaća apelanata u ovom postupku je dosuđena po Općem kolektivnom ugovoru, kao najpovoljnijem izvoru radnog prava za apelante, a pitanje složenosti poslova i koeficijenti su utvrđeni donenesenim Pravilnikom o radu tuženog. Spajanje predmeta

12. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1692/19.

13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

14. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

18. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1692/19 (T. T., M. S., M. I. i M. K. i… | Sudska praksa | Aktio